Nekad i nije loše kad nestane struje
mladiluk | 06 Jun, 2007 02:19
Zbog kiše, vjetra i grmljavine mi je nestalo struje. Zatečen sam nespreman. Legao sam na krevet, stavio ruke ispod glave, i zagledao se u dva metra udaljeni plafon. Pokušao sam zamisliti te električare koji se sad negdje provlače ulicama kroz tu kišu i idu da poprave kvar da bi meni torrenti opet radili i da mi se ne odmrzne grašak u zamrzivaču. To je bilo lako zamisliti. Ali onda sam pokušao zamisliti boga i nisam imao pojma kako bi on izgledao. Ljudi ga često zamišljaju kao bradatog, dobronamjernog, debeljuškastog i blagog. Isto kao i Deda Mraza, samo drugačije obučenog. Ljudi ga zamišljaju onakvog kakvog ga žele vidjeti. Vjerovatno pogrešno. A ja nisam znao kako bih ga zamislio. Često sam se na njega ljutio. Nekad opravdano, nekad i ne. Nisam znao koja su njegova ovlaštenja gore i koliko je jak, možda je onaj dolje nekad u boljoj formi pa stvari krenu loše, iako se bog borio za suprotno. Možda.
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Onda mi je pao na pamet Socrates (za dame koje malo znaju o fudbalu, a o filozofiji manje i od mene, nije riječ o starogrčkom filozofu Sokratu nego o jednom drugom filozofu, brazilskom). Ne znam otkud on nakon boga, ali sam se pitao kako on sad izgleda, je li skratio kosu i skinuo bradu. Pa Alice Cooper. Star je kao moj komšija sa drugog sprata, a ja svog komšiju ne mogu zamisliti kako na koncertu u Bukureštu 1. jula skače i pjeva Spark In The Dark i Hey Stoopid.
Slučajno, sjetio sam se i Avril Lavigne, na današnji dan prije dvije godine sam je gledao u Budimpešti. Mnogi su se čudili tome sjedeći u svojim stanovima ili cuclajući neko toplo i ustajalo piće u dosadnom kafiću. Da ih se čudilo duplo više i da su se svi čudili duplo jačim intenzitetom, ne bih odustao od puta u Mađarsku. Neki su mislili i da sam težak glupan, posebno ako stvarno volim tu muziku o kojoj oni nisu ništa znali. Težak, bili su u pravu. Glupan, teško. Iako, svejedno je.
Nastavio sam dalje zamišljati ljude koji imaju struje i mislio sam gdje su i šta rade. Nije radio ni telefon pa nisam mogao nikoga zvati. A mogao sam nazvati nekog vidovnjaka da vidim kad će doći struja. Ili da ga pitam nešto o tim ljudima, a i o bogu. Ili nekog parapsihologa. Milana Tarota ili Caneta Vukića Prebranca, moju dokonu komšinicu koja se pored studiranja bavi i tračevima, ili da odem kod frizerke preko puta. Da pitam nekoga od tih koji, pored prošlosti i sadašnjosti, znaju i budućnost, koji o drugima znaju sve, iako ih i ne poznaju, koji o drugima znaju više nego što ljudi sami o sebi znaju. One koji sve znaju.
Onda sam se sjetio jednog koji ništa nije znao, jednog koji je sjedio ispred mene u prvom i drugom razredu, mucao je i nosio sivu jaknu. Dobar dečko, tih, usamljen i dobar. Uvijek sam ga birao da igra u mojoj ekipi, čak je jednom i penal šutirao. Ostao mi je u pamćenju kako svojim dječjim pogledom gleda u zdenka sir i razmazuje ga na komad kruha za vrijeme velikog odmora, kad smo jeli. Prebacili su ga u drugu školu. Volio bih da mu je život bio sretniji nego u tom prvom razredu. Možda je Nikola, tako se on zvao, u trećem progovorio bolje nego mi koji smo ostali u istom školi. Možda je Nikola danas stvarno sretan.
Struje nije bilo 45 minuta, a ja sam razmišljao o ljudima. Kad je struja konačno došla, uključio sam kompjuter. A baš sam se počeo navikavati na život bez električne energije. Na monitoru su se pojavili torrenti, a i blogeri. Najprije sam se zapitao da li se rijetki muzičari čije sam ploče skidao ljute. Da li se ljuti Green Day što sam skinuo novi singl? Ili su sretni što sam od toliko muzičara na svijetu izabrao baš njih da skidam i da slušam? Od toliko pjesama baš sam izabrao njihovu. Da li se, svjesni da ćemo se vidjeti i na koncertu, ljute što volim baš njih? Da li se i Avril ljuti zbog skinute bonus pjesme?
Uz torrente su se pojavili i blogeri. Tačnije, samo njihovi nadimci. O većini nisam ništa znao. Ništa osim onoga šta su pisali. A to je dovoljno, kad me neko privuče pisanjem. Ne vjerujem u prijateljstva na blogu. Moguće je, ali rijetko. I teško. Rijetko kao pomračenja Mjeseca (veliko slovo i gotovo, šta god mislili o tome). Potpuno pomračenje. Negdje sam priočitao da ljudi danas predstavljaju vojsku izoliranih jedinki. Ako je to istina, onda su oni na internetu, kojima i sam često pripadam, specijalci u toj vojsci. Specijalci, umorni i zabrinuti za sebe kad se mašina ugasi. Ne kažem da nema pokušaja. Jednom sam i ja pokušao preskočiti 225 centimetara. Pisaću jednom o tom pokušaju. Poznanstva su moguća. Kao kad izađete u kafić. Ne idete u kafić da biste upoznali konobara ili konobaricu, ali vremenom se i to promijeni. Dođe do poznanstva ako često zalazite u isti kafić. Znam i šta se dogodi kad se promijeni kafić ili konobar.
Neki dan sam spominjanjem jednog Vuka (SPOminjanjem, da budem jasniji) i njegovog bloga doveo do toga da te dvije napisane rečenice budu interpretirane na tri različita načina koja sam čuo. Sva tri pogrešna. I to nije sve, znam da je bilo još pogrešnih interpretacija. Objasnio sam svakome posebno šta je u pitanju i o kakvoj se šali radi. Koga zanima o čemu je riječ, neka se spusti malo niže na ovom blogu. Jasno je da vrlo često stvaramo pogrešne slike. Nekad bolje nego što jesu, a nekad i ne.
Onda je neko pozvonio na vrata. Pretpostavio sam da su razdragani Jehovini svjedoci opet. Odjurio sam u kupatilo i počešljao se na stranu, uvijek to radim kad dolaze Jehovini svjedoci. Izvukao sam i jedan stari pleteni prsluk smeđe boje, navukao ga preko glave i otvorio vrata. Međutim, tamo je stajao nevidljivi čovjek. Pored toga što je bio nevidljiv, on je bio i nijem, ili samo nije htio ništa reći. Izgledalo je kao da je neko pozvonio i pobjegao. Ali ne, bio je to nevidljivi čovjek koji je stajao ispred mene. Pozdravio sam ga, on ništa nije rekao i ja sam se vratio u sobu. Vratio sam se mojim nevidljivim poznanicima, tačnije njihovim nadimcima. Čitaoci. To je prava riječ.
Ne znam kako, ali sjetio sam se jednog čovjeka kojeg nikad nisam vidio. Ispričaću i kako. Taj jedan čovjek je studirao sa mojom mamom. Jednog je dana za vrijeme studija kupio četiri košulje. Oni koji su pomislili da sam to ja sada vide da nisam, ja nikad ne nosim košulje što vjerovatno ima veze sa strahom od košulja i nekim problemima u djetinjstvu, siguran sam da na blogu ima izvanrednih psihologa koji će znati objasniti zašto je to tako. Sve su te košulje bile iste. I kad su ga pitali zašto je kupio iste košulje, on je odgovorio da mu se baš takva košulja sviđa.
"Da, ali svi će misliti da si stalno u istoj", rekli su mu.
"Baš me briga šta drugi misle, ja znam da sam čist", odgovorio je.
Ne znam šta je kasnije bilo. Pretpostavljam da su oni drugi kasnije pogledali svoju odjeću, i pomirisali. Ne svi. Vjerovatno su se zgražavali nad ovim studentom sa četiri iste košulje.
Dolazak struje označio je i da sa mog hard diska kreću Ramonesi. Ovaj put I Don't Care.
Prijatno veče vam želim!
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
Ne mora sve što se napiše imati naslov (ustvari, ne mogu se sjetiti kako pametno da naslovim ovo što sam ispod napisao)
mladiluk | 04 Jun, 2007 02:51
Moj rođak iz Inđije jede pohovane tikvice. Ništa neobično, ima i drugih koji to jedu. Međutim, taj moj pedesetogodišnji rođak uzme jednu pohovanu tikvicu, namaže je pekmezom i onda je poklopi sa drugom pohovanom tikvicom i tako ih jede. Kaže da je to neobična poslastica. I da, jede ih hladne. Tople tikvice sa pekmezom bile bi bljutave.
Zabranjen mi je ulazak u Sjevernu Koreju. Bio sam juče. Na granici su mi uzeli mobilni telefon. Zabranjen je tamo. Rekli su mi da će mi ga vratiti kad se budem vraćao i obećali su da neće čačkati po njemu. Onda su me poslali kod brice. Ima jedan na granici, sa kosim očima. Kažu da je tri puta skuplji od onih u unutrašnjosti. Ali, 'ajde ti dođi dugokos u unutrašnjost i do brice u unutrašnjosti. Vratio sam se nazad. Kosa mi je dragocjena. O ovome ste mogli čitati i u novinama.
Saznao sam da je jedan moj šaljivi post (napomena za čitaoce koji su prvi put na blogu: ne mislim na post vezan za religiju i vjerske običaje) koji je sad obrisan, post od dvije rečenice, shvaćen na tri različita načina. Sva tri su pogrešna. Pisao sam kako bi dao Vuku bloguster bodove kad bi otvorio blog. Jedna me komšinica koja voli moj blog pitala da li sam pisao o njenom bratu. Jedna druga koja mi nije komšinica, ali smo išli zajedno u gimnaziju i nedavno smo se sreli u kafiću i popili crveno vino pitala me jesam li pisao o njenom dečku kojeg ja slučajno znam jer smo bili zajedno u partizanima. Jedan moj prijatelj me pitao da li sam ljut na one koji se ne zovu Vuk pa sam to napisao. A ja sam malo popio, pao mi je na um Vuk i tako je nastao post od dvije rečenice. Shvatili su ga Woodland, Djole the Faca i Bloger na struju. I možda još neki.
Vidio sam kako glavni konobar u jednom kafiću u Zmaj Jovinoj ulici uvodi svoga psa u kafić u kome je on glavni konobar. Zapamtio sam kako je malo manje važan konobar u istom tom kafiću prošle zime tjera o nekog gluvonijemog prosjaka iz istog kafića. Vidio sam kako se dva velika psa ispred kafića njuškaju. Pogledali su se i počeli su se njuškati oko guzice. Baš kao neki ljudi. Psi kratko žive. Možda je to razlog. Njihovi prijatelji na dvije noge, tačnije gazde, držali su ih na lancima i određivali su kuda će psi dalje ići. To je treći razlog. Sve ovo u toku trideset minuta.
Konobarica je rekla da je račun 1900 dinara. Dali smo joj 2500. Vratila je 300. Nisam ništa rekao jer je moj prijatelj dogovarao izlazak s njom na neku izložbu. Da li je umjesto novčanice od 500 dinara dala onu od 200 zbog zaljubljenosti ili lopovluka ostaće misterija. Da, da...
Pročitao sam horoskop danas. Shvatio sam da smo mi zmajevi (po kineskom horoskopu) rođeni u znaku jarca puno bolji od nekih drugih zmajeva u drugim znakovima, a posebno od nekih nezmajeva jaraca i posebno od nezmajeva rođenih kao nejarci.
Danas sam prvi put čuo da pored izuzetno popularne 063 mreže i pored nešto manje popularnih 062 i 065 mreža postoji i 064 mreža mobilnih pretplatnika. Eto kako se mobilna telefonija širi. A sjećam se da prije 11 godina niko u nas nije imao mobilni telefon. A gledaj sad. Čak i 064.
Oprao sam trešnje. Ubrao sam ih sa istog drveta kao i prije neki dan. Međutim, taj neki dan razlike je doveo do mogućnosti da se u trešnji zatekne crv. A ja sam vegetarijanac. Nije u redu pojesti crva. Sjeo sam za drveni stol ispod trešnje nakon što sam trešnje oprao u devet voda, da skinem tragove svojih prstiju i kiselih kiša. Onda sam izabrao tzv. metodu pučenja (kakva smiješna riječ, ali sam je se sad sjetio, radi se o jednostavnom čišćenju plodova od košpica prije nego se plod pojede) da provjerim na uzorku od 150 trešanja jesu li crvljive. Poslije 150 provjerenih trešanja ispostavilo se da je broj onih nastanjenih bijelim kolutićavcima 0%. To je značilo da sa sigurnošću i bez bojazni mogu jesti dalje. Ali više mi se nije jelo.
A sutra ide ozbiljna priča, u skladu sa čitavom političko-ekonomskom situacijom u našoj zemlji, nije vrijeme za šalu i neozbiljnost. A u utorak ide spektakularna priča za sve one koji imaju i želju i dovoljno strpljenja za dugačke priče. I ako se ja odvažim da pustim tu priču. Radi se o mojoj prvoj priči napisanoj u utorak 7. juna 2005. godine na istom ovom kompjuteru na kojem sad pišem, a i u istoj ovoj sobi u kojoj je tada bilo manje prašine. Možda stavim i sliku stola i tako održim obećanje dato blogerima koji su me davno prozvali. Upisao sam jednodnevni kurs na kome se uči kako prebaciti sliku sa mobilnog ili aparata na kompjuter. Sutra mi je prvi dan te obuke.
Za kraj i jedna strofa koje sam se odjednom sjetio. Nemojte je preskočiti vi što ne volite stihove, a ni vi što ste umjesto engleskog u školi učili ruski i što gledate samo filmove na francuskom i odvratnom španskom pa vam je engleski potpuno nepoznat. Ovo je lako, a i važno je kao i sve ovo što sam iznad napisao, ako ne i važnije.
In you I see dirty
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god
Još malo!
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
mladiluk | 02 Jun, 2007 12:59
Jutros sam naišao na ogroman problem. Imao sam namjeru da, baš kao i juče, obujem čarape. Isto je bilo i prije dva dana. Najprije sam sjedio na krevetu deset minuta i razmišljao da li se čarape obuvaju ili oblače. Nisam odgonetnuo pa sam odlučio da razmislim još pet minuta. Ništa. Shvativši da život prolazi dok ja razmišljam, ustao sam i otvorio ladicu poznatiju kao fioka. Sve su čarape bile rasparene pa sam ih sve zajedno izvukao i stavio na krevet. Tražio sam dvije iste. Isto to je danas u gradu i prigradskim naseljima radilo još oko 300 000 ljudi, ako je vjerovati statističarima i prodavcima čarapa. Međutim, ni uz najveći napor nisam uspio naći dvije jednake. Uostalom, moj mi je prijatelj jednom rekao da ne postoje na svijetu dvije identične stvari, da stvari mogu biti samo jako slične, ali ne i identične. Počeo sam pažljivije tražiti, ali ništa. A morao sam ići kupiti Blic i Tip. Blic da se informišem, da vidim kakve su šanse u Velikom bratu poznatih, a Tip (časopis za one koji su ovisni o klađenju) da se bez rada obogatim. Međutim, nisam mogao naći čarape koje su iste. A ne mogu ni bosonog ići po novine i tako rušiti ugled čitalaca Blica, tj. Tipa. Umoran od pregledanja čarapa, otišao sam u kuhinju i bosonog skuvao palentu. Bosonog sam je jeo. Sjetio sam se kako je nekad bilo sve lakše. Ustaneš ujutro, baka pripremi i palentu i dvije iste čarape, i nemaš nikakve brige. Posebno kad je zima pa kad su čarape netom skinute sa radijatora. Zagledan u žuto ispred mojih očiju, poželio sam da se vrati to vrijeme. U tom trenutku mi je palo na pamet kako ljudi griješe kad dame sa žutom kosom nazivaju plavokosima. Njihova boja kose je ipak sličnija palenti, a palenta teško da može biti plava. Možda samo ona od plavog kukuruza koji je u našim krajevima prilično rijedak.
Vratio sam se u sobu, pogledao trideset čarapa na krevetu i odlučno krenuo u potragu za dvije iste. Poslije petnaest minuta sam shvatio da je to uzaludan posao. A sigurno je negdje u svemiru postojala ista takva hrpa čarapa, istih trideset čarapa kao na mom kerevetu. I sve su one čekale da ih neko spari. Možda je to mjesto u svemiru blizu mene, možda čak moja mašina za veš, tzv. rublje. Međutim, izgledalo je kao da je najviše što mogu očekivati danas da nađem dvije slične čarape, zokne kako bi to rekao moj prijatelj Darko Balog, a onda se poslije toga glasno smijao. Tako je govorila i njegova baka, ali se nije smijala. Ko zna, ona se vjerovatno smijala kad neko kaže sokne ili čarape. Ljudi se smiju različitim stvarima.
I, posljednja mogućnost bila je ona da odem na terasu i vidim da li se tamo nalazi neka čarapa kojoj bih se obradovao. Pregledao sam pažljivo skoro osušene čarape na štriku. Makar da nađem i vlažnu, osušiću je fenom, imam novi, stari je pregorio davno obavljajući ono za šta je i namijenjen - sušeći čarape u nuždi. Hm, ona jedna plava ima rupu na palcu. Eto šta ti je sudbina. Toliko toga smo zajedno prošli i sad je tome kraj. Nije mi bilo lako gledati je u tom stanju. Vratio sam se u stan. Sjeo sam na krevet zagledan u trideset čarapa. Onda je mala mačka koju sam pokupio s ulice u utorak sjela pored mene, baš na čarape, bosonoga kao i ja.
Danas je prvi jun, sjetio sam se. Vrijeme da napravim junski plan. A predvidio sam da jun bude pametno iskorišten (to je taj autobiografski dio priče). Ima samo trideset dana, premalo za natezanje sa čarapama. Zato sam se sagnuo i uzeo onu čarapu što je stajala pored stolice, a koju sam juče nosio i ostavio je tu kad sam se poslije dva Nikšićka piva smjestio u krevet. I druga je bila tu negdje, ona lijeva. Zavirio sam ispod kreveta i ona mi se odozdo nasmiješila. Obuo sam ih ( tokom jedenja palente sam osjetio sigurnost da se baš tako kaže), sjeo za stol, otvorio svesku i počeo pisati plan. Nekako sam se kod druge tačke sjetio Blica i Tipa, ali sam taj posao odložio za kasnije. Ima pametnijih stvari od toga. Na primjer, poslije podne napisati bolju priču od ove, a to neće biti teško. Napraviti plan za jul. Poslati dvije knjige. Reći onima u pošti da nije u redu što su mi isključili telefon i da ne bi bilo loše da ga danas uključe. Ne mogu sve to zapamtiti, moram zapisati...
Vratio sam se u sobu, pogledao trideset čarapa na krevetu i odlučno krenuo u potragu za dvije iste. Poslije petnaest minuta sam shvatio da je to uzaludan posao. A sigurno je negdje u svemiru postojala ista takva hrpa čarapa, istih trideset čarapa kao na mom kerevetu. I sve su one čekale da ih neko spari. Možda je to mjesto u svemiru blizu mene, možda čak moja mašina za veš, tzv. rublje. Međutim, izgledalo je kao da je najviše što mogu očekivati danas da nađem dvije slične čarape, zokne kako bi to rekao moj prijatelj Darko Balog, a onda se poslije toga glasno smijao. Tako je govorila i njegova baka, ali se nije smijala. Ko zna, ona se vjerovatno smijala kad neko kaže sokne ili čarape. Ljudi se smiju različitim stvarima.
I, posljednja mogućnost bila je ona da odem na terasu i vidim da li se tamo nalazi neka čarapa kojoj bih se obradovao. Pregledao sam pažljivo skoro osušene čarape na štriku. Makar da nađem i vlažnu, osušiću je fenom, imam novi, stari je pregorio davno obavljajući ono za šta je i namijenjen - sušeći čarape u nuždi. Hm, ona jedna plava ima rupu na palcu. Eto šta ti je sudbina. Toliko toga smo zajedno prošli i sad je tome kraj. Nije mi bilo lako gledati je u tom stanju. Vratio sam se u stan. Sjeo sam na krevet zagledan u trideset čarapa. Onda je mala mačka koju sam pokupio s ulice u utorak sjela pored mene, baš na čarape, bosonoga kao i ja.
Danas je prvi jun, sjetio sam se. Vrijeme da napravim junski plan. A predvidio sam da jun bude pametno iskorišten (to je taj autobiografski dio priče). Ima samo trideset dana, premalo za natezanje sa čarapama. Zato sam se sagnuo i uzeo onu čarapu što je stajala pored stolice, a koju sam juče nosio i ostavio je tu kad sam se poslije dva Nikšićka piva smjestio u krevet. I druga je bila tu negdje, ona lijeva. Zavirio sam ispod kreveta i ona mi se odozdo nasmiješila. Obuo sam ih ( tokom jedenja palente sam osjetio sigurnost da se baš tako kaže), sjeo za stol, otvorio svesku i počeo pisati plan. Nekako sam se kod druge tačke sjetio Blica i Tipa, ali sam taj posao odložio za kasnije. Ima pametnijih stvari od toga. Na primjer, poslije podne napisati bolju priču od ove, a to neće biti teško. Napraviti plan za jul. Poslati dvije knjige. Reći onima u pošti da nije u redu što su mi isključili telefon i da ne bi bilo loše da ga danas uključe. Ne mogu sve to zapamtiti, moram zapisati...
Generalna |
Permalink |
Komentari (7) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Jun 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |