Mladi luk

Ne mora sve što se napiše imati naslov (ustvari, ne mogu se sjetiti kako pametno da naslovim ovo što sam ispod napisao)

mladiluk | 04 Jun, 2007 02:51


Moj rođak iz Inđije jede pohovane tikvice. Ništa neobično, ima i drugih koji to jedu. Međutim, taj moj pedesetogodišnji rođak uzme jednu pohovanu tikvicu, namaže je pekmezom i onda je poklopi sa drugom pohovanom tikvicom i tako ih jede. Kaže da je to neobična poslastica. I da, jede ih hladne. Tople tikvice sa pekmezom bile bi bljutave.

Zabranjen mi je ulazak u Sjevernu Koreju. Bio sam juče. Na granici su mi uzeli mobilni telefon. Zabranjen je tamo. Rekli su mi da će mi ga vratiti kad se budem vraćao i obećali su da neće čačkati po njemu. Onda su me poslali kod brice. Ima jedan na granici, sa kosim očima. Kažu da je tri puta skuplji od onih u unutrašnjosti. Ali, 'ajde ti dođi dugokos u unutrašnjost i do brice u unutrašnjosti. Vratio sam se nazad. Kosa mi je dragocjena. O ovome ste mogli čitati i u novinama.

Saznao sam da je jedan moj šaljivi post (napomena za čitaoce koji su prvi put na blogu: ne mislim na post vezan za religiju i vjerske običaje) koji je sad obrisan, post od dvije rečenice, shvaćen na tri različita načina. Sva tri su pogrešna. Pisao sam kako bi dao Vuku bloguster bodove kad bi otvorio blog. Jedna me komšinica koja voli moj blog pitala da li sam pisao o njenom bratu. Jedna druga koja mi nije komšinica, ali smo išli zajedno u gimnaziju i nedavno smo se sreli u kafiću i popili crveno vino pitala me jesam li pisao o njenom dečku kojeg ja slučajno znam jer smo bili zajedno u partizanima. Jedan moj prijatelj me pitao da li sam ljut na one koji se ne zovu Vuk pa sam to napisao. A ja sam malo popio, pao mi je na um Vuk i tako je nastao post od dvije rečenice. Shvatili su ga Woodland, Djole the Faca i Bloger na struju. I možda još neki.

Vidio sam kako glavni konobar u jednom kafiću u Zmaj Jovinoj ulici uvodi svoga psa u kafić u kome je on glavni konobar. Zapamtio sam kako je malo manje važan konobar u istom tom kafiću prošle zime tjera o nekog gluvonijemog prosjaka iz istog kafića. Vidio sam kako se dva velika psa ispred kafića njuškaju. Pogledali su se i počeli su se njuškati oko guzice. Baš kao neki ljudi. Psi kratko žive. Možda je to razlog. Njihovi prijatelji na dvije noge, tačnije gazde, držali su ih na lancima i određivali su kuda će psi dalje ići. To je treći razlog. Sve ovo u toku trideset minuta.

Konobarica je rekla da je račun 1900 dinara. Dali smo joj 2500. Vratila je 300. Nisam ništa rekao jer je moj prijatelj dogovarao izlazak s njom na neku izložbu. Da li je umjesto novčanice od 500 dinara dala onu od 200 zbog zaljubljenosti ili lopovluka ostaće misterija. Da, da...

Pročitao sam horoskop danas. Shvatio sam da smo mi zmajevi (po kineskom horoskopu) rođeni u znaku jarca puno bolji od nekih drugih zmajeva u drugim znakovima, a posebno od nekih nezmajeva jaraca i posebno od nezmajeva rođenih kao nejarci.

Danas sam prvi put čuo da pored izuzetno popularne 063 mreže i pored nešto manje popularnih 062 i 065 mreža postoji i 064 mreža mobilnih pretplatnika. Eto kako se mobilna telefonija širi. A sjećam se da prije 11 godina niko u nas nije imao mobilni telefon. A gledaj sad. Čak i 064.

Oprao sam trešnje. Ubrao sam ih sa istog drveta kao i prije neki dan. Međutim, taj neki dan razlike je doveo do mogućnosti da se u trešnji zatekne crv. A ja sam vegetarijanac. Nije u redu pojesti crva. Sjeo sam za drveni stol ispod trešnje nakon što sam trešnje oprao u devet voda, da skinem tragove svojih prstiju i kiselih kiša. Onda sam izabrao tzv. metodu pučenja (kakva smiješna riječ, ali sam je se sad sjetio, radi se o jednostavnom čišćenju plodova od košpica prije nego se plod pojede) da provjerim na uzorku od 150 trešanja jesu li crvljive. Poslije 150 provjerenih trešanja ispostavilo se da je broj onih nastanjenih bijelim kolutićavcima 0%. To je značilo da sa sigurnošću i bez bojazni mogu jesti dalje. Ali više mi se nije jelo.

A sutra ide ozbiljna priča, u skladu sa čitavom političko-ekonomskom situacijom u našoj zemlji, nije vrijeme za šalu i neozbiljnost. A u utorak ide spektakularna priča za sve one koji imaju i želju i dovoljno strpljenja za dugačke priče. I ako se ja odvažim da pustim tu priču. Radi se o mojoj prvoj priči napisanoj u utorak 7. juna 2005. godine na istom ovom kompjuteru na kojem sad pišem, a i u istoj ovoj sobi u kojoj je tada bilo manje prašine. Možda stavim i sliku stola i tako održim obećanje dato blogerima koji su me davno prozvali. Upisao sam jednodnevni kurs na kome se uči kako prebaciti sliku sa mobilnog ili aparata na kompjuter. Sutra mi je prvi dan te obuke.

Za kraj i jedna strofa koje sam se odjednom sjetio. Nemojte je preskočiti vi što ne volite stihove, a ni vi što ste umjesto engleskog u školi učili ruski i što gledate samo filmove na francuskom i odvratnom španskom pa vam je engleski potpuno nepoznat. Ovo je lako, a i važno je kao i sve ovo što sam iznad napisao, ako ne i važnije.

In you I see dirty
In you I count stars
In you I feel so pretty
In you I taste god

Još malo!

Generalna | Sledeći | Prethodni | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

Komentari

Re: Ne mora sve što se napiše imati naslov (ustvari, ne mogu se sjetiti kako pametno da naslovim ovo što sam ispod napisao)

becha | 18/08/2007, 00:38

Zar ovde nije bilo komentara?
Pa mogao je bar neko da se zahvali...

Re: Ne mora sve što se napiše imati naslov (ustvari, ne mogu se sjetiti kako pametno da naslovim ovo što sam ispod napisao)

mandrak72 | 17/06/2009, 00:54

Marmelada sa lukom. Svi će reći da je to glupost, ali jenom sam probao. Nije loše, ali ne činim to da se ne bih navukao.
pozdrav

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb