Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
mladiluk | 02 Jun, 2007 12:59
Jutros sam naišao na ogroman problem. Imao sam namjeru da, baš kao i juče, obujem čarape. Isto je bilo i prije dva dana. Najprije sam sjedio na krevetu deset minuta i razmišljao da li se čarape obuvaju ili oblače. Nisam odgonetnuo pa sam odlučio da razmislim još pet minuta. Ništa. Shvativši da život prolazi dok ja razmišljam, ustao sam i otvorio ladicu poznatiju kao fioka. Sve su čarape bile rasparene pa sam ih sve zajedno izvukao i stavio na krevet. Tražio sam dvije iste. Isto to je danas u gradu i prigradskim naseljima radilo još oko 300 000 ljudi, ako je vjerovati statističarima i prodavcima čarapa. Međutim, ni uz najveći napor nisam uspio naći dvije jednake. Uostalom, moj mi je prijatelj jednom rekao da ne postoje na svijetu dvije identične stvari, da stvari mogu biti samo jako slične, ali ne i identične. Počeo sam pažljivije tražiti, ali ništa. A morao sam ići kupiti Blic i Tip. Blic da se informišem, da vidim kakve su šanse u Velikom bratu poznatih, a Tip (časopis za one koji su ovisni o klađenju) da se bez rada obogatim. Međutim, nisam mogao naći čarape koje su iste. A ne mogu ni bosonog ići po novine i tako rušiti ugled čitalaca Blica, tj. Tipa. Umoran od pregledanja čarapa, otišao sam u kuhinju i bosonog skuvao palentu. Bosonog sam je jeo. Sjetio sam se kako je nekad bilo sve lakše. Ustaneš ujutro, baka pripremi i palentu i dvije iste čarape, i nemaš nikakve brige. Posebno kad je zima pa kad su čarape netom skinute sa radijatora. Zagledan u žuto ispred mojih očiju, poželio sam da se vrati to vrijeme. U tom trenutku mi je palo na pamet kako ljudi griješe kad dame sa žutom kosom nazivaju plavokosima. Njihova boja kose je ipak sličnija palenti, a palenta teško da može biti plava. Možda samo ona od plavog kukuruza koji je u našim krajevima prilično rijedak.
Vratio sam se u sobu, pogledao trideset čarapa na krevetu i odlučno krenuo u potragu za dvije iste. Poslije petnaest minuta sam shvatio da je to uzaludan posao. A sigurno je negdje u svemiru postojala ista takva hrpa čarapa, istih trideset čarapa kao na mom kerevetu. I sve su one čekale da ih neko spari. Možda je to mjesto u svemiru blizu mene, možda čak moja mašina za veš, tzv. rublje. Međutim, izgledalo je kao da je najviše što mogu očekivati danas da nađem dvije slične čarape, zokne kako bi to rekao moj prijatelj Darko Balog, a onda se poslije toga glasno smijao. Tako je govorila i njegova baka, ali se nije smijala. Ko zna, ona se vjerovatno smijala kad neko kaže sokne ili čarape. Ljudi se smiju različitim stvarima.
I, posljednja mogućnost bila je ona da odem na terasu i vidim da li se tamo nalazi neka čarapa kojoj bih se obradovao. Pregledao sam pažljivo skoro osušene čarape na štriku. Makar da nađem i vlažnu, osušiću je fenom, imam novi, stari je pregorio davno obavljajući ono za šta je i namijenjen - sušeći čarape u nuždi. Hm, ona jedna plava ima rupu na palcu. Eto šta ti je sudbina. Toliko toga smo zajedno prošli i sad je tome kraj. Nije mi bilo lako gledati je u tom stanju. Vratio sam se u stan. Sjeo sam na krevet zagledan u trideset čarapa. Onda je mala mačka koju sam pokupio s ulice u utorak sjela pored mene, baš na čarape, bosonoga kao i ja.
Danas je prvi jun, sjetio sam se. Vrijeme da napravim junski plan. A predvidio sam da jun bude pametno iskorišten (to je taj autobiografski dio priče). Ima samo trideset dana, premalo za natezanje sa čarapama. Zato sam se sagnuo i uzeo onu čarapu što je stajala pored stolice, a koju sam juče nosio i ostavio je tu kad sam se poslije dva Nikšićka piva smjestio u krevet. I druga je bila tu negdje, ona lijeva. Zavirio sam ispod kreveta i ona mi se odozdo nasmiješila. Obuo sam ih ( tokom jedenja palente sam osjetio sigurnost da se baš tako kaže), sjeo za stol, otvorio svesku i počeo pisati plan. Nekako sam se kod druge tačke sjetio Blica i Tipa, ali sam taj posao odložio za kasnije. Ima pametnijih stvari od toga. Na primjer, poslije podne napisati bolju priču od ove, a to neće biti teško. Napraviti plan za jul. Poslati dvije knjige. Reći onima u pošti da nije u redu što su mi isključili telefon i da ne bi bilo loše da ga danas uključe. Ne mogu sve to zapamtiti, moram zapisati...
Vratio sam se u sobu, pogledao trideset čarapa na krevetu i odlučno krenuo u potragu za dvije iste. Poslije petnaest minuta sam shvatio da je to uzaludan posao. A sigurno je negdje u svemiru postojala ista takva hrpa čarapa, istih trideset čarapa kao na mom kerevetu. I sve su one čekale da ih neko spari. Možda je to mjesto u svemiru blizu mene, možda čak moja mašina za veš, tzv. rublje. Međutim, izgledalo je kao da je najviše što mogu očekivati danas da nađem dvije slične čarape, zokne kako bi to rekao moj prijatelj Darko Balog, a onda se poslije toga glasno smijao. Tako je govorila i njegova baka, ali se nije smijala. Ko zna, ona se vjerovatno smijala kad neko kaže sokne ili čarape. Ljudi se smiju različitim stvarima.
I, posljednja mogućnost bila je ona da odem na terasu i vidim da li se tamo nalazi neka čarapa kojoj bih se obradovao. Pregledao sam pažljivo skoro osušene čarape na štriku. Makar da nađem i vlažnu, osušiću je fenom, imam novi, stari je pregorio davno obavljajući ono za šta je i namijenjen - sušeći čarape u nuždi. Hm, ona jedna plava ima rupu na palcu. Eto šta ti je sudbina. Toliko toga smo zajedno prošli i sad je tome kraj. Nije mi bilo lako gledati je u tom stanju. Vratio sam se u stan. Sjeo sam na krevet zagledan u trideset čarapa. Onda je mala mačka koju sam pokupio s ulice u utorak sjela pored mene, baš na čarape, bosonoga kao i ja.
Danas je prvi jun, sjetio sam se. Vrijeme da napravim junski plan. A predvidio sam da jun bude pametno iskorišten (to je taj autobiografski dio priče). Ima samo trideset dana, premalo za natezanje sa čarapama. Zato sam se sagnuo i uzeo onu čarapu što je stajala pored stolice, a koju sam juče nosio i ostavio je tu kad sam se poslije dva Nikšićka piva smjestio u krevet. I druga je bila tu negdje, ona lijeva. Zavirio sam ispod kreveta i ona mi se odozdo nasmiješila. Obuo sam ih ( tokom jedenja palente sam osjetio sigurnost da se baš tako kaže), sjeo za stol, otvorio svesku i počeo pisati plan. Nekako sam se kod druge tačke sjetio Blica i Tipa, ali sam taj posao odložio za kasnije. Ima pametnijih stvari od toga. Na primjer, poslije podne napisati bolju priču od ove, a to neće biti teško. Napraviti plan za jul. Poslati dvije knjige. Reći onima u pošti da nije u redu što su mi isključili telefon i da ne bi bilo loše da ga danas uključe. Ne mogu sve to zapamtiti, moram zapisati...
Generalna |
Sledeći | 
Prethodni |
Komentari (7) | 
Trekbekovi (0)
Komentari
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
Pasha | 04/06/2007, 15:22
Da li stvarno pises 2 price na dan? Cini se da pises s lakocom, koliko ti je potrebno u proseku da napises nesto smisleno?
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
mladiluk | 04/06/2007, 17:38
#Goco, ovo je vrlo autobiografsko, kao i sve ostalo. A nekako zaradim... :). Pozdrav tebi i Sofiji.
#Pasha, nekad dvije, nekad i više. Hvala na zapažanju. Ne znam koliko mi treba za smislene priče, volim pisati samo besmislene :). Pozdrav i tebi ostavljam.
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
leklerk | 08/06/2007, 13:14
ni alice cooper ne bi bolje,
pa ni komsija koji je njegovo godiste,
a ni njegov mladji brat
:)
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
Connor MacLeod | 17/07/2007, 02:36
Znaci ipak nisam jedini koji je susio carape fenom !!! Gde li je sad moja (uskoro ex) zena da cuje ovo?
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
mandrak72 | 17/06/2009, 01:02
Ja čak i ne pokušavam spariti čarape. Ako su sparene, sparene su, ako ne neću da provodadžišem. Čak ponekad rasparim pa uzmem plavu i crnu. Niko još nije primjetio. Vučem ih za nos.
pozdrav
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
carape | 17/01/2012, 12:34
Muka je to velika; dve iste carape. Ja svako jutro imam isti problem i iygubim minimum 10 minuta.
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Jun 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Re: Jedna autobiografska priča, a nije o žurci kod Alicea Coopera
goca | 02/06/2007, 16:27
ako je ovo stvarno autobiografsko, kad stigneš da zaradiš za palentu i novine?
pozdrav od goce i sofije