Unite Europe
mladiluk | 27 Mart, 2007 02:54
Jednog je vikenda Božo došao iz vojske kući da se opere. Pustili su ga. Prošle su dvije nedjelje i to je bilo potrebno. Ja ne volim vojsku, a od tih vojnih lica gora su samo civilna lica koja se furaju na vojsku (agresivni političari i vojni komentatori (onaj Miroslav Drecun) kao i proizvođači vojne opreme). Od njih su gore samo žene koje se furaju na vojsku. One zatucane koje misle da muškarac nije muško ako nije služio vojsku u kasarni. I one što se protive civilnoj vojsci, civilnom služenju. A one su baš ženstvene. Ženstvenije i od bacačica kugle iz bivše DR Njemačke (mlađi čitaoci neka zavire u enciklopediju). Zatvor ili vojska, skoro da je isto. Samo što se u zatvor kad pogriješiš, kad napraviš neko sranje. Za odlazak u vojsku ti ne treba sranje. Dovoljno je da se rodiš kao dječak da te osude i da postaneš punoljetan da odeš na odsluženje kazne. Mjerenje ko je kakav mušakarac gledano kroz vojsku je gluplje nego kad se dva glupa klinca prepiru čiji je penis veći.
A nesposobni, kažu oni "sposobni", ne idu u vojsku. Ustvari, samo nesposobni idu u vojsku. Oni sposobni se oslobode.
I, da, tada je Božo rekao da bismo trebali, kad se on vrati iz armije, uvježbati svirati Unite Europe, u pank verziji, podrazumijeva se. Ta je pjesma pobijedila u Zagrebu 1990. na Evroviziji. Pjevao ju je sjajni Toto Cotugno, a program su vodili Helga Vlahović i Branko Uvodić. Posljednja Evrovizija koju sam gledao. A gledao sam samo glasanje, to je bilo zanimljivo. Pjesme su bile dosadne, osim one prelijepe Engleskinje, Emma se zvala. Ema sa dva M. Pjevala je o tome kako svijetu treba vratiti ljubav, to je bio refren. A onda je Evrovizija na nešto i ličila, nije bilo takvog kiča kao danas. Danas se samo Boško Siti fura na to. I Ivana Bojić. I Vanja Bulić vjerovatno. Mira Adanja Polak... (lagani osmijeh). Neću pričati o tome, o današnjim polupjevačima i voditeljima.
I mi smo uvježbali tu pjesmu. Prava pank obrada. Dobro je zvučalo jer, za razliku od većine bendova koji bi tu pjesmu pokvarili nekakvim kreštanjem i nabijanjem, mi smo je baš dobro osmislili i odsvirali. To je zato što imamo bar 40 posto inteligentnih u bendu, a i naš pjevač zna pjevati. On ustvari baš dobro pjeva. Kad bismo uložili novac u snimanje iste i u snimanje spota, ta bi pjesma zasjenila sve ostale obrade i postala bi jača i od Bandiere rosse ili sličnih obrada. Zvuči nevjerovatno, ali je vrlo moguće. Sljedeći ćemo je put svirati u novom Londonu krajem aprila. Keine macht den Drogen, to sam htio da vam kažem..
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Malo o lovu i lovcima
mladiluk | 17 Mart, 2007 16:37
Kupio je pušku. Kupio je i psa. Često ga je udarao, izgladnjivao i držao zatvorenog dok pas nije postao potpuno poslušan, baš onakav kakav treba da bude lovački pas. Onda se učlanio u lovačko društvo. Zbog druženja, rekao je. Volio se u šumi i na pustim livadama družiti istovremeno sa više muškaraca. Zbog ljubavi prema prirodi volio se miješati u odnose u njoj pazeći da neka životinja ne rodi previše mladih, redovno ih je ubijao brineći o prenaseljenosti livade i šume. Zbog ljubavi prema životinjama naučio je dobro gađati iz te puške. I volio je lov, a društvo je imalo razumijevanja. Rekli su da je to briga o prirodi, o životinjama, da je to privredna grana. Turizam je to. A lov je sport, bez lopte. Sa mecima i noževima. Bilo je i krvi, a krvi ima i u boksu. Dakle, lov je i plemenit sport. Kako uhvatiti i ubiti neku životinju dok pase travu ili trčkara šumom, to je plemenitost. Tako čovjek pokazuje povezanost sa prirodom. Zahvaljujući lovcima i sličnima danas na planeti ima puno više životinjskih vrsta nego nekad. A lov je lijep hobi. Ljubav prema životinjama, obostrana. Lovci vole ići u prirodu da se dive životinjama, a životinje rado dočekuju te goste i onda zajedno idu kući, uvijek lovčevoj kući.
Tako je jedan lovac iz Slovenije (lovci su jednako plemeniti u svim zemljama svijeta) krenuo sa svojim prijateljima u lov. Trebalo je prorijediti populaciju srna jer ih je bilo previše pa su postale opasne po čovjeka. Onda su naišli na brlog medvjeda. Medvjedica je bila tako zla da se uplašila za svoja dva medvjedića. Pakosna i bezrazložno uplašena, ugrizla je jednog lovca za nogu i pobjegla. Iz obijesti, kažu lovci.
Ali lovci su smislili plan. Zamislite, ona ga je ugrizla jer su joj se približili pa se uplašila za svoje mladunce. A njihova je želja bila samo da ih malo gnjave, možda jednog uzmu da ga prodaju zoološkom vrtu kako bi zaradili za bolju pušku, a da onda nastave da ubiju neko lane, srnu ili zeca, možda lisicu ili okrutnu sovu koja je puno ljepša preparirana. Medvjedica je pobjegla, a oni su je čekali pored brloga gdje su ostali medvjedići. I tako nekoliko dana. Jedan dan im je bilo dosadno, a i medvjedić je jako kmečao za majkom pa su pustili svog lovačkog psa da ga rastrgne. Pas je to završio za nekoliko minuta i krvavih usta se vratio gazdama mašući repom, a za nagradu je dobio kobasicu. Drugi medvjedić je umro od gladi, za njega nije bilo majčinog mlijeka, a kobasicu ne bi jeo i da su mu ponudili. Onda se medvjedica približila po ko zna koji put i oni su je uspjeli ubiti. Sretni i zadovoljni napustili su mjesto uspjeha. Tog su dana ubili još nekoliko životinja i krvavi se vratili kući.
Biće to dobra reklama za turizam. A ljudi su pokazali da vladaju prirodom. Neka su udruženja uputila i oštre osude jer im je bilo žao medvjeda. Rečeno je da je samo sto medvjeda dozvoljeno ubiti tokom ove godine u toj državi. Svašta. Jedan je rekao da su lovci ljudi koji kroz šumu idu u kafanu. To je humor.
Više o ovome pročitajte ovdje.
-----------------------------------------------------
Sutra je nedjelja i vjerovatno će lovci krenuti u lov u većem broju nego što to imaju običaj radnim danima. A ja se nadam da će u narednih nekoliko dana osvanuti bar jedan naslov u novinama: "Lovac stradao u lovu!"
I da, pitam se je li bolja smrtna kazna ili doživotna robija. Ili lovce treba pohapsiti i njima hraniti lavove i tigrove zatočene u zoološkim vrtovima Kažu da u Srbiji ima sto hiljada lovaca. Ima ih sto hiljada više nego što ja mislim da bi ih trebalo biti.
Tako je jedan lovac iz Slovenije (lovci su jednako plemeniti u svim zemljama svijeta) krenuo sa svojim prijateljima u lov. Trebalo je prorijediti populaciju srna jer ih je bilo previše pa su postale opasne po čovjeka. Onda su naišli na brlog medvjeda. Medvjedica je bila tako zla da se uplašila za svoja dva medvjedića. Pakosna i bezrazložno uplašena, ugrizla je jednog lovca za nogu i pobjegla. Iz obijesti, kažu lovci.
Ali lovci su smislili plan. Zamislite, ona ga je ugrizla jer su joj se približili pa se uplašila za svoje mladunce. A njihova je želja bila samo da ih malo gnjave, možda jednog uzmu da ga prodaju zoološkom vrtu kako bi zaradili za bolju pušku, a da onda nastave da ubiju neko lane, srnu ili zeca, možda lisicu ili okrutnu sovu koja je puno ljepša preparirana. Medvjedica je pobjegla, a oni su je čekali pored brloga gdje su ostali medvjedići. I tako nekoliko dana. Jedan dan im je bilo dosadno, a i medvjedić je jako kmečao za majkom pa su pustili svog lovačkog psa da ga rastrgne. Pas je to završio za nekoliko minuta i krvavih usta se vratio gazdama mašući repom, a za nagradu je dobio kobasicu. Drugi medvjedić je umro od gladi, za njega nije bilo majčinog mlijeka, a kobasicu ne bi jeo i da su mu ponudili. Onda se medvjedica približila po ko zna koji put i oni su je uspjeli ubiti. Sretni i zadovoljni napustili su mjesto uspjeha. Tog su dana ubili još nekoliko životinja i krvavi se vratili kući.
Biće to dobra reklama za turizam. A ljudi su pokazali da vladaju prirodom. Neka su udruženja uputila i oštre osude jer im je bilo žao medvjeda. Rečeno je da je samo sto medvjeda dozvoljeno ubiti tokom ove godine u toj državi. Svašta. Jedan je rekao da su lovci ljudi koji kroz šumu idu u kafanu. To je humor.
Više o ovome pročitajte ovdje.
-----------------------------------------------------
Sutra je nedjelja i vjerovatno će lovci krenuti u lov u većem broju nego što to imaju običaj radnim danima. A ja se nadam da će u narednih nekoliko dana osvanuti bar jedan naslov u novinama: "Lovac stradao u lovu!"
I da, pitam se je li bolja smrtna kazna ili doživotna robija. Ili lovce treba pohapsiti i njima hraniti lavove i tigrove zatočene u zoološkim vrtovima Kažu da u Srbiji ima sto hiljada lovaca. Ima ih sto hiljada više nego što ja mislim da bi ih trebalo biti.
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Preplivao sam Nišavu
mladiluk | 12 Mart, 2007 14:53
Bila je 2002. godina, jesen, septembar. Ja sam se već dva mjeseca pripremao da preplivam Nišavu. Bio sam u top formi. Uzeo sam i atlas, da izaberem gdje ću preplivati nepredvidivu rijeku. Izabrao sam Pirot. U Nišu je rijeka prljava zbog silne niške industrije i kanalizacije, a u Pirotu je pravi sportski izazov učiniti tako nešto.
U autobusu sam sjedio pored nekog čovjeka koji, srećom, ni riječ nije rekao do Beograda. Nije mi se pričalo. A u Beogradu je ušao neki čovjek koji je namjeravao ići samo do Niša, ali kad je čuo kuda ja putujem i kojim povodom, doplatio je kartu i nastavio da vidi moj podvig. A u Pirotu je izašao još jedan čovjek koji je putovao za Skoplje, ali nije htio propustiti da vidi spektakl. Rekao je da ima prijatelja iz vojske u jednom selu pored grada i da će kod njega prespavati, ali da preplivavanje Nišave ne smije propustiti.
U Pirotu su me dočekali brojni domaćini. Onda su me otpratili do rijeke. Usput sam kupio jedne zelene kupaće gaće sa crvenom crtom jer sam se kod Stare Pazove, išao sam starim putem, sjetio da sam ih zaboravio u stanu. Kad smo stigli do Nišave, tek sam tamo vidio nezapamćenu dobrodošlicu. Pirotske osnovne škole toga dana nisu radile zbog mog dolaska, a srednjoškolci-tehničari su bojkotovali nastavu i došli. A onda su stigli i gimnazijalci. Bilo je i zastava, taj siromašni i patriotski kraj je poznat po tome, po radovanju sportskim događajima i uspjesima. Prednjačile su srpske trobojke sa zvijezdom, ali je zvijezda bila isječena pa je ostala rupa, rumunski model iz jeseni 1989. samo druge boje. A bilo je i novijih zastava. I onda je krenulo skandiranje:
"Plivaj, plivaj, plivaj...!"
Jedva sam se kroz špalir probio do uzburkane, podivljale rijeke. Pogledao sam je kao što bokseri pogledaju protivnika pred meč, znajući da ćemo se prijateljski i sportski zagrliti na kraju, bez obzira na ishod. Onda sam u daljini pogledao ljude koji su stajali sa druge strane. Nekoliko gimnazijalki me zadivljeno gledalo iz prvog reda, a među njima je bila i jedna profesorica. Rekao bih da je predavala srpski, tako mi je izgledala. Mahale su mi i one sa udaljene druge obale nepredvidive rijeke. A ja sam hladnokrvo gledao, skinuo svoj bade mantil, namjestio naočare za plivanje kupljene u Čehoslovačkoj 1986. na kojima je pisalo "Plivačke brejle" i krenuo sigurnim korakom, kao kad Sokrates šutira penal, prema vodi. Ljudi su utihnuli, zamišljeni, zabrinuti, da li ću se domoći druge strane ili će me rijeka progutati i neki njen vir me odnijeti duboko na dno. Već narednog trenutka krenula je borba protiv Nišave. Čovjek protiv prirode, iskonski poriv za prevazilaženjem nemogućeg. Hoću li se domoći druge strane rijeke ili će me bujica odnijeti, nestaću u vrtlogu, postati večera ogromnih nišavskih riba, da li će ostati jedno slobodno mjesto više u autobusu za Novi Sad, a moja povratna karta ostati neiskorištena?
Ljudi su me bodrili. Samo je jedna manja grupa nezadovoljnika navijala za Nišavu. Ja sam krenuo siguran u sebe, ubjeđen da sam spreman da savladam rijeku. Nakon gotovo trideset sekundi iscrpljujuće borbe na sve i ništa, gdje sam bio prepušten sam sebi, domogao sam se druge obale, iscrpljen, ali i sretan. Preplivao sam Nišavu! Dočekali su me s radošću ti dragi ljudi. Nisam znao kako da im se zahvalim. Onda sam odlučio da ponovim podvig i vrlo brzo se našao na zapadnoj strani rijeke.
"Sad je dosta!" uzviknuo sam i podigao ruke, a ljudi su dugo aplaudirali.
Zahvalio sam se dobrim domaćinima, na poklon dobio fudbalsku loptu "Tigar" iz Pirota, presvukao se između jednog zida i kioska, a onda požurio s loptom u rukama na autobusnu stanicu. Volio bih da me, zajedno sa odbojkašima, jdenogdana prime i predsjednik i premijer da prepričavamo naša veličanstvena sportska dostignuća.
U autobusu sam sjedio pored nekog čovjeka koji, srećom, ni riječ nije rekao do Beograda. Nije mi se pričalo. A u Beogradu je ušao neki čovjek koji je namjeravao ići samo do Niša, ali kad je čuo kuda ja putujem i kojim povodom, doplatio je kartu i nastavio da vidi moj podvig. A u Pirotu je izašao još jedan čovjek koji je putovao za Skoplje, ali nije htio propustiti da vidi spektakl. Rekao je da ima prijatelja iz vojske u jednom selu pored grada i da će kod njega prespavati, ali da preplivavanje Nišave ne smije propustiti.
U Pirotu su me dočekali brojni domaćini. Onda su me otpratili do rijeke. Usput sam kupio jedne zelene kupaće gaće sa crvenom crtom jer sam se kod Stare Pazove, išao sam starim putem, sjetio da sam ih zaboravio u stanu. Kad smo stigli do Nišave, tek sam tamo vidio nezapamćenu dobrodošlicu. Pirotske osnovne škole toga dana nisu radile zbog mog dolaska, a srednjoškolci-tehničari su bojkotovali nastavu i došli. A onda su stigli i gimnazijalci. Bilo je i zastava, taj siromašni i patriotski kraj je poznat po tome, po radovanju sportskim događajima i uspjesima. Prednjačile su srpske trobojke sa zvijezdom, ali je zvijezda bila isječena pa je ostala rupa, rumunski model iz jeseni 1989. samo druge boje. A bilo je i novijih zastava. I onda je krenulo skandiranje:
"Plivaj, plivaj, plivaj...!"
Jedva sam se kroz špalir probio do uzburkane, podivljale rijeke. Pogledao sam je kao što bokseri pogledaju protivnika pred meč, znajući da ćemo se prijateljski i sportski zagrliti na kraju, bez obzira na ishod. Onda sam u daljini pogledao ljude koji su stajali sa druge strane. Nekoliko gimnazijalki me zadivljeno gledalo iz prvog reda, a među njima je bila i jedna profesorica. Rekao bih da je predavala srpski, tako mi je izgledala. Mahale su mi i one sa udaljene druge obale nepredvidive rijeke. A ja sam hladnokrvo gledao, skinuo svoj bade mantil, namjestio naočare za plivanje kupljene u Čehoslovačkoj 1986. na kojima je pisalo "Plivačke brejle" i krenuo sigurnim korakom, kao kad Sokrates šutira penal, prema vodi. Ljudi su utihnuli, zamišljeni, zabrinuti, da li ću se domoći druge strane ili će me rijeka progutati i neki njen vir me odnijeti duboko na dno. Već narednog trenutka krenula je borba protiv Nišave. Čovjek protiv prirode, iskonski poriv za prevazilaženjem nemogućeg. Hoću li se domoći druge strane rijeke ili će me bujica odnijeti, nestaću u vrtlogu, postati večera ogromnih nišavskih riba, da li će ostati jedno slobodno mjesto više u autobusu za Novi Sad, a moja povratna karta ostati neiskorištena?
Ljudi su me bodrili. Samo je jedna manja grupa nezadovoljnika navijala za Nišavu. Ja sam krenuo siguran u sebe, ubjeđen da sam spreman da savladam rijeku. Nakon gotovo trideset sekundi iscrpljujuće borbe na sve i ništa, gdje sam bio prepušten sam sebi, domogao sam se druge obale, iscrpljen, ali i sretan. Preplivao sam Nišavu! Dočekali su me s radošću ti dragi ljudi. Nisam znao kako da im se zahvalim. Onda sam odlučio da ponovim podvig i vrlo brzo se našao na zapadnoj strani rijeke.
"Sad je dosta!" uzviknuo sam i podigao ruke, a ljudi su dugo aplaudirali.
Zahvalio sam se dobrim domaćinima, na poklon dobio fudbalsku loptu "Tigar" iz Pirota, presvukao se između jednog zida i kioska, a onda požurio s loptom u rukama na autobusnu stanicu. Volio bih da me, zajedno sa odbojkašima, jdenogdana prime i predsjednik i premijer da prepričavamo naša veličanstvena sportska dostignuća.
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Jedan stol
mladiluk | 11 Mart, 2007 03:21
Dobar je to stol. Osamnaest godina smo već zajedno, maturant. A na njemu dva nivoa, kao kod moje komšinice Marine. Jednake smo stolove kupili iste godine. Tako smo izabrali. Dva nivoa, ej!
Gornji nivo je manje površine. Na njemu stoji (s lijeva na desno, kao da u "Tempu" čitate kako stoje igrači na posteru): dva crvena flomastera, za specijalne prilike, tanki i malo deblji. Dvije skupe hemijske olovke, za potpisivanje knjiga. Pišu crno, otmjene su te olovke, kao za neke važne stvari, ali je moj rukopis bez obzira na to, kao kod osmogodišnjaka koji na ruci kojom piše ima gips. Pored stoje druge olovke, zabodene u okruglu kuglu za olovke. Ističu se dvije drvene, iz Grčke, tata ih je donio davno. Donio je tada i Metaxu, ali nju smo popili. Olovke nismo, one stoje. Pored spavaju četiri pistacija, zatvorena, nisam htio sjebati zube lomeći ih. Čuvam ih za crne dane. Papir od orbita, bijeli, od kad su ga izumili ja više ne perem zube. Svjež dah i prepreka karijesu. Orbit. Zubari - Kazablanka! Uz njega monitor, najvredniji dio mog kompjutera. A ni miš nije loš, Genius, lider u proizvodnji miševa. LG, Flatron, L1718S, taj monitor. Ko odgonetne šta ovo znači, dobija nagradu. Onda šolja crvene boje. Iz nje je Kizo Metalac pio kafu. Još je nisam odnio u kuhinju, ima vremena. Pored čaša iz koje sam juče pio Nikšićko pivo, u njoj ono govno od banane što nije kora, a ipak se ne jede. Onda dva zvučnika, svaki po 200 dinara, ukupno 400. A ne prodaju se posebno. Na jednom ima i "power" za uključiti, a tada se uključi i onaj drugi. Kakva saradnja! Iza čaša koju tek sad vidim, a sedam dana se pitam gdje je. Isto od piva, valjda. A ne volim pivo baš, pijem ga samo pred spavanje, da me uspava. I tu osim prašine nema ništa više.
A dolje ima. Opet s lijeva na desno:
Podloga za miša, 60 dinara. Ne koristim je jer ne odgovara mišu, zapinje. Na njoj neko debelo drvo, takoreći slika. I prašina, realna. I dvije šolje. Iz njih sam ja pio kafu, iako ne pijem kagu otkako sam u jednoj knjizi pročitao da je bljutava. Ali mi se spavalo, a u Blicu sam pročitao da pomaže u otklanjanju pospanosti. Tu sam, u Blicu, pročitao i da je Inter neki ozbiljan i jak klub. Nijedno od toga nije tačno. Onda aspirin, njemački, podrazumijeva se. E, on je tu zbog onih čaša. Kizo ga danas nije ni pipnuo. Onda ambalaža od potrošenog oligovita. Pa otvarač koji viri ispod tastature. Da, i tastatura je tu. Ima sva slova. I brojeve. Brojevi su redom složeni. Slova nisu, razbacana su, ne idu ni po abecedi, a ni po manje popularnoj azbuci. Uhvatilo se malo prljavštine. Najčistija su slova G, R i P. Neke tastere ni ne koristim. Sad mi ih je žao. Emotivac sam.
Onda bajadera koju mi je u nedjelju dala moja nećakinja. Nisam je pojeo. Pored kutija od diska,CD-R80, novi model, nešto bolji od staroga R70. Prazna je, ne znam otkud ona tu. Onda maramice, Zewa, zelene, kad sam slinav. Dugo nisam bio slinav pa stoje tu za svaki slučaj. Pored sok od breskve. Piše i peach, kad Englezi dođu kod nas da znaju od čega je sok. A ima i slika dvije i po breskve, za Nijemce, npr. Ili Mađare. I za nespismene Španjolce i ostale. Pa čaša u kojoj još ima malo tečnosti, to sad pijem. U uglu je čaša iz koje je Kizo Metalac danas pio sok, kad mi je namještao torrente, kodeke i vremensku prognozu na kompjuteru. Sad je 7 stepeni i lagana magla u Novom Sadu, sutra će biti dva stepena više nego sad, lagana magla neizvjesna. Onda novine. Ne znam otkud one tu. I dvije olovke, crna i plava, tehničke. Rotring. U plavoj nema municije. I mobilni telefon na kojem sad piše 02:46, a ispod YU MOBTEL (kao onaj mobtelblog). Ima i znak da je prepun, pretrpan porukama. Važne sam sačuvao, a bilo je puno važnih. I sve to ispod lampe, ekološke, a ne znam kako se zove. O, kakav propust! Kad je ugasim onda nastane mrak i ništa se na stolu ne vidi. Gasim je.
Gornji nivo je manje površine. Na njemu stoji (s lijeva na desno, kao da u "Tempu" čitate kako stoje igrači na posteru): dva crvena flomastera, za specijalne prilike, tanki i malo deblji. Dvije skupe hemijske olovke, za potpisivanje knjiga. Pišu crno, otmjene su te olovke, kao za neke važne stvari, ali je moj rukopis bez obzira na to, kao kod osmogodišnjaka koji na ruci kojom piše ima gips. Pored stoje druge olovke, zabodene u okruglu kuglu za olovke. Ističu se dvije drvene, iz Grčke, tata ih je donio davno. Donio je tada i Metaxu, ali nju smo popili. Olovke nismo, one stoje. Pored spavaju četiri pistacija, zatvorena, nisam htio sjebati zube lomeći ih. Čuvam ih za crne dane. Papir od orbita, bijeli, od kad su ga izumili ja više ne perem zube. Svjež dah i prepreka karijesu. Orbit. Zubari - Kazablanka! Uz njega monitor, najvredniji dio mog kompjutera. A ni miš nije loš, Genius, lider u proizvodnji miševa. LG, Flatron, L1718S, taj monitor. Ko odgonetne šta ovo znači, dobija nagradu. Onda šolja crvene boje. Iz nje je Kizo Metalac pio kafu. Još je nisam odnio u kuhinju, ima vremena. Pored čaša iz koje sam juče pio Nikšićko pivo, u njoj ono govno od banane što nije kora, a ipak se ne jede. Onda dva zvučnika, svaki po 200 dinara, ukupno 400. A ne prodaju se posebno. Na jednom ima i "power" za uključiti, a tada se uključi i onaj drugi. Kakva saradnja! Iza čaša koju tek sad vidim, a sedam dana se pitam gdje je. Isto od piva, valjda. A ne volim pivo baš, pijem ga samo pred spavanje, da me uspava. I tu osim prašine nema ništa više.
A dolje ima. Opet s lijeva na desno:
Podloga za miša, 60 dinara. Ne koristim je jer ne odgovara mišu, zapinje. Na njoj neko debelo drvo, takoreći slika. I prašina, realna. I dvije šolje. Iz njih sam ja pio kafu, iako ne pijem kagu otkako sam u jednoj knjizi pročitao da je bljutava. Ali mi se spavalo, a u Blicu sam pročitao da pomaže u otklanjanju pospanosti. Tu sam, u Blicu, pročitao i da je Inter neki ozbiljan i jak klub. Nijedno od toga nije tačno. Onda aspirin, njemački, podrazumijeva se. E, on je tu zbog onih čaša. Kizo ga danas nije ni pipnuo. Onda ambalaža od potrošenog oligovita. Pa otvarač koji viri ispod tastature. Da, i tastatura je tu. Ima sva slova. I brojeve. Brojevi su redom složeni. Slova nisu, razbacana su, ne idu ni po abecedi, a ni po manje popularnoj azbuci. Uhvatilo se malo prljavštine. Najčistija su slova G, R i P. Neke tastere ni ne koristim. Sad mi ih je žao. Emotivac sam.
Onda bajadera koju mi je u nedjelju dala moja nećakinja. Nisam je pojeo. Pored kutija od diska,CD-R80, novi model, nešto bolji od staroga R70. Prazna je, ne znam otkud ona tu. Onda maramice, Zewa, zelene, kad sam slinav. Dugo nisam bio slinav pa stoje tu za svaki slučaj. Pored sok od breskve. Piše i peach, kad Englezi dođu kod nas da znaju od čega je sok. A ima i slika dvije i po breskve, za Nijemce, npr. Ili Mađare. I za nespismene Španjolce i ostale. Pa čaša u kojoj još ima malo tečnosti, to sad pijem. U uglu je čaša iz koje je Kizo Metalac danas pio sok, kad mi je namještao torrente, kodeke i vremensku prognozu na kompjuteru. Sad je 7 stepeni i lagana magla u Novom Sadu, sutra će biti dva stepena više nego sad, lagana magla neizvjesna. Onda novine. Ne znam otkud one tu. I dvije olovke, crna i plava, tehničke. Rotring. U plavoj nema municije. I mobilni telefon na kojem sad piše 02:46, a ispod YU MOBTEL (kao onaj mobtelblog). Ima i znak da je prepun, pretrpan porukama. Važne sam sačuvao, a bilo je puno važnih. I sve to ispod lampe, ekološke, a ne znam kako se zove. O, kakav propust! Kad je ugasim onda nastane mrak i ništa se na stolu ne vidi. Gasim je.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
EKOLOŠKA ŽURKA
mladiluk | 06 Mart, 2007 22:32
Stigla mi je poruka oko podne. Iznad nje je pisalo ime jednog mog prijatelja, Goran. Poziv da dođem na žurku. Organizatori su Udruženje mladih Gorana Srbije i Pokret Gorana Novog Sada. Ekološka žurka. Zanimljivo. Obukao sam svoju zelenu majicu, mislio sam da je tako prikladno, a odlučio sam i da pješačim do mjesta gdje je žurka organizovana. I prijalo mi je to pješačenje. Usput sam gledao drveće, a prošao sam i kroz park. Malo sam sjedio na klupi i posmatrao stabla koja su bila osvjetljena. Onda sam nastavio uz odluku da ću piti sok te večeri.
Ušao sam u veliku prostoriju. Već na ulazu me zaustavio jedan i pitao imam li pozivnicu, a ja sam rekao da me moj prijatelj Goran pozvao. Ovaj je rekao da se šali i da pozivnice ne trebaju. Ubrzo je Goran stigao i ja sam se našao na sredini kluba. Tamo sam upoznao dva momka.
"Ja sam Goran", rekao mi je jedan kad sam se predstavio. Onda sam ruku pružio drugome, izgovorio sam svoje ime, a on je kratko rekao:
"Goran", i klimnuo glavom.
"Kako, nisam čuo, izvini."
"Goran", rekao je raširivši oči i naglasivši drugi slog.
Zatim je došao jedan par, mladi Gorani. Momka sam znao.
"Gdje si, Gorane?" pozdravio sam ga uzviknuvši njegovo ime koje je bilo isto kao imena dvojice momaka pored kojih sam stajao. On me upoznao sa svojom curom.
"Ovo je Gorana, moja devojka", rekao je. Onda se obratio mom prijatelju Goranu. "Šta je ovo, je l' večeras Goran radi kao konobar?"
"Da, Goran je otputovao kod onog svog rođaka Gorana u Hrvatsku, u Gorski kotar, pa ga Goran menja. Doći će kasnije i mali Goran da mu pomogne kad već Goran nije tu."
"Javio mi se Goran, kasni malo jer je kod Gorana i Gorana, išli su kod Gorana jer ima rođendan, ali će svi kasnije doći u Goranovom autu, konačno ga je majstor Goran popravio."
"Ma ne brinem ja ništa kad je Goran u pitanju", nasmijao se Goran i otišao kod nekog Gorana.
Onda su naišle tri cure. Dvije su bile jako lijepe, a treća isto tako. Brzo smo se upoznali.
"Drago mi je, ja sam Gorana", rekla je prva. Onda sam upoznao i drugu.
"Gorana", rekla je tiho i pružila mi svoju mekanu šaku.
"Da pogodim, ti si sigurno Gorana", rekao sam trećoj i nasmijao se. Ona me hladnokrvno pogledala i rekla:
"Šta ti je, pa je l' ti misliš da se ovde sve devojke zovu Gorane?"
"A kako se ti zoveš?"
"Goranka."
"U izvini, Goranka", dodao sam, a njene su se usne razvukle u tihi osmijeh.
Zatim su se pojavile još dvije. Jedna crna, a druga tamna.
"Izvini...", počela je zbunjeno. "Je l' ovde večeras žurka mladih Gordana?" upitala me.
"A ne, ti si pogriješila, ovo je žurka Pokreta Gorana i Udruženja mladih Gorana."
"Uz, izvinjavam se, ja sam Gordana, ništa onda." Pozdravila me, okrenula se prema svojoj prijateljici i rekla: "Idemo, Gordana, nije večaras naša žurka. Javi Gordanu da dođe po nas pa da idemo negde u grad."
"Gordani i Gordane se okupljaju sledeći vikend", dodao im je Goran koji mi se stvorio iza leđa, a one su mu se zahvalile.
Onda sam otišao kod šankera koji se zvao Goran da uzmem sok, ali je on rekao da će mi konobar Goran donijeti. Stao sam pored di džeja koji se nekim čudom zvao baš kao i konobar. Približio mi se neki momak, na majici mu je pisalo "I ja sam Goran", a pored njega je bio neki drugi, nasmijani, sa majicom "Svi smo mi Gorani". Onaj prvi se obratio di džeju:
"Gorane, 'ajde pusti Gorana Karana, tu je Gorana, a ona ga voli pa da joj udovoljimo."
"Je l' se ti to šališ? I za Gorana Karana i za Goranu? Pa je l' ti više nisi sa Goranom?"
"A, ne, raskinuli smo. Saznao sam da me prevarila sa Goranom i tu je kraj."
"Evo ti disk Gorana Barea, pusti to, kakav Goran Karan...", konačno je progovorio onaj drugi.
U suprotnom uglu se Goran ljubio sa mojom starom poznanicom Goranom čije je brat Goran studirao sa mnom. Ja sam se pitao hoće li Goran doći večeras, otkako se zaposlio rijetko sam ga viđao.
Onda sam pričao sa Goranom, a on mi je predstavio dva momka koji su htjeli da kupe moju knjigu.
"Ovo je Goran, a ovo... Gane, kako se ti zoveš, zaboravio sam tvoje pravo ime?"
"Goran", kratko je rekao Gane.
"Tako je, Goran. Znači, ovo su Goran i Goran", rekao je Goran njihova imena, ali sam ih ja istog trena zaboravio. Slabo pamtim imena, ali zato lica pamtim baš dobro. Dogovorili smo se da knjige dam Goranu jer se oni s njim često viđaju. Jedan od ta dva Gorana, čijih sam se imena sjetio tek kad su jedan drugog počeli oslovljavati sa "Gorane", rekao je da napišem posvetu Goranki jer on to poklanja svojoj sestri za rođendan.
Onda je izbila tuča na drugom kraju kluba. Glup razlog za tuču, kao i uvijek. Naime, neki je mršavi Goran rekao nekom debelom Goranu da ima ružno ime. Debeli Goran je istog trena poludio i gurnuo ga, onda nasrnuo na njega, ali se umiješao jedan Goran sa naočarama i prekinuo tuču. Zatim smo stigli Goran i ja i pomirili ih. Sva sreća pa nije bilo krvi, jedino je proliveno jedno pivo po nekom Goranu, ali je on već bio polupijan pa mu to nije smetalo, a dodao je, smijući se, kako mu se i na prethodnoj žurci isto dogodilo i da je, kakva slučajnost, i tada bio neoprezan neki Goran.
Ubrzo sam i ja prešao na alkohol. Tada je došao jedan momak i predstavio se:
E
"Ćao. Ja sam Zoran. Sve vas pozivam da dođete sutra na ovo isto mjesto na žurku koju priređuju mladi Zorani Novog Sada, Udruženje Zorana Srbije i Društvo koje njeguje prijateljstvo između Zorana i Gorana. Vaha-hej!"
"Jeeeeeee!" povikali su Gorani, Gorane i Goranke.
"Jeeeeeee!" povikao sam ja jer smo Gorani i ja imali dva zajednička slova u imenu. A i Zoranima sam bio jednako blizak.
Ušao sam u veliku prostoriju. Već na ulazu me zaustavio jedan i pitao imam li pozivnicu, a ja sam rekao da me moj prijatelj Goran pozvao. Ovaj je rekao da se šali i da pozivnice ne trebaju. Ubrzo je Goran stigao i ja sam se našao na sredini kluba. Tamo sam upoznao dva momka.
"Ja sam Goran", rekao mi je jedan kad sam se predstavio. Onda sam ruku pružio drugome, izgovorio sam svoje ime, a on je kratko rekao:
"Goran", i klimnuo glavom.
"Kako, nisam čuo, izvini."
"Goran", rekao je raširivši oči i naglasivši drugi slog.
Zatim je došao jedan par, mladi Gorani. Momka sam znao.
"Gdje si, Gorane?" pozdravio sam ga uzviknuvši njegovo ime koje je bilo isto kao imena dvojice momaka pored kojih sam stajao. On me upoznao sa svojom curom.
"Ovo je Gorana, moja devojka", rekao je. Onda se obratio mom prijatelju Goranu. "Šta je ovo, je l' večeras Goran radi kao konobar?"
"Da, Goran je otputovao kod onog svog rođaka Gorana u Hrvatsku, u Gorski kotar, pa ga Goran menja. Doći će kasnije i mali Goran da mu pomogne kad već Goran nije tu."
"Javio mi se Goran, kasni malo jer je kod Gorana i Gorana, išli su kod Gorana jer ima rođendan, ali će svi kasnije doći u Goranovom autu, konačno ga je majstor Goran popravio."
"Ma ne brinem ja ništa kad je Goran u pitanju", nasmijao se Goran i otišao kod nekog Gorana.
Onda su naišle tri cure. Dvije su bile jako lijepe, a treća isto tako. Brzo smo se upoznali.
"Drago mi je, ja sam Gorana", rekla je prva. Onda sam upoznao i drugu.
"Gorana", rekla je tiho i pružila mi svoju mekanu šaku.
"Da pogodim, ti si sigurno Gorana", rekao sam trećoj i nasmijao se. Ona me hladnokrvno pogledala i rekla:
"Šta ti je, pa je l' ti misliš da se ovde sve devojke zovu Gorane?"
"A kako se ti zoveš?"
"Goranka."
"U izvini, Goranka", dodao sam, a njene su se usne razvukle u tihi osmijeh.
Zatim su se pojavile još dvije. Jedna crna, a druga tamna.
"Izvini...", počela je zbunjeno. "Je l' ovde večeras žurka mladih Gordana?" upitala me.
"A ne, ti si pogriješila, ovo je žurka Pokreta Gorana i Udruženja mladih Gorana."
"Uz, izvinjavam se, ja sam Gordana, ništa onda." Pozdravila me, okrenula se prema svojoj prijateljici i rekla: "Idemo, Gordana, nije večaras naša žurka. Javi Gordanu da dođe po nas pa da idemo negde u grad."
"Gordani i Gordane se okupljaju sledeći vikend", dodao im je Goran koji mi se stvorio iza leđa, a one su mu se zahvalile.
Onda sam otišao kod šankera koji se zvao Goran da uzmem sok, ali je on rekao da će mi konobar Goran donijeti. Stao sam pored di džeja koji se nekim čudom zvao baš kao i konobar. Približio mi se neki momak, na majici mu je pisalo "I ja sam Goran", a pored njega je bio neki drugi, nasmijani, sa majicom "Svi smo mi Gorani". Onaj prvi se obratio di džeju:
"Gorane, 'ajde pusti Gorana Karana, tu je Gorana, a ona ga voli pa da joj udovoljimo."
"Je l' se ti to šališ? I za Gorana Karana i za Goranu? Pa je l' ti više nisi sa Goranom?"
"A, ne, raskinuli smo. Saznao sam da me prevarila sa Goranom i tu je kraj."
"Evo ti disk Gorana Barea, pusti to, kakav Goran Karan...", konačno je progovorio onaj drugi.
U suprotnom uglu se Goran ljubio sa mojom starom poznanicom Goranom čije je brat Goran studirao sa mnom. Ja sam se pitao hoće li Goran doći večeras, otkako se zaposlio rijetko sam ga viđao.
Onda sam pričao sa Goranom, a on mi je predstavio dva momka koji su htjeli da kupe moju knjigu.
"Ovo je Goran, a ovo... Gane, kako se ti zoveš, zaboravio sam tvoje pravo ime?"
"Goran", kratko je rekao Gane.
"Tako je, Goran. Znači, ovo su Goran i Goran", rekao je Goran njihova imena, ali sam ih ja istog trena zaboravio. Slabo pamtim imena, ali zato lica pamtim baš dobro. Dogovorili smo se da knjige dam Goranu jer se oni s njim često viđaju. Jedan od ta dva Gorana, čijih sam se imena sjetio tek kad su jedan drugog počeli oslovljavati sa "Gorane", rekao je da napišem posvetu Goranki jer on to poklanja svojoj sestri za rođendan.
Onda je izbila tuča na drugom kraju kluba. Glup razlog za tuču, kao i uvijek. Naime, neki je mršavi Goran rekao nekom debelom Goranu da ima ružno ime. Debeli Goran je istog trena poludio i gurnuo ga, onda nasrnuo na njega, ali se umiješao jedan Goran sa naočarama i prekinuo tuču. Zatim smo stigli Goran i ja i pomirili ih. Sva sreća pa nije bilo krvi, jedino je proliveno jedno pivo po nekom Goranu, ali je on već bio polupijan pa mu to nije smetalo, a dodao je, smijući se, kako mu se i na prethodnoj žurci isto dogodilo i da je, kakva slučajnost, i tada bio neoprezan neki Goran.
Ubrzo sam i ja prešao na alkohol. Tada je došao jedan momak i predstavio se:
E
"Ćao. Ja sam Zoran. Sve vas pozivam da dođete sutra na ovo isto mjesto na žurku koju priređuju mladi Zorani Novog Sada, Udruženje Zorana Srbije i Društvo koje njeguje prijateljstvo između Zorana i Gorana. Vaha-hej!"
"Jeeeeeee!" povikali su Gorani, Gorane i Goranke.
"Jeeeeeee!" povikao sam ja jer smo Gorani i ja imali dva zajednička slova u imenu. A i Zoranima sam bio jednako blizak.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Mart 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |