Mladi luk

Zašto više nema novogodišnjeg duha u Novom Sadu, a ni u ostalim našim gradovima, a doček 1. januara izgleda glup kao prvomajsko roštiljanje?

Zato što grad nije okićen 1. decembra, a onda je okićen i ukrašen tek oko 20. decembra i to mjestimično. Zato što će ukrasi stajati do 15. marta, a neki i tokom čitave godine. Zato što niko ne šalje čestitke ne znajući da sms i animirana e-čestitka nikada neće moći da ih zamijene. Zato što ima i onih koji ni sms ili mailove ne šalju, a i onih koji na dobijeni ne odgovaraju. Zato što je red ispred šaltera za naplatu računa  u pošti kilometarski, a onaj ispred šaltera za slanje čestitki decimetarski. Zato što su ukinuli štandove u centru grada na kojima su se prodavale čestitke, ukrasi i slični novogodišnji artikli. Zato što ne postoji klizalište na trgu u centru grada na kojem se kližu djeca sa šalovima oko vrata kao nekad u "Mikijevom zabavniku" i "Mikijevom almanahu" dok se s razglasa čuju božićne i novogodišnje pjesme, a sa strane prodaje osvježenje. Zato što tokom decembra nisam vidio nijednog Deda Mraza uživo, čak ni onog što je prošle godine na sebi nosio tablu na kojoj je reklamirao prodavnicu čarapa na parnoj strani Dunavske. Zato što je ljudima važno da li je Deda Mraz, Božić Bata ili sveti Nikola, a za mene su to tri različita junaka, a dodao bih da mi lijepo zvuči i kad ih zovu Mikulaš i Telapo.

Zato što je palo 5,5 centimetara snijega koji se zaledio i gotovo ničemu ne služi, a krajem februaru će ga pasti 25,5 centimetara i tek će mu tada teško naći svrhu. Zato što izlozi nisu ukrašeni. Zato što na ulici nije okićena nijedna vještačka jelka, a ni prirodna koja raste i svake godine joj je potrebno više crvenih kuglica. Zato što se po ukrasnoj rasvjeti na ulicama ne zna da li je ona tu zbog predstojeće nove godine ili zbog nekog septembarskog praznika i izgleda kao neki ostatak. Zato što nema lijepih filmova na televiziji nego nam u ovo doba poturaju Brucea Willisa i akciona sranja u kojima se jedan pozitivac s pištoljem obračunava s desetak negativaca s pištoljima, a na kraju pokupi glavnu žensku junakinju koju glumi atraktivna glumica. Zato što je za većinu mladih "njuška" pijani starac Bill Bob Pa Još Nekako koji sa svojih pijanih 120 namrgođenih godina razotkriva da Deda Mraz ne postoji, a ne onaj koji tvrdi da ipak postoji i zato što neki misle da je taj Bill Bob Pa Još Nekako stvarno duhovit i zabavan. Zato što više smisla ima za Novu godinu pustiti Užičku Republiku ili Otpisane po hiljaditi put (uh, kako bi Tihi sredio tog Brucea i Billa Boba zajedno, kao Misirca u onom dvorištu).

Zato što se kroz prozore stanova ne vidi paljenje i gašenje jednobojnih lampica. Zato što se nijedan vlasnik jelke ispred kuće u svom dvorištu nije sjetio da ukrasi tu jelku i zato što bi to smatrao ludošću. Zato što su gazde kafića nabili cijene ulaza, a atmosfera u njima će biti jednaka kao i svaki drugi vikend uz I Will Survive. Zato što kafići okićeni tako skromno kao da su kićeni samo zato da izbjegnu kaznu novogodišnjih inspektora koji zahtijevaju minimum. Zato što i ono što je okićeno izgleda neukusno kao da je kitila Goca Tržan uz pomoć dva šund-majstora koji sebe nazivaju Flamingosi. Zato što su šefovi natjerali ljude da rade i 31. decembra, a obećali su im da će raditi i 2. januara, a da će 1. januar biti odrađen naknadno. Zato što je 31.12. pun grad ljudi koji bezglavo jure po prodavnicama ne bi li nešto kupili umjesto da samo nasmijani šetaju. Zato što sam samo u jednoj prodavnici vidio da se neka vrlo mlade žene vesele, makar i uz trubače. Zato što se sve žurke svode na Love Shack i Can't Take My Eyes Off You, ili I Love You, Baby, ne znam kako se zove tačno ta pjesma. Zato što niko više ne pravi žurke za 30 prijatelja u svojoj kući ili u svom stanu. Zato što niko nije osvijetlio svoju kuću kao što to rade u filmovima i na animiranim čestitkama. Zato što svi gledaju samo sebe i rijetki su oni koji kupuju poklone zato što vole da nekoga iznenade i razvesele i učine decembar posebnim. Zato što mnogima izgleda kao ludost obući se kao Deda Mraz i decembarsku zaradu usmjeriti ka kupovini poklona za nekog posebnog. Zato što nije bilo koncerta Gospodara miševa u decembru kad dolazi Deda Mraz, gore specijalne prskalice, pale se baklje, padaju baloni i konfete i sve ostalo što karakteriše koncerte te neobične i glasne bande.

Zato što i ove godine brbljaju o izborima budale s televizije i zato što su kandidati sve sličniji jedan drugome i zato što će pametni opet morati glasati za bezbojnog u drugom krugu samo zato da onaj tamni ne bi pobijedio, ali će neki u prvom krugu, kao krajnje odani, dopisati Vučinu i zaokružiti ga. Life's a gas. Zato što se moraju ispuniti određeni preduslovi tokom jedanaest mjeseci da bi decembar bio savršen. Zato što je Seltik podbacio nekoliko puta tokom decembra. Zato što se nigdje na ulicama ne prodaje kuvano vino i kuvana rakija. Zato što ne mirišu novogodišnje buhtle s pasiranim pekmezom od šljiva koje nekako baš idu uz decembar. Zato što ljudi gledaju u beton ispred sebe dok hodaju gradom. Zato što nigdje nisam vidio balone koji su načičkani negdje ili padaju s neba. Zato što se petarde mogu nabaviti na svakom koraku, a ne kao nekad kad su se već u novembru naručivale iz Austrije. Zato što djeca ne prave snješka, ali bacaju petarde. Zato što se ignoriše kao tuđi Božić 25.12. ali se Dan zaljubljenih pobjednički slavi. Zato što se snimku utakmice Vest Hem - Mančester odigranoj dan ranije daje više značaja nego skijaškim skokovima i slalomu. Zato što nije uređen prostor u Katoličkoj porti koji bi bio u potpunosti posvećen predstojećim praznicima. Zato što ne postoji nikakav Deda Mrazov grad na nekom prostoru u kojem raste crnogorično drveće, u nekakvom crnogoričnom parkiću koji je mogao biti zasađen od jelki s busenom koje neki ljudi koriste, a mogao je biti zasađen negdje u gradu jer parkova nedostaje. Zato što je još uvijek sve podređeno toj jednoj noći, a ne decembru. Zato što je svaki dan sve sličniji onom prethodnom i onom sljedećem i što se sve nekako izgubilo i ljudi postaju roboti. Zato što ljudi ne shvataju da je dovoljno vjerovati i da ima nešto lijepo i u stvaranju iluzije. Zato što je mnogo onih koji tvrde da im je to noć kao i svaka druga, onda za nju u posljednji čas izdvoje debele novce. Zato što  dvije mlade i prelijepe dvadesetogodišnjakinje u odijelu sličnom Deda Mrazovom, ali u suknjicama, stoji u Mercatoru i u ruke prolaznicima gura papire nekakve banke. Zato što nije organizovano nijedno prednovogodišnje grudvanje nakon koga slijedi topli čaj i već spomenutim buhtlama. Zato što nema žurki sa Deda Mrazovima, njegovim pomoćnicima, njegovim pomoćnicama koje su kud i kamo zabavnije i zanimljivije od pomoćnika, sa hiljadu balona, ali ne onih kroz koje se vidi... Zato što nije organizovan spektakl pod nazivom Santa Claus Is Coming To Town. Zato što nije organizovan taj specijalni dolazak Deda Mraza u grad na kojem bi učestvovao jedan Deda Mraz i 50 000 djece. Zato što u bioskopu nije puštena vanredna projekcija filma "Love Acutually".

Zato što je ovaj dvanaestomjesečni krug oko planete bio prilično dosadan, kao neka utakmica bez prilika, između dva kaznena prostora i sa jednim tužnim događajem koji je taj 2007. krug obilježio... Zato što nije organizovan neki dan, bar jedan, za ljude koji se smrzavaju na ulicama i u decembru, ali i kad decembar prođe, a hladnoća ostane. Zato što neki od nas imaju trideset godina i svijet nikada više neće izgledati kao kad smo imali šest, osam ili jedanaest. Zato što smo mi još uvijek bijedno i siromašno društvo kojem sve ovo izgleda sasvim normalno i prirodno. Zato što ni ne pokušavamo da mijenjamo stvari nego ih prihvatamo onakvima kakve jesu. Zato što je magija nove godine ostala negdje daleko iza nas. Ali zato i postoje nove godine, da se napravi plan i da se od prvog dana krene drugačije. Možda to baš bude ovaj put, u novoj godini. 2008. godini kaže kalendar...

Mogao sam napisati i jednu novogodišnju bajku umjesto ovoga u kojoj bi sve bilo savršeno, ali bi se tada i sljedeće godine dogodilo da novogodišnji duh bude samo u priči. Tada bi se potvrdila tvrdnja jedne djevojke koja mi je nedavno rekla da živim u bajci. Nakon ovoga neki će pomisliti da živim u Mikivilu, Patkovgradu ili Diznilendu, ili u nekom dedamrazovskom svijetu.

Sretnu novu godinu želim svima koji su tokom 2007. čitali ovaj blog, a i onima čije sam ja blogove čitao. To znači da nekima dva puta želim sretnu novu godinu. Normalno, i onima koji ne čitaju blog želim sreću, ali je to suvišno pisati na blogu. Neka i vama i meni naredna godina bude daleko ljepša i veselija od svih prethodnih.

Sretna vam nova godina! 

Svim čitaocima i posjetiocima ovog bloga želim sretan Božić. Onima koji Božić danas ne slave želim sretan 25. decembar, tačnije 12. decembar.

Uspio sam večeras prizvati snijeg i on je počeo padati oko ponoći. To sam uspio sličnom metodom kojom su drevni narodi prizivali kišu. Onda sam uzeo flašu vina da se malo osvježim. Vino je bilo čudno, nekako posebno pitko i slatko, kao nekakav prošek. Bermet, pisalo je na etiketi. U toku druge čaše počeo sam pjevati uz Billyja Idola božićne pjesme s njegovog božićnog albuma.  

A onda je počela pjesma Spark In The Dark, Alice Cooper. A nakon nje Yellin' At The Christmas Tree, opet Billy Idol. I tada se dogodilo nešto čudno; iz monitora, ili iz kućišta, nisam vidio jer sam skakao po krevetu gledajući da li snijeg još uvijek pada, izašao je Billy Idol. Nevjerovatno, pa to mi se još nikad nije dogodilo! Zbunio sam se, a i on se zbunio što mora sam pjevati jer sam ja prestao, iznenađen što sam ga ugledao. Uzeo je ono vino i natočio u čašu koju je sam uzeo. Nisam se još ni snašao, a odjednom su se u sobi pojavili Alice Cooper i njegov bubnjar, a za njima i neke djevojke koje su poveli. Sad mi je već soba bila prilično puna, ne sjećam se kad je posljednji put u njoj bilo više od šest ljudi i ja sam se zapitao gdje će stati Ozzy Osbourne kad se pojavi jer je upravo krenula njegova pjesma Here For You, ali je bila previše spora za ovu noć pa smo prebacili na jednu drugu njegovu da se ne naljuti.

Premalo kvadrata u stanu i previše dragih bendova na hard disku. I kako su se pjesme redale, tako se soba punila. Šta se ovo događa s kompjuterom? Je l' mi to onaj Kizo zakuvao kad je došao i instalirao Vistu? Možda je zbog Božića? Ili je u pitanju Bermet? Ili ipak Božić? Sjetio sam se nekih osoba za koje sam znao da baš sad slave Božić, a onda sam htio provjeriti mašinu i da li iz nje izlaze i dvometraši. Pustio sam That's The Way My Love Is i Billy Corgan se pojavio u sobi, a bila je tu i Ginger. Jaka mašina. Hm. Pomislio sam šta će biti s vinom, nisam ga imao mnogo u stanu, ali su gosti srećom sami počeli donositi piće. Najviše mi se svidjelo vino koje je donio Joe Perry koji je izašao prije nego što je odsvirao solo, a za njim i Steven Tyler s istim vinom, ali iz slabije berbe. Udaralo je kao grom.

Buku je čuo moj komšija i popeo se u moj stan. Iznenadio se kad je vidio sve te značajne njuške. Sad su se gosti već raširili po cijelom stanu. Komšija je stao pored Debbie Harry promatrajući Avril Lavigne i Shirley Manson na drugoj strani sobe, razmišljajući o nastanku svijeta. Vidio sam da nedostaju cure i odmah sam ubacio još neke foldere u winamp da bi božićna noć postala neobično lijepa kao u nekoj nestvarnoj priči. Ne znam kako, ali u polumraku pored božićnog drvca stajao je i Deda Mraz sa poklonima. Zatim sam oprezno i s nestrpljenjem ubacio jednu pjesmu Evanescencea da vidim jesu li čuda stvarno moguća. I, gotik princeza se stvorila pored mene. I to je bilo dovoljno za savršen Božić. Ona je odmah pustila Ramonese i Merry Christmas, okrenula se prema meni, nasmijala se pogledavši me svojim plavim očima, i tada je, dok smo skakali, zapjevala:  

I da, Merry Christmas, i uključite zvučnike, a ako 28. oktobra niste pomjerili sat 60 minuta unazad, učinite to sada i ta će vam radnja ići kao od šale.

Sretan Božić!

Napomena: Ovo je nastavak priče "U mraku alkohola 3" i vezan je za prethodne dijelove isto kao "Umri muški 2" za sve ostale filmove Brucea Willisa

Nakon nekoliko mjeseci od uvođenja prohibicije, kafići u gradu postali su prazni kao da nema struje, a ne alkohola. Broj saobraćajnih nezgoda je smanjen. Neki su mislili da je to zbog alkohola. I bili su u pravu. Drugi su pretpostavili da je to zato što su sad taksisti vozili pažljivije jer su znali da ih njihovih nula promila u krvi neće spasiti odgovornosti i pored sulude vožnje i nepoštovanja pravila, kao što je to bilo prije prohibicije. I oni su bili u pravu. Povećao se broj narkomana i broj samoubistava, a smanjio se broj diskonta pića. Gotovo svakodnevno su hapšeni vlasnici kafića i njihovi saradnici koji su krišom prodavali, pa čak i proizvodili alkohol.

Jednog sam dana svratio da pojedem picu pored kafića u koji sam nekad često izlazio. Odjednom se u uskoj ulici stvorilo desetak policajaca sa fantomkama na glavama i sa dugim cijevima u rukama. Izveli su dva brata iz kafića, vlasnike objekta. Stigla je dojava od strane vlasnika jedne od fabrike sokova da ta dva brata proizvode alkohol u podrumu. I ne samo to, mlađi brat je gumenim crijevom i tratirom punio flašice od soka alkoholnim pićem, a za svaku boju je imao određene flašice, zavisno od boje pića i boje soka. Izvukli su ih van s kesama na glavama i ubacili ih u kombinirano vozilo. Međutim, nisam se iznenadio, takve sam scene viđao prethodnih mjeseci. Mog su komšiju uhapsili kad su mu našli Kraševe griote u radnji. Zatvorili su mu dućan na šest mjeseci, a njegova je žena na vrata stavila papir na kojem je flomasterom bilo napisano "Zatvoreno zbog renoviranja".

Išli smo u Temerin svaki vikend. Autobusna linija za Temerin je pojačana, a počela je izgradnja još dvije trake da bi se smanjile gužve, posebno vikendom. Pojačane su i kontrole vozača. Temerin je postao veliko gradilište, ali i centar krijumčarenja alkohola za Novi Sad. Na svakom koraku se mogao kupiti alkohol, ali je bilo i dosta zapaljenih prodavnica malih vlasnika koji su prodavali niskokvalitetni alkohol po nižim cijenama. Povremeno smo išli i radnim danima, kad bi nastupila kriza. Šef prodaje alkoholnih pića u Temerinu postao je do tada anonimni haker Kizo Gadžet. Razvio je mrežu prodaje po Novom Sadu gdje je imao svoje alko-dilere. U posao se uključio i moj prijatelj Božo Vinjak. Noću je preko livada traktorom na kom su bila ugašena svjetla prevozio alkoholna pića. Na rubu grada je zaustavljao vozilo, i pješačio do kanala Dunav - Tisa - Dunav kako bi alkohol čamcima prebacio preko jer je most bilo nemoguće preći. Nekoliko puta su ga hvatali pa je tako jednom 120 litara pelinkovca završilo na dnu kanala prije nego je policija stigla do čamca. Ribe su drugog dana veselije plivale. Bilo je to u doba najrigoroznije kontrole kad je cijena jednog unučića votke na ulici iznosila i do 1200 dinara. Kad je saznao da ga je otkucao Brane kolporter, poslao je djecu iz komšiluka da mu zapale novine i dva susjedna kioska.

A Kizo Gadžet je jačao svakog dana. Nadimak je promijenio u Kizo Etanol. Konkurente je nemilosrdno ubijao. Po gradu se pričalo kako je na nekom sastanku bejzbol palicom razbio glavu jednom saradniku za koga je sumnjao da radi za policiju. Drugoga je zabetonirao u temelje nove fabrike koju je gradio. Svog je budućeg zeta prebio nasred ulice pred prolaznicima kad je saznao da mu je prevario sestru. O tome se u Temerinu danima pričalo. Ipak, niko se nije bunio jer je Temerin počeo ličiti na grad, a sve to zahvaljujući alkoholu i angažovanju Kize Etanola. Čak je i hranio rijetke beskućnike po Temerinu i one brojnije po Novom Sadu. Često je organizovao večere za gradske čelnike, ali i za vrh policije. Sve je češće i lakše prodirao u Novi Sad snabdjevajući najluksuznije klubove i restorane. Imperija Kize Gadžeta se nezaustavljivo širila.

Međutim, u susjedni Bački Jarak doselili su novi stanovnici i povezali se s dijelom policije. Odlučili su da slome konkurenta Kizu i preuzmu sve njegove poslove. Ubacili su svoje ljude među Kizine. Saznali su za Kizinu veliku isporuku rakije od kajsije. Preko svojih ljudi uspjeli su da u rakiju ubace šećer. Kizo nije imao pojma šta se događa. Isporuka je trebalo da ide preko šefa policije, a uz podršku vrha vlasti trebalo je da završi u Novom Sadu. Međutim, u skladište je upala inspekcija koju je predvodio inspektor Mito Jovanović i u uzorcima je pronađen šećer. Čitava isporuka je zapljenjena, a u Kizu se počelo sumnjati. Nakon toga Kizo je počeo tonuti. Ubačeni ljudi su tokom mučenja izazvanog pijenjem MB piva priznali šta se dogodilo. Udavljeni su u jednom buretu. Kizo je odlučio da uđe u rat protiv Bačkojarčana. Poslao je u Bački Jarak svog najodanijeg čovjeka, Đoleta Metanola. Đole Metanol je studirao hemiju sa kćerkom šefa Bačkojarčana i često je učio s njom. Neki su tvrdili da tu ima i više od učenja i da se ne bave samo hemijom. Tokom jedne posjete, Đole je uspio ostaviti lažne flaše loze u kojima je bilo metanola. Narednog dana su se revanširali preko svojih inspektora. Rezultat je bio 1:1.

Tada je Đole dobio poziv druge strane da dođe u jedan restoran kako bi se pregovorima rat okončao. Druga je strana smatrala da rat između dvije strane nikome ne donosi korist. Bačkojarčani su poslali dva svoja predstavnika, dvometraša Velju i omalenog Trbu. Nakon deset minuta razgovora Đole je rekao da mora u WC. Otišao je, popeo se na WC-šolju i otvorio vodokotlić. Umjesto pištolja koji je toga jutra tamo ostavio, našao je cedulju na kojoj je pisalo: "Šta ti misliš da mi nismo gledali Kuma?"

Onako mršav, Đole je u trenu razmislio, a onda se hitro provukao kroz mali prozorčić i potrčao prema Temerinu. U tom trenutku je iz ženskog WC-a začuo kako niski pregovarač Trba doziva visokog Velju:
"Dođi 'vamo, ne mogu dohvatiti pištolj", a to je bio znak da su stvarno gledali Kuma.
Đole je trčeći poslao SMS svojoj curi u kojoj je rekao da je voli i Kizi da mu pripremi stvari jer on bježi u Dalmaciju.

Kizo je već počeo dobijati prijetnje iz Bačkog Jarka koji je sa Temerinom činio jedan megalopolis. Toga dana nije imao kredita da mu odgovori, ali je spremio stvari. Uzeo je čak i zimske čarape i debele džempere jer nije znao koliko će boravak u Dalmaciji trajati. Dočekao je malog Đoleta, stavio šešir na glavu, obukao kaput, pozdravio se sa familijom i  njih su dvojica zatim krenuli prema Gospođincima za Novi Sad odakle su vozom otišli u Dalmaciju odakle je Kizo vukao korjene. Odlučio je da se neko vrijeme povuče dok se strasti ne stišaju.

Kad su stigli na odredište, Kizo Etanol se zaljubio u prelijepu Dalmatinku s kojom se namjeravao i oženiti. Isto tako, i mali Đole Metanol se zaljubio u unuku starig vinogradara kojem je pomagao u poslovima oko vinograda. Nekoliko mjeseci kasnije dobili su vijest da se šef suparničke grupe jednog popodneva udavio u svojoj bašti dok je jeo grejp da bi smršavio...
 

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom