Mladi luk

Nedavno je završeno prvenstvo Evrope u fudbalu. Prije svakog evropskog ili svjetskog prvenstva dolazi do prave euforije. Jedan od pokazatelja je skupljanje sličica i popunjavanje albuma. Kupiti album, a ne popuniti ga isto je što i otići na prvenstvo a ne igrati ili biti isključen na prvoj utakmici. Ili biti u jednoj jedinoj prilici i promašiti je. Ili biti navijač, a ne kupiti kartu za utakmicu. Međutim, lako je popuniti album u kojem ima oko 550 sličica, a skuplja se samo dva mjeseca i vrlo je popularan. Te sličice skupljaju i djeca i odrasli, čak i oni koji ne znaju ni za Rumenigea. Lako ćete naći nekoga za mijenjanje i tako svaku sličicu koja vam nedostaje. A ne postoji razlog za skupljanje drugog albuma, kao što je slučaj kod Životinjskog carstva, pa će vam onaj koji je album popunio uvijek dati duplikate, ako mu niste antipatični i ako mu se niste zamjerili od posljednjeg svjetskog prvenstva.
 
Dakle, dovoljno je kupiti 100-150 kesica i uz malo truda popuniti album. Nema tu više izazova. Kao ni u fudbalu, kad novac sve odlučuje. A nije tako bilo do Bosmanovog pravila. Zamislite da date novce za sličice, kad ono iz paketića izlazi pokvareni Van der Sar. Ili onaj odvratni Portugalac Ronaldo. Njihova sličica u albumu je prijatan prizor isto koliko i raspljeskana muva zunzara na  strani reprezentacije za koju navijate. Ako znamo cijenu sličica, a znamo, za pedesetak evra dijete će imati dovoljno i za duplikate koje će razmijeniti vrlo brzo i za čas popuniti album. I šta će se od njega kasnije stvoriti? Parazit koji je čekao da mu drugi daju sličice, ili da dobije zadovoljstvo punog albuma za samo pedesetak evra. Čekaće uvijek da nešto dobije besplatno. Takvo dijete nikada neće prerasti u iskrenog kolekcionara i nikad neće znati prepoznati i cijeniti prave vrijednosti.

Zato sam se ja sjetio da bi bilo dobro objaviti album sa sličicama Olimpijskih igara u Pekingu. Sad je kasno, ali za naredne igre u Londonu nije. Tu učestvuje oko 11 000 sportista kao i učesnici u streljaštvu. Ne znam zašto kad to nije sport. Ako tome dodamo slike sportskih objekata, slike grada domaćina i najznačajnijih olimpijaca u povijesti igara, lako se može dogurati i do čitavih 13 000. A ako dodamo i trenere, a i oni se broje, kao i grupne fotografije timova i reprezentacija, pa zastave i ambleme, onda će svaki kolekcionar biti obradovan jedinstvenim albumom u kome ima mjesta za 15 000 sličica. Takav bi album izvukao ljude iz stanova, naveo bi ih da se više druže, da se socijaliziraju u potrazi za sličicama koje im nedostaju, a djecu da razvijaju osjećaj odgovornosti jer imati album sa 15 000 sličica, a ostaviti ga polupraznog bilo bi jako ružno. Pa kad se krene na razmjenu sličica ne dolazi se sa sličicama u džepu nego se nosi aktovka. I album je debeo kao enciklopedija ili rječnik stranih riječi. Lako je znati brojeve sličica u Životinjskom cartsvu, ali 'ajde ti zapamti u tom albumu. Pa reklama: "Obradujte dijete, obradujte sebe, kupite album Olimpijske igre! Više od 15 000 samoljepljivih sličica u boji. Peking 2008." Vjerovatno bi i banke davale kredite za popunjavanje ovog albuma.

Ja sam stari kolekcionar. Popunio sam četiri albuma Životinjsko carstvo, a i Štrumpfove (niste ni znali kakvi sve štrumpfovi postoje, štrumpf alkoholičar, na primjer). Skupljao sam još albume fudbalera (i svjetska i evropska prvenstva), album Poznati odbojkaši (album u kome nije bilo sličica, prazan), Pisci (nedostajao mi je samo August Šenoa, ako neko ima neka se javi da se mijenjamo: te je godine rijetko tko propuštao čitanje lektire pa možete vidjeti koliko su albumi, u stvari, korisni). Imao sam i albume Pas moj prijatelj (u albumu nije bilo staforda i sličnih), Povrće sjeverne hemisfere (nećete vjerovati, najbolje su se kotirali mladi luk i tikvica), Hanna-Barbera, Najpoznatiji partizani, Zagor, Učesnici kviza Brojke i slova, Televizijski voditelji (na kraju mijenjao Jovana Memedovića za Miodraga Popova, a dečko s kojim sam mijenjao rekao je „govno za govno", a voditeljki s Pinka nije bilo, ipak su držali neki renome u tom albumu; da danas postoji taj album najvrednija bi bila sličica Branke Glasović), Vlasnici kafića, Dinastija (ima jedan što je Stivena zalijepio na pernicu), 'Allo 'Allo (isti taj što voli Stivena davao je deset sličica za Grubera, a za Ivet je tražio da mu dam poster Eltona Džona; sad taj dečko ima preko 30 godina i radi na televiziji B92 kao sportski komentator), Santa Barbara (za Kruza Kastilja su cure davale i po dvadeset duplih, ja sam ga mijenjao za Kristu iz albuma Klinika Švarcvald), Rosa Salvahe (zadnji su mi nedostajali mladi Rikardo i njegov brat Rohelio)... Imao sam i album Skupština Srbije, ali sam ga bacio. Bilo ih je još. Međutim ništa od toga nije tako izazovno kao album sa 15 000 sličica. U sljedećem postu još malo o albumima. Možda.

 
Prošao sam pored šanka i pozdravio Milenka koji je bio u ulozi šankera, ali i u ulozi di džeja. Pogledao sam prostoriju. Sva sjedeća mjesta bila su zauzeta, a između ljudi koji su sjedili nalazili su se ljudi koji nisu sjedili. Ispred zida je bio postavljen stol, na stolu su stajale knjige koje je Laza već donio, a iza zida je uz pomoć projektora pisalo Literarische Abend, moje ime i još nešto ispod, a bile su i korice knjige. Onda me Laza pitao jesam li spreman dok sam čekao da mi Milenko nalije vodu u plastičnu čašu. Rekao sam da jesam. Laza je bio glavni organizator ovog gostovanja. Pitao me i šta sam uradio s 'tom' malom Ramonom. "Pa napisao sam je", odgovorio sam, a on se samo nasmijao.

Stao sam uz stol kad me Danijel predstavio. Začuo se aplauz. Oko devedeset dlanova je aplaudiralo. Nasmijao sam se, sjeo za stol i počeo. Svjetlo nije bilo jako, a meni je bilo još mračnije nego što bi bilo da nisam pio prokleti Sturm. Slatko na početku, mučno na kraju. Tako to ide. Sa moštom, na to mislim. U publici je bilo više djevojaka. Kasnije sam shvatio da su neke bile strankinje koje u Beču studiraju slavistiku. Zbog treme sam u uvodnom dijelu gubio konce. Nisam mogao povezati tri rečenice kako treba, jednu za drugom. Trema. Iznenadio me veliki broj posjetilaca i njihova tišina. Kao da su htjeli čuti šta ću reći. Pribjegao sam lukavstvu. Odlučio sam pročitati jedan odlomak. I uspio sam, lako sam pročitao dvije strane. Slušali su me u tišini. Onda sam popio malo vode, bila je gazirana. Prijala mi je. Nastavio sam pričati i sad je već bilo malo lakše. Zatim sam odlučio još malo čitati. Bobi je savjetovao da pročitam odlomak koji su mnogi čitaoci okarakteriali kao naljepši. Imao je pet strana. Osmislio sam ga jednog popodneva dok sam kao civilni vojnik šetao oko Instituta u Sremskoj Kamenici. Mrzio sam Kamenicu tada. Sad sam prema njoj ravnodušan.

Čitao sam. Dobro je išlo. Dva puta sam zapeo, zbog svjetla koje je bilo iza mene i sam sam sebi pravio sjenu. Pet ili šest puta sam čuo smijeh iz publike, nakon nekih rečenica. Odlično, dopao im se moj humor. Kad sam završio i drugi odlomak govorio sam još nekoliko minuta, pročitao još tri strane, i nakon toga prisutnima rekao da mi sad mogu postavljati pitanja. Prvi se javio mladi gospodin sa desne strane. Sjedio je pored plavokose djevojke. To da je ona lijepa shvatio sam tek kasnije, kad je promocija završila. Slijedila su pitanja. Za razliku od televizijskih i radijskih voditelja, kao i za razliku od novinara, ovi ljudi nisu postavljali glupa pitanja. Onda je plavokosa pitala nešto, odgovorio sam, a ona je rekla da je zanima da li sam završio književnost ili nešto drugo. Ja sam nju razumio, ali ona mene baš i nije, slabo je govorila naš jezik jer je u Austriji od svoje sedme godine. Morao sam pokušati na njemačkom objasniti da sam apsolvent građevine, a pomogao mi je momak iz prvog reda koji je uzviknuo: "Bauštel", i svi su se nasmijali. Pitanja i odgovori su trajali dvadesetak minuta, a onda sam se zahvalio domaćinima i rekao da ću doći i naredne godine da pričam o svojoj drugoj knjizi. Ustao sam, a di džej je pustio Ramonu, studijsku verziju sa prvog albuma Psihomodo popa.

Ljudi su mi počeli prilaziti. Neki su kupovali knjige, prodao sam ih dvdesetak. Potpisivao sam ih. Erna, Emina, Violeta... Bilo je i uobičajenih imena kao što su Jelena i Biljana, Aleksandar... Jedna djevojka je kupila tri knjige, jednu sebi, jednu nekome kome nisam potpisao, a treću je namijenila jednoj Ramoni, ta Ramona je bila njena prijateljica. Izvrsno! Jedna Ramona će čitati "Malu Ramonu".

Razgovarao sam sa posjetiocima još oko dva sata, a onda se žurka zahuktala. Najduže sam pričao upravo sa, na vrijeme uočenom, plavokosom. Sjela je pored mene. Ha, osjećao sam se stvarno kao neki pisac, iako bi to bilo uobraženo i naduveno tvrditi tek nakon prve knjige. Osim toga što je bila plavokosa (iako je u pitanju žuta kosa, ali 'ajde, neka bude plavokosa), bila je i plavooka te je kao takva bila na dobrom putu da bude okarakterisana kao atraktivna. Rekla je da će pročitati knjigu kad bude prevedena. Rekao sam joj da ćemo je prevesti, šta nam drugo preostaje. Svidjela joj se promocija. Bio sam zadovoljan. Da, sad bi za priču najbolje bilo kad bih rekao da smo otišli prošetati da malo vidim Beč, a da smo se onda negdje vani dugo ljubili, ali... Nisam se snašao u šesnaestercu kad sam primio loptu i prilika je otišla u nepovrat, rekao bi Edo Pezzi. Izgleda da je glavni junak knjige previše uticao na mene.

Onda mi je prišao jedan od organizatora, Slovenac, sličan Pimožu Ulagi. Rekao je da je iznenađen i da nije očekivao toliko ljudi. Dodao je i to da je jedna djevojka iz KSS-a greškom dvadeset ljudi poslala u vinski podrum gdje se takve manifestacije obično organiziraju i gdje sam i ja trebao gostovati da nismo pomjerili datum za sedam dana ranije. I bolje, ko zna šta bi sve bilo da sam bio u podrumu okružen sa najrazličitijim vinima i sa još bar dvadeset ljudi.

Narednog jutra smo ustali u devet sati. Bobi voli ustajati u devet. Glasno je šetao po stanu da nas probudi jer mu je bilo dosadno. I frižider je bio budan, zujao je. Ipak, nije frižider posebno zanimljivo društvo. Pokušao se Bobi družiti i sa vodokotlićem. Čuo sam kako tri puta pušta vodu, tri puta se vodokotlić punio, ali se sve zadržalo na tome, nije bilo druge komunikacije. Bobi je živnuo kad je ustala Lazina djevojka. Onda je ona otvorila frižider i pripremila doručak.

Iza toga smo otišli u nedjeljni obilazak grada. "Nedelja je u Beču penzionerski dan", rekao je Laza dok smo šetali polupraznim ulicama. Mariahilferstrasse je ulica prepuna prodavaonica, ali one su nedjeljom zatvorene. I kafići su bili zatvoreni, jedva smo našli jedan koji je radio u to vrijeme, Starbucks. A tamo su prodavali sedamdeset različitih vrsta kafe. Izabrao sam jednu od tih sedamdeset. 4,50 evra. Slučajno sam je izabrao, ne razumijem se u taj napitak. Dan ranije se ispostavilo da se ne razumijem ni u mošt, tzv. Sturm. Sva sreća pa je sve dobro prošlo. Od tada se kladim samo protiv Sturma. Druga liga je za njih, za tu nepredvidivu i opasnu ekipu.

Sumirao sam utiske od prethodne večeri dok sam pio kapućino. Čudno, ja koji ne pijem ni običnu kafu sad pijem kapućino u Starbucksu. Danijel i Laza su rekli da je sve bilo jako dobro, čak iznad očekivanja. Poslije kafe smo još malo šetali gradom. Sunčan dan, toplo vrijeme, tiho jutro. Na betonu ispred mene sitno lišće žute boje. Pikavaca i papira nije bilo. Pomislio sam kako je lijepo živjeti u Beču.

Zastao sam ispred jedne radnje. Izvadio sam aparat i slikao. Bio je to izlog u kome su stajale male lokomotive i vagoni, složeni uredno na pruzi. Željeznica. Igračke. Ima li išta ljepše u svijetu igračaka od lokomotive koja ide po tračnicama i vuče vagone? Lopta i lego kocke nisu loši. A željeznica je prava stvar. I moj deda bi zastao na tom mjestu da je živ. I njegov brat, da je živ. Obojica bi tu stali da su živi. I svi njihovi rođaci. Svi su oni radili na željeznici. Zato ja sljedeći put u Beč idem vlakom. Zbog sebe. I zbog dede. I zbog bake. S njom sam putovao vlakom toliko puta da smo Zemlju mogli obići kad bi oko ekvatora bila pruga postavljena. Pored toga što su mame najbolje, uz to što su i tate najbolje, I bake su isto, a i željeznica je najbolja. I vlakovi.

Nastavili smo dalje. Šteta što nema više vremena. Mogli smo u Schoenbrunn. Lijep dvorac. Dvorac je lako povezati sa nečim mističnim. I sa nečim neostvarivim. Da. A u dvorcu sigurno postoji neka princeza. I princeze su najbolje. I tada se ispred mene ukazala tabla iznad neke prodavnice, a na tabli je pisalo Gothic store. Fotografisao sam to zbog jedne priče iz 2005. godine koju sam napisao u proljeće 2006. Treba li reći da priča još nije doživjela svoj kraj?

Poslije podne smo otišli u neki libanski restoran. Trebalo bi jedan takav otvoriti i ovdje. Ako nema Libanaca neka ih dovedu. Kad je mogao onaj Ailton doći u Zvezdu, zašto ne bi neki Libanac kuvar mogao u neki restoran? Tamo smo jeli falafel. Unutar neke lepinje nalazi se leblebija koja je pripremljena tako da ima ukus pljeskavice. Uz to je bilo i nekoliko začina i još nešto za šta nisam znao šta je, ali nije bilo meso.  Naručio sam dva puta jer smo uskoro trebali krenuti na put.

Na stanici sam razgledao srpske novine. Ništa me tu nije zanimalo. Gledao sam hrvatske novine. Ni to me nije zanimalo. Onda sam kupio Allgemeine Zeitung. Tu nisam razumio skoro ništa osim naziva gradova i temperatura u istim tim gradovima, ali sam sam sebi izgledao ozbiljnije s tim novinama u rukama. Ako me sad neko nazove i pita šta radim reći ću mu da čitam Allgemeine Zeitung. Šta čitaš? Allgemeine Zeitung. Bar se neću nervirati zbog gluposti koje bi razumio i našao u našim novinama.

Tu nas je trebao čekati autobus. Ali nije. Čekao nas je minibus. To je onaj autobus koji radnike vozi desetak kilometara u šumu da rade ili onaj što vozi berače na plantažu jabuka. A nas je trebao odvesti 500 ili 600 kilometara na istok. O jebemti prevoznika! Sljedeći put vlak.
Kasnili smo u polasku sedam minuta. Neka žena je krenula da popiše putnike. Svako joj je govorio svoje ime i prezime. Putnici su izgovarali svoja imena ozbiljno i uplašeno kao da su na regrutaciji. Kad je Bobi došao na red, gledao je kroz prozor zamišljeno.
"Dečko, kako se ti zoveš?", pitala je žena.

"Bobi", odgovorio je on, a svi putnici su se osvrnuli, osim jednog čovjeka koji je spavao. Čak se osvrnula i jedna cura koja je plakala jer joj je dečko ostao u Austriji. Nasmijala se. Kasnije je rekao puno ime i prezime. Ja sam išao korak dalje. Rekao sam i srednje ime, ime mog oca, tačnije mog tate. Zamolio sam da tako i napiše.

Granicu smo prešli bez teškoća i nastavili kroz mađarska sela dok se mrak spuštao. Što smo bili bliže Srbiji, bilo je sve mračnije. Spavali smo. Onda smo se probudili. Pa smo opet spavali.
Oko jedanaest sati minubus je usporavao. Uključio je sva četriri žmigavca. Stao je. Ugasio se. Vozač je pokušao upaliti motor. Nije uspio. Jedan čovjek iza vozača se uplašeno prekrstio. "Filter", rekao je vozač. Ispostavilo se da su neki filteri začepljeni.  

Srećom, sedamsto metara od mjesta gdje smo stali nalazio se restoran u kome je vozač imao običaj jesti. Taj je restoran blizu granice i vlasnik zna srpski. Došao je po nas, odvezao nas u restoran i tamo smo čekali. Čuo sam kako dečko koji tamo radi kao konobar živi u Subotici. Dvadesetpet dana radi, a onda sedam dana ide kući, a onda se opet vraća na posao. Jadan dečko. Kapitalizam. Neka žena je gazdu ubjeđivala kako je u Jugoslaviji predivno. Bila je glasna. Ima penziju 120 evra. I to joj je dosta. Nije skup život u Jugoslaviji, 120 evra je i previše, uštedi ona malo, tako je pričala, odvoji hiljadu evra za drva da ima za zimu, ljudi su dobri, sviđa joj se mentalitet, hrana je jeftina, ne radi se puno... Sve u svemu, lijepo je u Jugoslaviji. Onda ju je neki dečko pitao kod koga je bila u Austriji i dodao je da ne može živjeti ni 10 dana sa 120 evra. Ona je rekla da je bila kod kćerke koja je završila arhitekturu u Beogradu i onda otišla u Austriju.
"Sve je jasno", dodao je dečko. Put smo nastavili oko 1 sat.

Na granici su posebno provjeravali samo Bobijev i moj pasoš. To je zato što su jedino naši pasoši bili "putovnice". Mađari su bili brzi. Srbi su bili malo sporiji jer su zvali ministra policije Jočića da vide šta on kaže. Nije bilo onoga što mi je rekao da promijenim sliku zbog duge kose. Rekao sam mu tada da ću se ošišati u Mađarskoj. Vratili su nam dokumente i krenuli smo prema Jugoslaviji, ali je rampa bila spuštena jer je čovjek koji diže rampu gledao Big Brothera čekajući seks između ukućana. Kad su umjesto Đankarla i "predivne" Jelene nastupile reklame, on je došao da nas pusti.

U Novi Sad smo došli oko pola četiri. Bilo je hladno, bila je magla i nije bilo taksija. Poslije deset minuta se pojavio jedan. Odvezao me kući. Dao sam mu novce, ušao u stan, spustio torbu na pod, oprao ruke. Uključio sam kompjuter. Zaboga, pa ja sam ovisan o internetu!

 
U subotu sam se probudio kad me Bobi povukao za nogu i rekao da je devet sati i da ustanem. Upravo se s mobilnog telefona začula melodija Don't tell me koju sam postavio onoga dana kad sam u Budimpeštu išao na koncert Avril Lavigne. Neizvjesno je da li će nakon 17. novembra svirati Avril ili Evanescence s tog telefona.

Laza i Bobi su doručkovali, a ja nisam bio gladan pa sam samo pojeo bananu koja mi je ostala u ruksaku još od putovanja. Nisam navikao jesti prije 13 sati. Domaćin nas je odvezao u centar grada. Tamo smo se našli sa još dva momka, bili su to Danijel i Aleksandar. Vedri, raspoloženi, zanimljivi. Nisam ih pitao otkud su odselili, gdje su nekad živjeli. To stvarno nije važno, posebno u takvom gradu i kad ima toliko drugih tema. Popio sam coca-colu u jednom kafiću. Ista je kao i kod nas. Čaša je bila čista. Nisam ni sumnjao u Austrijance. Poslije toga smo Bobi i ja, kao pravi turisti, krenuli u obilazak grada. Laza mi je rekao da su sve zgrade stare kad sam ga pitao da li i nove zgrade grade u istom stilu kako bi izgledalo da su davno sagrađene. Impresioniralo me što su sve fasade besprijekorno uređene. Beč je prije sto godina imao više od milion stanovnika. Sad ima oko 1,6 miliona. I zgrade u većem dijelu Beča su starije od pedeset godina. Mnogo starije. Stanovnici su u prosjeku mlađi od pedeset godina. Kao i kod nas, u Beču su najmlađa djeca.

Kaerntenstrasse je glavna ulica.  U njoj je te subote šetalo hiljade ljudi. Čudno je da se glavna ulica zove po klubu koji se takmiči u drugoj fudbalskoj ligi, rekao sam Bobiju. Osvrtao sam se oko sebe. Japanci na svakom koraku. Ili neki što liče na Japance. I na Japanke. Gledao sam neke građevine. Za neke nisam ni znao šta gledam, ali su same zgrade bile zanimljive i bez saznanja šta predstavljaju. Prepoznao sam operu, parlament, čak i jednu galeriju. Onda je pored mene prošla kočija koju su vukla dva konja. Ne mislim da konji služe da bi vukli ljude, ali su neki ljudi očigledno mislili drugačije. Ili nisu ni mislili o tome. Trebalo bi te ljude upregnuti pa da vide kako je to. Sjeo sam tada ispred Goetheovog spomenika i slikao se. Onda sam pozdravio Goethea i rekao da, ako naiđe na moju knjigu, obavezno pročita jer sam i ja njegovog Fausta pročitao. Nisam mu rekao da je Mala Ramona bolja knjiga od Fausta, ali sam to mislio. Nije u redu hvaliti se pred starijim čovjekom čim se prvi put vidimo. To da je Ramona ljepša od Fausta ni Goethe ne bi doveo u pitanje. Bobi me požurivao i pitao šta se toliko zadržavam pored Goethea, a ja sam mu rekao: "E, Bobi, mi smo srodne duše, ja i stari Johann".

Uputili smo se prema Mozartu tada. Valjda je tamo godina Mozarta kao što je ovdje godina Tesle. Ipak, značaj Mozarta oni očigledno naglašavaju svake godine, sudeći po svemu šta sam vidio. Ušao sam u neki park. Prošao sam brzo kroz njega, napravio nekoliko fotografija, a onda smo krenuli na drugu stranu. Otišao sam se javiti Mozartu. Stajao je kao kip. Ustvari, to je i bio, samo kameni kip. Stao sam ispred njega, uozbiljio se i Bobi je slikao, Mozarta i mene. Njemu, Wolfgangu, nisam ništa rekao o mom sviranju. Nekako mi je bilo neugodno da se hvalim Mozartu kako znam sve akorde, čak i neke suseve, a i jedan maj akord, F-maj7, čini mi se. Ispred tog spomenika je na uredno pokošenoj travi raslo cvijeće ljubičaste boje. Pa šta, šta je tu posebno zanimljivo? Cvijeće raste tako da formira violinski ključ. E to je zanimljivo, hvala na objašnjenju.

Zatim smo razgledali neke ogromne stare zgrade, neke zelene površine, konje upregnute u kočije nadajući se da konjima nije teško i da im nije dosadno. Gledali smo i ljude. Poesbno Austrijanke. Opet sam zapazio mnogo stranih jezika, onih koji nisu njemački. Stvarno mnogo Japanaca. Možda je Šveđana bilo više, ali ih je teško razlikovati po fizičkom izgledu u odnosu na Austrijance. Zastao sam ispred neke kapije kod koje su zaustavljeni Turci. Bobi mi je rekao da su Poljaci bili u to vrijeme besposleni, a i da su ih Turci nervirali pa su došli na zakazanu tučnjavu i pomogli Austrijancima. Bobi je zvučao pametno dok je to govorio. Onda su se Turci povukli. Nisu mogli dalje. Ja sam uspio. Bez problema sam prošao kroz tu zidanu kapiju. E, moji Turci... Gledajte mene.

Tu smo se zatekli uz neke štandove na kojima su se dijelili neki papiri vezani za manifestaciju “Duga noć muzeja”, tako se to zove. Jeftiniji ulazi u sve muzeje te noći u kojoj oni rade duže nego obično. Nisam imao vremena za to zbog promocije. Nastavili smo dalje. Opet Mozart. Sjetio sam se Top-liste nadrealista iz 1989. "To su kipovi, živi kipovi...", rekao je Asim Bod, tj. Šibi. Na nekom postolju je stajao čovjek s perikom, obučen kao Mozart, a odjeća i lice mu je bilo premazano bijelom bojom, samo su mu oči bile drugačije boje. Slikao se sa djevojkama, one su se smijale, a on im džentlmenski otpozdravljao. Sa druge strane sam vidio neki kanal u kome su bili ostaci Rimskog carstva.

Zatim sam ušao u neku ulicu u kojoj je bila baš gužva. Bezbroj ljudi i bezbroj boja, više nego na Amigi 500 i Commodoreu 64 zajedno . Prepuni kafići, restorani, klupe... Prodavali su tamo neke kobasice, ali na štandovima ni nalik neuglednim kolibama, nekako je sve sređeno kako treba. Nije bilo vegetarijanskih kobasica pa sam nastavio dalje, pored nekih peciva, kifli i pereca, a bilo je i krafni koje neki zovu krofne, a jedan televizijski voditelj, Denis Latin, ih je 1993. nazvao krahne i zagrizao jednu u studiju, sjećam se toga. Štaub-šećer mu je tada pao na rever odijela. I tada je došlo do moje greške. Ugledao sam dva čovjeka uz neku burad. Prodavali su Sturm. Ali ne onaj Sturm iz Graza, to je takva ekipa da bi ih i moja ekipa, ako bi igrao Dejan Trbojević Stari, uspjela pobijediti. Ovo je bio puno opasniji Sturm. Odmah sam znao da je to mošt (za neupućene, ako takvih ima, mlado vino vrlo opasno jer je izuzetno ukusno i pitko, slatko). Ljudi koji su ga prodaval izgledali su kao da su ga i napravili. Vjerovatno i jesu. Mislim da su čak i brali to grožđe.

"'Ajmo po jednu čašu, rekao sam Bobiju. Iskusni alkomajstor Bobi je sa smiješkom prihvatio. Došao sam do posljednjeg gutljaja, a Bobi tek do pola čaše. Morao sam povećati na 2:1. Otišao sam i sad na jasnom njemačkom tražio eine schilcher wein. E, kako je neobično biti nakon dugo vremena u stranoj zemlji i pijući slatko mlado vino gledati ljude koji ipak pristojno i lijepo žive, koliko se to može na ovoj planeti. Zatim mi je zazvonio telefon. Mama me pitala šta radim, ja sam rekao šta radim. Onda sam ja nju pitao šta ona radi i šta moje mačke rade i ona mi je odgovorila. Mame su najbolje na svijetu. Dala mi je tatu. On me pitao isto, nešto se našalio i onda ozbiljno rekao da odem u dvorac Schoenbrunn. Budući da sam znao da nismo blizu tog dvorca i da nemam vremena da ga razgledam, odgovorio sam: "Drugi put, tato, kad budem išao u novembru na koncert." Tata je rekao da pazim šta radim i pozdravio me. I tate su najbolji.

Nastavili smo piti sok od grožđa znajući. Pored nas je stajalo još dvadesetak ljudi, svi sa plastičnim čašama u rukama. Iza leđa je bio veliki vegetarijanski restoran prepun gostiju. Sa druge strane, među Japankama, prolazile su i "nejapanke". Blijeda lica nosi zrak... Plave oči, žuta kosa. Nasmijana lica. Raznoliko obučene. Najuočljivija je došla u toku druge čaše mošta, baš takva, vitka, u suknji od džinsa koja je sezala do koljena. Sjela je u vegetarijanski restoran.  Ustvari, prodavalo se tu i meso, ali u manjoj mjeri i ja sam na meniju na staklenoj ogradi uočavao samo jela bez mesa. Kad sam vidio da se ta lijepa cura smjestila i licem se okrenula prema meni, krenuo sam prema buretu. Pravi razlog za moju treću i Bobijevu drugu čašu. Onda su se tu našli i neki Austrijanci i počeli smo razgovarati. Jedan mladi bračni par i jedan veseli gospodin s njima. Davno sam učio njemački, ali išlo je. Čak sam se sjetio i nekih riječi koje nikad nisam znao i koristio sam ih. Malo njemački, malo engleski, a malo mošt. Kad se nismo razumjeli s Austijancima, mi smo se smijali, da ispadne da sve razumijemo. Onda su se i oni smijali, a mi smo se onda još glasnije smijali, kao da se baš razumijemo. Smijali smo se kad sam kao iskusan majstor klađenja rekao da se mogu kladiti da ću popiti 4-6, a Bobiju sam garantovao 4+. Bobi se nasmijao i rekao:
"Šta smo slikali, slikali smo, za danas je gotovo."

Moja prognoza je bila tačna, pogodio sam oba ishoda. Otišli smo na početak Kaernten ulice koja se maglila pred mojim očima od sunca i mošta. Tamo smo pojeli pice i popili po jednu coca-colu. Razbistrio sam se. Metroom smo se vratili u Lazin stan. Sjeo sam da se odmorim i da budem spreman za promociju. Popio sam litar vode. Mošt je opasan, to je poruka ovog dijela priče. Laza i Bobi su otišli na neku rukometnu utakmicu, gostovao je Partizan, i rekli su da će se vratiti po mene za sat-dva da idemo u Klub slovenačkih studenata. Znali su da mene rukomet ne zanima, a Partizan još manje. Zadremao sam, a poslije sto minuta sam se uplašeno probudio i pogledao na sat. 20:12! Jebemti mošt i Sturm! Bio sam sam u stanu. Panično sam nazvao Lazu. Javio se neki momak koji nije bio Laza. Ustvari, možda je i bio Laza, postoji mala mogućnost da se tako zove, ali ne Laza kojeg sam očekivao. Taj momak je rekao da će oni sad doći po mene. I kad sam krenuo u kupatilo da se umijem, začuo sam kako se ulazna vrata otključavaju.

"Idemo, jesi li spreman?" pitao me moj domaćin pored koga je stajao Bobi.

"Spreman sam, nego šta. Ajde da ne zakasnimo. Ako je neko tamo došao taj nas sad čeka."

Spustili smo se niz stepenice i ušli u auto. Za deset minuta sam se našao ispred vrata kluba u kome je zakazano moje gostovanje i promocija priče nazvane Mala Ramona.

(nastaviće se)

Bobi je ponio ruksak i torbu u kojoj je nosio cigarete, da ih proda. Ja sam ponio ruksak i torbu u kojoj sam nosio knjige. Bilo je tu još nekih neophodnih stvari za higijenu, kao i odjeća, ali su knjige bile najvažnije. Tako je to kad se ide na promociju u Beč. U ruksaku su mi bila tri vegetarijanska sendviča koja sam napravio oko podne. Ponio sam i vodu "Vrnjci", dvije banane, a i Malu Ramonu da je čitam tokom puta kako bih znao o čemu se radi i šta da pričam ljudima.

Ušao sam u autobus i u 13:45 smo krenuli. Nisam bio raspoložen za razgovor. Gledao sam kroz prozor. Još uvijek sam razmišljao o konceptu promocije, da li će iko doći, da li ću uspjeti zabaviti prisutne... Koliko puta da kažem paradigma, a koliko puta da upotrijebim riječ diskurs. Tako bih mogao ispasti pametniji, ostaviti jači utisak. Paradigma i diskurs. To ozbiljno zvuči. Upotrijebim jednu od tih riječi potpuno ozbiljan, pa se zamislim i spustim pogled, kao da baš jako razmišljam i kao da ću sad reći nešto jako pametno, tako to izgleda na televiziji. Paradigma. Diskurs. Stvarno ozbiljno. Toliko ozbiljno da kad posjetioci odu sa promocije ni ne znaju o čemu sam pričao, ali konstatuju kako sam sigurno jako pametan kad me oni nisu uspjeli razumjeti. Obe riječi sam nekoliko puta čuo na nekoj književnoj večeri dva dana prije puta.

Za devedeset minuta smo stigli na granicu. Mladi čovjek u uniformi, ne bih rekao da je stariji od mene, a ja sam  relativno mlad, što je vrlo važno za cijelu priču, dugo je gledao u pasoš neke žene prije nego joj ga je vratio i izustio: "Jedva". Mislio sam da se šali. Onda je stigao do mene. Jedan sličan njemu, strog i naizgled opasan, me 1994. priveo na informativni razgovor kad sam iz Hrvatske preko Mađarske stigao na granicu u namjeri da je pređem. Izgledalo je da bi opet mogao završiti u posebnoj kancelariji predviđenoj za sumnjive. U toj kancelariji su ispitivali ljude o ko zna čemu u vezi rata. A Srbija nije bila u ratu, ne, ne.

Dok je stajao ispred mene, jedan njegov stariji kolega je pitao drugog privedenog, nekog brku, koja mu je krsna slava. Takva su tada bila pitanja na granici. Nekad su znali pitati i šta rade neki ljudi, čija su imena znali, u gradu iz kog putnik dolazi. I, taj mladi policajac je uzeo moj pasoš, onda je gledao u sliku u njemu, pa u mene, pa u sliku, pa u moju dugu kosu, pa opet u sliku sa kratkom kosom, a onda je sasvim ozbiljno rekao da se zbog takvih stvari skida iz autobusa i šalje kući. Pitao sam ga da li ima negdje na granici frizerski salon pa da se ošišam, ali me on samo prijekorno pogledao. Nastavio je prema zadnjem dijelu autobusa. Čuo sam kako se raspravlja s nekom ženom čudeći se i ljuteći se što njen devetogodišnji sin crne boje kože i nastanjen u Austriji ne zna srpski jezik.

Mađar je bio bolje raspoložen. Rekao je da svi izađemo van. Bobi je u toku dvije sekunde nekim ljudima podijelio cigarete i izašao iz autobusa. Kad je moja torba došla na red za pregled, carinik se zagledao u knjige i pitao me šta je to, na dobrom srpskom. "Knjige", rekao sam. Onda ih je malo gledao s nevjericom, ali nekako zainteresirano. Nosio sam dvadeset istih knjiga crvene boje. "Ja sam pisac", objasnio sam mu ozbiljno kao da on u rukama drži moj deveti, a ne prvi roman.  Zvučao sam čudno i smiješno sam sebi kad sam to izgovorio. Ali to je bilo tačno i na vrijeme izgovoreno. "Ti si pisac?", iskreno se i srdačno nasmijao, nekako zadovoljno, i rekao da uzmem torbu i da mogu ići u autobus. Onda mi je mahnuo, a ja sam mu otpozdravio. Vratio sam se u autobus.

Vozač je izabrao jeftiniji put. Izbjegao je autoput i krenuo preko nekih mađarskih sela. U dvorištima je bilo malo ljudi. Vjerovatno se na televiziji prikazivala neka napeta serija ili Big brother pa su stanovnici bili u svojim kućama. Htio je uštediti novce naš vozač, da ne plati autoput. E, nećemo tako. On štedi dok se mi truckamo po uskim i mračnim cestama. U nekom selu ga je zaustavila policija zbog prekoračenja brzine. Žuti karton. Četrdeset evra. Pokušao se dogovoriti. Nije uspio. Nije uštedio. Nastavio je put. Taman kad sam uspio zaspati, probudila me neka buka. Vozačev pajtaš je na nekom video-rekorderu pustio film Maratonci trče počasni krug. Odlično, baš sam se obradovao. Pa taj film sam gledao samo pedesetdva puta. A ostali putnici možda ni toliko. U slučaju da u autobusu ima nagluvih ili gluvih koji su zaboravili slušni aparat, vozačev pajtaš je pojačao do kraja. E, to je briga o putnicima. Mislio sam mu aplaudirati, ali sam se zaustavio kad sam se sjetio da mu to neće biti lako objasniti, a Beč je još daleko da bih išao pješke. Slika je titrala neprekidno pa je on često premotavao napred, a povremeno i lupao po televizoru. Kad je filmu došao kraj, zabava je nastavljena uz treći nastavak Tesne kože.

Oko 23:00 stigli smo do austrijske granice. U pravom trenutku. Na ekranu se pojavio Stevo Žigon u nacističkoj uniformi. Tu su negdje bili pijani Mikula koji čeka partizansku trojku, i Misirac s nožem u ruci. Povratak otpisanih. Da se zna ko dolazi na granicu i da smo se spremni obračunati sa Gašparovim gazdama. Čudno, ali na granici nije bilo nikakvih vojnika, a kamoli mitraljeskih gnijezda. Tamo je samo jedna mlada Rumunka sjedila usamljena sa spuštenom glavom. Nisu je pustili preko. Bilo mi je žao te mlade djevojke. Isto bi bilo i da nije mlada. I da nije Rumunka. A i da nije djevojka. Tužno mi je izgledala ta scena kako sjedi u hladnoj noći na nekim stepenicama i ne zna šta da radi. Plakala je i bilo joj je hladno, a oko nje je bila tiha austrijsko-mađarska noć.

Ušli smo u Austriju. Meni je to bio prvi ulazak u Austriju u životu. Ubrzo su se sa lijeve strane počele redati vjetrenjače. Bobi, sada već iskusni inženjer elektrotehnike, objašnjavao mi je kako rade. Rotor, stator, generator, ruža vjetrova, položaj vjetrenjača, voda, turbina, hidroelektrana, ugalj, nuklearne elektrane, zagađenja, novac, magneti, struja, stvaranje struje, potrošnja, proizvodnja, rudari, jeftinija tarifa, računi za struju, TV pretplata... Nešto sam i naučio nakon što mi je dva puta objasnio. Rekao sam mu da bi on trebao raditi u školi, pojednostavljeno objašnjava. Đaci bi ga voljeli. A onda -  kraće radno vrijeme, može davati jedinice i petice, nastavnici fizike ili elektrotehnike koji pojednostave te sulude predmete ostaju vječno u lijepom sjećanju normalnih đaka, a i kad idu školska slavlja obično bude alkohola. Nasmijao sam se, a i on je. Dobro, više bih volio da sam putovao with my special one, kako kaže Joey Ramone, da je sjedila pored mene umjesto tog inženjera koji šverca cigarete i ide da posjeti svoje prijatelje u Beč. Ali bolje uz prijatelja nego sam. Nešto sam stvarno i naučio o struji. A kad gotik rok princeza bude gostovala 17. novembra u bečkom "Gasometru", tada će stvari biti drugačije. Ići ću vlakom i... Ma biće drugačije, znam.

Iza toga je, sa iste strane, zasvijetlila rafinerija nafte.  To je prekinulo prethodnu misao. Kao neki grad, sve je bilo osvijetljeno duž nekoliko stotina metara. Vidio sam putokaz za Bratislavu. Samo 55 kilometara je udaljen taj grad od glavnog grada Austrije. A onda putokaz za Beč. I uskoro, što je bilo i za očekivati nakon tog putokaza, Beč. Putokaz je bio u pravu. Zum ersten Mal in Wien.

Dočekao nas je moj domaćin Laza. S njim sam ugovorio gostovanje. Kupio je knjigu kad je bio na Exitu, pročitao je kad je Exit prošao, a onda mi poslao mail sa ponudom da gostujem u Beču jer mu se knjiga svidjela, a on kao predstavnik Kluba srpskih studenata često organizuje gostovanja mladih i nepoznatih pisaca. Rekao sam mu da se uklapam u to jer sam nepoznat, ali da nisam siguran jesam li mlad. Sjeli smo u auto i ubrzo se našli u Klubu slovenačkih studenata. Vino je bilo dobro, lijepo su me dočekali, ali sam ja bio umoran pa smo poslije sat i po otišli u Lazin stan. Oprao sam zube, istuširao se i legao u krevet. Prvo spavanje u Beču.

(ova priča iz arhive će se nastaviti za 24 sata, a u međuvremenu u mojoj radionici pod ekološkom sijalicom od 100 W nastaju nove priče koje još nisu nigdje objavljene, a ni ispričane)

Moja duga pauza na blogu izazvana je visokim temperaturama. E, da ja živim u Finskoj, ili u nekoj još hladnijoj zemlji, vidjeli biste kako bih bio aktivan. Bio sam i na trinaestodnevnom odvikavanju od interneta. Nije uspjelo. Istovremeno sam bio i na odvikavanju od klađenja na fudbalske utakmice. Ni to nije uspjelo, kao ni odvikavanje od klađenja na pogrešne klubove. Večeras me je iznevjerio Sošo. Dobili su dva gola, u 86. i 88. minuti utakmice, i tako mi odnijeli novce, a kladio sam se da neće izgubiti. Neću se kladiti više na njih. Sad za kaznu protiv njih. Odvikavao sam se i od kasnih odlazaka na spavanje. Budući da je već skoro dva poslije ponoći,  vidim da ni to nije uspjelo. Nema godina toliko dana koliko ja imam razvijenih ovisnosti. Čak sam na putovanju kupio novi album "Životinjsko carstvo". Evo još jedne ovisnosti od koje ne odustajem. Svaki put kad odem u prodavnicu ja kupim i jednu čokoladicu. Samo zbog sličice. Novi album je tako dobar da zaslužuje poseban post.

I sad najvažnije! Hvala svima koji su kupili knjigu "Mala Ramona". Hvala i onima koji prate ovaj blog. Dakle, nekima se dva puta zahvaljujem. Nakon što sam objavio post o knjizi, u narednih mjesec dana sam poslao deset knjiga. To je bila i prilika da nakon dugo vremena pišem rukom po papiru, a ne da kuckam po tastaturi. Rukopis mi je prekrasan. Sad ga više ni sam ne znam pročitati. Moraću naći nekoga ko će mi dešifrovati napisano. Ili da krenem sa prvačićima, prvašićima kako bi rekli u jednoj susjednoj državi, da ponovo učim kako se piše, a da to neko može i pročitati. Po informacijama distributera, neke su knjige u proteklih tridesetak dana prodane i u knjižarama. Lijep je osjećaj kad se sazna da nekoga zanima šta sam ja to pisao tokom noći 2005. godine u svojoj sobi. Hvala čitaocima još jednom. Nadam se da ih nisam razočarao. Hvala i na reakcijama.

Vrijeme je za novi post. Biće to jedna stara priča koju ovdje nisam objavio. Dugačka je pa ću je objaviti u nastavcima. A onda idu i nove priče. I nova knjiga, hehe.

A naslov nema veze s postom, on je tu da privuče slučajne prolaznike i korisnike googlea i altaviste.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom