Mladi luk

Zum ersten Mal in Wien

mladiluk | 12 Avgust, 2008 22:25

Bobi je ponio ruksak i torbu u kojoj je nosio cigarete, da ih proda. Ja sam ponio ruksak i torbu u kojoj sam nosio knjige. Bilo je tu još nekih neophodnih stvari za higijenu, kao i odjeća, ali su knjige bile najvažnije. Tako je to kad se ide na promociju u Beč. U ruksaku su mi bila tri vegetarijanska sendviča koja sam napravio oko podne. Ponio sam i vodu "Vrnjci", dvije banane, a i Malu Ramonu da je čitam tokom puta kako bih znao o čemu se radi i šta da pričam ljudima.

Ušao sam u autobus i u 13:45 smo krenuli. Nisam bio raspoložen za razgovor. Gledao sam kroz prozor. Još uvijek sam razmišljao o konceptu promocije, da li će iko doći, da li ću uspjeti zabaviti prisutne... Koliko puta da kažem paradigma, a koliko puta da upotrijebim riječ diskurs. Tako bih mogao ispasti pametniji, ostaviti jači utisak. Paradigma i diskurs. To ozbiljno zvuči. Upotrijebim jednu od tih riječi potpuno ozbiljan, pa se zamislim i spustim pogled, kao da baš jako razmišljam i kao da ću sad reći nešto jako pametno, tako to izgleda na televiziji. Paradigma. Diskurs. Stvarno ozbiljno. Toliko ozbiljno da kad posjetioci odu sa promocije ni ne znaju o čemu sam pričao, ali konstatuju kako sam sigurno jako pametan kad me oni nisu uspjeli razumjeti. Obe riječi sam nekoliko puta čuo na nekoj književnoj večeri dva dana prije puta.

Za devedeset minuta smo stigli na granicu. Mladi čovjek u uniformi, ne bih rekao da je stariji od mene, a ja sam relativno mlad, što je vrlo važno za cijelu priču, dugo je gledao u pasoš neke žene prije nego joj ga je vratio i izustio: "Jedva". Mislio sam da se šali. Onda je stigao do mene. Jedan sličan njemu, strog i naizgled opasan, me 1994. priveo na informativni razgovor kad sam iz Hrvatske preko Mađarske stigao na granicu u namjeri da je pređem. Izgledalo je da bi opet mogao završiti u posebnoj kancelariji predviđenoj za sumnjive. U toj kancelariji su ispitivali ljude o ko zna čemu u vezi rata. A Srbija nije bila u ratu, ne, ne.

Dok je stajao ispred mene, jedan njegov stariji kolega je pitao drugog privedenog, nekog brku, koja mu je krsna slava. Takva su tada bila pitanja na granici. Nekad su znali pitati i šta rade neki ljudi, čija su imena znali, u gradu iz kog putnik dolazi. I, taj mladi policajac je uzeo moj pasoš, onda je gledao u sliku u njemu, pa u mene, pa u sliku, pa u moju dugu kosu, pa opet u sliku sa kratkom kosom, a onda je sasvim ozbiljno rekao da se zbog takvih stvari skida iz autobusa i šalje kući. Pitao sam ga da li ima negdje na granici frizerski salon pa da se ošišam, ali me on samo prijekorno pogledao. Nastavio je prema zadnjem dijelu autobusa. Čuo sam kako se raspravlja s nekom ženom čudeći se i ljuteći se što njen devetogodišnji sin crne boje kože i nastanjen u Austriji ne zna srpski jezik.

Mađar je bio bolje raspoložen. Rekao je da svi izađemo van. Bobi je u toku dvije sekunde nekim ljudima podijelio cigarete i izašao iz autobusa. Kad je moja torba došla na red za pregled, carinik se zagledao u knjige i pitao me šta je to, na dobrom srpskom. "Knjige", rekao sam. Onda ih je malo gledao s nevjericom, ali nekako zainteresirano. Nosio sam dvadeset istih knjiga crvene boje. "Ja sam pisac", objasnio sam mu ozbiljno kao da on u rukama drži moj deveti, a ne prvi roman. Zvučao sam čudno i smiješno sam sebi kad sam to izgovorio. Ali to je bilo tačno i na vrijeme izgovoreno. "Ti si pisac?", iskreno se i srdačno nasmijao, nekako zadovoljno, i rekao da uzmem torbu i da mogu ići u autobus. Onda mi je mahnuo, a ja sam mu otpozdravio. Vratio sam se u autobus.

Vozač je izabrao jeftiniji put. Izbjegao je autoput i krenuo preko nekih mađarskih sela. U dvorištima je bilo malo ljudi. Vjerovatno se na televiziji prikazivala neka napeta serija ili Big brother pa su stanovnici bili u svojim kućama. Htio je uštediti novce naš vozač, da ne plati autoput. E, nećemo tako. On štedi dok se mi truckamo po uskim i mračnim cestama. U nekom selu ga je zaustavila policija zbog prekoračenja brzine. Žuti karton. Četrdeset evra. Pokušao se dogovoriti. Nije uspio. Nije uštedio. Nastavio je put. Taman kad sam uspio zaspati, probudila me neka buka. Vozačev pajtaš je na nekom video-rekorderu pustio film Maratonci trče počasni krug. Odlično, baš sam se obradovao. Pa taj film sam gledao samo pedesetdva puta. A ostali putnici možda ni toliko. U slučaju da u autobusu ima nagluvih ili gluvih koji su zaboravili slušni aparat, vozačev pajtaš je pojačao do kraja. E, to je briga o putnicima. Mislio sam mu aplaudirati, ali sam se zaustavio kad sam se sjetio da mu to neće biti lako objasniti, a Beč je još daleko da bih išao pješke. Slika je titrala neprekidno pa je on često premotavao napred, a povremeno i lupao po televizoru. Kad je filmu došao kraj, zabava je nastavljena uz treći nastavak Tesne kože.

Oko 23:00 stigli smo do austrijske granice. U pravom trenutku. Na ekranu se pojavio Stevo Žigon u nacističkoj uniformi. Tu su negdje bili pijani Mikula koji čeka partizansku trojku, i Misirac s nožem u ruci. Povratak otpisanih. Da se zna ko dolazi na granicu i da smo se spremni obračunati sa Gašparovim gazdama. Čudno, ali na granici nije bilo nikakvih vojnika, a kamoli mitraljeskih gnijezda. Tamo je samo jedna mlada Rumunka sjedila usamljena sa spuštenom glavom. Nisu je pustili preko. Bilo mi je žao te mlade djevojke. Isto bi bilo i da nije mlada. I da nije Rumunka. A i da nije djevojka. Tužno mi je izgledala ta scena kako sjedi u hladnoj noći na nekim stepenicama i ne zna šta da radi. Plakala je i bilo joj je hladno, a oko nje je bila tiha austrijsko-mađarska noć.

Ušli smo u Austriju. Meni je to bio prvi ulazak u Austriju u životu. Ubrzo su se sa lijeve strane počele redati vjetrenjače. Bobi, sada već iskusni inženjer elektrotehnike, objašnjavao mi je kako rade. Rotor, stator, generator, ruža vjetrova, položaj vjetrenjača, voda, turbina, hidroelektrana, ugalj, nuklearne elektrane, zagađenja, novac, magneti, struja, stvaranje struje, potrošnja, proizvodnja, rudari, jeftinija tarifa, računi za struju, TV pretplata... Nešto sam i naučio nakon što mi je dva puta objasnio. Rekao sam mu da bi on trebao raditi u školi, pojednostavljeno objašnjava. Đaci bi ga voljeli. A onda - kraće radno vrijeme, može davati jedinice i petice, nastavnici fizike ili elektrotehnike koji pojednostave te sulude predmete ostaju vječno u lijepom sjećanju normalnih đaka, a i kad idu školska slavlja obično bude alkohola. Nasmijao sam se, a i on je. Dobro, više bih volio da sam putovao with my special one, kako kaže Joey Ramone, da je sjedila pored mene umjesto tog inženjera koji šverca cigarete i ide da posjeti svoje prijatelje u Beč. Ali bolje uz prijatelja nego sam. Nešto sam stvarno i naučio o struji. A kad gotik rok princeza bude gostovala 17. novembra u bečkom "Gasometru", tada će stvari biti drugačije. Ići ću vlakom i... Ma biće drugačije, znam.

Iza toga je, sa iste strane, zasvijetlila rafinerija nafte. To je prekinulo prethodnu misao. Kao neki grad, sve je bilo osvijetljeno duž nekoliko stotina metara. Vidio sam putokaz za Bratislavu. Samo 55 kilometara je udaljen taj grad od glavnog grada Austrije. A onda putokaz za Beč. I uskoro, što je bilo i za očekivati nakon tog putokaza, Beč. Putokaz je bio u pravu. Zum ersten Mal in Wien.

Dočekao nas je moj domaćin Laza. S njim sam ugovorio gostovanje. Kupio je knjigu kad je bio na Exitu, pročitao je kad je Exit prošao, a onda mi poslao mail sa ponudom da gostujem u Beču jer mu se knjiga svidjela, a on kao predstavnik Kluba srpskih studenata često organizuje gostovanja mladih i nepoznatih pisaca. Rekao sam mu da se uklapam u to jer sam nepoznat, ali da nisam siguran jesam li mlad. Sjeli smo u auto i ubrzo se našli u Klubu slovenačkih studenata. Vino je bilo dobro, lijepo su me dočekali, ali sam ja bio umoran pa smo poslije sat i po otišli u Lazin stan. Oprao sam zube, istuširao se i legao u krevet. Prvo spavanje u Beču.

(ova priča iz arhive će se nastaviti za 24 sata, a u međuvremenu u mojoj radionici pod ekološkom sijalicom od 100 W nastaju nove priče koje još nisu nigdje objavljene, a ni ispričane)