Mladi luk

Psihomodo pop

mladiluk | 19 Avgust, 2007 13:57

    Pogled mi je privuklo deset hiljada tjemena koje sam vidio sa Kalemegdana. Možda je bilo pet hiljada više ili manje, slab sam u procjenama. Čuo se Kerber. Vidio se veliki ringišpil ili nešto slično u pozadini. Šteta što nije pošao moj kamenički prijatelj, oduvijek je volio jesti šećernu vunu koja liči na vatu, a dolje je sigurno bilo. Bilo je i onih crvenih ušećerenih jabuka što je Šiljo jednom jeo u "Mikijevom zabavniku" prije dvadesetak godina. E, ja sam mislio da bih baš to volio jesti čitajući Mikijev zabavnik, iako nikad nisam probao. Zbog boje, nema sumnje. Nas petoro se relativno brzo spustilo niz strme i kliske stepenice. Iskustvo iz 2003. pomoglo mi je da ovaj put ostanem na nogama.

    Na livadi je bilo jasno da nije gužva onakva kako se činilo odozgo i strah je nestao. Kad se suočiš direktno s onim od čega strepiš, tek onda vidiš da razlog za strepnju i ne postoji. Kerber je još svirao, a mi smo pokušali da se snađemo među silnim štandovima. Toliko posjetilaca i toliko štandova, a nigdje gemišta. Zato smo odlučili da sakamo Skopsko. Prošao sam pored Nikšićkog i nastavio prema Skopskom. Kao da je i bilo neke razlike u tom piću koje je u osnovi isto, posebno kad se ugrije. E, da je festival gemišta, onda bi bila drugačija stvar. Kretali bismo se od štandova sa stopostotnim gemom, takozvanim vinom, pa do izlagača sa nulapostotnim gemom, takozvanom mineralnom gaziranom vodom. Jedva čekam festival gaziranih sokova. Prije toga slijedi festival salate. Najavljuju matovilac i prvi put gostovanje radiča.

    Na štandu sam ipak naručio gemišt. Djevojka koja je tamo radila se nasmijala i rekla da nema gemišta dok se iz pozadine, tamo gdje je bio ringišpil, čula neka neugodna muzika. Ha, sjećam se kako sam toj maloj čija se pjesma čula prije nekoliko godina dao par dinara dok mi je prala stakla na jednoj benzinskoj pumpi, a sad pjeva Jenny From The Block. Ima i spot snimljen.
Onda sam uzeo pivo. Jedno točeno i jedno u limenci , da se ne vraćam kasnije. Probio sam se u šesnaesterac ispred bine, Psihomodo samo što nije počeo. Lako je išlo, ipak je bilo oko 2 čovjeka po metru kvadratnom.

    Bilo je 22:52 kad se začuo Telegram Sam. Najjači bend na ovim prostorima počeo je nastup. Sve je jasno. Gobac, Brada, Šparka, Tigran i Kuzma će lako uzeti tri boda ubjedljivom pobjedom. Repertoar je bio prilagođen trenutku i prilici: Kad sam imao 16 (šesnaestica je prava stvar), Nebo (najbolje je zvučala upravo ova A2 pjesma), Frida (mnogi su je prepoznali tek kad je Gobac počeo pjevati, ali ne, ja sam prepoznao već prvi takt; tako to rade pravi fanovi, zar ne), Nema nje (treća po redu, izvanredna kao i uvijek), Ja volim samo sebe (jedna od samo dvije koje je većina posjetilaca znala; svidjelo mi se kako zvuči), Ramona (slatka slatka mala Ramona; ne stane u zagradu sve šta bih na tu temu mogao reći), Telegram Sam (odlična za uvod), Sexy magazin (dosadna, ali i najbolje prihvaćena; kao što većina najviše voli Homera u Simpsonima), Pinokio (... ja sam njen Pinokio; jedna se djevojka slučajno okrenula prema meni baš kad je išao stih o praščiću, ne šalim se, nije vrijeme za šalu...), Starfucker (jebemti, sjećam se kad se to pojavilo, pa to je bilo neviđeno; i sad je neprevaziđeno štošta iz te pjesme), Natrag u garažu (jedva sam našao mjesto u garaži na Obilićevom vencu), Osjećam se haj (mozak baj, baj), Bože čuvaj Psihomodo pop (ovaj put, za razliku od 2003. izvedena je i "sporna" strofa koja meni uopšte nije sporna), Boing 747 (bolje da je bio Boby ili Debakl sa te ploče) i Baš kao ti (jedina sa posljednjeg albuma, a moglo se i bolje izabrati). Ove dvije posljednje navedene su malo umrtvile atmosferu, ali je i tada bilo zabavnije nego na mnogim drugim koncertima.

    Pored nas troje, dvoje se izgubilo dok smo sakali Skopsko, stajao je neki momak oduševljeno vičući bosanskim naglaskom: "Kako razbija ovaj Psihomodo, kako razbija ovaj Psihomodo", a onda me ponudio rakijom iz flaše. Odbio sam. "Sakam Skopsko", rekao sam mu i on je razumio. Sa lijeve strane je neprekidno trajala šutka. Curice su vrištale. Psihomodo je prašio ispred mene, a oko mene se dizala prašina po kojoj smo skakali. Treba li reći da sam vidio dvojicu svečano obučenih, u Ramones majicama? (Sad sam mislio staviti jednu od slika sa koncerta, ali mi se ne da; uostalom, ni ne znamkako bih to izveo.)

    Međutim, valjda su idioti svuda oko nas, vidio sam ih. Kao i mikroorganizmi, njih nisam vidio. Samo što su ovi jadnici puno dosadniji. Kako neko može doći pred binu da urla kako je Gobac peder? Kakav to mozak mora biti? Šta da su oni koji vole Psihomodo ubacili mamlaza u šutku i da se taj u trenu našao na zemlji? Probio sam se napred, baš kad su svirali Fridu. Dva klinca sa glavama kao truli krumpiri stajali su iza mene, treći ili četvrti red. Psihomodo je bio stariji od njih.
    "Meštre, zgasi svjetla, hoću da vidim samo mobitele", rekao je Gobac otprilike. A ona dva krumpira iza prokomentarisali nešto u smislu "da, da, pa nisi ti Rambo...". Rambo? Ti sigurno misle da je Budućnost jača od Bajerna. Zatim su se dva glupa krumpira postidjela kad je Gobac rekao da Psihomodo sljedeće godine slavi 25 godina postojanja. Više nego što oni imaju. Važno da su bili ispred bine dok svira grupa koju ne poznaju, a ni ne vole. Samo vrhunski glupan ide na koncert koji mu se ne gleda i još stoji ispred bine. A onda kulminacija gluposti; četvorica teških besposlenih budaletina dolazi ispred bine sa srpskom zastavom i mašu njome pokazujući prstom orla na sredini zastave. Najobičniji provokatori. A kako su ti samo izgledali? Tako primitivne face odavno nisam vidio. Pa ti bi se obradovali da na krumpir liče. Jedan je imao tekst himne na leđima. Taj ne samo da Bože pravde ne zna napamet, nego ne zna ni pročitati šta piše. Teško da neko od njih zna tablicu množenja. Dizali su srednji prst, mahali zastavom, neku nesretnicu sa maskirnom kapom su podigli na ramena da i ona diže zastavu. Prijete i urliču... I sve to tokom Ramone. I poslije toga. Pa idi u Zagreb pa to radi, lako je ovdje, kad si tako jak i hrabar. Nije prijatno svirati deset metara ispred takvog ološa punog mržnje koji u svakom trenu može baciti upaljač ili limenku nekome u glavu, Šparka im je bio najbliži. Samo, sitne duše su to, neće niko od njih baciti limenku od 90 dinara na binu, bacili bi da ne moraju da plate. I gdje je ta policija sad? Šta je to, sloboda da iskažu šta misle o bendu? Da, da, baš to, baš tako... Pendrek u lice njima treba. Zbog takvih sam se povukao u pozadinu da odgledam koncert na miru. A da sam ja kojim slučajem zapalio najavljenu baklju, odmah bi me izvukli, prebili, a i baklju bi ugasili. Možda pretjerujem, ali čini mi se da je to poremetilo Psihomodo pop. Šteta što su svirali na otvorenom pa je pristup bio dozvoljen svakakvim budalama kojima je jedino zadovoljstvo da nešto useru i drugome pokvare. A gledaj ovo, dobili su cijeli odlomak. Neka crknu glupani...

    Lijepo je biti na koncertu Psihomodo popa. Njihovi su koncerti uvijek zabavni. A oni su nevjerovatno uvježbani i raspoloženi na bini. Ne mogu zamisliti da je Sale ostao i dalje s njima. Kakav bi to tek bend bio! Sa dvije gitare, a tada na koncertima ne bi bio zaobiđen ni drugi album, a ni Ona vrišti da voli me. Možda povodom 25 godina postojanja Sale bude gostovao, bio je najavljen za 20 godina. Nadam se da ćemo ih sljedeći put gledati na posebnom koncertu, ne na festivalu. Tek to je pun pogodak. A do tada - Bože, čuvaj Psihomodo pop!