Mladi luk

Skok u vis

mladiluk | 18 Septembar, 2007 22:48


Zagrijavao sam se pored atletske staze. Istezao sam mišiće, trčkarao, onda ispruženih nogu malo sjedio na klupi i posmatrao letvicu. Došao sam s jednim ciljem: moram srušiti svjetski rekord. Nije dovoljno samo pobijediti. Medalje se dobijaju na svakom takmičenju, svjetski rekordi se pamte. Dobro, i medalje se pamte, ali rekord donosi oboje. 246 centimetara, neće biti problem. Uradiću nešto što još niko nije uspio. Pored mene je bilo još dvadesetak takmičara.

Prvi je takmičar iz prvog pokušaja preskočio početnih 220 centimetara. Ha, pa za toliko se ne trebam ni zagrijavati. Ja sam odlučio da ne preskačem tu visinu. Imao sam pravo da odustanem, da odbijem da preskačem. To mogu preskočiti i zatvorenih očiju, bez zaleta. Pa to i desetobojci mogu savladati lako. Čak i žene koje nisu Štefka Kostadinova, a ni Blanka Vlašić. Dobro se sjećam Decathlona na commodoreu 64. Sljedeća visina bila je 224. Većina atletičara je tu visinu preskočila iz prvog pokušaja, nekoliko njih iz drugog, a samo jedan iz trećeg. Svi su prošli. Ja sam ih samo gledao. 224. Pa nismo došli na univerzijadu da se zezamo na 224 cm. To i visoki osnovci mogu, osmaši. Kad je letvica podignuta za još tri centimetra, ustao sam, odmjerio visinu. Zagrijao se, popio malo vode i nastavio pažljivo gledati i odmjeravati je. Jedan je srušio sva tri puta. Mahnuo je publici, nasmijao se i otišao u svlačionicu. Izgledao je zadovoljno sa 224 preskočena centimetra i gotovo osiguranim posljednjim mjestom. Ostali su prošli. Neko lako, neko malo manje lako. A ja sam gledao. Nije mi bilo uzbudljivo. Spremao sam se za veće visine. Koji je smisao skakanje preko tih početnih visina? Gubljenje vremena. Ja sam se pripremao za nešto ozbiljno. Za svjetski rekord. Čekajući da se zaletište raščisti, skoro sam stradao. Neki debeli bacač koplja se malo zanio pa je koplje zabio pored moje desne noge, a ta mi je posebno važna jer se njome odražavam pri skoku. Poremetio mi je koncentraciju. Nema sumnje, namjerno je to učinio. To je bio razlog zašto nisam htio skakati na 230. A još su dvojica otpala. Jednom ni motka ne bi pomogla, tako je nemoćno izgledao.
Gledao sam atletičarke sa strane dok su se ovi iz moje discipline čudili šta to radim, kakva je to taktika i zašto ne skačem. Jeo sam bananu misleći kako je pravi trenutak za to. Bio sam siguran da ću uspjeti. Nisam dovodio uspjeh u pitanje. Život ne bi imao smisla kad ne bih uspio. Dovoljan razlog da odletim 246 centimetara iznad zemlje, iznad svih ostalih. Smireno sam sjedio na klupi, onda ustajao na kratko i zagrijavao se, zatim se vraćao na klupu, razmišljao o smislu života, razmišljao o svjetskom rekordu, pa opet o smislu života bez svjetskog rekorda. Besmisleno. Stvarno besmisleno.

Letvica je podignuta na 232. Kako su samo padali oni što su se drsko šepurili već na 220 i preskakali ta 22 decimetra uspješno i bez osmjeha, bez radosti, naizgled bez ikakvih emocija, kao da im nije ni stalo do toga. Bilo mi je smiješno. To me ponijelo pa sam se smjelo zaletio, odrazio se u pravom trenutku, kao da preskačem 132. Lako ide kad imaš rešpekt prema protivniku, ali kad mu se suprotstavljaš sa mnogo samopouzdanja i kad ga se ne bojiš. Poletio sam lako preko letvice, a onda bacio pogled prema sjeveroistočnom dijelu tribina, zanio se malo, izgubio kontrolu i petom zakačio letvicu. Ona je pala i pljusnula me po iznenađenom licu. E, kakav sam glupan ispao. Imao sam još dva pokušaja, ali sam odustao. Javio sam sudijama da ću se uključiti na većoj visini, obukao trenerku i pravio plan u glavi.

"Zašto odustaješ, imaš tu visinu?" pitao me jedan sportski nastrojen konkurent.
"Nije vrijeme sad, nije vrijeme. Išao sam samo da osjetim spužvu, samo to. Imam tu visinu, išao sam preko nje dobra dva centimetra", objasnio sam.
"Znam, imao si, ali tako ćeš ostati ne samo bez medalje nego i bez plasmana. Mogao si iz prve imati 232. Ne vrijedi to tek tako odbacivati", rekao je, a onda otišao na drugu stranu, slijedilo je podizanje letvice na 235. Ostali su samo najbolji. Na drugoj strani se završilo takmičenje djevojaka na 400 metara, a i ono na duplo kraćoj stazi. Ostale su samo one što bacaju kuglu i koplje, samo sam njih sad mogao vidjeti sa moje klupe. Iskreno, nisu bile baš zanimljive. Obukao sam trenerku i ispružio noge. Pored mene je bio jedan mladi skakač u dalj. Čudno se koncentrisao. Gledao sam šta radi. On je to zapazio.
"Ja se sad pripremam gledanjem u nebo, to je posebna metoda pripremanja. Ne smijem napraviti prestup, moram biti oprezan, moram biti oprezan. Inače skačem preko devet i po metara, ali pravim prestup, pravim prestup."
Klimnuo sam glavom kao da ga razumijem. Nije to bila moja disciplina. Ja sam skakao u vis.

Normalno, nisam se htio zamarati na 235, a ni na 237. Velike su to visine, ali nedovoljne za mene. Dočekao sam i 238. Ostali su samo najbolji, i ja među njima. Uključio sam se na 240. Još su trojica preostala. Znao sam da bar jedan neće uspjeti. Na postolju ima mjesta samo za trojicu. Na vrhu postolja samo za jednog. Samo za jednog. Ako preskočim, imam medalju, samo da preskočim bilo koju visinu. I bio sam u pravu, jedan je otpao na 240, a ja i još dvojica, budući srebrni i bronzani, otišli smo na 242. Jedan me posebno zabrinjavao, bio je nobično staložen i hladnokrvan, kao da mu uopšte nije stalo do uspjeha. To je važno u ovakvim situacijama, a takvi rivali su posebno opasni, ti lako preskaču. Više se nisam obazirao na njih. Imao sam svoj plan, čekao sam, bio sam strpljiv. Čudio sam im se, a i oni su se meni čudili. Jedan je pao na 242 sva tri puta, drugi dva puta, a onda se zaletio i treći put i opet oborio letvicu. Letvicu su samo zbog mene podigli na 244. Onda sam se zagrijavao, sam na stazi. Nikog osim mene. Ja i letvica. Ja i 244 centimetra. Ja, svjetski šampion. Dobro, budući svjetski šampion. Samo me 246 centimetara dijeli od toga. Iznad toga je samo Bog. Bog i ja. Dugo sam se pripremao. Kad je vrijeme za pripremu skoro isteklo, okrenuo sam se prema sudiji i pokazao palcem da podigne letvicu na 246 centimetara.

Prvi skok. Priprema. Odmjeravanje letvice. Nekakav nemir u trbuhu. Toplina, rekao bih. Uzbuđenje. Tišina na stadionu, ništa nisam čuo. Zalet. Skok. Letio sam. Dobar osjećaj. Letvica nije pala. Međutim, vidio sam je odozdo. Proletio sam ispod nje. Loše sam odskočio, pogrešan trenutak. Da, to je, znam. Onda sam odlučio da sljedeći put skočim pametnije. Nije letvica kriva, ja sam. Dugo sam čekao, pripremao se, zamišljao kako trebam skočiti, kako ću se dočekati i šta ću prvo uraditi kad postignem svjetski rekord. Mahnuću navijačima. Zaletio sam se, a sam susret sa letvicom djelovao je zastrašujuće, osjetio sam kako su mi noge zadrhtale. Kao da se letvica sama od sebe podigla za još 246 centimetara prema nebu. Protrčao sam ispred jednostavne konstrukcije i ne pokušavajući skočiti. Nije bio pravi trenutak.

Sad me već uhvatio strah. Jebemti, šta ako ništa ne bude? Smak svijeta! U tom trenutku mi je iznad glave proletio disk što ga je bacila neka Rumunka. Zamalo da me povredi pred skok karijere. Crna, mala, žuti zubi od žvakanja duvana, široka kao tridesetogodišnji slon. Šta će ona uopšte tu? Nisam se dao poremetiti. Zaletio sam se i treći put, morao sam pokušati. Odrazio sam se pravovremeno, i mislio sam da moram uspjeti. Ne zato što sam se dobro zaletio, nisam. Mislio sam da moram uspjeti jer je ovo posljednji pokušaj. Zviznuo sam glavom u letvicu i ona je pala na spužvu prije mene. Za njom sam pao i ja. Onda sam se zagledao u prazan prostor iznad sebe klečeći na spužvi. Zatim sam ustao, podigao ruke i aplaudirao. Bez razloga, ali jesam. Radio sam i gluplje stvari bez razloga pa me ovo nije iznenadilo. Publika me pozdravila aplauzom. Nisam imao dovoljno sreće. Ili dovoljno pameti? Vjerovatno ni sreće ni pameti za takav poduhvat. Preostalo mi je da odgledam ceremoniju dodjele medalja. Teški trenuci su kulminirali kad je pobjedniku okačena zlatna medalja oko vrata. Činilo mi se da joj nije tamo mjesto.

A kad se stadion ispraznio, ja sam otišao na puste tribine. Sam. Sjedio sam nasred tribine i gledao u onu nasuprot sebe. Nigdje nikoga. Došlo mi je da se spustim dolje, namjestim letvicu i preskočim 234. ili 232. Ma i 228 bi bilo dovoljno za zadovoljstvo. Znao sam da je gotovo, i za te visine je sad kasno. Zakasnio sam.

Sljedeći će put biti bolje. Samo da napravim bolji plan. Stogodišnji. Sportski pozdrav!

Generalna | Permalink | Komentari (3) | Trekbekovi (0)

Pitanje

mladiluk | 11 Septembar, 2007 23:32

 

Zanima me da li je moguće da se neko u komentaru potpiše kao Mladi Luk, iako je to moj nick i adresa mog bloga. Jer, nisam baš vješt u svemu ovome, a kad ostavljam komentare na drugim blogovima nigdje se ne traži da upišem svoju šifru. To omogućava nekome ko nije Mladi Luk da komentariše i da se potpiše kao Mladi Luk čak i ako je Stari Luk, ili ako uopšte nije luk, čak i ako uopšte nije povrće. Molio bih nekoga ko se razumije u ove stvari da mi objasni u komentaru. Hvala.

Generalna | Permalink | Komentari (83) | Trekbekovi (0)

Nije lako postati popularan

mladiluk | 11 Septembar, 2007 17:13

Smeđa kompozicija krenula je po redu vožnje, oko devet ujutro. Polako i na vrijeme. Uvijek je lijepo vidjeti ulazak lokomotive u stanicu. I osjetiti, posebno za mašinovođu koji ne vidi kako lokomotiva stiže. Ovaj put je kompozicija bila neobično dugačka. Ne znam šta sam jeo prethodnog dana, ali sam osjetio da ima mnogo vagona. I, kad sam završio posao i povukao vodu, vidio sam da kiša neće uspjeti otpremiti kompoziciju prema Crnom moru. Smeđi se voz stacinirao na bijeloj unutrašnjosti WC šolje i nije mrdao. Voda je prelazila preko njega u silnom naletu, ali ništa. Teška i dugačka kompozicija odolijevala je naletima vode. Sjetio sam se moga komšije Miroslava Latinovića Tarzana koji je uvijek govorio: "S rogatim se ne vrijedi bosti." I ja sam se pomirio sa nepobjedivim. Govno nije htjelo napustiti moj stan. To je trebalo iskoristiti. Odlučio sam da razglasim kakav primjerak imam u kupatilu, turizam je budućnost. A možda se i sam proslavim kao menadžer moga govna. Ili kao stvaraoc. Možda od govna stvorim zvijezdu, kako bi to rekli mudri televizijski voditelji i voditeljke. Zvijezdu, poput nekog popularnog pjevača, ili pjevačice. Odmah sam zaštitio kupatilo i ukućanima i gostima zabranio korištenje istog. Srećom, imali smo rezervni i turistički nezanimljiv toalet.

"Čujem da imaš super govno u kupatilu", toga popodneva mi je rekla mlada komšinica iz susjednog ulaza, neotporna na one što svoje novce vole trošiti na nju.
"Da, odlično govno. Dođi da vidiš. Ja nikad tako nešto nisam u životu vidio. I sam sam se iznenadio", pozvao sam je kad već nisam mogao na drugi način privući njenu pažnju. Sad sam imao nešto što je plijenilo njenu pažnju, nešto što ju je zanimalo, što je ličilo na ono što voli. Postao sam konkurent bilderima i mlađim momcima u džipovima koje su posuđivali od svojih očeva i dolazili po nju.

U prva dva dana govno se nije pomaknulo ni jedan milimetar, vodokotlić je bio nemoćan. Školjka nije mogla progutati takav zalogaj. Čudo prirode. Priča o velikom govnu se brzo raširila, najprije u komšiluku, logično i prirodno. Ti su ljudi znali namirisati šta valja. Dobar glas daleko se čuje, a i osjeti. Mladi bračni par doveo je svog sina da vidi šta je prava stvar i prava vrijednost. "Idi da vidiš, sine", rekli su mu dok je ulazio u WC. "Idi dok si mlad", dodala je žena. Neki koji mi nisu persirali prije nenadanog uspjeha su mi počeli govoriti "vi". Sve više ljudi oko mene je pričalo o tom poduhvatu. Poslao sam mail Unescu. I Guinnessu. Guinness je rekao da će doći i pitao me imam li zidarski ili bar krojački metar ili da oni ponesu. Rekao sam da imam samo libelu. Rekli su da će ponijeti metar i vagu.

Narednih dana sam postao popularan u komšiluku. Govno je postalo izuzetna atrakcija. U stan su mi ulazili i oni što me nisu na ulici pozdravljali, htjeli su da vide šta sam to napravio. Tako se kreće, to je početak. Jedan je mali je čak ispisao grafit s mojim nadimkom ispred zgrade. Neke su me tursitičke agencije zvale da sklopimo ugovor kako bi dovodili grupe posjetilaca da vide to čudo prirode. Čitao sam u novinama o sebi. Izmišljen intervju i govno obrađeno u Photoshopu, nije bilo moje. Moje je čak bilo ljepše.

U zanimljivostima sam čitao o sebi. Čuo sam i na radiju. Izašao sam na internetu. Počeli su stizati i poruke sa mobilnih telefona. Sjetili su me se i oni davno zaboravljeni. Zvali su me da jedemo i pijemo. Da igramo fudbal. Nudili mi da šutiram penal. Iz gimnazije su me zvali da gostujem i da pričam gimnazijalcima o svom uspjehu. Na jednom sam forumu pročitao kako je jedan iz Beograda tvrdio kako je vojsku služio sa mnom, iako ja vojsku nisam služio, i da smo najbolji prijatelji. Jedan se frizer hvalio kako sam njemu prvom ispričao o svom poduhvatu. I kako mi on namješta frizuru, i to je rekao. U jednim sam novinama držao za sise neke dvije fufe. Majstori Photoshopa. A ja sam sve pratio sa strane. I imao sam sreću da mi bog pomogne, da mi da ono što drugima nije dao. Ustvari, za sve je bio zaslužan moj kilometarski smeđi prijatelj koji je ponosno stajao u WC šolji i nije mrdao. A ja sam otvarao vrata stana već u osam sati kako bih primio mnoge znatiželjnike.

Najavile su se školske ekskurzije. Valjda im je bilo jednostavnije da dovedu đake da vide kako sam se posrao nego da im pričaju jedno te isto u novoj sezoni, a i grupne posjete su bile jeftinije pri čemu sam im obezbjedio i vodiča. U parovima su ulazili u kupatilo, malo gledali, neki su fotografisali, a onda izlazili i prepuštali mjesto sljedećem paru. Naplaćivao sam ulazak u kupatilo, a fotografisanje posebno. Oni imućniji su plaćali oboje, a uz to i puštanje vode da se sami uvjere da je govno neuništivo. U dnevnom boravku sam organizovao čajanku. Bili su tu i čaj, napolitanke i sokovi. Gazirani, smeđi i žuti. Napolitanke sam kupovao preko puta u radnji, a u stanu sam ih prodavao duplo skuplje. Imao sam i suvenire, mala plastična govanca, replike najpopularnijeg govna u Srbiji. I to je dobro išlo. Mnogi su se slikali sa mnom, većina me na tim slikama grlila. Kupovali su moje slike koje sam prodavao u hodniku, čim se uđe u stan. I komšija je profitirao, kuvao je kukuruze ispred ulaza i onako žute i vruće ih je prodavao. Neki čovjek koga nikada nisam vidio postavio je pića u plastične kadice, hladio ih i prodavao. Bio je i jedan koji je prodavao pljeskavice, ali sam ga otjerao da mi ne dimi ispod prozora. Dobro su išle i majice sa mojom slikom kako sjedim u WC-u, a ispod je pisalo "Srpski junak". Izašao sam i na naslovnoj strani Blica, a prilog o meni bio je pored teksta u kojem je neki Dragutin J. Bužić s uživanjem pisao o koridi. Normalno, brzo sam tužio Blic jer je moje govno stavio u njegovu blizinu, a oni su ponudili kompenzaciju i rekli da ako imam problema, Dragutin će doći rukama izvaditi to što ne može kanalizacija primiti, naglasili su da je iskusan u tome.

A jedan dan mi je došao i neki debeli i ponudio članstvo u stranci, rekao je da sam jedan od najuticajnih seronja i da bi me voljeli vidjeti u svojoj stranci jer je to ono što oni traže. Odmahnuo sam rukom i rekao sam da me sad samo turizam zanima i da ne pokušavaju iskoristiti moju popularnost.
Čak je i jedan ministar došao i tražio da uđe besplatno, on i njegova pratnja, rekli su da su oni VIP. Nisam dozvolio.
"Ma znaš me, ja sam, bre, ministar."
"Pred mojim govnom ste svi isti", pojasnio sam.

A po noći bih ulazio u kupatilo, obrisao pod od tragova patika i cipela, sredio stan za nove posjetioce. Ne podnosim nered. A onda poklopim WC šolju, zatvorim radnju pa tako do osam ujutro. Čak su bili i neki ekstremni sportisti. Gurali su glavu i mirisali, tako po tri puta, pa nazad, kući, na rehabilitaciju. A djeca su dolazila i dolazila. Ti su mališani pili sokove, jeli napolitanke i slikali se zagrljeni sa mnom pored školjke, a u centru najveće govno Mliječnoga puta. Bilo je i onih stariji

Slava me nije promijenila. Kupio sam dvije nove majice, a i farmerice Levi's 505, naručene preko Amazona, red je da se oblačim u inostranstvu sad kad sam postao poznat. Međutim, to bih kupio i da nisam postao poznat. Kupio sam i nekoliko flaša vina skupljeg od onog kojeg sam pio dok sam bio anoniman. I dok sam sjedio u svojoj sobi uz to vino, začulo se zvono. Otvorio sam.
"Heeeej, ćao! Ja sam Žuna Žu sa televizije, hahaha. Reeciii miiii, čuli smo da imaš ekstra govno pa smo hteli da napravimo prilog."
"Samo izvolite, rekao sam."
"Reeciii miiii, a je l' ti odgovara da snimimo prilog u kupatilu, pored šolje, to je glamurozno", pitala me ona.
"Odlično ste to smislili i hvala što ste došli, nadam se da će ovaj prilog još više podići rejting vaše emisije. Hvala u moje ime i u ime mog govna, Žuna Žu."
"Kul. Ja se inače zovem Žužana, ovo je umetničko.."
"Lepo zvuči i Žužana, imao sam curu koja se zvala Suzana, a to je slično."
"Jao, super", rekla je ona kad je ušla u WC.
"A, šta kažete, je l' dovoljno dobro za vašu emisiju?"
"Jao, koliko je!!! Super je, urbano. Reeciii miiii, je l' možemo da napravimo fotke?"
"Slobodno, samo izvolite."
"E, suuuuper, baš si kul", rekla je oduševljeno i počeli su da škljocaju.
"Je ' vam se sviđa, jesam li se dobro posrao? Šta kažete?"
"Ovo je glamur, neverovatno! Fantastično! Car si, stvarno si car. Nikad nisam videla još ovoliko govno, mnogo je lepo. Reeciii miiii, je l' to bilo sve u komadu?"
"Sve. Šta kažete'"
"Urbano, stavrno si car. Pa to je sad već postao srpski brend. A neki kažu da nije pravo, da je sve laž. Reeciii miiii, je l' smem da pipnem?"
"Da, to je brend, dobro ste rekli. Brend. Pipanje eksponata se dodatno plaća, biće mi zadovoljstvo da moje govno pipnu Vaše nežne ruke."
"Nema frke, sve ćemo da platimo. Stvarno si car...", rekla je ona i dodirnula moj izmet. "Stvarno je pravo."
"Probajte, slobodno", ponudio sam.
"Sjajno! Baš si kul", rekla je i povukla prstom preko primjerka. Onda je oduševljeno rekla.
"Vau! Ekstra!"
Zatim su me malo snimali, ja sam pozirao, u ruci sam držao pakovanje od deset rolni papira, tako su mi rekli. Iznenadio sam se kad sam narednih dana dobio ponude sa gotovo svih televizijskih stanica u Srbiji. Svi su htjeli da dođu da snime prilog jer je to ono što narod želi vidjeti, tako su rekli. I ja sam prihvatio, neka se narod zabavlja.

Međutim, govno je postajalo sve manje interesantno ljudima. Posjete su opadale. Publika je pronašla nova govna kojima se divila, svježa i veća od moga. Odlučio sam da treba da se povučem na vrijeme. Prebrojio sam novce zarađene od svega toga, a onda ušao u kupatilo, i pustio vodu. Odjednom, voda je odnijela smeđi primjerak sa koga je u vis poletjelo nekoliko muva, i govno je otišlo prema Beogradu. Vratio sam se, još jednom prebrojio novce i razmislio šta je sljedeći korak, šta bi moglo biti jednako zanimljivo i kvalitetno. Hm. Možda napišem neku pjesmu za neki festival. Možda postanem producent neke domaće serije, ili organizujem neki reality show. Ili da organizujem fashion week. Moram dobro razmisliti šta je najmudrije. Ali čini mi se da ništa od toga ne može nadmašiti slavu i uspjeh moga govna.

Generalna | Permalink | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

Svadba visokog rizika

mladiluk | 07 Septembar, 2007 01:42



Vjenčanje Ane i Vladimira je dugo najavljivano. Očekivalo se mnogo gostiju na svadbi, odštampano je i poslano 400 pozivnica pa je svečanost istovremeno proglašena i svadbom visokog rizika. Ništa čudno jer je poznato da nekima ne treba poseban povod za razbijanje tuđih glava.

Od ranog jutra su se svatovi skupljali sa svih strana. Neki su dolazili vozom, neki autobusom, a većina je došla sopstvenim prevozom. Automobili iz čitave Srbije, ali i iz inostranstva, stizali su u Novi Sad. Tenzija se osjećala u zraku od jutarnjih sati. Ipak, zabilježeno je samo nekoliko manjih incidenata, nekoliko sitnih obračuna na ulicama, razbijena stakla na autubosu mladoženjinih gostiju kao i dva vozila mladinih rođaka bačena u Dunav, kao i jedan pokušaj bacanja kombinovanog vozila u kanal Dunav - Tisa - Dunav.

Ceremonija u crkvi počela je u 15 sati. Bilo je predivno gledati dvoje mladih ljudi i slušati popa. U pozadini je stajao šestočlani hor koji je pjevao prateće vokale, ali je zanimljivo istaći da su i svi posjetioci složno pjevali prateće vokale i nadglasali hor šireći svoje šalove. Pop je brzo obavio svoj posao, a onda otišao da se obrije jer je imao zakazano vjenčanje u katoličkoj crkvi. Zvanice sa mladine i mladoženjine strane su u miru pratile vjenčanje. A onda su se svatovi počeli udaljavati iz crkve ispred koje su ih dočekali drugi svatovi, oni koji su vjenčanje zakazali za 16 sati. Bio je to neki stariji par. Njihovi gosti su imali spremno kamenje, a nakon nekoliko povika uslijedilo je skandiranje naših: "Staaa-ree pič-ke!, aludirajući na godine mladenaca. Jak kordon policije nije uspio spriječiti da nekoliko kamenica poleti s jedne na drugu stranu i obrnuto. Sve je prošlo bez ozbiljnijih posljedica nakon nekoliko udaraca pendrecima. Svadba Ane i Vladimira se uputila prema opštini gdje ih je čekalo vjenčanje u 17 sati.

Izgledalo je da će sve proći bez sukoba. Gosti sa mladine strane i gosti sa mladoženjine strane nisu ulazili u sukobe, sportski su bodrili svako svoga i čak zajednički pjevali ispred zgrade u kojoj je trebalo biti održano vjenčanje. Vrata matičnog ureda otvorena su već u 16:30 kako bi se izbjegle gužve i nervoza prisutnih. Pred salom popunjenom do posljednjeg mjesta pred mladence je izašao poznati novosadski matičar Vladimir Batić, ponikao u jednoj seoskoj ligi u okolini Beograda, kao i njegova dva pomoćnika. Publika nije imala strpljenja i Vladimir Batić je doživio zvižduke kad je počeo bezvoljno čitati tekst Duška Radovića uobičajen na vjenčanjima, a i povike "crna svinjo" kad je rekao da će neke dijelove preskočiti. Onda i prvo uzbuđenje; došao je trenutak da se mladenci obećaju jedno drugom. Vladimir je rekao "da", a njegovi navijači su istog trena upalili nekoliko baklji, iako su na ulazu bili detaljno pretreseni. To je izazvalo kratak prekid, a kad se dim razišao i kad je i Ana potvrdila vjernost i ljubav Vladimiru i njeni navijači su na isti način reagovali, upalili su baklje, a jedna je poletjela i prema matičaru i proletjela zamalo ispred njegovog, slobodno možemo reći, ogromnog nosa. Poletjelo je i nekoliko papirnih traka iz pozadine prostorije, jedna se nije odmotala i pogodila je matičarevog pomoćnika sa desne strane u čelo tako da je on morao napustiti ceremoniju. Veći sukobi su izbjegnuti i matični ured je napušten bez sukoba dviju strana, a nije zabilježeno ni korištenje vatrenog oružja. Kolona u kojoj su se isticale raznovrsne zastave zaputila se prema restoranu praćena jakom policijskom pratnjom.

U blizini restorana bilo je raspoređeno mnogo policajaca i veći broj redara. Međutim, jasno uočljivo je bilo da se ne poštuje zabrana točenja alkohola u prodavnicama i kafićima u krugu od 500 metara od restorana. Bilo je čak i nekoliko uličnih prodavaca koja su alkoholna osvježenja i doping prodavali hladeći ih u lavorima i plastičnim dječjim kadicama u blizini restorana. Delegat Vladimira Batića je sve uredno bilježio u svoju svesku što je uznemirilo jednu grupu pijanih gostiju iz inostranstva pa su ga pogodili mobilnim telefonom u glavu. Mladenci, sada već mladi bračni par, izašao je van praćen pjesmom, konfetama i opet pirotehničkim sredstvima koja su sad postala već uobičajen dekor na našim svadbama. Dio gostiju, mladoženjinih rođaka iz Njemačke, napustio je svadbu revoltiran što im nije dozvoljeno da svoj transparent "Ist sie schmale?" okače na ulaz. Jedan je čovjek povređen kad ga je djevojčica koja kiti svatove ubola nehotice špenadlom jer je imao tanku košulju. Pomoć mu je ukazana na licu mjesta i on je ušao u restoran.

Svaka struja zvanica smještena je u svoj dio restorana, a dio vegetarijanaca bio je odvojen ogradom i specijalcima u tzv. kavezu. Večera samo što nije počela i izgledalo je da će svadba proteći u fer i korektnom duhu. Tome je doprinio i prvi ples koji su otvorili mladenci, a onda sjeli za svoj stol. Međutim, malobrojni vegetarijanci su iznervirani slabom hranom, hladnim rižotom sa nevidljivim šampinjonima i lošim tretmanom, pa su nakon konobarovog pitanja zašto ne jedu meso bacili suzavac, a još je gore bilo što su neki pustili vjetrove koji su od pojedenog zeleniša bili opasniji i od samog suzavca. Incident je brzo utišan otvaranjem prozora, a prekid svadbe trajao je čitavih petnaest minuta. Dio gostiju zgrozio se i kad je bend počeo svirati Svilen konac kao da je 18. stoljeće pa su poletjele stolice i escajg, a polomljeno je i nekoliko stolova. Ali, poslije večere gosti su počeli svoj program. Naime, alkohol se točio u ogromnim količinama, i to besplatno. Tako je već na početku veselja, u vidno usijanoj atmosferi, kum pogođen upaljačem u glavu. Ubrzo su u ionako prepun restoran ušli i neki ljudi bez pozivnica. Svadba je bila uveliko na rubu incidenta, a dva tabora razdvajala je samo žica na sredini restorana. Već na početku proslave, kad se hrana slegla pod djelovanjem špricera, djever je napustio teren zbog problema s jetrom. Ispraćen je aplauzom nakon što je mahnuo rukom otpozdravljajući i tiho izustivši: "Bez mene.".

Oko ponoći, odjednom su se pojavili i trubači. Već na ulazu, jedan je svat, neki šogor, počastio trubače čak sa sto evra jer nije imao sitnog novca. Mislio je da je to previše pa je ruku gurao sve dublje i dublje u prazan instrument tražeći kusur i tako je stigao do sredine sale. Trubači su bili mnogobrojni i donekle uvježbani. S jedne strane su prihvaćeni, a sa druge i ne. Dok su se neki veselili, sa zapdane strane restorana je doletjela divna bomba i upala u bas trubu te stvorila dimnu zavjesu oko muzičara. Tu se našao jedan gost sa južne strane i počeo gasiti dimnjak rizlingom.
"Nemoj vino u trubu, nemoj vino...", vikao je vlasnik trube.
"Ništa ne brini, evo malo i vode, sad imaš špricer", rekao je vatrogasac sa istoka i trubači su se ubrzo povukli. Ali tada su na scenu opet stupili ovi uz zapadni zid i zapalili baklje kad je presječena svadbena torta u ponoć. Na to je jedan istočni gost uletio na binu, uhvatio pjevačicu za guzicu, i u pratnji kuma se ipak vratio na svoje mjesto. Nakon dvominutnog razgovora starog svata, kumova, popa i šefa benda, pjesma je nastavljena od refrena, ali su ispražnjena dva stola u uglu, a gosti su udaljeni iz objekta. I tako je bilo do kraja svadbe. Reportažu i najzanimljivije dijelove ćete uskoro moći gledati na RTS-u u emisiji "24 sata svadba", ako plaćate pretplatu.


Međutim, nakon pet dana stigla je kazna. O svadbi se pričalo za zelenim stolom. Disciplinska komisija je obradila zapisnik delegata Vladimira Batića. Bila je rigorozna, a kazne su drastične, zbog strogih pravila koja su na snazi. Epilog nije iznenađujući jer su se ovakve stvari na svadbama kod nas već događale.

Mladenci su kažnjeni samo novčanom kaznom, iako je razmatrana mogućnost da se svadba ponovi bez prisustva publike. Dobili su i opomenu. Ukoliko se budu ponovo vjenčavali, svadba će se morati obaviti bez prisustva publike. Na sreću, brak nije poništen i vjenčanje je registrovano kao važeće. Mladoženja je dobio i zabranu ženidbe pet godina nakon eventualnog razvoda jer potiče iz porodice u kojoj su se ekscesi na svadbama događali i u prošlosti, na svadbi njegovog oca, kao i na svadbi njegovog brata.

Organizatori svadbe i stari svat kažnjeni su novčanom kaznom zbog sukoba prije, za vrijeme i poslije svadbe. Isto tako, narednu svadbu koju budu organizovali mogu održati u gradu koji je udaljen najmanje 300 kilometara od Novog Sada.

Restoran je kažnjen zbog glasne muzike i lošeg osvjetljenja, kao i zbog kliskog poda nepovoljnog za brze plesove, ali i zbog dozvoljenog neometanog i slobodnog protoka alkohola. Tako će narednu svadbu moći organizovati tek nakon isteka suspenzije, a i tada vjerovatno pred praznim stolovima.

Matičar Vladimir Batić je sam sebe kaznio zabranom vjenčavanja naredna tri mjeseca uz prijetnju vjenčavanja pred pustim matičnim uredom ukoliko se neželjene scene ponove.

"Zgroženi smo ovakvom odlukom. Ovo je nepravda. Mi ćemo se žaliti", rekao je stari svat, vlasnik restorana se složio, a i kumovi su se saglasili.
Rok za žalbe je tri dana od trenutka vjenčanja.

Generalna | Permalink | Komentari (4) | Trekbekovi (0)

Milka s lješnjacima

mladiluk | 04 Septembar, 2007 02:21

 
Ušao sam u prodavnicu u kojoj su sve police bile popunjene. Oko kase na blagajni je sve bilo puno, vrata nisam mogao otvoriti jer su mi smetali naslagani deterdženti iza njih, deterdženti što samo u reklamama skidaju mrlje od majoneza, višanja i od crnog vina (hm). Gdje god sam pogledao sve se šarenilo od raznolikih proizvoda. Čak su i police predviđene za voće i povrće izgledale bogatije nego na pijaci, bilo je i voća za koje nisam znao kako se zove, a ni kako se jede. Pored uobičajenog voća i povrća, vidio sam i neko za koje sam mislio da postoji samo u novinama. Imali su čak i ono voće koje se ne jede, ali ih tinejdžerke koriste da bi im ten ostao čist i uredan, posebno pred kvarcovanje. U uglu su stajale i tri lubenice kockastog oblika da bi se lakše transportovale. Bile su preskupe i nimalo slatke, ali su bile tu. Jedan mi je prijatelj pričao da će, zahvaljujući jedenju tih lubenica, sva djeca u budućnosti imati kockaste glave, rekao ja da će biti prava rijetkost sresti čovjeka okrugle glave, a to će značiti da su mu preci jeli samo prirodne i okrugle lubenice, lubenice iz Đurđeva i okoline Šapca.

Skoro sam se sudario sa dječakom koji je izlazio praznih ruku, uplakan i razočaran, tužan i potišten. Bilo mi ga je žao. Eto, takav sam, ja se lako sažalim Pogledao sam, on je dolazio iz pravca gdje su stajale čokolade. Ubrzo sam i ja stao ispred visoke police i gledao čokolade. Baš mi se jela čokolada, i to milka sa lješnjacima. Gledao sam, tražio, zvjernjao okolo, razgledao, ali nije je bilo. Onda sam pogledao još jednom, pažljivije i sporije, temeljitije, ali ništa. Čokolade sa lješnjacima nema. Kako to? Pa mora biti, to je klasična čokolada, tu čokoladu svi vole, savršena čokolada, oko nje nema spora, baš kao ni oko toga koja je cura najljepša na svijetu. Onaj ko ne voli milku s lješnjacima nema pojma. Onaj ko misli da na svijetu nije najljepša... dobro sad, šta je, pričamo o čokoladama a ne o djevojkama. Još sam jednom odlučio provjeriti, treći put, za čokoladu, ne za curu, za curu sam potpuno siguran još od 24. septembra 2005. My-My Kind Of Girl, rekao je davno moj prijatelj Jeffrey Hyman. Rezultata nije bilo. Ispred mene je stajala obična milka, milka s lješnjacima i grožđicama, milka s kakom kao i ona s bademom, bijela milka, smeđa milka, crna milka, milka s jogurtom, milka s kiselim mlijekom, milka sa sirom, milka posuta šećerom, milka s metalnim opiljcima, milka s okusom tobleronea, pa milka s izvrsnim jogurtom... Ti su bili u prednosti, mislim na one koji vole milku s jogurtom. Ako ne nađu milku s jogurtom, oni kupe običnu i jedan jogurt i uz svaki zalogaj popiju i jedan gutljaj jogurta. Nama je bilo teže, ni približan nije ugođaj kad se jede mliječna čokolada i lješnjaci posebno. Onda sam vidio milku s rižom, kafom, pepermintom, keksom, dudom (murvom za čitaoce s juga), milku s gumenim bombonima, ječmom, alkoholom, rumom, kokosom pa čak i nestle čokoladu od recikliranih milki, ali milke s lješnjacima nije bilo.

"Šta će ti ta milka? Pogledaj kakvih sve modernih milki ima, a ti se uhvatio baš te. Ta se jela prije 20 godina, sad ima boljih i ljepših", rekla je prodavačica obučena isto kao i ona na kasi koja je opet imala istu odjeću kao ona što prodaje sir i salamu, kao i ona što nije ništa prodavala, ali je pazila da ne bi neko nešto ukrao. Izašao sam bez riječi. Tužan, nezadovoljan, slomljen. Iz prodavnice koja je bila na drugoj strani ulice vidio sam onog malog kako izlazi još uvijek sa suzama u očima i praznih ruku. Ni oni nisu imali milku s lješnjacima, klasičnu, jednostavnu i neodoljivu. Spuštenog pogleda sam lagano krenuo kući, s neostvarenom željiom i praznim srcem. Isto je učinio i onaj mali. Neki ljudi nemaju pravo na izbor, nemaju pravo na svoju čokoladu. Mogu samo prihvatiti neku drugu, nametnutu čokoladu, ili se povući i u tišini svoje sobe šutjeti, čekati i čeznuti. Sam i gladan, baš kao i taj dječak. A možda u ovom okrutnom svijetu nema mjesta za ljude poput nas. Za nas koji samo želimo kockicu svoje čokolade da je jedemo u miru i ne smetamo nikome. Možda ovo zbilja nije svijet za nas...

Za blog.rs vaš Mladi Luk
 

Generalna | Permalink | Komentari (14) | Trekbekovi (0)

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb