Mladi luk na pijaci
mladiluk | 03 April, 2008 04:06
Na
pijacama se ovih dana pojavio mladi luk. Ja sam otišao na Limansku
pijacu (pridjev je ujedno i naziv pijace). I razgledao sam mladi luk.
Dominirao je među ostalim povrćem. A iza svakog štanda su me gledali
nasmijani trgovci i pozdravljali me:
"Dobar dan, gospodine Mladi Luk", govorile su dame.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luče", govorile su dame koje su voljele nešto drugačiji vokativ.
"Pomaže bog, Mladi Luku", rekao mi je jedan što je prodavao samo luk, češnjak i lubenice, ali lubenica još nema. Prodao je sve od prošle godine, a ovogodišnje još nisu stigle.
"Zdravo, zdravo, Mladi Luke", rekao je jedan užurbani dečko dok je trpao povrće u vrećicu gospođi sa druge strane vage. "Mladi Luke", kao onaj američki glumac u kojeg su bile zaljubljene i Brenda, ali i kud i kamo ljepša Kelly, Mladi Luk Perry. A i mami Gilomoreici se sviđa Luke, onoj na slovo L, ne mislim na baku, ali drugi Luke, onaj poslastičar u kariranoj košulji i s kačketom naopako okrenutim. A, ako se dobro sjećam, i Meg Ryan se zaljubila u Luka u filmu Francuski poljubac, iako taj Luk baš i nije bio mlad, ali je imao brkove, slično nešto starijem Luku.
"Đe s', Luk, jaro moj", rekao mi je mladi čovjek s pijace kojeg sam znao jer je sa Devarom išao u školu u kojoj su učili o struji, a stvari o povrću je savladao kasnije.
"Ćao, Lukac", rekla mi je mlada cura koja čita moj blog, a ja kod nje kupujem banane i jabuke. Jednom sam kupio devet kilograma banana i 54 jabuke, a onda ih dijelio djeci i starcima koji su prolazili pored pijace. Ne 54 kilograma, nego 54, toliko ih je bilo.
"Zdravo, bejbi", rekao sam joj.
Onda sam otišao i kupio svežanj mladog luka. Prijao mi je tog popodneva.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luk", govorile su dame.
"Dobar dan, gospodine Mladi Luče", govorile su dame koje su voljele nešto drugačiji vokativ.
"Pomaže bog, Mladi Luku", rekao mi je jedan što je prodavao samo luk, češnjak i lubenice, ali lubenica još nema. Prodao je sve od prošle godine, a ovogodišnje još nisu stigle.
"Zdravo, zdravo, Mladi Luke", rekao je jedan užurbani dečko dok je trpao povrće u vrećicu gospođi sa druge strane vage. "Mladi Luke", kao onaj američki glumac u kojeg su bile zaljubljene i Brenda, ali i kud i kamo ljepša Kelly, Mladi Luk Perry. A i mami Gilomoreici se sviđa Luke, onoj na slovo L, ne mislim na baku, ali drugi Luke, onaj poslastičar u kariranoj košulji i s kačketom naopako okrenutim. A, ako se dobro sjećam, i Meg Ryan se zaljubila u Luka u filmu Francuski poljubac, iako taj Luk baš i nije bio mlad, ali je imao brkove, slično nešto starijem Luku.
"Đe s', Luk, jaro moj", rekao mi je mladi čovjek s pijace kojeg sam znao jer je sa Devarom išao u školu u kojoj su učili o struji, a stvari o povrću je savladao kasnije.
"Ćao, Lukac", rekla mi je mlada cura koja čita moj blog, a ja kod nje kupujem banane i jabuke. Jednom sam kupio devet kilograma banana i 54 jabuke, a onda ih dijelio djeci i starcima koji su prolazili pored pijace. Ne 54 kilograma, nego 54, toliko ih je bilo.
"Zdravo, bejbi", rekao sam joj.
Onda sam otišao i kupio svežanj mladog luka. Prijao mi je tog popodneva.
Generalna |
Permalink |
Komentari (15) |
Trekbekovi (0)
Postao sam milioner, ali...
mladiluk | 01 April, 2008 13:33
Otišao
sam u kladionicu u papučama. Da je ljeto, išao bih bos. Tu je
kladionica, iza mog ulaza, ne da mi se da obuvam patike za tako kratak put. A i moram se sagnuti, a nešto me žiga u
leđima od pretjeranog sjedenja dok analiziram utakmice preko interneta.
A ne mogu ići u odvezanim patikama u kladionicu, sramota me. Da se
razumijemo, nisu to one smeđe papuče što nose ljudi pedeset godina
stariji od mene. To su papuče za ljude koji su pedeset godina mlađi od
tih ljudi koje ste zamislili kad sam spomenuo papuče. I tako odem ja u
kladionicu i uzmem onu prljavu listu. Znam da ljudi ližu prste kad
listaju ponudu, da bolje i lakše okrenu stranu. I ližu ih kad im
isplaćuju dobitak, da ih ne zakinu. I gadi mi se, ali posao je posao.
Znam da ću potrošiti pola sapuna kad dođem kući. Zato moram zaraditi.
Odigrao sam šest tiketa, jedan ozbiljan i pet manje ozbiljnih. Onda sam izašao van, a ubrzo sam se vratio da odigram još jedan. I odigrao sam još jedan divlji, da se veselim, da očekujem nevjerovatno, da se osjećam kao da igram loto, ali da imam osjećaj da ipak nešto vrijedno držim u svojim rukama. Stavio sam Milan - Atalanta 1:2. Računam, Milanu ne ide, ne zanima ih ta liga, oni hoće neku bolju. Izgubit će. I to baš 1:2, Atalanta tako igra, bar tri gola na njenim utakmicama. Stavim i na Genk. Kroz glavu mi prođe da će Anderleht dobiti pa Briž neće, ne mogu svi u istom kolu. Svijet bi bio ravna ploča da favoriti uvijek dobijaju. Nikad ne bih vidio lijepu curu s nekim običnim za koga bih pomislio kako je, kojim čudom, došao do takve cure. I stavim na 2:6, to je neobičan rezultat. I uložim nakon kraćeg razmišljanja da će stvarno biti 6:2 za goste iz Genka. Stavio sam i na Majorku protiv Valensije. Zašto? Pa to mi je najsigurniji meč u cijelom kolu, takvi ne dolaze. Ali, šta sad, da stavim neriješeno? Ma daj, pa igramo se, Life's a Gas, kako to kaže najveći američki bijeli filozof. Takvi obično ne dođu, ali fakat. A koji je najjači rezultat u gostima? Pa 0:3. I stavim ja to i onaj iza pulta mi se smije. I ja mu kažem da stavljam 100 dinara. Stotku, jer ako stavim 30 on obično očekuje da mu ostavim kusur koji iznosi 70. A ako ne ostavim on se malo naljuti i kasnije me šikanira kad tražim dodatak za hokej, košarku i ostale sporedne sportove. Da, ne znam jeste li čuli, ali sad postoji i odbojka za muškarce. He he, a ja sam mislio da je vrhunac ženski fudbal. Krenuo sam prema stanu provjeravajući tikete. Međutim, tada se odlučim provozati i odem na Novo naselje.
Slušao sam pjesmu Life's a Gas. Zamišljao sam jednu curu. I onda shvatim kako je novac bez veze u odnosu na takve cure (kad se govori o takvim curama onda množina zvuči pogrešno, ne postoji više od jedne koja je takva). Dobro, novac može pomoći i podmazati u kriznim situacijama jer neki drugi uživaju u novcu. Ali, sam po sebi je beznačajan. I tako ja odem u Carstvo kladionica, tako se zove dio grada u kome svaka kladionica ima uplatno mjesto u samo nekoliko zgrada, u susjedstvu. I uplatim po 100 dinara na isti onaj divlji tiket, na svakom mjestu, na nekima i po 3-4 puta. Odem kući, spremim tikete, ručam, odspavam, i probudim se nakon što je Briž počeo prije više od sat vremena. I odem na internet da vidim kako sam prošao.
Onaj sigurni tiket sam promašio. Pet divljaka isto tako. Ostao mi je samo onaj što sam naknadno uplatio i koji me negdje u džepu čekao. Atalanta dobila 2:1. Valensija - Majorka 0:3. I čekam posljednju utakmicu. Briž - Genk. Gledam teletekst. Ne mogu vjerovati. Izađe 2:5. Ja otvorim vino i gaziranu vodu. Napravim gemišt. Genk da šesti gol. Elyaniv Barda u 89. minuti. Barda je dao i treći gol. Daje samo one golove koji su djeljivi sa tri. Utakmica završi. Jebemti! Ja sam milioner! Tako lako i brzo! Zeljkoviću, da li ti želiš biti milijunaš? Ja jesam, a nismo se nikad ni vidjeli.
Ali, imam jedan problem. Ne mogu naći dobitni listić. E, koji sam ja glupan! Prevrnuo sam čitav stan i ništa. Ispod kreveta, ispod tepiha, iza ormara, u WC-u, u smeću, iza štednjaka, među starim novinama, u frižideru, zamrzivaču, u usisavaču iako ga nisam uključio dva mjeseca... Čak sam i ormar pomicao, ali ništa, čak ni prašinu tamo nisam našao. Obišao sam i prostor ispred zgrade, kontejnere, ali ništa. Kakav peh!
Sjeo sam na krevet razočaran i slomljen. Da, i onda je sa mog omiljenog mobilnog broja stigla jedna poruka. Bio je to jedan plavooki broj. Život je opet bio lijep...
Odigrao sam šest tiketa, jedan ozbiljan i pet manje ozbiljnih. Onda sam izašao van, a ubrzo sam se vratio da odigram još jedan. I odigrao sam još jedan divlji, da se veselim, da očekujem nevjerovatno, da se osjećam kao da igram loto, ali da imam osjećaj da ipak nešto vrijedno držim u svojim rukama. Stavio sam Milan - Atalanta 1:2. Računam, Milanu ne ide, ne zanima ih ta liga, oni hoće neku bolju. Izgubit će. I to baš 1:2, Atalanta tako igra, bar tri gola na njenim utakmicama. Stavim i na Genk. Kroz glavu mi prođe da će Anderleht dobiti pa Briž neće, ne mogu svi u istom kolu. Svijet bi bio ravna ploča da favoriti uvijek dobijaju. Nikad ne bih vidio lijepu curu s nekim običnim za koga bih pomislio kako je, kojim čudom, došao do takve cure. I stavim na 2:6, to je neobičan rezultat. I uložim nakon kraćeg razmišljanja da će stvarno biti 6:2 za goste iz Genka. Stavio sam i na Majorku protiv Valensije. Zašto? Pa to mi je najsigurniji meč u cijelom kolu, takvi ne dolaze. Ali, šta sad, da stavim neriješeno? Ma daj, pa igramo se, Life's a Gas, kako to kaže najveći američki bijeli filozof. Takvi obično ne dođu, ali fakat. A koji je najjači rezultat u gostima? Pa 0:3. I stavim ja to i onaj iza pulta mi se smije. I ja mu kažem da stavljam 100 dinara. Stotku, jer ako stavim 30 on obično očekuje da mu ostavim kusur koji iznosi 70. A ako ne ostavim on se malo naljuti i kasnije me šikanira kad tražim dodatak za hokej, košarku i ostale sporedne sportove. Da, ne znam jeste li čuli, ali sad postoji i odbojka za muškarce. He he, a ja sam mislio da je vrhunac ženski fudbal. Krenuo sam prema stanu provjeravajući tikete. Međutim, tada se odlučim provozati i odem na Novo naselje.
Slušao sam pjesmu Life's a Gas. Zamišljao sam jednu curu. I onda shvatim kako je novac bez veze u odnosu na takve cure (kad se govori o takvim curama onda množina zvuči pogrešno, ne postoji više od jedne koja je takva). Dobro, novac može pomoći i podmazati u kriznim situacijama jer neki drugi uživaju u novcu. Ali, sam po sebi je beznačajan. I tako ja odem u Carstvo kladionica, tako se zove dio grada u kome svaka kladionica ima uplatno mjesto u samo nekoliko zgrada, u susjedstvu. I uplatim po 100 dinara na isti onaj divlji tiket, na svakom mjestu, na nekima i po 3-4 puta. Odem kući, spremim tikete, ručam, odspavam, i probudim se nakon što je Briž počeo prije više od sat vremena. I odem na internet da vidim kako sam prošao.
Onaj sigurni tiket sam promašio. Pet divljaka isto tako. Ostao mi je samo onaj što sam naknadno uplatio i koji me negdje u džepu čekao. Atalanta dobila 2:1. Valensija - Majorka 0:3. I čekam posljednju utakmicu. Briž - Genk. Gledam teletekst. Ne mogu vjerovati. Izađe 2:5. Ja otvorim vino i gaziranu vodu. Napravim gemišt. Genk da šesti gol. Elyaniv Barda u 89. minuti. Barda je dao i treći gol. Daje samo one golove koji su djeljivi sa tri. Utakmica završi. Jebemti! Ja sam milioner! Tako lako i brzo! Zeljkoviću, da li ti želiš biti milijunaš? Ja jesam, a nismo se nikad ni vidjeli.
Ali, imam jedan problem. Ne mogu naći dobitni listić. E, koji sam ja glupan! Prevrnuo sam čitav stan i ništa. Ispod kreveta, ispod tepiha, iza ormara, u WC-u, u smeću, iza štednjaka, među starim novinama, u frižideru, zamrzivaču, u usisavaču iako ga nisam uključio dva mjeseca... Čak sam i ormar pomicao, ali ništa, čak ni prašinu tamo nisam našao. Obišao sam i prostor ispred zgrade, kontejnere, ali ništa. Kakav peh!
Sjeo sam na krevet razočaran i slomljen. Da, i onda je sa mog omiljenog mobilnog broja stigla jedna poruka. Bio je to jedan plavooki broj. Život je opet bio lijep...
Generalna |
Permalink |
Komentari (12) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | April 2008 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||