Pitanje
mladiluk | 11 Septembar, 2007 23:32
Zanima me da li je moguće da se neko u komentaru potpiše kao Mladi Luk, iako je to moj nick i adresa mog bloga. Jer, nisam baš vješt u svemu ovome, a kad ostavljam komentare na drugim blogovima nigdje se ne traži da upišem svoju šifru. To omogućava nekome ko nije Mladi Luk da komentariše i da se potpiše kao Mladi Luk čak i ako je Stari Luk, ili ako uopšte nije luk, čak i ako uopšte nije povrće. Molio bih nekoga ko se razumije u ove stvari da mi objasni u komentaru. Hvala.
Generalna |
Permalink |
Komentari (83) |
Trekbekovi (0)
Nije lako postati popularan
mladiluk | 11 Septembar, 2007 17:13
Smeđa kompozicija krenula je po redu
vožnje, oko devet
ujutro. Polako i na vrijeme. Uvijek je lijepo vidjeti ulazak lokomotive
u stanicu. I osjetiti, posebno za mašinovođu koji ne vidi kako
lokomotiva stiže. Ovaj put je kompozicija bila neobično dugačka. Ne
znam šta sam jeo prethodnog dana, ali sam osjetio da ima mnogo vagona.
I, kad sam
završio posao i povukao vodu, vidio sam da kiša neće uspjeti otpremiti
kompoziciju prema Crnom moru. Smeđi se voz stacinirao na bijeloj
unutrašnjosti WC šolje i nije mrdao. Voda je prelazila preko njega u
silnom naletu, ali ništa. Teška i dugačka kompozicija odolijevala je
naletima vode. Sjetio sam se moga komšije Miroslava Latinovića Tarzana
koji je uvijek govorio: "S rogatim se ne vrijedi bosti." I ja sam se
pomirio sa nepobjedivim. Govno nije htjelo napustiti moj stan. To je
trebalo iskoristiti. Odlučio sam da razglasim kakav primjerak imam u
kupatilu, turizam je budućnost. A možda se i sam proslavim kao menadžer
moga govna. Ili kao stvaraoc. Možda od govna stvorim zvijezdu, kako bi
to rekli mudri televizijski voditelji i voditeljke. Zvijezdu, poput
nekog popularnog pjevača, ili pjevačice. Odmah sam zaštitio kupatilo i
ukućanima
i gostima zabranio korištenje istog. Srećom, imali smo rezervni i
turistički nezanimljiv toalet.
"Čujem da imaš super govno u kupatilu", toga popodneva mi je rekla mlada komšinica iz susjednog ulaza, neotporna na one što svoje novce vole trošiti na nju.
"Da, odlično govno. Dođi da vidiš. Ja nikad tako nešto nisam u životu vidio. I sam sam se iznenadio", pozvao sam je kad već nisam mogao na drugi način privući njenu pažnju. Sad sam imao nešto što je plijenilo njenu pažnju, nešto što ju je zanimalo, što je ličilo na ono što voli. Postao sam konkurent bilderima i mlađim momcima u džipovima koje su posuđivali od svojih očeva i dolazili po nju.
U prva dva dana govno se nije pomaknulo ni jedan milimetar, vodokotlić je bio nemoćan. Školjka nije mogla progutati takav zalogaj. Čudo prirode. Priča o velikom govnu se brzo raširila, najprije u komšiluku, logično i prirodno. Ti su ljudi znali namirisati šta valja. Dobar glas daleko se čuje, a i osjeti. Mladi bračni par doveo je svog sina da vidi šta je prava stvar i prava vrijednost. "Idi da vidiš, sine", rekli su mu dok je ulazio u WC. "Idi dok si mlad", dodala je žena. Neki koji mi nisu persirali prije nenadanog uspjeha su mi počeli govoriti "vi". Sve više ljudi oko mene je pričalo o tom poduhvatu. Poslao sam mail Unescu. I Guinnessu. Guinness je rekao da će doći i pitao me imam li zidarski ili bar krojački metar ili da oni ponesu. Rekao sam da imam samo libelu. Rekli su da će ponijeti metar i vagu.
Narednih dana sam postao popularan u komšiluku. Govno je postalo izuzetna atrakcija. U stan su mi ulazili i oni što me nisu na ulici pozdravljali, htjeli su da vide šta sam to napravio. Tako se kreće, to je početak. Jedan je mali je čak ispisao grafit s mojim nadimkom ispred zgrade. Neke su me tursitičke agencije zvale da sklopimo ugovor kako bi dovodili grupe posjetilaca da vide to čudo prirode. Čitao sam u novinama o sebi. Izmišljen intervju i govno obrađeno u Photoshopu, nije bilo moje. Moje je čak bilo ljepše.
U zanimljivostima sam čitao o sebi. Čuo sam i na radiju. Izašao sam na internetu. Počeli su stizati i poruke sa mobilnih telefona. Sjetili su me se i oni davno zaboravljeni. Zvali su me da jedemo i pijemo. Da igramo fudbal. Nudili mi da šutiram penal. Iz gimnazije su me zvali da gostujem i da pričam gimnazijalcima o svom uspjehu. Na jednom sam forumu pročitao kako je jedan iz Beograda tvrdio kako je vojsku služio sa mnom, iako ja vojsku nisam služio, i da smo najbolji prijatelji. Jedan se frizer hvalio kako sam njemu prvom ispričao o svom poduhvatu. I kako mi on namješta frizuru, i to je rekao. U jednim sam novinama držao za sise neke dvije fufe. Majstori Photoshopa. A ja sam sve pratio sa strane. I imao sam sreću da mi bog pomogne, da mi da ono što drugima nije dao. Ustvari, za sve je bio zaslužan moj kilometarski smeđi prijatelj koji je ponosno stajao u WC šolji i nije mrdao. A ja sam otvarao vrata stana već u osam sati kako bih primio mnoge znatiželjnike.
Najavile su se školske ekskurzije. Valjda im je bilo jednostavnije da dovedu đake da vide kako sam se posrao nego da im pričaju jedno te isto u novoj sezoni, a i grupne posjete su bile jeftinije pri čemu sam im obezbjedio i vodiča. U parovima su ulazili u kupatilo, malo gledali, neki su fotografisali, a onda izlazili i prepuštali mjesto sljedećem paru. Naplaćivao sam ulazak u kupatilo, a fotografisanje posebno. Oni imućniji su plaćali oboje, a uz to i puštanje vode da se sami uvjere da je govno neuništivo. U dnevnom boravku sam organizovao čajanku. Bili su tu i čaj, napolitanke i sokovi. Gazirani, smeđi i žuti. Napolitanke sam kupovao preko puta u radnji, a u stanu sam ih prodavao duplo skuplje. Imao sam i suvenire, mala plastična govanca, replike najpopularnijeg govna u Srbiji. I to je dobro išlo. Mnogi su se slikali sa mnom, većina me na tim slikama grlila. Kupovali su moje slike koje sam prodavao u hodniku, čim se uđe u stan. I komšija je profitirao, kuvao je kukuruze ispred ulaza i onako žute i vruće ih je prodavao. Neki čovjek koga nikada nisam vidio postavio je pića u plastične kadice, hladio ih i prodavao. Bio je i jedan koji je prodavao pljeskavice, ali sam ga otjerao da mi ne dimi ispod prozora. Dobro su išle i majice sa mojom slikom kako sjedim u WC-u, a ispod je pisalo "Srpski junak". Izašao sam i na naslovnoj strani Blica, a prilog o meni bio je pored teksta u kojem je neki Dragutin J. Bužić s uživanjem pisao o koridi. Normalno, brzo sam tužio Blic jer je moje govno stavio u njegovu blizinu, a oni su ponudili kompenzaciju i rekli da ako imam problema, Dragutin će doći rukama izvaditi to što ne može kanalizacija primiti, naglasili su da je iskusan u tome.
A jedan dan mi je došao i neki debeli i ponudio članstvo u stranci, rekao je da sam jedan od najuticajnih seronja i da bi me voljeli vidjeti u svojoj stranci jer je to ono što oni traže. Odmahnuo sam rukom i rekao sam da me sad samo turizam zanima i da ne pokušavaju iskoristiti moju popularnost.
Čak je i jedan ministar došao i tražio da uđe besplatno, on i njegova pratnja, rekli su da su oni VIP. Nisam dozvolio.
"Ma znaš me, ja sam, bre, ministar."
"Pred mojim govnom ste svi isti", pojasnio sam.
A po noći bih ulazio u kupatilo, obrisao pod od tragova patika i cipela, sredio stan za nove posjetioce. Ne podnosim nered. A onda poklopim WC šolju, zatvorim radnju pa tako do osam ujutro. Čak su bili i neki ekstremni sportisti. Gurali su glavu i mirisali, tako po tri puta, pa nazad, kući, na rehabilitaciju. A djeca su dolazila i dolazila. Ti su mališani pili sokove, jeli napolitanke i slikali se zagrljeni sa mnom pored školjke, a u centru najveće govno Mliječnoga puta. Bilo je i onih stariji
Slava me nije promijenila. Kupio sam dvije nove majice, a i farmerice Levi's 505, naručene preko Amazona, red je da se oblačim u inostranstvu sad kad sam postao poznat. Međutim, to bih kupio i da nisam postao poznat. Kupio sam i nekoliko flaša vina skupljeg od onog kojeg sam pio dok sam bio anoniman. I dok sam sjedio u svojoj sobi uz to vino, začulo se zvono. Otvorio sam.
"Heeeej, ćao! Ja sam Žuna Žu sa televizije, hahaha. Reeciii miiii, čuli smo da imaš ekstra govno pa smo hteli da napravimo prilog."
"Samo izvolite, rekao sam."
"Reeciii miiii, a je l' ti odgovara da snimimo prilog u kupatilu, pored šolje, to je glamurozno", pitala me ona.
"Odlično ste to smislili i hvala što ste došli, nadam se da će ovaj prilog još više podići rejting vaše emisije. Hvala u moje ime i u ime mog govna, Žuna Žu."
"Kul. Ja se inače zovem Žužana, ovo je umetničko.."
"Lepo zvuči i Žužana, imao sam curu koja se zvala Suzana, a to je slično."
"Jao, super", rekla je ona kad je ušla u WC.
"A, šta kažete, je l' dovoljno dobro za vašu emisiju?"
"Jao, koliko je!!! Super je, urbano. Reeciii miiii, je l' možemo da napravimo fotke?"
"Slobodno, samo izvolite."
"E, suuuuper, baš si kul", rekla je oduševljeno i počeli su da škljocaju.
"Je ' vam se sviđa, jesam li se dobro posrao? Šta kažete?"
"Ovo je glamur, neverovatno! Fantastično! Car si, stvarno si car. Nikad nisam videla još ovoliko govno, mnogo je lepo. Reeciii miiii, je l' to bilo sve u komadu?"
"Sve. Šta kažete'"
"Urbano, stavrno si car. Pa to je sad već postao srpski brend. A neki kažu da nije pravo, da je sve laž. Reeciii miiii, je l' smem da pipnem?"
"Da, to je brend, dobro ste rekli. Brend. Pipanje eksponata se dodatno plaća, biće mi zadovoljstvo da moje govno pipnu Vaše nežne ruke."
"Nema frke, sve ćemo da platimo. Stvarno si car...", rekla je ona i dodirnula moj izmet. "Stvarno je pravo."
"Probajte, slobodno", ponudio sam.
"Sjajno! Baš si kul", rekla je i povukla prstom preko primjerka. Onda je oduševljeno rekla.
"Vau! Ekstra!"
Zatim su me malo snimali, ja sam pozirao, u ruci sam držao pakovanje od deset rolni papira, tako su mi rekli. Iznenadio sam se kad sam narednih dana dobio ponude sa gotovo svih televizijskih stanica u Srbiji. Svi su htjeli da dođu da snime prilog jer je to ono što narod želi vidjeti, tako su rekli. I ja sam prihvatio, neka se narod zabavlja.
Međutim, govno je postajalo sve manje interesantno ljudima. Posjete su opadale. Publika je pronašla nova govna kojima se divila, svježa i veća od moga. Odlučio sam da treba da se povučem na vrijeme. Prebrojio sam novce zarađene od svega toga, a onda ušao u kupatilo, i pustio vodu. Odjednom, voda je odnijela smeđi primjerak sa koga je u vis poletjelo nekoliko muva, i govno je otišlo prema Beogradu. Vratio sam se, još jednom prebrojio novce i razmislio šta je sljedeći korak, šta bi moglo biti jednako zanimljivo i kvalitetno. Hm. Možda napišem neku pjesmu za neki festival. Možda postanem producent neke domaće serije, ili organizujem neki reality show. Ili da organizujem fashion week. Moram dobro razmisliti šta je najmudrije. Ali čini mi se da ništa od toga ne može nadmašiti slavu i uspjeh moga govna.
"Čujem da imaš super govno u kupatilu", toga popodneva mi je rekla mlada komšinica iz susjednog ulaza, neotporna na one što svoje novce vole trošiti na nju.
"Da, odlično govno. Dođi da vidiš. Ja nikad tako nešto nisam u životu vidio. I sam sam se iznenadio", pozvao sam je kad već nisam mogao na drugi način privući njenu pažnju. Sad sam imao nešto što je plijenilo njenu pažnju, nešto što ju je zanimalo, što je ličilo na ono što voli. Postao sam konkurent bilderima i mlađim momcima u džipovima koje su posuđivali od svojih očeva i dolazili po nju.
U prva dva dana govno se nije pomaknulo ni jedan milimetar, vodokotlić je bio nemoćan. Školjka nije mogla progutati takav zalogaj. Čudo prirode. Priča o velikom govnu se brzo raširila, najprije u komšiluku, logično i prirodno. Ti su ljudi znali namirisati šta valja. Dobar glas daleko se čuje, a i osjeti. Mladi bračni par doveo je svog sina da vidi šta je prava stvar i prava vrijednost. "Idi da vidiš, sine", rekli su mu dok je ulazio u WC. "Idi dok si mlad", dodala je žena. Neki koji mi nisu persirali prije nenadanog uspjeha su mi počeli govoriti "vi". Sve više ljudi oko mene je pričalo o tom poduhvatu. Poslao sam mail Unescu. I Guinnessu. Guinness je rekao da će doći i pitao me imam li zidarski ili bar krojački metar ili da oni ponesu. Rekao sam da imam samo libelu. Rekli su da će ponijeti metar i vagu.
Narednih dana sam postao popularan u komšiluku. Govno je postalo izuzetna atrakcija. U stan su mi ulazili i oni što me nisu na ulici pozdravljali, htjeli su da vide šta sam to napravio. Tako se kreće, to je početak. Jedan je mali je čak ispisao grafit s mojim nadimkom ispred zgrade. Neke su me tursitičke agencije zvale da sklopimo ugovor kako bi dovodili grupe posjetilaca da vide to čudo prirode. Čitao sam u novinama o sebi. Izmišljen intervju i govno obrađeno u Photoshopu, nije bilo moje. Moje je čak bilo ljepše.
U zanimljivostima sam čitao o sebi. Čuo sam i na radiju. Izašao sam na internetu. Počeli su stizati i poruke sa mobilnih telefona. Sjetili su me se i oni davno zaboravljeni. Zvali su me da jedemo i pijemo. Da igramo fudbal. Nudili mi da šutiram penal. Iz gimnazije su me zvali da gostujem i da pričam gimnazijalcima o svom uspjehu. Na jednom sam forumu pročitao kako je jedan iz Beograda tvrdio kako je vojsku služio sa mnom, iako ja vojsku nisam služio, i da smo najbolji prijatelji. Jedan se frizer hvalio kako sam njemu prvom ispričao o svom poduhvatu. I kako mi on namješta frizuru, i to je rekao. U jednim sam novinama držao za sise neke dvije fufe. Majstori Photoshopa. A ja sam sve pratio sa strane. I imao sam sreću da mi bog pomogne, da mi da ono što drugima nije dao. Ustvari, za sve je bio zaslužan moj kilometarski smeđi prijatelj koji je ponosno stajao u WC šolji i nije mrdao. A ja sam otvarao vrata stana već u osam sati kako bih primio mnoge znatiželjnike.
Najavile su se školske ekskurzije. Valjda im je bilo jednostavnije da dovedu đake da vide kako sam se posrao nego da im pričaju jedno te isto u novoj sezoni, a i grupne posjete su bile jeftinije pri čemu sam im obezbjedio i vodiča. U parovima su ulazili u kupatilo, malo gledali, neki su fotografisali, a onda izlazili i prepuštali mjesto sljedećem paru. Naplaćivao sam ulazak u kupatilo, a fotografisanje posebno. Oni imućniji su plaćali oboje, a uz to i puštanje vode da se sami uvjere da je govno neuništivo. U dnevnom boravku sam organizovao čajanku. Bili su tu i čaj, napolitanke i sokovi. Gazirani, smeđi i žuti. Napolitanke sam kupovao preko puta u radnji, a u stanu sam ih prodavao duplo skuplje. Imao sam i suvenire, mala plastična govanca, replike najpopularnijeg govna u Srbiji. I to je dobro išlo. Mnogi su se slikali sa mnom, većina me na tim slikama grlila. Kupovali su moje slike koje sam prodavao u hodniku, čim se uđe u stan. I komšija je profitirao, kuvao je kukuruze ispred ulaza i onako žute i vruće ih je prodavao. Neki čovjek koga nikada nisam vidio postavio je pića u plastične kadice, hladio ih i prodavao. Bio je i jedan koji je prodavao pljeskavice, ali sam ga otjerao da mi ne dimi ispod prozora. Dobro su išle i majice sa mojom slikom kako sjedim u WC-u, a ispod je pisalo "Srpski junak". Izašao sam i na naslovnoj strani Blica, a prilog o meni bio je pored teksta u kojem je neki Dragutin J. Bužić s uživanjem pisao o koridi. Normalno, brzo sam tužio Blic jer je moje govno stavio u njegovu blizinu, a oni su ponudili kompenzaciju i rekli da ako imam problema, Dragutin će doći rukama izvaditi to što ne može kanalizacija primiti, naglasili su da je iskusan u tome.
A jedan dan mi je došao i neki debeli i ponudio članstvo u stranci, rekao je da sam jedan od najuticajnih seronja i da bi me voljeli vidjeti u svojoj stranci jer je to ono što oni traže. Odmahnuo sam rukom i rekao sam da me sad samo turizam zanima i da ne pokušavaju iskoristiti moju popularnost.
Čak je i jedan ministar došao i tražio da uđe besplatno, on i njegova pratnja, rekli su da su oni VIP. Nisam dozvolio.
"Ma znaš me, ja sam, bre, ministar."
"Pred mojim govnom ste svi isti", pojasnio sam.
A po noći bih ulazio u kupatilo, obrisao pod od tragova patika i cipela, sredio stan za nove posjetioce. Ne podnosim nered. A onda poklopim WC šolju, zatvorim radnju pa tako do osam ujutro. Čak su bili i neki ekstremni sportisti. Gurali su glavu i mirisali, tako po tri puta, pa nazad, kući, na rehabilitaciju. A djeca su dolazila i dolazila. Ti su mališani pili sokove, jeli napolitanke i slikali se zagrljeni sa mnom pored školjke, a u centru najveće govno Mliječnoga puta. Bilo je i onih stariji
Slava me nije promijenila. Kupio sam dvije nove majice, a i farmerice Levi's 505, naručene preko Amazona, red je da se oblačim u inostranstvu sad kad sam postao poznat. Međutim, to bih kupio i da nisam postao poznat. Kupio sam i nekoliko flaša vina skupljeg od onog kojeg sam pio dok sam bio anoniman. I dok sam sjedio u svojoj sobi uz to vino, začulo se zvono. Otvorio sam.
"Heeeej, ćao! Ja sam Žuna Žu sa televizije, hahaha. Reeciii miiii, čuli smo da imaš ekstra govno pa smo hteli da napravimo prilog."
"Samo izvolite, rekao sam."
"Reeciii miiii, a je l' ti odgovara da snimimo prilog u kupatilu, pored šolje, to je glamurozno", pitala me ona.
"Odlično ste to smislili i hvala što ste došli, nadam se da će ovaj prilog još više podići rejting vaše emisije. Hvala u moje ime i u ime mog govna, Žuna Žu."
"Kul. Ja se inače zovem Žužana, ovo je umetničko.."
"Lepo zvuči i Žužana, imao sam curu koja se zvala Suzana, a to je slično."
"Jao, super", rekla je ona kad je ušla u WC.
"A, šta kažete, je l' dovoljno dobro za vašu emisiju?"
"Jao, koliko je!!! Super je, urbano. Reeciii miiii, je l' možemo da napravimo fotke?"
"Slobodno, samo izvolite."
"E, suuuuper, baš si kul", rekla je oduševljeno i počeli su da škljocaju.
"Je ' vam se sviđa, jesam li se dobro posrao? Šta kažete?"
"Ovo je glamur, neverovatno! Fantastično! Car si, stvarno si car. Nikad nisam videla još ovoliko govno, mnogo je lepo. Reeciii miiii, je l' to bilo sve u komadu?"
"Sve. Šta kažete'"
"Urbano, stavrno si car. Pa to je sad već postao srpski brend. A neki kažu da nije pravo, da je sve laž. Reeciii miiii, je l' smem da pipnem?"
"Da, to je brend, dobro ste rekli. Brend. Pipanje eksponata se dodatno plaća, biće mi zadovoljstvo da moje govno pipnu Vaše nežne ruke."
"Nema frke, sve ćemo da platimo. Stvarno si car...", rekla je ona i dodirnula moj izmet. "Stvarno je pravo."
"Probajte, slobodno", ponudio sam.
"Sjajno! Baš si kul", rekla je i povukla prstom preko primjerka. Onda je oduševljeno rekla.
"Vau! Ekstra!"
Zatim su me malo snimali, ja sam pozirao, u ruci sam držao pakovanje od deset rolni papira, tako su mi rekli. Iznenadio sam se kad sam narednih dana dobio ponude sa gotovo svih televizijskih stanica u Srbiji. Svi su htjeli da dođu da snime prilog jer je to ono što narod želi vidjeti, tako su rekli. I ja sam prihvatio, neka se narod zabavlja.
Međutim, govno je postajalo sve manje interesantno ljudima. Posjete su opadale. Publika je pronašla nova govna kojima se divila, svježa i veća od moga. Odlučio sam da treba da se povučem na vrijeme. Prebrojio sam novce zarađene od svega toga, a onda ušao u kupatilo, i pustio vodu. Odjednom, voda je odnijela smeđi primjerak sa koga je u vis poletjelo nekoliko muva, i govno je otišlo prema Beogradu. Vratio sam se, još jednom prebrojio novce i razmislio šta je sljedeći korak, šta bi moglo biti jednako zanimljivo i kvalitetno. Hm. Možda napišem neku pjesmu za neki festival. Možda postanem producent neke domaće serije, ili organizujem neki reality show. Ili da organizujem fashion week. Moram dobro razmisliti šta je najmudrije. Ali čini mi se da ništa od toga ne može nadmašiti slavu i uspjeh moga govna.
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Septembar 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |