Mladi luk

Preplivao sam Nišavu

mladiluk | 12 Mart, 2007 14:53

Bila je 2002. godina, jesen, septembar. Ja sam se već dva mjeseca pripremao da preplivam Nišavu. Bio sam u top formi. Uzeo sam i atlas, da izaberem gdje ću preplivati nepredvidivu rijeku. Izabrao sam Pirot. U Nišu je rijeka prljava zbog silne niške industrije i kanalizacije, a u Pirotu je pravi sportski izazov učiniti tako nešto.

U autobusu sam sjedio pored nekog čovjeka koji, srećom, ni riječ nije rekao do Beograda. Nije mi se pričalo. A u Beogradu je ušao neki čovjek koji je namjeravao ići samo do Niša, ali kad je čuo kuda ja putujem i kojim povodom, doplatio je kartu i nastavio da vidi moj podvig. A u Pirotu je izašao još jedan čovjek koji je putovao za Skoplje, ali nije htio propustiti da vidi spektakl. Rekao je da ima prijatelja iz vojske u jednom selu pored grada i da će kod njega prespavati, ali da preplivavanje Nišave ne smije propustiti.

U Pirotu su me dočekali brojni domaćini. Onda su me otpratili do rijeke. Usput sam kupio jedne zelene kupaće gaće sa crvenom crtom jer sam se kod Stare Pazove, išao sam starim putem, sjetio da sam ih zaboravio u stanu. Kad smo stigli do Nišave, tek sam tamo vidio nezapamćenu dobrodošlicu. Pirotske osnovne škole toga dana nisu radile zbog mog dolaska, a srednjoškolci-tehničari su bojkotovali nastavu i došli. A onda su stigli i gimnazijalci. Bilo je i zastava, taj siromašni i patriotski kraj je poznat po tome, po radovanju sportskim događajima i uspjesima. Prednjačile su srpske trobojke sa zvijezdom, ali je zvijezda bila isječena pa je ostala rupa, rumunski model iz jeseni 1989. samo druge boje. A bilo je i novijih zastava. I onda je krenulo skandiranje:

"Plivaj, plivaj, plivaj...!"

Jedva sam se kroz špalir probio do uzburkane, podivljale rijeke. Pogledao sam je kao što bokseri pogledaju protivnika pred meč, znajući da ćemo se prijateljski i sportski zagrliti na kraju, bez obzira na ishod. Onda sam u daljini pogledao ljude koji su stajali sa druge strane. Nekoliko gimnazijalki me zadivljeno gledalo iz prvog reda, a među njima je bila i jedna profesorica. Rekao bih da je predavala srpski, tako mi je izgledala. Mahale su mi i one sa udaljene druge obale nepredvidive rijeke. A ja sam hladnokrvo gledao, skinuo svoj bade mantil, namjestio naočare za plivanje kupljene u Čehoslovačkoj 1986. na kojima je pisalo "Plivačke brejle" i krenuo sigurnim korakom, kao kad Sokrates šutira penal, prema vodi. Ljudi su utihnuli, zamišljeni, zabrinuti, da li ću se domoći druge strane ili će me rijeka progutati i neki njen vir me odnijeti duboko na dno. Već narednog trenutka krenula je borba protiv Nišave. Čovjek protiv prirode, iskonski poriv za prevazilaženjem nemogućeg. Hoću li se domoći druge strane rijeke ili će me bujica odnijeti, nestaću u vrtlogu, postati večera ogromnih nišavskih riba, da li će ostati jedno slobodno mjesto više u autobusu za Novi Sad, a moja povratna karta ostati neiskorištena?

Ljudi su me bodrili. Samo je jedna manja grupa nezadovoljnika navijala za Nišavu. Ja sam krenuo siguran u sebe, ubjeđen da sam spreman da savladam rijeku. Nakon gotovo trideset sekundi iscrpljujuće borbe na sve i ništa, gdje sam bio prepušten sam sebi, domogao sam se druge obale, iscrpljen, ali i sretan. Preplivao sam Nišavu! Dočekali su me s radošću ti dragi ljudi. Nisam znao kako da im se zahvalim. Onda sam odlučio da ponovim podvig i vrlo brzo se našao na zapadnoj strani rijeke.

"Sad je dosta!" uzviknuo sam i podigao ruke, a ljudi su dugo aplaudirali.

Zahvalio sam se dobrim domaćinima, na poklon dobio fudbalsku loptu "Tigar" iz Pirota, presvukao se između jednog zida i kioska, a onda požurio s loptom u rukama na autobusnu stanicu. Volio bih da me, zajedno sa odbojkašima, jdenogdana prime i predsjednik i premijer da prepričavamo naša veličanstvena sportska dostignuća.