Mladi luk

Civilni vojnik

mladiluk | 07 April, 2008 03:13

Odbrojavao sam dane, a svaki je bio težak i gadan, nije mi se išlo tamo, a morao sam. Iznova i iznova u istu zgradu nadajući se da će brzo proći, da neću puno puta morati ustati sa stolice u maloj sobi gdje sam čekao naredbe, da neću vidjeti ništa ružnije i tužnije od onoga što sam vidio prethodnog dana.

Spustio sam se u podrum, a ona je pogledala na sat i nije odgovorila na moj pozdrav, ta nenasmijana glavna sestra sa velikim očnjacima. Presvukao sam se i ona me požurivala sa druge strane vrata, pitala me zašto se nisam obrijao, a već sam joj četiri puta rekao da sam civilni vojnik i da ne volim kad mi je lice svježe obrijano. Izašao sam van, zaustavio lift u tom podrumu, na ruci jednog tehničara koja je bila naslonjena na zid lifta, na njegovom satu, vidio sam da je tek 8:15. U 8:15 nosio sam 0.3 decilitra nečije krvi u epruveti da vide na trećem spratu kakva je ta krv. Bila je crvena, slučajno sam vidio u ogledalu u liftu, to je sve što sam ja mogao znati i zapitao sam se kako sam dospio tu gdje besplatno radim ono što ne volim i ono čega se bojim.

Na trećem spratu sam sreo Sanju, lijepu mladu pomoćnu radnicu, zabrljala je na fakultetu pa se gore zaposlila. Pacijenti su je voljeli, vidjelo se to dok je čekala s njima ispred raznih vrata. I pričala je s njima, trudila se da im bude što lakše. I mi civilni vojnici smo je voljeli, neki doktori su je voljeli, a neki nisu obraćali pažnju na nju. I ona je imala glavnu sestru i pogled plave boje. Pozdravili smo se i ja sam ušao u laboratoriju. A tamo su me ponudili keksima i sokom, ali nisam mogao jesti i piti u takvoj prostoriji nego sam se zahvalio i samo prelistao novine, a gore su uvijek imali puno novina, skoro kao u frizerskom salonu. Voljeli su analizirati krv i čitati novine ti ljudi gore, nekoliko laborantkinja i njihov šef, doktor Gojko. U dnevnim novinama su pisali o vojnicima ubijenim u jednoj beogradskoj kasarni, a u nedjeljnim o pjevačici koja je napravila veće usne, iako ona tvrdi da nije, ali su novinari stavili dvije fotografije, jednu prije i jednu poslije. To je bio dokaz da ipak jest.
"Rekla je sestra Sofija da požurite s tom analizom, a ne da vas ona po običaju čeka", izmislio sam znajući da je ni oni ne vole.
"Ma nek se ona nosi znaš već gde... Nije ona i nama glavna sestra da nam naređuje. Neka dođe ona da radi umesto nas ako joj je sporo. Uzmi ti keks i reci joj da se ne meša u naš posao...", počela je jedna, a za njom nastavila i druga:
"Je l' te gnjavi? Pa da, neudata pa se iživljava nad jadnim vojnicima, a misli da može i nad nama...", a treća, ona ispred mikroskopa se uključila:
"Ništa ti, dečko, ne brini. Znamo mi Sofiju... Nemoj da se nerviraš bez veze. Uzmi soka, slobodno, pa mi smo naši..."

Spustio sam se s nalazima, glavna sestra je vikala na mene jer sam išao liftom, rekla je da bih prije stigao da sam trčao niz stepenice i još me pitala kad ću se ošišati. Ništa joj nisam rekao, ona je bila komandant, nije imala muža i ja sam bio njena omiljena žrtva. Ja, civilni vojnik.

Popeo sam se u prizemlje, kupio sebi novine i cigarete sestri Oliveri, a onda se vratio i poslali su me u na peti sprat da odnesem papire koje sam nosio svako jutro. To sam volio, gore je radila Ivana, bila je žuta i imala je plave oči, dvije godine manje od mene i uvijek je imala blagi osmijeh, volio sam svaki susret s njom. Dao sam joj papire, ništa mi nije rekla, samo se nasmiješila dok je držala slušalicu telefona u rukama, bila je najljepša u čitavoj zgradi.

Spustio sam se niz stepenice, prošao pored vrata nekog pravnika koji je bio glavni za vojnike i koji me četiri mjeseca ranije poslao dolje. Rekao je da će mi biti lijepo, dolje su samo zgodne sestre, one se vole seksati, vesele su i sasvim je lijepo dolje, tako je rekao, dobro se sjećam. Sve je slagao, osim što su se možda neke sestre i voljele seksati, ali prije desetak i više godina. Izgledalo je da trebam biti sretan što sam baš tu došao, da ne bi bilo loše da pošaljem vojnom odsjeku pismo zahvalnosti. Nije rekao da tih deset sestara zajedno imaju 520 godina, da je najmlađa ujedno i najružnija, da je ispred ulaznih vrata natpis na kome piše "Patologija" i strelica pored koje piše "20m", nije rekao da dolaze polumrtvi ljudi i da ću ih gurati u koronarnu jedinicu i da se narednih nekoliko godina neću oporaviti od svega toga. Nije mi to rekao taj suvi čovjek koji je radio u bogato opremljenoj kancelariji, čovjek krvavih očiju koji je na posao dolazio u pola jedanaest u crnom kaputu, u odijelu i sa kapom na kojoj je sijalo slovo U.
I on je imao svoje vojnike, oni su mu donosili diskove, sokove, cigarete, skupa pića, oni su ga voljeli, ili su se samo pravili da ga vole, ne znam, on ih je birao i jednog po jednog je zvao kod sebe u kancelariju, najčešće onog koji se isto volio seksati. Ne znam šta su tamo radili, ali su dolazili u pola jedanaest i gore provodili dva sata igrajući igrice na kompjuteru, skoro uvijek na kompjuteru.

Kroz četvrti sprat sam projurio, tamo je bila onkologija, nisam nikad gledao okolo nego samo ispred nogu, u beton ispred mene, tamo je bilo najmučnije i najstrašnije. Na trećem sam nailazio na poznata lica, na sestre i tehničare, bio je tu poneki doktor, oni su me poznavali, bilo je nadrndanih, sjećam se jednog debelog, lovac je bio pričali su mi, nije mi se svidio, ubijao je životinje i vikao je na ljude taj doktor. A bilo je dobrih doktora, a sestre, one su bile skoro sve dobre, ali nisu bile zgodne, a njihove uniforme su bile sve različite. Tužno je to bilo, pomagale su ljudima, nisu imale ni za uniforme, suknje su im bile odrpane, majice su im bile zakrpljene i stare, dugmad je falila na njihovoj odjeći, ali one su radile, i često se čuo smijeh iz čajne kuhinje kad nije bilo posla ili kad bi stiglo zarađenih četrnaest hiljada za trideset dana. Navikle su na prostor i ljude koji ih okružuju, jesu, bile su dugo tamo i bile su spremne na to, ali meni to nije pomoglo da se prilagodim. U velikom hodniku sam se javio dvojici vojnika, jedan je osijedio za tri mjeseca na drugom spratu, stajali su i čekali red ti moji saborci, a ispred njih ljudi u kolicima, a u rukama tih ljudi igle i neke cijevčice, tužni i nemoćni pogledi, tišina i strah. Jedan mršavi čovjek u plavoj pidžami je jeo jabuku, drugi nije jeo ništa, mrdao je prstima na nogama, vidio sam. Imao je plave čarape.

Spustio sam se još jedan sprat niže, jurio sam stepenicama, naletio sam na čistačicu koju sam sretao na svim spratovima, sklonila mi se s puta, pogledala me tužnim pogledom, a onda nastavila prati pod čekajući dva sata da ide kući, čekajući kraj mjeseca da dobije osam i po hiljada i markicu za autobus. Žalila mi se da će morati u subotu opet doći a sin joj je prehlađen, ima osam godina taj dječak i virusi su ga napali. Na prvom spratu sam sreo jednu sestru koja je bila neobično mlada i neobično lijepa, ona je gurala čovjeka na metalnom krevetu, vidio sam mu glavu i pomislio "dobro je, trepće". Išao je na neke aparate, nisam znao ni kako se zovu, nisam znao ni ime te medicinske sestre, a bila je lijepa i mlada, radila je svaki dan prvu smjenu, a samo povremeno smo se viđali, obično ispred neke prostorije sa staklom kroz koje se ništa nije vidjelo, a ispred kojeg su stajali često uplakani ljudi.

U prizemlju sam samo pogledao veliki sat koji je stajao iznad sto ljudi, bilo je rano još, a ja sam jurio, nosio papire, gurao ljude, išao u laboratoriju, kuvao kafu, išao po šećer, išao u apoteku, nailazio na ljude, susretao se sa smrću u koronarnoj jedinici i čekao da mala kazaljka dođe do broja dva.

Sjurio sam se u podrum, ispred lifta vidio dvojicu kako guraju metalni krevet na kome je neko ležao, neko kome je glava bila prekrivena, a i noge isto, još treba samo dvadeset metara da odguraju. Samo sam osjetio kako mi noge otkazuju, okrenuo sam glavu na drugu stranu i osjetio kako sam presječen na dvije polovice, ušao sam u ambulantu, a glavna sestra je lizala prst i listala moje novine i glasno me pitala gdje sam do sad i je l' ja ne mogu brže. Dodala je da me čeka pacijent i da neće valjda sestre gurati kolica na eho, a pitala me ponovo i zašto se nisam obrijao i ošišao... Pogledao sam u suvog čovjeka u kolicima, pogledao je i on mene, držao je bocu infuzije u rukama, tečnost mu je išla u žile, bio je ogrnut nekim starim bade-mantilom. Nije bilo još ni devet sati. Krenuo sam s njim gore razmišljajući da li da se popnem na peti sprat i skočim na beton ili da odem u malu zgradu u kojoj je radila jedna frizerka i da se ošišam.