Mladi luk

Prdonja

mladiluk | 17 Avgust, 2007 12:38

Živio je u velikom gradu. Imao je i nadimak koji se lako pamtio i koji su mu nadjenuli još u djetinjstvu - Prdonja. Imao je i veliku guzicu, valjda je to i logično za vanserijske prdonje, i malu glavu koja je vremenom postajala sve manja i manja u odnosu na guzicu. Godinama unazad sjedio je po čitav dan, a imao je već četrdeset godina, kad je pomislio da je izrazito sretan zbog svega toga. Ženu i djecu nije imao, živio je sam. To je olakšavalo njegov hobi i jedinu radost, nije bilo nikoga da mu prigovara. Ali, Prdonja je primijetio da nije zabavno kad prdi sam sebi i kad nema nikakve reakcije okoline, kad nikome ne napravi štetu svojom neobično smrdljivom pojavom. Suština života je u prdenju, shvatio je on još u osnovnoj školi. Zato je najčešće i sjedio sam. U gimnaziji je nastavio sjediti sam, a poseban užitak bio mu je kad bi na ekskurziji prdio u autobusu kako bi pokvario izlet ostalim đacima među kojima nije imao prijatelja. Ni na fakultetu nije imao prijatelja, brzo ga je završio jer ništa zanimljivije nije ni imao da radi. Onda se zaposlio. Našao je i ženu. Žena je bila takva da mu se prdenje više dopalo od nje. On je bio takav da je žena odlučila da ga ostavi zbog jednog jedinog prdeža, manje je vredio. I ne samo zbog toga. A on je konačno ostao sam sa svojom velikom guzicom, glasnim prdežom i slobodnim prostorom.

Međutim, osjećao je da je nezadovoljan. Nije mogao shvatiti kako to da se ljudi u stanu iznad njegovog smiju, pjevaju, vesele se, imaju prijatelje, dolaze im gosti. I u stanu ispod njegovog. I u stanovima na istom spratu. A niko ne prdi. Odlučio je da im se osveti, da im život učini nesnošljivim. Svakog je dana ulazio u lift i prdio. Bio je maskiran, lažni brčići i naočare koje je skidao u stanu kad bi ostajao sam, ali prdež je bio prepoznatljiv. Mogao je to tiho, postao je vješt tokom godina iskustva. Prdio je i prdio. Po čitav dan. Vraćajući se s posla, veselio se svakom narednom prdežu. Najviše je volio kad je lift bio pun pa kad mu je polazilo za rukom da sam zasmrdi prostor svima oko sebe, kad on sam naruši jutro ili popodne svima oko sebe. Pa nazad u lift. Novi ljudi - nove žrtve. Nije toliko uživao u prdežu koliko u nemoći i neprijatnosti ostalih oko sebe koji su šutjeli i trpjeli budalu, tako su o njemu mislili. Bili su nijemi, čekali da se lift spusti, a onda su bježali ostavljajući Prdonju samog sa svojim prdežom. Tako sitan čovjek, a toliki smrad. Valjda to ide jedno uz drugo. Jednom je galamio na nekog mršavog buntovnika koji mu je prigovorio: "Znaš ti ko sam ja? Je l' znaš ti s kim pričaš?" Mršavi je ušutio i sačekao da izađe iz lifta. A Prdonja bi se u tim trenucima osjećao usamljen, prdež, iako njegov, ipak nije neko društvo. Tada bi sačekao sljedećeg prolaznika, ali su oni koji su ujutro išli gore bili malobrojni. Ipak, volio je gledati žrtve u oči, to mu je pridavalo neobično zadovoljstvo.

Na početku karijere je radio u velikoj kancelariji, ali je ubrzo premješten u manju zbog svoje neobične skolonosti. U toj malenoj je bio sam misleći kako je napredovao zbog svog značaja u firmi. Nije potpuno uživao na poslu, nije bilo žrtava. Ali, stanari iz zgrade nisu mogli pobjeći. Čak i kad su išli pješke, on ih je znao zakačiti na uskim stepenicama. Prdio je neprekidno. Bio je dosadan kao opaka bolest. Nekoliko puta su ga odvažniji pojedinci slabijih živaca zamolili da to ne radi, ali on je uživao i nastavljao je još upornije i još bezobraznije. Čak je našao još nekoliko prdonja s kojima je isto radio. Upoznao ih je na festivalu prdonja. Postao je i član udruženja "Nezavisni prdonja". Nekad su išli zajedno u akcije i to je bilo jedino vrijeme koje su provodili u društvu, ianče je usamljenost grizla njihove živote kao plinovi koji su izlazili iz njih. Uživali su dok su prdili zajedno i njuškali jedan drugog oko guzice. Voljeli su to raditi u prodavnicama, između rafova, tamo gdje su obični i normalni ljudi zadovoljavali svoje osnovne potrebe i kupovali špeceraj. A oni i njegovi pajtaši su prdili i smijali se zadovoljno. Po izlasku iz prodavnice, Prdonja je ipak ostajao sam. Sam i nesretan. Kao i njegovi smrdljivi poznanici.

Jednog je dana ušao u lift. U istom tom liftu već je pisalo "Ja prdim najbolje", a na suprotnoj strani "Ja prdim stalno", baš ispod već izblijedjelog "Superprdeža". On je to napisao davno, a bilo mu je glupo da na obe strane lifta piše isto. U dnu ogledala je crnim flomasterom napisao "Nenadprdljivi", štampanim slovima. I naišao je jedan mali, vraćao se iz škole. Kad se Prdonja spremio da ispusti ubicu iz guzice, školarac ga je preduhitrio i tako opalio iz svoje dvanaestogodišnje guzice da je Prdonja pozelenio. Izašao je na svom spratu, zavukao se kao miš u stan i danima nije izlazio. A onda se ohrabrio i nastavio je po svom, ne spominjući neuspjeh kao da se ništa nije dogodilo. Jedino je ostao strah da ponovo ne naiđe na malog. Ali mali nije bio prdonja, mali je bio mudri šaljivdžija.

A onda se jednog sivog dana dogodilo nešto čudno u Prdonjinoj glavi staroj između četiri i pet decenija. Prdonja je odlučio da pobije sve ljude u liftu. Neki kažu da je razlog za to bila šamarčina koju je dobio od jednog podstanara koji je već skoro tri godine stanovao u zgradi, a toga dana je bio nešto slabijeg raspoloženja nego prethodnih godina. Od tog šamara Prdonji je dugo zujalo u uhu. Prdonja se dugo spremao za kobni prdež. Danima je jeo grah i feferone. Kombinovao ga je i sa bobom, a kao desert je jeo kikiriki i kukuruz. Pa opet grah. Spremio se za misiju. Čekao je da ljudi krenu na posao, tada je lift najpuniji. Namjestio se na trećem spratu kako bi tada ušao u pun lift, a do prizemlja će otrov početi djelovati. Ma, počeće već na drugom spratu, a u prizemlju će samo on biti živ okružen tim ljudima koje je zbog nečega prezirao.

Zaustavio je lift, bio je pun. Uh, kako se Prdonja samo obradovao. Ljudi su se pogledali, ali izlaza nije bilo. Vrata su se zatvorila. Nadmoćno ih je pogledao, nikad ni s kim od njih nije razgovarao, iako je dugo tu živio. Skrivao se u stanu i gledao televiziju, a kad je kupio kompjuter, on mu je postao omiljena zabava, dane i noći je provodio ispred monitora. A onda je odlučio da ga pusti. I... Ćorak! Tih i nikakav. Umjesto gromoglasnog i ubojitog plina, izašlo je samo nešto tečno što mu je zagrijalo i smočilo guzicu i gaće koje je promijenio tri dana ranije. Razočarao se. Pokušao je opet, ali ništa. Još jedan ćorak. Za treći pokušaj bilo je kasno, stigao je u prizemlje. Vratio se u stan želeći da svoju tragediju podijeli sa još nekim prdonjom. Upalio je svjetlo ispred kupatila tužan i razočaran što niko nije obratio pažnju na njegov ćorak i što je sad ostao sa sobom i svojim neuspjehom u zadnjem dijelu gaća. Kad je ušao u kupatilo zagledao se u ogledalo, a zatim je tako opalio jedan zalutali metak direktno iz anusa da je Prdonja sam sebe usmrtio vlastitim smradom. Grah, pasulj i feferon su mu došli glave.

Nekoliko dana kasnije nije uspio vidjeti kako mu je želja da prdi pred drugima i dugogodišnja karijera na sahranu dovela samo dva grobara sa gas-maskama. Brzo su završili posao i pobjegli od smrada glavom bez obzira. U narednom periodu Prdonje se nikad niko nije sjetio.