Koncert "Gospodara miševa"
mladiluk | 29 April, 2008 10:55
U subotu smo mi, Gospodari
miševa, odsvirali probu koja je trajala 180 minuta. Tokom dana smo kod
Štikmena renovirali kuhinju u njegovoj skromnoj kući od 320 kvadrata
kupljenoj nakon turneje 2002/03. Izbacili smo stare elemente i
razlupali stare pločice. Nismo imali dovoljno čekića pa su Boro i Đura
(dvojac iz ritam sekcije) stare pločice razbijali i odvajali od betona
golim rukama i bili su nešto sporiji od nas, majstora sa čekićima.
Štikmen se iznenadio kad smo maknuli elemente i štednjak koji možda
slabije grije u odnosu na novi, ali zato ima onaj sat koji se navije
kad hoćete da odmorite pedeset minuta, a bojite se da ćete prespavati
početak "Klinike Švarcvald" koja vam upravo za 50 minuta počinje. I,
taj sat zvoni i podsjeti vas da kreću novi događaji Kriste i Klausa,
ali i mladog doktora Uda Brinkmana. Naime, iza štednjaka Štikmen je
vidio ostatke svog podstanara, kućnog miša.
"Gle, mišjak!" uzviknuo je kad je ugledao vrlo sitne crne ostatke veličine zareza u novinama. Renoviranje se nastavlja uskoro.
Sale je sišao sa trećeg sprata svoje kuće i rekao da odavno nije čuo tako uvježban, a istovremeno zanimljiv bend, a dodao je da se s tim slaže i njegova staramajka. Saletova majka nam je pak, preko svoga sina Saleta, poslala kolače i rekla je da voli kad grupe koje kod njih sviraju dolaze godinama na isto mjesto i da smo zaslužili kolače. Vanja je pojeo većinu tih kolača i kroz zalogaje promrmljao kako jedva čeka koncert u Routeu 66. Boro je, pomalo zabrinut, rekao da mu je žao što klub prima samo 450 ljudi.
Sljedeća stanica bila je Đurin stan. Đura je odlučio da nas pozove kod sebe na pivo ili dva jer je sretan što je postao bubnjar Gospodara miševa. Onda je odvrnuo brazilski bend Sipalč (Sepultura).
"Đuro, pa je l' ne smeta komšijama, ipak je vrijeme za spavanje?" pitao sam ga, a on me samo pogledao iznenađeno. Zatim je, umjesto odgovora, skočio na kauč do zapadnog zida, kleknuo na njega kao sedmogodišnjak i desnom šakom četiri puta snažno udario u zid dok se lijevom rukom oslanjao o isti taj zid. Zatim je zarotirao vrat za oko 125 stepeni i okrenuo lice prema meni i dalje se lijevom rukom oslanjajući na zid:
"Ovaj gore diže tegove u jedan sat i baca ih na pod. Ovaj ovde,...", zastao je malo i podigao obrve usmjerene prema sjevernom zidu, "...taj ima staforde koji laju po noći i reže kad se sretnemo na stepenicama, a ovaj iznad baca smeće kroz prozor na moj auto i na moje cveće na terasi. Ima da slušaju Sipalč!" dodao je ozbiljno, sišao sa kauča i odvrnuo još malo, a onda počeo da se uvija po sobi kao neki vrlo ugledni Indijanac. Brzo smo otišli jer je Vanja išao oprati svoj novi auto, kupljen od novca zarađenog nakon koncerta u Lazinom teletu (Vanja je te noći pogodio u kladionici, američki hokej mu je donio sumu za njemački auto sa srpskim tablicama).
Tokom naredna dva dana moći ćete gledati članove Gospodara miševa na programima nekih televizija. Ja ću dati intervju za jednu lokalnu stanicu koja ima višemilionski auditorijum. Štikmen će u utorak ili u srijedu biti takmičar u kvizu "Da li ste pametniji od đaka prvaka", a protivnik mu je jedan prvašić iz Kuršumlije. Ako prođe, Štikmena u narednom krugu očekuje težak rival iz drugog razreda osnovne škole iz predivnog grada Mladenovca. Konačno će biti prikazana i emisija "Svjedoci istorije" koja je snimljena još u ljeto 2007. a u kojoj gostuje stari šezdesetosmaš drug Zoran Borojević Boro, naš basista. Vanja je bio gost u emisiji "Šesta brzina" u kojoj se raspričao o svojoj sklonosti ka vožnji i vjerovatno će njegova izjava biti skraćena. A na sportskom kanalu moći ćete pogledati snimak borbe u obaranju ruke na festivalu bubnjara između Đure i jednog mladog bubnjara, inače ljevorukog što je Đuri obezbjedilo prednost. Za one koji vole ozbiljnije emisije, u "Insajderu" koji ovaj put istražuje uzroke velikog broja bivših članova Gospodara miševa, pojaviće se i neki bivši članovi grupe (Bota, Nada, Košević, dvostruki pobjednik kobasicijade u Turiji Dominik Jokić (naš prvi bubnjar), Kizo Soft Metalac, čak se specijalno iz Kanade javio i Đuđi, a učestvovaće i mnogi drugi).
I ne zaboravite; u petak dođite u novosadski klub Route 66 na koncert Gospodara miševa. Koncert počinje u 23 sata, a ulaz je ovaj put besplatan. Više o koncertu u narednom javljanju.
"Gle, mišjak!" uzviknuo je kad je ugledao vrlo sitne crne ostatke veličine zareza u novinama. Renoviranje se nastavlja uskoro.
Sale je sišao sa trećeg sprata svoje kuće i rekao da odavno nije čuo tako uvježban, a istovremeno zanimljiv bend, a dodao je da se s tim slaže i njegova staramajka. Saletova majka nam je pak, preko svoga sina Saleta, poslala kolače i rekla je da voli kad grupe koje kod njih sviraju dolaze godinama na isto mjesto i da smo zaslužili kolače. Vanja je pojeo većinu tih kolača i kroz zalogaje promrmljao kako jedva čeka koncert u Routeu 66. Boro je, pomalo zabrinut, rekao da mu je žao što klub prima samo 450 ljudi.
Sljedeća stanica bila je Đurin stan. Đura je odlučio da nas pozove kod sebe na pivo ili dva jer je sretan što je postao bubnjar Gospodara miševa. Onda je odvrnuo brazilski bend Sipalč (Sepultura).
"Đuro, pa je l' ne smeta komšijama, ipak je vrijeme za spavanje?" pitao sam ga, a on me samo pogledao iznenađeno. Zatim je, umjesto odgovora, skočio na kauč do zapadnog zida, kleknuo na njega kao sedmogodišnjak i desnom šakom četiri puta snažno udario u zid dok se lijevom rukom oslanjao o isti taj zid. Zatim je zarotirao vrat za oko 125 stepeni i okrenuo lice prema meni i dalje se lijevom rukom oslanjajući na zid:
"Ovaj gore diže tegove u jedan sat i baca ih na pod. Ovaj ovde,...", zastao je malo i podigao obrve usmjerene prema sjevernom zidu, "...taj ima staforde koji laju po noći i reže kad se sretnemo na stepenicama, a ovaj iznad baca smeće kroz prozor na moj auto i na moje cveće na terasi. Ima da slušaju Sipalč!" dodao je ozbiljno, sišao sa kauča i odvrnuo još malo, a onda počeo da se uvija po sobi kao neki vrlo ugledni Indijanac. Brzo smo otišli jer je Vanja išao oprati svoj novi auto, kupljen od novca zarađenog nakon koncerta u Lazinom teletu (Vanja je te noći pogodio u kladionici, američki hokej mu je donio sumu za njemački auto sa srpskim tablicama).
Tokom naredna dva dana moći ćete gledati članove Gospodara miševa na programima nekih televizija. Ja ću dati intervju za jednu lokalnu stanicu koja ima višemilionski auditorijum. Štikmen će u utorak ili u srijedu biti takmičar u kvizu "Da li ste pametniji od đaka prvaka", a protivnik mu je jedan prvašić iz Kuršumlije. Ako prođe, Štikmena u narednom krugu očekuje težak rival iz drugog razreda osnovne škole iz predivnog grada Mladenovca. Konačno će biti prikazana i emisija "Svjedoci istorije" koja je snimljena još u ljeto 2007. a u kojoj gostuje stari šezdesetosmaš drug Zoran Borojević Boro, naš basista. Vanja je bio gost u emisiji "Šesta brzina" u kojoj se raspričao o svojoj sklonosti ka vožnji i vjerovatno će njegova izjava biti skraćena. A na sportskom kanalu moći ćete pogledati snimak borbe u obaranju ruke na festivalu bubnjara između Đure i jednog mladog bubnjara, inače ljevorukog što je Đuri obezbjedilo prednost. Za one koji vole ozbiljnije emisije, u "Insajderu" koji ovaj put istražuje uzroke velikog broja bivših članova Gospodara miševa, pojaviće se i neki bivši članovi grupe (Bota, Nada, Košević, dvostruki pobjednik kobasicijade u Turiji Dominik Jokić (naš prvi bubnjar), Kizo Soft Metalac, čak se specijalno iz Kanade javio i Đuđi, a učestvovaće i mnogi drugi).
I ne zaboravite; u petak dođite u novosadski klub Route 66 na koncert Gospodara miševa. Koncert počinje u 23 sata, a ulaz je ovaj put besplatan. Više o koncertu u narednom javljanju.
PETAK, 02. MAJ, ROUTE 66 - GOSPODARI MIŠEVA
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Vesna frizerka
mladiluk | 21 April, 2008 17:52
Bila
je 99. godina. 1999. da budem precizniji i da ne zbunim nastarije
čitaoce koji pamte i 99. godinu. Moj prijatelj Marinko (naglasak je na
prvom slogu, ne kao Kremenko iz crtanog filma nego drugačije) i ja
sjedili smo u gradu i pili rum. To se odvijalo u jednom zatvorenom
prostoru. Takvo je bilo vrijeme vani, mračno i hladno, baš za rum. I mi
smo pili taj rum, pričali o nečemu, ne mogu da se sjetim o čemu, ali
sigurno nismo o rumu, to znam. Povremeno smo se smijali. Ni toga se ne
sjećam najjasnije, ali sam siguran da jesmo jer smo se taj Marinko
(nije naglasak ni kao Rumenko, onaj crvenkasti sladoled na štapiću,
Rumenko se naglašava isto kao i Kremenko) i ja često smijali.
I onda je u taj kafić, koji je više ličio na neki klub, ušla Vesna. Vesna je bila plavooka, imala je žutu kosu koju mnogi pogrešno nazivaju plavom jer plavu kosu ima Marge Simpson, a Vesna ne. Vesna je imala žutu kao Charlize Theron u nekim svojim filmovima, ali ne svim jer je Charlize u nekim filmovima imala i smeđu kosu. Jednom mi je Kizo (Kizo se čita onako sporo i monotono u ovom slučaju, nikako kao onaj Kluzo gdje se naglašava drugi slog u nizu slogova) rekao da postoji film u kojem Charlize ima crnu kosu, ali mu ja nisam povjerovao jer i on ima crnu kosu, a osim po tome što ima crnu kosu, taj Kizo je poznat i po tome što tjera vodu na svoj mlin pri čemu ne mislim na mlin kao takav nego na frazu u kojoj se spominju voda, tjeranje, mlin i taj Kizo, u ovom slučaju. Kizo je poznat i po tome što ima dva reda kupina u svom dvorištu, ali to za ovu priču nije nimalo važno, kao ni to da u Irish pub dolazi jedan dobroćudni mlinar koji liči na agenta jer nosi odijelo i baloner, da ne kažem mantil, a svi koji nose balonere, da ne kažem mantile, su neki agenti, bez obzira na pol. Agent za meko brašno koji dolazi špijunirati agenta za oštro brašno...
I ta Vesna je ušla, odmah smo je zapazili. Dva su razloga za to; imala je plave oči, žutu kosu i lijepo lice, malene grudi čija veličina ne može biti presudna i lijep i čest osmijeh iza koga su se krila 32 izrazito bijela zuba. Drugi je razlog taj što smo je već poznavali, Marinko od 95. a ja od 98. godine. Dodao bih, za lakše razumijevanje priče, da se Marinkovo ime ne naglašava ni kao nadimak sina vašeg bucmastog komšije kojeg zovete Debeljko. Da budem precizniji u vezi poznavanja Vesne, Marinko je pozna od 1995. a ja od 1998. godine. I sjela je ona za naš stol, sjela je i njena prijateljica za isti stol, između mene i Vesne, a nasuprot Marinka koji je bio između Vesne i mene, nasuprot toj Vesninoj prijateljici. Sad su pozicije jasne. Ne sjećam se kako se zvala ta Vesnina prijateljica, ali sam gotovo 50% siguran da se nije zvala Vesna nego nekako drugačije, ali to sad i nije najvažnije jer je ona u ovoj priči samo epizodni lik. Mi smo naručili još dvije čaše ruma, po jedan svakome, a njima neke sokove, isto tako svakoj po jedan.
I 2000. smo se intenzivno viđali, Marinko, Vesna, ta njena prijateljica i ja. A onda sve manje i sve rjeđe, isto tokom 2000. ali u jesen. Kasnije samo povremeno, slučajno. Slučajno kao što slučajno sretnem na ulici onog jednog iz kladionice što mu ne znam ni ime, ali znam da se jednom kladio da će na nekoj utakmici biti dosuđen tropenal. Promašio je, baš na toj utakmici nije bilo tropenala. Možda je nekad kasnije vratio taj novac, možda je i dobro zaradio, ali taj put nije. A sretao sam ga povremeno baš kao i Vesnu frizerku. Da, Vesna je bila frizerka. Ja se kod nje nikad nisam šišao jer se Marinko jednom šišao pa je ona insistirala da mu stavi gela u kosu, a ja ne volim gel i nikad ga ne stavljam. Gel je bio razlog što se kod nje nikad nisam šišao, Vesna ne. Djelovala je uredno, onako uredno da ako je poljubite u obraz, ili ona vas poljubi u obraz, nećete poželjeti da isti obraz odmah obrišete i operete, ili bar protrljate, kao što je to obično slučaj. Šišao bih se kod nje, ali se bojim gela.
I tako je Marinku palo na pamet jednom da se javi Vesni, ali ne povodom šišanja, a ni povodom štucanja brkova. Vidite, zaboravio sam kako se ovo zove kad jedna riječ ima dva značenja, ali ima naziv za to, jučer sam ga znao, danas se ne mogu sjetiti, ali sutra ću opet znati, mislim da to ima veze s tim da li je datum parni ili neparni; štucanje može biti štucanje, a može biti i skraćivanje brkova; štucanje je postojeći izraz, vidio sam na tabli kod jednog brice, pisalo je: "Danas besplatno štucanje brkova i sok Flavoraid u boji po izboru". Da ne bih zbunjivao zbunjive čitaoce, umjesto štucanje brkova koristiću izraz štucovanje brkova. Ja sam ušao i popio dva soka jer tada još nisam imao ni pubertetske brčiće kakve je Jedvaj puštao do trećeg gimnazije, a onda ga je njegov tata i istovremeno prezimenjak postavio na stolicu bez naslona jednog nedjeljnog jutra prije mise, namazao mu pjenom dlakavo područje ispod nosa, a iznad usne, i obrijao ga. Zatim se Jedvaj pogledao u ogledalo i izustio: "Sad sam muškarac". Imao je taj Jedvaj curu, a cura je imala prijateljicu koja se zvala Vesna. Ta je Vesna išla u ekonomsku školu. Nije bila frizerka. Zato se vraćam na priču o Vesni frizerki. Ustvari, Vesna je bila ženski frizer, ali je znala i muške glave šišati, a sa štucovanjem brkova je bila neiskusna. Možda je u međuvremenu postala vještija nego tada, to ne znam jer je danas viđam rjeđe nego onoga što se kladio na tropenal preda mnom. A Marinko ne bi ni mogao štucovati brkove jer ih nema. Ustvari, ima ih, ali kao da ih i nema jer su jako kratki, prekratki da bi se nazivali brkovima. Svaka dva dana ih on skida tako da to i nisu brkovi.
I tako je Marinko pravio žurku povodom pogotka u kladionici, svog pogotka, ne mislim na onog mladog gospodina što se kladio na taj nedosuđeni tropenal, on uostalom i nije pogodio tada, a za kasnije ne znam jer ja njega i ne poznajem. Odlučio je Marinko da pozove Vesnu. Zamolio me da mu dam njen broj. On ga nije imao pa je mene pitao koji je njen broj. Rekao sam koji je jer sam ja to znao, a nisam vidio razlog zašto mu ne bih rekao kad ima namjeru da je nazovem lijepim povodom. I on je nazvao. I onda se ona javila. Prepoznao je njen glas. Kad bi glasovi imali boju, njen bi bio žut, baš kao i njena kosa. Neke cure imaju plave glasove, ali Vesna ne, bez obzira na boju očiju. Njen je glas u skladu sa bojom njene kose. Ne znam koje je boje Marinkov glas jer se bolje razumijem i lakše određujem boje ženskih glasova. I onda se on predstavio svojim imenom koje je naglasio na prvom slogu, kao i toliko puta do tad. A ona je pitala:
"Koji Marinko?"
Ne znam kako je naglasila njegovo ime, ali to njemu nije bilo ni važno. Da li je ostao Marinko, ili je postao Kremeno ili Rumenko, možda i Debeljko, to mu nije bilo važno. Važno mu je bilo da ona nije znala koji Marinko. Zaboravila je. Kao da ona pozna četrdeset i četiri Marinka od kojih je jedan odselio u Ameriku prije dvije godine, pa ne zna o kojem se tačno radi. A često su se viđali. Čak bih se kladio da su mogli biti zajedno, i pogodio bih prije nego onaj što se kladio na tropenal, ovo je bilo izvjesnije. A sad ga je ona pitala "...koji Marinko". Kao da se on zove Dejan ili Zoran pa da je potrebno da se predstavi i svojim srednjim imenom, imenom svoga oca. Ili Aleksandar. Ili Jelena. Dobro, ne može se on zvati Jelena jer je muško, a Jelena je žensko ime. Iako nije zabranjeno davati sinovima ženska imena, a ni obrnuto. Nije uobičajeno, ali nije ni zabranjeno. Da je Dejan, Zoran, Aleksandar ili Jelena, ne bi se tako čudio Vesni frizerki. Ovako se zbunio. I ja sam se zbunio zbog njene reakcije. Pa u gradu je broj onih koji se zovu Marinko jednak, ili gotovo jednak, broju onih koji se zovu Kremenko, iako se ovo drugo ime drugačije naglašava. Marinko mi je jednom rekao da ima još jedan mladi Marinko u gradu, ali se njegovo ime naglašava drugačije, baš kao Kremenko ili sladoled Rumenko. To nije isto jer se tako stiče dojam da se radi o nekom pjegavom i kržljavom Marinku sa žutim brčićima, a i taj Marinko nosi sigurno i one košulje ljubičaste boje sa sitnim crtežima koji liče na neke mahunarke. I tako je Marinko, ovaj moj prijatelj, a ne taj drugi koji se jednako zove kao i moj prijatelj, rekao da je pogriješio. To je rekao Vesni poslije dvije i po sekunde koliko se čudio u tišini. I onda je prekinuo vezu.
A zašto sam ja ovo uopšte ispričao i napisao? Ne znam. Ali sad i Vesna frizerka ima svoje mjesto na internetu. Idem sad oštucovati brkove.
I onda je u taj kafić, koji je više ličio na neki klub, ušla Vesna. Vesna je bila plavooka, imala je žutu kosu koju mnogi pogrešno nazivaju plavom jer plavu kosu ima Marge Simpson, a Vesna ne. Vesna je imala žutu kao Charlize Theron u nekim svojim filmovima, ali ne svim jer je Charlize u nekim filmovima imala i smeđu kosu. Jednom mi je Kizo (Kizo se čita onako sporo i monotono u ovom slučaju, nikako kao onaj Kluzo gdje se naglašava drugi slog u nizu slogova) rekao da postoji film u kojem Charlize ima crnu kosu, ali mu ja nisam povjerovao jer i on ima crnu kosu, a osim po tome što ima crnu kosu, taj Kizo je poznat i po tome što tjera vodu na svoj mlin pri čemu ne mislim na mlin kao takav nego na frazu u kojoj se spominju voda, tjeranje, mlin i taj Kizo, u ovom slučaju. Kizo je poznat i po tome što ima dva reda kupina u svom dvorištu, ali to za ovu priču nije nimalo važno, kao ni to da u Irish pub dolazi jedan dobroćudni mlinar koji liči na agenta jer nosi odijelo i baloner, da ne kažem mantil, a svi koji nose balonere, da ne kažem mantile, su neki agenti, bez obzira na pol. Agent za meko brašno koji dolazi špijunirati agenta za oštro brašno...
I ta Vesna je ušla, odmah smo je zapazili. Dva su razloga za to; imala je plave oči, žutu kosu i lijepo lice, malene grudi čija veličina ne može biti presudna i lijep i čest osmijeh iza koga su se krila 32 izrazito bijela zuba. Drugi je razlog taj što smo je već poznavali, Marinko od 95. a ja od 98. godine. Dodao bih, za lakše razumijevanje priče, da se Marinkovo ime ne naglašava ni kao nadimak sina vašeg bucmastog komšije kojeg zovete Debeljko. Da budem precizniji u vezi poznavanja Vesne, Marinko je pozna od 1995. a ja od 1998. godine. I sjela je ona za naš stol, sjela je i njena prijateljica za isti stol, između mene i Vesne, a nasuprot Marinka koji je bio između Vesne i mene, nasuprot toj Vesninoj prijateljici. Sad su pozicije jasne. Ne sjećam se kako se zvala ta Vesnina prijateljica, ali sam gotovo 50% siguran da se nije zvala Vesna nego nekako drugačije, ali to sad i nije najvažnije jer je ona u ovoj priči samo epizodni lik. Mi smo naručili još dvije čaše ruma, po jedan svakome, a njima neke sokove, isto tako svakoj po jedan.
I 2000. smo se intenzivno viđali, Marinko, Vesna, ta njena prijateljica i ja. A onda sve manje i sve rjeđe, isto tokom 2000. ali u jesen. Kasnije samo povremeno, slučajno. Slučajno kao što slučajno sretnem na ulici onog jednog iz kladionice što mu ne znam ni ime, ali znam da se jednom kladio da će na nekoj utakmici biti dosuđen tropenal. Promašio je, baš na toj utakmici nije bilo tropenala. Možda je nekad kasnije vratio taj novac, možda je i dobro zaradio, ali taj put nije. A sretao sam ga povremeno baš kao i Vesnu frizerku. Da, Vesna je bila frizerka. Ja se kod nje nikad nisam šišao jer se Marinko jednom šišao pa je ona insistirala da mu stavi gela u kosu, a ja ne volim gel i nikad ga ne stavljam. Gel je bio razlog što se kod nje nikad nisam šišao, Vesna ne. Djelovala je uredno, onako uredno da ako je poljubite u obraz, ili ona vas poljubi u obraz, nećete poželjeti da isti obraz odmah obrišete i operete, ili bar protrljate, kao što je to obično slučaj. Šišao bih se kod nje, ali se bojim gela.
I tako je Marinku palo na pamet jednom da se javi Vesni, ali ne povodom šišanja, a ni povodom štucanja brkova. Vidite, zaboravio sam kako se ovo zove kad jedna riječ ima dva značenja, ali ima naziv za to, jučer sam ga znao, danas se ne mogu sjetiti, ali sutra ću opet znati, mislim da to ima veze s tim da li je datum parni ili neparni; štucanje može biti štucanje, a može biti i skraćivanje brkova; štucanje je postojeći izraz, vidio sam na tabli kod jednog brice, pisalo je: "Danas besplatno štucanje brkova i sok Flavoraid u boji po izboru". Da ne bih zbunjivao zbunjive čitaoce, umjesto štucanje brkova koristiću izraz štucovanje brkova. Ja sam ušao i popio dva soka jer tada još nisam imao ni pubertetske brčiće kakve je Jedvaj puštao do trećeg gimnazije, a onda ga je njegov tata i istovremeno prezimenjak postavio na stolicu bez naslona jednog nedjeljnog jutra prije mise, namazao mu pjenom dlakavo područje ispod nosa, a iznad usne, i obrijao ga. Zatim se Jedvaj pogledao u ogledalo i izustio: "Sad sam muškarac". Imao je taj Jedvaj curu, a cura je imala prijateljicu koja se zvala Vesna. Ta je Vesna išla u ekonomsku školu. Nije bila frizerka. Zato se vraćam na priču o Vesni frizerki. Ustvari, Vesna je bila ženski frizer, ali je znala i muške glave šišati, a sa štucovanjem brkova je bila neiskusna. Možda je u međuvremenu postala vještija nego tada, to ne znam jer je danas viđam rjeđe nego onoga što se kladio na tropenal preda mnom. A Marinko ne bi ni mogao štucovati brkove jer ih nema. Ustvari, ima ih, ali kao da ih i nema jer su jako kratki, prekratki da bi se nazivali brkovima. Svaka dva dana ih on skida tako da to i nisu brkovi.
I tako je Marinko pravio žurku povodom pogotka u kladionici, svog pogotka, ne mislim na onog mladog gospodina što se kladio na taj nedosuđeni tropenal, on uostalom i nije pogodio tada, a za kasnije ne znam jer ja njega i ne poznajem. Odlučio je Marinko da pozove Vesnu. Zamolio me da mu dam njen broj. On ga nije imao pa je mene pitao koji je njen broj. Rekao sam koji je jer sam ja to znao, a nisam vidio razlog zašto mu ne bih rekao kad ima namjeru da je nazovem lijepim povodom. I on je nazvao. I onda se ona javila. Prepoznao je njen glas. Kad bi glasovi imali boju, njen bi bio žut, baš kao i njena kosa. Neke cure imaju plave glasove, ali Vesna ne, bez obzira na boju očiju. Njen je glas u skladu sa bojom njene kose. Ne znam koje je boje Marinkov glas jer se bolje razumijem i lakše određujem boje ženskih glasova. I onda se on predstavio svojim imenom koje je naglasio na prvom slogu, kao i toliko puta do tad. A ona je pitala:
"Koji Marinko?"
Ne znam kako je naglasila njegovo ime, ali to njemu nije bilo ni važno. Da li je ostao Marinko, ili je postao Kremeno ili Rumenko, možda i Debeljko, to mu nije bilo važno. Važno mu je bilo da ona nije znala koji Marinko. Zaboravila je. Kao da ona pozna četrdeset i četiri Marinka od kojih je jedan odselio u Ameriku prije dvije godine, pa ne zna o kojem se tačno radi. A često su se viđali. Čak bih se kladio da su mogli biti zajedno, i pogodio bih prije nego onaj što se kladio na tropenal, ovo je bilo izvjesnije. A sad ga je ona pitala "...koji Marinko". Kao da se on zove Dejan ili Zoran pa da je potrebno da se predstavi i svojim srednjim imenom, imenom svoga oca. Ili Aleksandar. Ili Jelena. Dobro, ne može se on zvati Jelena jer je muško, a Jelena je žensko ime. Iako nije zabranjeno davati sinovima ženska imena, a ni obrnuto. Nije uobičajeno, ali nije ni zabranjeno. Da je Dejan, Zoran, Aleksandar ili Jelena, ne bi se tako čudio Vesni frizerki. Ovako se zbunio. I ja sam se zbunio zbog njene reakcije. Pa u gradu je broj onih koji se zovu Marinko jednak, ili gotovo jednak, broju onih koji se zovu Kremenko, iako se ovo drugo ime drugačije naglašava. Marinko mi je jednom rekao da ima još jedan mladi Marinko u gradu, ali se njegovo ime naglašava drugačije, baš kao Kremenko ili sladoled Rumenko. To nije isto jer se tako stiče dojam da se radi o nekom pjegavom i kržljavom Marinku sa žutim brčićima, a i taj Marinko nosi sigurno i one košulje ljubičaste boje sa sitnim crtežima koji liče na neke mahunarke. I tako je Marinko, ovaj moj prijatelj, a ne taj drugi koji se jednako zove kao i moj prijatelj, rekao da je pogriješio. To je rekao Vesni poslije dvije i po sekunde koliko se čudio u tišini. I onda je prekinuo vezu.
A zašto sam ja ovo uopšte ispričao i napisao? Ne znam. Ali sad i Vesna frizerka ima svoje mjesto na internetu. Idem sad oštucovati brkove.
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Stotka!
mladiluk | 10 April, 2008 15:36
Stotka! Ovo je moj stoti post na ovom blogu.
Pojavio sam se krajem 2006. kad sam slučajno, u trenucima dokolice, upisao adresu blog.rs da vidim da li postoji blog-servis sa tako jednostavnom adresom. Registrovao sam se odmah i 27. novembra 2006. objavio svoj prvi post. Poslije samo nekoliko postova izašao sam sa desne strane u listi "Vredi pogledati". Ne bih baš da se hvalim, zato ću to činiti samo u postovima djeljivim sa sto. I tada ta lista nije bila složena abecednim redom, a ja sam stajao na vrhu liste. Najčešće sam objavljivao priče. Neke su čak bile i autobiografske, neke samo biografske, a neke potpuno izmišljene.
Dobar je ovo sistem, ima brojne prednosti u odnosu na neke druge, ali ima i nekoliko sitnih nedostataka koji bi se mogli popraviti. Nisam ovdje primijetio nikakve svađe i prepirke što me veseli, atmosfera je prijatna i nalik onoj kad se fudbal igra po vedrom vremenu i na dobrom terenu, a protivnički igrači nemaju želju da te krljaju. Volio bih da malo dotjeram izgled svoje strane, da znam kako da stavim svoju e-mail adresu sa strane, kako da stavim neku sliku sa strane da razbijem monotoniju, kako da postavim linkove... Međutim, ne znam gdje se to uređuje pa bih volio da mi neko kaže kome da se obratim.
A sad završavam ovaj post, namjera mi je samo bila da obilježim stoti objavljeni tekst, a ne da napišem tekst koji će opet odskakati svojom dužinom od većine drugih, pa ga neki neće čitati, hehe. Hvala svima koji posjećuju moj blog. Srdačan pozdrav!
Pojavio sam se krajem 2006. kad sam slučajno, u trenucima dokolice, upisao adresu blog.rs da vidim da li postoji blog-servis sa tako jednostavnom adresom. Registrovao sam se odmah i 27. novembra 2006. objavio svoj prvi post. Poslije samo nekoliko postova izašao sam sa desne strane u listi "Vredi pogledati". Ne bih baš da se hvalim, zato ću to činiti samo u postovima djeljivim sa sto. I tada ta lista nije bila složena abecednim redom, a ja sam stajao na vrhu liste. Najčešće sam objavljivao priče. Neke su čak bile i autobiografske, neke samo biografske, a neke potpuno izmišljene.
Dobar je ovo sistem, ima brojne prednosti u odnosu na neke druge, ali ima i nekoliko sitnih nedostataka koji bi se mogli popraviti. Nisam ovdje primijetio nikakve svađe i prepirke što me veseli, atmosfera je prijatna i nalik onoj kad se fudbal igra po vedrom vremenu i na dobrom terenu, a protivnički igrači nemaju želju da te krljaju. Volio bih da malo dotjeram izgled svoje strane, da znam kako da stavim svoju e-mail adresu sa strane, kako da stavim neku sliku sa strane da razbijem monotoniju, kako da postavim linkove... Međutim, ne znam gdje se to uređuje pa bih volio da mi neko kaže kome da se obratim.
A sad završavam ovaj post, namjera mi je samo bila da obilježim stoti objavljeni tekst, a ne da napišem tekst koji će opet odskakati svojom dužinom od većine drugih, pa ga neki neće čitati, hehe. Hvala svima koji posjećuju moj blog. Srdačan pozdrav!
Generalna |
Permalink |
Komentari (17) |
Trekbekovi (0)
Civilni vojnik
mladiluk | 07 April, 2008 03:13
Odbrojavao sam dane, a svaki je bio težak i gadan, nije mi se
išlo tamo, a morao sam. Iznova i iznova u istu zgradu nadajući se da će
brzo proći, da neću puno puta morati ustati sa stolice u maloj sobi
gdje sam čekao naredbe, da neću vidjeti ništa ružnije i tužnije od
onoga što sam vidio prethodnog dana.
Spustio sam se u podrum, a ona je pogledala na sat i nije odgovorila na moj pozdrav, ta nenasmijana glavna sestra sa velikim očnjacima. Presvukao sam se i ona me požurivala sa druge strane vrata, pitala me zašto se nisam obrijao, a već sam joj četiri puta rekao da sam civilni vojnik i da ne volim kad mi je lice svježe obrijano. Izašao sam van, zaustavio lift u tom podrumu, na ruci jednog tehničara koja je bila naslonjena na zid lifta, na njegovom satu, vidio sam da je tek 8:15. U 8:15 nosio sam 0.3 decilitra nečije krvi u epruveti da vide na trećem spratu kakva je ta krv. Bila je crvena, slučajno sam vidio u ogledalu u liftu, to je sve što sam ja mogao znati i zapitao sam se kako sam dospio tu gdje besplatno radim ono što ne volim i ono čega se bojim.
Na trećem spratu sam sreo Sanju, lijepu mladu pomoćnu radnicu, zabrljala je na fakultetu pa se gore zaposlila. Pacijenti su je voljeli, vidjelo se to dok je čekala s njima ispred raznih vrata. I pričala je s njima, trudila se da im bude što lakše. I mi civilni vojnici smo je voljeli, neki doktori su je voljeli, a neki nisu obraćali pažnju na nju. I ona je imala glavnu sestru i pogled plave boje. Pozdravili smo se i ja sam ušao u laboratoriju. A tamo su me ponudili keksima i sokom, ali nisam mogao jesti i piti u takvoj prostoriji nego sam se zahvalio i samo prelistao novine, a gore su uvijek imali puno novina, skoro kao u frizerskom salonu. Voljeli su analizirati krv i čitati novine ti ljudi gore, nekoliko laborantkinja i njihov šef, doktor Gojko. U dnevnim novinama su pisali o vojnicima ubijenim u jednoj beogradskoj kasarni, a u nedjeljnim o pjevačici koja je napravila veće usne, iako ona tvrdi da nije, ali su novinari stavili dvije fotografije, jednu prije i jednu poslije. To je bio dokaz da ipak jest.
"Rekla je sestra Sofija da požurite s tom analizom, a ne da vas ona po običaju čeka", izmislio sam znajući da je ni oni ne vole.
"Ma nek se ona nosi znaš već gde... Nije ona i nama glavna sestra da nam naređuje. Neka dođe ona da radi umesto nas ako joj je sporo. Uzmi ti keks i reci joj da se ne meša u naš posao...", počela je jedna, a za njom nastavila i druga:
"Je l' te gnjavi? Pa da, neudata pa se iživljava nad jadnim vojnicima, a misli da može i nad nama...", a treća, ona ispred mikroskopa se uključila:
"Ništa ti, dečko, ne brini. Znamo mi Sofiju... Nemoj da se nerviraš bez veze. Uzmi soka, slobodno, pa mi smo naši..."
Spustio sam se s nalazima, glavna sestra je vikala na mene jer sam išao liftom, rekla je da bih prije stigao da sam trčao niz stepenice i još me pitala kad ću se ošišati. Ništa joj nisam rekao, ona je bila komandant, nije imala muža i ja sam bio njena omiljena žrtva. Ja, civilni vojnik.
Popeo sam se u prizemlje, kupio sebi novine i cigarete sestri Oliveri, a onda se vratio i poslali su me u na peti sprat da odnesem papire koje sam nosio svako jutro. To sam volio, gore je radila Ivana, bila je žuta i imala je plave oči, dvije godine manje od mene i uvijek je imala blagi osmijeh, volio sam svaki susret s njom. Dao sam joj papire, ništa mi nije rekla, samo se nasmiješila dok je držala slušalicu telefona u rukama, bila je najljepša u čitavoj zgradi.
Spustio sam se niz stepenice, prošao pored vrata nekog pravnika koji je bio glavni za vojnike i koji me četiri mjeseca ranije poslao dolje. Rekao je da će mi biti lijepo, dolje su samo zgodne sestre, one se vole seksati, vesele su i sasvim je lijepo dolje, tako je rekao, dobro se sjećam. Sve je slagao, osim što su se možda neke sestre i voljele seksati, ali prije desetak i više godina. Izgledalo je da trebam biti sretan što sam baš tu došao, da ne bi bilo loše da pošaljem vojnom odsjeku pismo zahvalnosti. Nije rekao da tih deset sestara zajedno imaju 520 godina, da je najmlađa ujedno i najružnija, da je ispred ulaznih vrata natpis na kome piše "Patologija" i strelica pored koje piše "20m", nije rekao da dolaze polumrtvi ljudi i da ću ih gurati u koronarnu jedinicu i da se narednih nekoliko godina neću oporaviti od svega toga. Nije mi to rekao taj suvi čovjek koji je radio u bogato opremljenoj kancelariji, čovjek krvavih očiju koji je na posao dolazio u pola jedanaest u crnom kaputu, u odijelu i sa kapom na kojoj je sijalo slovo U.
I on je imao svoje vojnike, oni su mu donosili diskove, sokove, cigarete, skupa pića, oni su ga voljeli, ili su se samo pravili da ga vole, ne znam, on ih je birao i jednog po jednog je zvao kod sebe u kancelariju, najčešće onog koji se isto volio seksati. Ne znam šta su tamo radili, ali su dolazili u pola jedanaest i gore provodili dva sata igrajući igrice na kompjuteru, skoro uvijek na kompjuteru.
Kroz četvrti sprat sam projurio, tamo je bila onkologija, nisam nikad gledao okolo nego samo ispred nogu, u beton ispred mene, tamo je bilo najmučnije i najstrašnije. Na trećem sam nailazio na poznata lica, na sestre i tehničare, bio je tu poneki doktor, oni su me poznavali, bilo je nadrndanih, sjećam se jednog debelog, lovac je bio pričali su mi, nije mi se svidio, ubijao je životinje i vikao je na ljude taj doktor. A bilo je dobrih doktora, a sestre, one su bile skoro sve dobre, ali nisu bile zgodne, a njihove uniforme su bile sve različite. Tužno je to bilo, pomagale su ljudima, nisu imale ni za uniforme, suknje su im bile odrpane, majice su im bile zakrpljene i stare, dugmad je falila na njihovoj odjeći, ali one su radile, i često se čuo smijeh iz čajne kuhinje kad nije bilo posla ili kad bi stiglo zarađenih četrnaest hiljada za trideset dana. Navikle su na prostor i ljude koji ih okružuju, jesu, bile su dugo tamo i bile su spremne na to, ali meni to nije pomoglo da se prilagodim. U velikom hodniku sam se javio dvojici vojnika, jedan je osijedio za tri mjeseca na drugom spratu, stajali su i čekali red ti moji saborci, a ispred njih ljudi u kolicima, a u rukama tih ljudi igle i neke cijevčice, tužni i nemoćni pogledi, tišina i strah. Jedan mršavi čovjek u plavoj pidžami je jeo jabuku, drugi nije jeo ništa, mrdao je prstima na nogama, vidio sam. Imao je plave čarape.
Spustio sam se još jedan sprat niže, jurio sam stepenicama, naletio sam na čistačicu koju sam sretao na svim spratovima, sklonila mi se s puta, pogledala me tužnim pogledom, a onda nastavila prati pod čekajući dva sata da ide kući, čekajući kraj mjeseca da dobije osam i po hiljada i markicu za autobus. Žalila mi se da će morati u subotu opet doći a sin joj je prehlađen, ima osam godina taj dječak i virusi su ga napali. Na prvom spratu sam sreo jednu sestru koja je bila neobično mlada i neobično lijepa, ona je gurala čovjeka na metalnom krevetu, vidio sam mu glavu i pomislio "dobro je, trepće". Išao je na neke aparate, nisam znao ni kako se zovu, nisam znao ni ime te medicinske sestre, a bila je lijepa i mlada, radila je svaki dan prvu smjenu, a samo povremeno smo se viđali, obično ispred neke prostorije sa staklom kroz koje se ništa nije vidjelo, a ispred kojeg su stajali često uplakani ljudi.
U prizemlju sam samo pogledao veliki sat koji je stajao iznad sto ljudi, bilo je rano još, a ja sam jurio, nosio papire, gurao ljude, išao u laboratoriju, kuvao kafu, išao po šećer, išao u apoteku, nailazio na ljude, susretao se sa smrću u koronarnoj jedinici i čekao da mala kazaljka dođe do broja dva.
Sjurio sam se u podrum, ispred lifta vidio dvojicu kako guraju metalni krevet na kome je neko ležao, neko kome je glava bila prekrivena, a i noge isto, još treba samo dvadeset metara da odguraju. Samo sam osjetio kako mi noge otkazuju, okrenuo sam glavu na drugu stranu i osjetio kako sam presječen na dvije polovice, ušao sam u ambulantu, a glavna sestra je lizala prst i listala moje novine i glasno me pitala gdje sam do sad i je l' ja ne mogu brže. Dodala je da me čeka pacijent i da neće valjda sestre gurati kolica na eho, a pitala me ponovo i zašto se nisam obrijao i ošišao... Pogledao sam u suvog čovjeka u kolicima, pogledao je i on mene, držao je bocu infuzije u rukama, tečnost mu je išla u žile, bio je ogrnut nekim starim bade-mantilom. Nije bilo još ni devet sati. Krenuo sam s njim gore razmišljajući da li da se popnem na peti sprat i skočim na beton ili da odem u malu zgradu u kojoj je radila jedna frizerka i da se ošišam.
Spustio sam se u podrum, a ona je pogledala na sat i nije odgovorila na moj pozdrav, ta nenasmijana glavna sestra sa velikim očnjacima. Presvukao sam se i ona me požurivala sa druge strane vrata, pitala me zašto se nisam obrijao, a već sam joj četiri puta rekao da sam civilni vojnik i da ne volim kad mi je lice svježe obrijano. Izašao sam van, zaustavio lift u tom podrumu, na ruci jednog tehničara koja je bila naslonjena na zid lifta, na njegovom satu, vidio sam da je tek 8:15. U 8:15 nosio sam 0.3 decilitra nečije krvi u epruveti da vide na trećem spratu kakva je ta krv. Bila je crvena, slučajno sam vidio u ogledalu u liftu, to je sve što sam ja mogao znati i zapitao sam se kako sam dospio tu gdje besplatno radim ono što ne volim i ono čega se bojim.
Na trećem spratu sam sreo Sanju, lijepu mladu pomoćnu radnicu, zabrljala je na fakultetu pa se gore zaposlila. Pacijenti su je voljeli, vidjelo se to dok je čekala s njima ispred raznih vrata. I pričala je s njima, trudila se da im bude što lakše. I mi civilni vojnici smo je voljeli, neki doktori su je voljeli, a neki nisu obraćali pažnju na nju. I ona je imala glavnu sestru i pogled plave boje. Pozdravili smo se i ja sam ušao u laboratoriju. A tamo su me ponudili keksima i sokom, ali nisam mogao jesti i piti u takvoj prostoriji nego sam se zahvalio i samo prelistao novine, a gore su uvijek imali puno novina, skoro kao u frizerskom salonu. Voljeli su analizirati krv i čitati novine ti ljudi gore, nekoliko laborantkinja i njihov šef, doktor Gojko. U dnevnim novinama su pisali o vojnicima ubijenim u jednoj beogradskoj kasarni, a u nedjeljnim o pjevačici koja je napravila veće usne, iako ona tvrdi da nije, ali su novinari stavili dvije fotografije, jednu prije i jednu poslije. To je bio dokaz da ipak jest.
"Rekla je sestra Sofija da požurite s tom analizom, a ne da vas ona po običaju čeka", izmislio sam znajući da je ni oni ne vole.
"Ma nek se ona nosi znaš već gde... Nije ona i nama glavna sestra da nam naređuje. Neka dođe ona da radi umesto nas ako joj je sporo. Uzmi ti keks i reci joj da se ne meša u naš posao...", počela je jedna, a za njom nastavila i druga:
"Je l' te gnjavi? Pa da, neudata pa se iživljava nad jadnim vojnicima, a misli da može i nad nama...", a treća, ona ispred mikroskopa se uključila:
"Ništa ti, dečko, ne brini. Znamo mi Sofiju... Nemoj da se nerviraš bez veze. Uzmi soka, slobodno, pa mi smo naši..."
Spustio sam se s nalazima, glavna sestra je vikala na mene jer sam išao liftom, rekla je da bih prije stigao da sam trčao niz stepenice i još me pitala kad ću se ošišati. Ništa joj nisam rekao, ona je bila komandant, nije imala muža i ja sam bio njena omiljena žrtva. Ja, civilni vojnik.
Popeo sam se u prizemlje, kupio sebi novine i cigarete sestri Oliveri, a onda se vratio i poslali su me u na peti sprat da odnesem papire koje sam nosio svako jutro. To sam volio, gore je radila Ivana, bila je žuta i imala je plave oči, dvije godine manje od mene i uvijek je imala blagi osmijeh, volio sam svaki susret s njom. Dao sam joj papire, ništa mi nije rekla, samo se nasmiješila dok je držala slušalicu telefona u rukama, bila je najljepša u čitavoj zgradi.
Spustio sam se niz stepenice, prošao pored vrata nekog pravnika koji je bio glavni za vojnike i koji me četiri mjeseca ranije poslao dolje. Rekao je da će mi biti lijepo, dolje su samo zgodne sestre, one se vole seksati, vesele su i sasvim je lijepo dolje, tako je rekao, dobro se sjećam. Sve je slagao, osim što su se možda neke sestre i voljele seksati, ali prije desetak i više godina. Izgledalo je da trebam biti sretan što sam baš tu došao, da ne bi bilo loše da pošaljem vojnom odsjeku pismo zahvalnosti. Nije rekao da tih deset sestara zajedno imaju 520 godina, da je najmlađa ujedno i najružnija, da je ispred ulaznih vrata natpis na kome piše "Patologija" i strelica pored koje piše "20m", nije rekao da dolaze polumrtvi ljudi i da ću ih gurati u koronarnu jedinicu i da se narednih nekoliko godina neću oporaviti od svega toga. Nije mi to rekao taj suvi čovjek koji je radio u bogato opremljenoj kancelariji, čovjek krvavih očiju koji je na posao dolazio u pola jedanaest u crnom kaputu, u odijelu i sa kapom na kojoj je sijalo slovo U.
I on je imao svoje vojnike, oni su mu donosili diskove, sokove, cigarete, skupa pića, oni su ga voljeli, ili su se samo pravili da ga vole, ne znam, on ih je birao i jednog po jednog je zvao kod sebe u kancelariju, najčešće onog koji se isto volio seksati. Ne znam šta su tamo radili, ali su dolazili u pola jedanaest i gore provodili dva sata igrajući igrice na kompjuteru, skoro uvijek na kompjuteru.
Kroz četvrti sprat sam projurio, tamo je bila onkologija, nisam nikad gledao okolo nego samo ispred nogu, u beton ispred mene, tamo je bilo najmučnije i najstrašnije. Na trećem sam nailazio na poznata lica, na sestre i tehničare, bio je tu poneki doktor, oni su me poznavali, bilo je nadrndanih, sjećam se jednog debelog, lovac je bio pričali su mi, nije mi se svidio, ubijao je životinje i vikao je na ljude taj doktor. A bilo je dobrih doktora, a sestre, one su bile skoro sve dobre, ali nisu bile zgodne, a njihove uniforme su bile sve različite. Tužno je to bilo, pomagale su ljudima, nisu imale ni za uniforme, suknje su im bile odrpane, majice su im bile zakrpljene i stare, dugmad je falila na njihovoj odjeći, ali one su radile, i često se čuo smijeh iz čajne kuhinje kad nije bilo posla ili kad bi stiglo zarađenih četrnaest hiljada za trideset dana. Navikle su na prostor i ljude koji ih okružuju, jesu, bile su dugo tamo i bile su spremne na to, ali meni to nije pomoglo da se prilagodim. U velikom hodniku sam se javio dvojici vojnika, jedan je osijedio za tri mjeseca na drugom spratu, stajali su i čekali red ti moji saborci, a ispred njih ljudi u kolicima, a u rukama tih ljudi igle i neke cijevčice, tužni i nemoćni pogledi, tišina i strah. Jedan mršavi čovjek u plavoj pidžami je jeo jabuku, drugi nije jeo ništa, mrdao je prstima na nogama, vidio sam. Imao je plave čarape.
Spustio sam se još jedan sprat niže, jurio sam stepenicama, naletio sam na čistačicu koju sam sretao na svim spratovima, sklonila mi se s puta, pogledala me tužnim pogledom, a onda nastavila prati pod čekajući dva sata da ide kući, čekajući kraj mjeseca da dobije osam i po hiljada i markicu za autobus. Žalila mi se da će morati u subotu opet doći a sin joj je prehlađen, ima osam godina taj dječak i virusi su ga napali. Na prvom spratu sam sreo jednu sestru koja je bila neobično mlada i neobično lijepa, ona je gurala čovjeka na metalnom krevetu, vidio sam mu glavu i pomislio "dobro je, trepće". Išao je na neke aparate, nisam znao ni kako se zovu, nisam znao ni ime te medicinske sestre, a bila je lijepa i mlada, radila je svaki dan prvu smjenu, a samo povremeno smo se viđali, obično ispred neke prostorije sa staklom kroz koje se ništa nije vidjelo, a ispred kojeg su stajali često uplakani ljudi.
U prizemlju sam samo pogledao veliki sat koji je stajao iznad sto ljudi, bilo je rano još, a ja sam jurio, nosio papire, gurao ljude, išao u laboratoriju, kuvao kafu, išao po šećer, išao u apoteku, nailazio na ljude, susretao se sa smrću u koronarnoj jedinici i čekao da mala kazaljka dođe do broja dva.
Sjurio sam se u podrum, ispred lifta vidio dvojicu kako guraju metalni krevet na kome je neko ležao, neko kome je glava bila prekrivena, a i noge isto, još treba samo dvadeset metara da odguraju. Samo sam osjetio kako mi noge otkazuju, okrenuo sam glavu na drugu stranu i osjetio kako sam presječen na dvije polovice, ušao sam u ambulantu, a glavna sestra je lizala prst i listala moje novine i glasno me pitala gdje sam do sad i je l' ja ne mogu brže. Dodala je da me čeka pacijent i da neće valjda sestre gurati kolica na eho, a pitala me ponovo i zašto se nisam obrijao i ošišao... Pogledao sam u suvog čovjeka u kolicima, pogledao je i on mene, držao je bocu infuzije u rukama, tečnost mu je išla u žile, bio je ogrnut nekim starim bade-mantilom. Nije bilo još ni devet sati. Krenuo sam s njim gore razmišljajući da li da se popnem na peti sprat i skočim na beton ili da odem u malu zgradu u kojoj je radila jedna frizerka i da se ošišam.
Generalna |
Permalink |
Komentari (11) |
Trekbekovi (0)
Životinjsko carstvo
mladiluk | 04 April, 2008 03:27
U subotu tokom popodneva našao sam se sa Draganicom na parkiralištu na
periferiji grada. Posrednik pri ovom susretu bio je Bonzo, nosilac crnog
pojasa u karateu, ali potpuni nepoznavalac kung fua i vrlo slab
šahista. On je čuvao
stražu kako bismo posao obavili bez poteškoća. Naime, Draganica i ja
smo se dogovorili da mijenjamo sličice "Životinjskog carstva".
Ona je krenula sa Limana, a ja sa Bulevara oslobođenja i mobilnim telefonima smo odredili lokaciju na kojoj ćemo se naći. Nakon što smo zavarali trag na dvjema lokacijama i izbjegli potjeru onih koji su skupljali sličice vlasnika kafića, do susreta je došlo pored nepokošenog travnjaka na praznom parkiralištu Novog naselja.
Stigao sam svojom corsom, baš kao i Draganica, razlika je bila samo u boji auta. Bonzo je šetao okolo i pušio, a malo dalje od njega šetao je jedan usamljeni fazan nepušač i jeo je travu i neko sitno žuto cvijeće koje je prekrivalo i uljepšavalo travnjak. Pogledao sam lijepu pticu. Nije to bio zlatorepi fazan broj 146, bio je to običan fazan kakve srećemo u našim krajevima, broj 145. Velik i lijep. Kasnije je odletio prema zapadu i nestao u visokoj travi iza dva prazna plava autobusa GSP-a. Vozači tih autobusa su stajali ispred i nešto pričali, vjerovatno su dogovarali razmjenu sličica.
Draganica je izvadila svoje duplikate, a ja spisak sa brojevima koji mi nedostaju iako sam ga znao i napamet. Uskoro smo provjeravanjem ustanovili da ona ima 11 sličica koje ja nemam. Posebno sam se obradovao domaćoj mački. Stavio sam te sličice u auto, a onda je Draganica izvadila drugi bunt. To su bile sličice koje ni ona nema u svom albumu, ali mi ih je ponudila jer je rekla da sam ja bliži cilju. Tu smo pronašli još četiri, između ostalih i divlju svinju koja mi je nedostajala posljednja kad sam 1987. popunio moj prvi album, zahvaljujući saradnji sa jednim mladim subotarom (to koje je vjere nema veze, našli smo se van crkve, van bilo kog vjerskog objekta, tačnije, u školi tokom velikog odmora).
Zatim sam ja izvadio stotinjak sličica. Draganica se iznenadila tolikom broju duplih. Dao sam joj oko 40 sličica nakon čega je prepisala brojeve koji mi trebaju, bilo ih je 27. Dogovorili smo sljedeći susret za mjesec dana na tajnoj lokaciji u saradnji sa Bonzom u koga smo oboje imali povjerenja. Još sam joj savjetovao da ne kupuje velik broj čokoladica iz iste kutije jer će se sličice ponavljati. Rekao sam joj to sigurno nakon 24 godine iskustva. Ona je rekla da to odavno zna, na šta sam ja rekao da mislim da je crveni kardinal favorit i da mislim da ću skupiti 249 sličica prije nego što dobijem njega. A to je lijepa ptica, crvena i pobožna. Uz to, primijetio sam kako se pupavac sad zove pupavac božjak što znači da je i on postao vjernik u međuvremenu jer je osamdesetih bio samo pupavac, komunist dakle. Tu je bila i božja ovčica, stari vjernik, kao i bogomoljka. Ali to je njegovo pravo i on je isto dobra ptica. Askolotl se sad zove ambistoma. To zbunjuje nas stare kolekcionare.
Sve u svemu, uspješan dan što se tiče "Životinjskog carstva". Nemojte jesti meso.
Ona je krenula sa Limana, a ja sa Bulevara oslobođenja i mobilnim telefonima smo odredili lokaciju na kojoj ćemo se naći. Nakon što smo zavarali trag na dvjema lokacijama i izbjegli potjeru onih koji su skupljali sličice vlasnika kafića, do susreta je došlo pored nepokošenog travnjaka na praznom parkiralištu Novog naselja.
Stigao sam svojom corsom, baš kao i Draganica, razlika je bila samo u boji auta. Bonzo je šetao okolo i pušio, a malo dalje od njega šetao je jedan usamljeni fazan nepušač i jeo je travu i neko sitno žuto cvijeće koje je prekrivalo i uljepšavalo travnjak. Pogledao sam lijepu pticu. Nije to bio zlatorepi fazan broj 146, bio je to običan fazan kakve srećemo u našim krajevima, broj 145. Velik i lijep. Kasnije je odletio prema zapadu i nestao u visokoj travi iza dva prazna plava autobusa GSP-a. Vozači tih autobusa su stajali ispred i nešto pričali, vjerovatno su dogovarali razmjenu sličica.
Draganica je izvadila svoje duplikate, a ja spisak sa brojevima koji mi nedostaju iako sam ga znao i napamet. Uskoro smo provjeravanjem ustanovili da ona ima 11 sličica koje ja nemam. Posebno sam se obradovao domaćoj mački. Stavio sam te sličice u auto, a onda je Draganica izvadila drugi bunt. To su bile sličice koje ni ona nema u svom albumu, ali mi ih je ponudila jer je rekla da sam ja bliži cilju. Tu smo pronašli još četiri, između ostalih i divlju svinju koja mi je nedostajala posljednja kad sam 1987. popunio moj prvi album, zahvaljujući saradnji sa jednim mladim subotarom (to koje je vjere nema veze, našli smo se van crkve, van bilo kog vjerskog objekta, tačnije, u školi tokom velikog odmora).
Zatim sam ja izvadio stotinjak sličica. Draganica se iznenadila tolikom broju duplih. Dao sam joj oko 40 sličica nakon čega je prepisala brojeve koji mi trebaju, bilo ih je 27. Dogovorili smo sljedeći susret za mjesec dana na tajnoj lokaciji u saradnji sa Bonzom u koga smo oboje imali povjerenja. Još sam joj savjetovao da ne kupuje velik broj čokoladica iz iste kutije jer će se sličice ponavljati. Rekao sam joj to sigurno nakon 24 godine iskustva. Ona je rekla da to odavno zna, na šta sam ja rekao da mislim da je crveni kardinal favorit i da mislim da ću skupiti 249 sličica prije nego što dobijem njega. A to je lijepa ptica, crvena i pobožna. Uz to, primijetio sam kako se pupavac sad zove pupavac božjak što znači da je i on postao vjernik u međuvremenu jer je osamdesetih bio samo pupavac, komunist dakle. Tu je bila i božja ovčica, stari vjernik, kao i bogomoljka. Ali to je njegovo pravo i on je isto dobra ptica. Askolotl se sad zove ambistoma. To zbunjuje nas stare kolekcionare.
Sve u svemu, uspješan dan što se tiče "Životinjskog carstva". Nemojte jesti meso.
Generalna |
Permalink |
Komentari (20) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | April 2008 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||