Mladi luk

U zoološkom vrtu

mladiluk | 24 Januar, 2007 23:05

Otišao sam u zoološki vrt. Jedva sam čekao da vidim životinje. I one su jedva čekale da vide mene jer je poznato da zoološki vrtovi postoje zbog prijateljstva životinja i ljudi. Pa koja životnija ne bi voljela biti stanovnik zoološkog vrta? Ušao sam u ograđeni prostor. Ponio sam i bombone i voće iako je na tabli pisalo da je zabranjeno hraniti životinje. Ali životnje vole bombone i vole kad ih ljudi dolaze gledati i hraniti. Zato sam ponio. Njima je to u prirodnom staništu nedostupno i one čitav život očekuju i nadaju se da će završiti kao atrakcija u zoološkom vrtu da usrećuju ljude koji vole životinje. Krenuo sam redom očekujući oduševljenje životinja kad me vide. Sjetio sam se i onih nesretnih životinja koje nisu imale sreće da budu dovedene u zoološki vrt. Te životinje nikad neće imati tu sreću da ih ljudi gledaju, da im se dive sa druge strane rešetaka, da im se smiju, da ih fotografišu i hrane.

Krenuo sam od životinja u vodi. Morski pas se ležerno brčkao u svom akvarijumu, u dvadeset i dva kubika vode. Nije morao brinuti za hranu, mogao je uživati, ljudi su ga hranili skoro svakog dana. Nije morao čak ni plivati. Ustvari, to je teško i mogao izvesti u tolikom prostoru i jedino što mu je preostalo je da uživa. Prošao sam pored njega, pogledao ga, a on me nije ni primijetio. Uživao je iza debelog stakla.

Onda sam naišao na zmije. Poskok je našao mjesto u pijesku i mirovao je. Ustvari, samo je pijesak i imao. I ponekog miša kojeg su mu davali da pojede. Oni što su posebno voljeli životinje davali su mu katkad i živo pile ili zeca. Isto tako su specijalan tretman imali i kobra u susjedstvu kao i piton koji se omotao oko jedne grane u svom novom staništu i čekao posjetioce. Tako je radio posljednjih osam godina otkako su ga doveli tu. Omotan oko jedine grane u svom staništu, riješen svih briga oko izbora grane.

Iza zmija sam vidio kornjače, velike i sigurno presretne, vidjelo se to na njihovim licima. Gledale su u vodu razmišljajući da li da uđu ili ne. Onda se jedna dovukla do vode i zaplivala između dva opuška. Bila su to dva Marlbora, o kornjačama se izuzetno brinulo, nije to bila neka "krdža" nego luksuzne (ne znam zašto neki ovu riječ pišu sa x) cigarete. Tu je bio i krokodil koji je pored opušaka u vodi imao i kesicu od čipsa, tetrapak od soka i nekoliko dinara ubačenih u vodu jer je poznato da tako bačeni dinari vesele krokodila i donose sreću. Ljudi su skandirali sa zidina iznad krokodila, posebno jedan dječak i njegov tata. Obojica su jeli hamburgere sa duplim pljeskavicama, a ostali roditelji su podizali djecu da vide krokodilove zube, ali krokodil je mirno stajao ne pomičući se uživajući u svojoj popularnosti i pogledima ljudi.

Našao sam se u dijelu sa pticama. Impresionirale su me sove i njihove velike oči. Ali ovaj put su sove škiljile, žmirile, smetalo im je sunce. Prostor je bio bogato uređen, nekoliko grana, jedna rupa u koju su nekad ulazile, iznad debele rešetke, ispod rešetaka pola tone izmeta kako bi sove mogle imati uvid u to koliko su pojele posljednjih mjeseci. Potpuni komfor. Sove nisu morale brinuti da li će im neka ptica uletjeti unutra ili da li će one greškom izletjeti. Krila im više nisu bila potrebna, postale su savršene, baš kao ljudi.

Onda su na red došle druge ptice, sjećam se fazana. Fazan je bio u blizini noja i pingvina. Na jednom mjestu i 30 stepeni bili su ujedinjeni Evropa, Afrika i južni pol, šuma, pustinja i led. Savršeno. Fazan je podbadao noja i pingvina što imaju mala krila pa ne mogu letjeti. "Zato ti možeš sa tim svojim krilima, do žice iznad tebe i nazad", rekao mu je noj, a fazan se zamislio i prošeta po kavezu, a onda stao i razmišljao. "Hm, jesam li bolje prošao ja ili moj polubrat kojeg su poslali lovcima u fazaneriju?"
Pingvin je ušao u vodu i rekao noju da mu je ovdje odlično i da mu je tek sad žao svih onih pingvina što se smrzavaju na -30 stepeni i da jedva čeka da još malo otopli, a dodao je i kako je beton puno ljepši od leda. Njemu je bilo bolje, tom pingvinu, milioni pingvina su dijelili južni pol, a on sam je raspolagao sa svojih pedeset kvadrata otkako mu je cimer, jedan crno-bijeli kompanjon, prošlog ljeta umro od nečega.

Klokan je bio neraspoložen, stajao je uz ogradu i gledao u pod. Mislio je kako je sad lijepo, ali se pitao kako će mu biti kad dođe zima. Bio je to jedan emotivac koji je sanjao svake druge noći Australiju i svoju mamu koju su jedne noći ubili puškom, a njega odveli i prodali zoološkom vrtu. A onda je osjeti ponos jer je ostvario dobar transfer, dobro ga je zoološki vrt platio i bio je sretan i zahvalan ljudima pa je jednom od sreće poskočio, ali se istog trena pokajao jer ga je nešto presjeklo u koljenu, dugo nije skakao. Posljednji put je skočio kad je vidio travu ispred sebe, ali je zaboravio na žicu između sebe i trave pa je u sred skoka zaletio u žičanu ogradu i povredio se. Srećom, nije prošlo ni šest mjeseci, a povreda je bila prošlost.

Onda sam došao do zvijeri. Bio je to još jedan dokaz kako je čovjek svemoćan i kako brine o divljim životinjama. Divlja mačka je bila dokaz toga. Nije više imala potrebu da se pentra po stablima, da se šunja kroz grmlje, da oštri kandže o drveće... Čovjek joj je obezbjedio beton, željeznu ogradu i metalne posudice sa vodom i hranom. Mačka je uživala jer je konačno imala iste uslove kao kornjača, pingvin, klokan, slon, piton i jelen...

(nastaviće se)