Tko želi biti dvomilijunaš
mladiluk | 23 April, 2007 23:50
U Blicu postoji nagradna igra u kojoj se mogu osvojiti dva miliona dinara. To traje već neko vrijeme, dobitnik se očekuje. Kupiš Blic za 20 dinara, a osvojiš dva miliona. To znači da bi u tom slučaju bio u plusu 1 999 980 dinara. Nije malo.
Vođen tom računicom, odlučio sam da se aktivnije uključim. Prošle nedjelje sam svaki dan kupovao po jedan primjerak. I svakog dana sam, prije čitanja bilo kakvih vijesti, provjeravao da li sam nešto zaradio. Svaki dan je pisalo "Niste osvojili nagradu". Nema veze, svakim danom se šansa da je osvojim povećava. Imam osjećaj da ću dobiti ta dva miliona (dva milijuna za čitaoce sa zapada). Ako se tome doda da sam veliki favorit u igri "Mladinske knjige" gdje je nagrada iste visine, dolazi se do sume od četiri miliona dinara (četiri milijuna dinara za čitaoce sa zapada, ili sa istoka, ako uzmemo da ovo čita neko u Sloveniji).
Danas sam odlučio da pojačam pritisak, da moje učešće u ovoj igri bude intenzivinje. U radnji koja se nalazi pored moje zgrade kupio sam dva Blica. Time sam šansu da postanem dobitnik nagrade udvostručio. Otvorio sam loz (ne znam je li to loz, ali dobro mi zvuči ta riječ). Ništa. "Niste osvojili nagradu. Učestvujte i dalje u nagradnoj igri", pisalo je. A ne, ti ćeš učestvovati. Gledaj me sad. Odmah sam otišao u kiosk preko puta i izvukao tri primjerka sa hrpe novina. Jedan sa vrha i dva iz sredine. Kao nekad čokoladice "Životinjskog carstva". Onda sam provjerio i opet ništa. Odlučio sam uložiti još sto dinara pa sam sjeo u auto i odjurio u drugi dio grada i kupio pet komada. U povratku sam naišao na još sedam kioska i dvije prodavnice i uzeo još devet komada. Misleći da ni to nije dovoljno, zastao sam pored jednog velikog kioska i pokupovao sve Bliceve koje su imali. Vratio sam se u stan sa hrpom novina, sam sam sebi ličio na nekog sakupljača starog papira. Čitaoci koji su danas zahvaljujući meni ostali bez svog primjerka Blica ostali su uskraćeni za horoskop, a neće saznati ni da je Džej Lo na Sandrin rođendan stigla helikopterom, a ni to da je Seve pokazala gaćice. Ja to sad znam. Hvala Blicu na značajnim vijestima.
E, sad sam najavio mogućnost dobitka. Još nisam provjerio kupone za nagradnu igru. Sad krećem. Blic po Blic. Imam osjećaj da ću vam se u komentarima javiti kao milioner.
Vođen tom računicom, odlučio sam da se aktivnije uključim. Prošle nedjelje sam svaki dan kupovao po jedan primjerak. I svakog dana sam, prije čitanja bilo kakvih vijesti, provjeravao da li sam nešto zaradio. Svaki dan je pisalo "Niste osvojili nagradu". Nema veze, svakim danom se šansa da je osvojim povećava. Imam osjećaj da ću dobiti ta dva miliona (dva milijuna za čitaoce sa zapada). Ako se tome doda da sam veliki favorit u igri "Mladinske knjige" gdje je nagrada iste visine, dolazi se do sume od četiri miliona dinara (četiri milijuna dinara za čitaoce sa zapada, ili sa istoka, ako uzmemo da ovo čita neko u Sloveniji).
Danas sam odlučio da pojačam pritisak, da moje učešće u ovoj igri bude intenzivinje. U radnji koja se nalazi pored moje zgrade kupio sam dva Blica. Time sam šansu da postanem dobitnik nagrade udvostručio. Otvorio sam loz (ne znam je li to loz, ali dobro mi zvuči ta riječ). Ništa. "Niste osvojili nagradu. Učestvujte i dalje u nagradnoj igri", pisalo je. A ne, ti ćeš učestvovati. Gledaj me sad. Odmah sam otišao u kiosk preko puta i izvukao tri primjerka sa hrpe novina. Jedan sa vrha i dva iz sredine. Kao nekad čokoladice "Životinjskog carstva". Onda sam provjerio i opet ništa. Odlučio sam uložiti još sto dinara pa sam sjeo u auto i odjurio u drugi dio grada i kupio pet komada. U povratku sam naišao na još sedam kioska i dvije prodavnice i uzeo još devet komada. Misleći da ni to nije dovoljno, zastao sam pored jednog velikog kioska i pokupovao sve Bliceve koje su imali. Vratio sam se u stan sa hrpom novina, sam sam sebi ličio na nekog sakupljača starog papira. Čitaoci koji su danas zahvaljujući meni ostali bez svog primjerka Blica ostali su uskraćeni za horoskop, a neće saznati ni da je Džej Lo na Sandrin rođendan stigla helikopterom, a ni to da je Seve pokazala gaćice. Ja to sad znam. Hvala Blicu na značajnim vijestima.
E, sad sam najavio mogućnost dobitka. Još nisam provjerio kupone za nagradnu igru. Sad krećem. Blic po Blic. Imam osjećaj da ću vam se u komentarima javiti kao milioner.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Tridesetogodišnjak na krštenju
mladiluk | 17 April, 2007 10:04
Momčilo je odlučio da se krsti. Dugo mu je trebalo da se odvaži na taj korak. Njegovi roditelji su se sedamdesetih godina dogovorili da sačekaju da Momčilo odraste i da sam odluči koja mu je religija najbliža i najprihvatljivija. A Momčilo je završio školu i fakultet, a sve to vrijeme je mnogo čitao i razmišljao kojoj crkvi da se prikloni. Nije imao nikakvih ponuda, ako se izuzme to što su mu Jehovini svjedoci dva puta dolazili pred vrata i što su mu aktivisti Srpske pravoslavne crkve u Zmaj Jovinoj ulici četiri puta htjeli zakačiti krstić vrijedan sto dinara. Momčilo se nije dao. Odupro se i raskošnoj katedrali u centru grada, a i zovu adventista koji su redovno pjevali pored kladionice u kojoj se vikendom kladio. Čitao je knjige o religiji, analizirao, mislio, mozgao i čekao. A onda je u tridesetoj godini života odlučio da je vrijeme da se okrene bogu. Izbor je pao na Srpsku pravoslavnu crkvu.
I Momčilo je našao kuma. Bio je to njegov prijatelj Branislav. Branislav je bio vjernik već trideset godina, iako je u crkvi posljednji put bio kad se ženio njegov komšija Dobrivoj. I bilo mu je dosadno tada. A i predposljednji put kad se ženio njegov drugi komšija, Igor. A i Milivoj, komšija iz susjedne ulice. Momčilo je pažljivo izabrao kuma. Bio je svjestan da to mora biti neko ko mu je blizak, a ko se opet nije rugao crkvi i vjeri bez potrebe. Branislav mu je na sve to rekao:
"Slušaj, kume. Postalo je popularno da se govori protiv vjere i crkve, protiv vjernika, kad ima razloga i povoda, a i kad nema. Svaka šuša i budala danas uzima crkvu u usta kad želi skrenuti pažnju na sebe, govore čak i protiv čitave religije, iako postoje puno opasnije institucije i ljudi, ali oni mogu i uzvratiti pa kritike postaju opasne. Baš kao što se i svakakav ološ i šljam poziva na boga i kao što svakakve idiote možete vidjeti pored popova, a i u mantijama. I sam si svjestan toga... A ja sam čist."
Sve je bilo dogovoreno za nedjelju u 14 sati. I vrijeme ih je poslužilo, bilo je sunčano i bilo je prijatno stajati ispred crkve u kojoj se u to vrijeme krstio neki dvadesetdvogodišnjak. Skupilo se dosta publike, a stigli su i glavni akteri, budući vjernik Momčilo, kum Branislav i sveštenik Arsenije. Oko njih su bili vjernikovi roditelji, njegova djevojka, njeni roditelji i dva njena brata, rodbina, dalja rodbina, rodbina koja je za tu priliku došla iz Norveške, prijatelji, stranački saborci, komšije, jedan čovjek koga niko nije poznavao i petnaestak Momčilovih prijatelja. Ceremonija je počela na vrijeme. Pop je rutinski obavljao svoj dio posla čekajući isplatu. Momčilo je bio malo uznemiren i uzbuđen jer se nikad ranije nije krstio. Kum Branislav je stajao mirno. Publika je potpuno spokojno i tiho posmatrala obred iz pozadine. Pažljivo su pratili situaciju u centralnom dijelu crkve. Čuo se samo sveštenik. Izgledalo je da će sve proći uobičajenim tokom, još jedno u nisu rutinskih krštenja.
A onda je došlo do faze u kojoj budući vjernik i božji sin treba podići nogavicu da pop tamo nešto obavi, miropomazanje ako se dobro sjećam. Momčilo je podigao nogavicu, a ispod nje se, iznad cipele, pojavila čarapa. Na svijetloj čarapi tridesetogodišnjeg Momčila ukazao se crtež Barta Simpsona. Pop, kum i mnogobrojni gledaoci prasnuli su u smijeh. Crkva se tresla od gromkog smijeha. Bilo je to krštenje sa najviše smijeha otkako je crkva izgrađena. Smijanje nije prestalo ni nekoliko sati poslije svega. Kažu da i popovi širom eparhije prepričavaju ovaj događaj kao vrhunsku anegdotu. Eto kako krštenje može biti neobično zanimljvo.
I Momčilo je našao kuma. Bio je to njegov prijatelj Branislav. Branislav je bio vjernik već trideset godina, iako je u crkvi posljednji put bio kad se ženio njegov komšija Dobrivoj. I bilo mu je dosadno tada. A i predposljednji put kad se ženio njegov drugi komšija, Igor. A i Milivoj, komšija iz susjedne ulice. Momčilo je pažljivo izabrao kuma. Bio je svjestan da to mora biti neko ko mu je blizak, a ko se opet nije rugao crkvi i vjeri bez potrebe. Branislav mu je na sve to rekao:
"Slušaj, kume. Postalo je popularno da se govori protiv vjere i crkve, protiv vjernika, kad ima razloga i povoda, a i kad nema. Svaka šuša i budala danas uzima crkvu u usta kad želi skrenuti pažnju na sebe, govore čak i protiv čitave religije, iako postoje puno opasnije institucije i ljudi, ali oni mogu i uzvratiti pa kritike postaju opasne. Baš kao što se i svakakav ološ i šljam poziva na boga i kao što svakakve idiote možete vidjeti pored popova, a i u mantijama. I sam si svjestan toga... A ja sam čist."
Sve je bilo dogovoreno za nedjelju u 14 sati. I vrijeme ih je poslužilo, bilo je sunčano i bilo je prijatno stajati ispred crkve u kojoj se u to vrijeme krstio neki dvadesetdvogodišnjak. Skupilo se dosta publike, a stigli su i glavni akteri, budući vjernik Momčilo, kum Branislav i sveštenik Arsenije. Oko njih su bili vjernikovi roditelji, njegova djevojka, njeni roditelji i dva njena brata, rodbina, dalja rodbina, rodbina koja je za tu priliku došla iz Norveške, prijatelji, stranački saborci, komšije, jedan čovjek koga niko nije poznavao i petnaestak Momčilovih prijatelja. Ceremonija je počela na vrijeme. Pop je rutinski obavljao svoj dio posla čekajući isplatu. Momčilo je bio malo uznemiren i uzbuđen jer se nikad ranije nije krstio. Kum Branislav je stajao mirno. Publika je potpuno spokojno i tiho posmatrala obred iz pozadine. Pažljivo su pratili situaciju u centralnom dijelu crkve. Čuo se samo sveštenik. Izgledalo je da će sve proći uobičajenim tokom, još jedno u nisu rutinskih krštenja.
A onda je došlo do faze u kojoj budući vjernik i božji sin treba podići nogavicu da pop tamo nešto obavi, miropomazanje ako se dobro sjećam. Momčilo je podigao nogavicu, a ispod nje se, iznad cipele, pojavila čarapa. Na svijetloj čarapi tridesetogodišnjeg Momčila ukazao se crtež Barta Simpsona. Pop, kum i mnogobrojni gledaoci prasnuli su u smijeh. Crkva se tresla od gromkog smijeha. Bilo je to krštenje sa najviše smijeha otkako je crkva izgrađena. Smijanje nije prestalo ni nekoliko sati poslije svega. Kažu da i popovi širom eparhije prepričavaju ovaj događaj kao vrhunsku anegdotu. Eto kako krštenje može biti neobično zanimljvo.
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Dobar dan, komšija (drugi dio)
mladiluk | 15 April, 2007 05:16
Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam opet ustao sa stolice. Ovaj put je, za razliku od dosadašnjih prekidanja mojih poslova, razlog bilo zvono. A sad sigurno dolazi moj prijatelj da popijemo po jednu. Ali ne, bili su to neki anketari.
"Dobar dan, mi smo iz agencije..."
"Da, da, znam."
"Da li biste bili ljubazni da nam odgovorite na nekoliko pitanja vezanih za..."
"Bio bih ljubazan. Ali kako da vjerujem da će podaci objavljeni u novinama biti identični onima s terena?"
"Pa mi smo ozbiljna i pouzdana agencija..."
"Slušajte, dragi ljudi. Ja sad kuvam palentu i moram žuriti da promiješam, da ne zagori. Nemojte se ljutiti."
"Do viđenja."
"Do viđenja."
Stvarno, dobro mi bi došla palenta. Svratio sam u kuhinju i pristavio vodu. Zadubio sam se u čitanje u južnom dijelu svoje sobe i nisam se ni sjetio da sam uključio štednjak, a štednjak mi je novi model, bez onog sata koji je nekada postojao pa je zvonio kad ga naviješ. Pola vode je isparilo kad sam ustao jer je neko zvonio ispred moga stana.
"E, komšija, je l' bi mogao da mi pomogneš?" rekao je komšija dva sprata iznad mene.
"Mogu ako je u domenu mojih skromnih moći."
"Ma jeste. Jesi sam kući?"
"Jesam", začudio sam se potpuno zbunjen pitanjem. Onda je on nastavio malo tiše:
"Ma ispao mi je džoint dok sam gledao kroz prozor drveće i ptice. Je l' bi mogao da mi ga doneseš, velik je, a nisam ni počeo..."
Pustio sam ga na terasu, on je brzo našao tu veselu cigaretu i otišao. Još me pitao da li sam raspoložen da i ja malo povučem, ali sam se opet opravdao palentom. Eto, nakon kobasice, novina, lijevog krila žaluzine, daljinskog upravljača i kaveza za ptice, sad mu je na moju terasu pao i džoint.
Pripremio sam palentu. Upravo kad je pozvonio neznani gost. Nema sumnje, ovo su Jehovini svjedoci, rekao sam u sebi.
"Dobar dan", rekla je djevojka sa naočarama. Pored nje je bila još jedna bez naočara i ona je ponovila ovošto je rekla njena prijateljica slabijeg vida.
"Dobar dan."
"Je l' imate nekoliko minuta vremena da porazgovaramo?"
"Apsolutno, baš se veselim što vas vidim", nasmijao sam se. "Jeste li vi iz suda?"
"Ne, mi smo Jehovini svjedoci."
"A vi ste. Kako je stari Jehova?" pitao sam i oboje smo se zbunili. Nakon uvoda slijedilo je novo pitanje:
"Da li ti veruješ u život posle smrti i da je ovo samo prolazno?" Da li veruješ u večni život?"
"Ne."
"Zašto ne?" pitala me ozbiljno pa sam shvatio da sam pogrešno odgovorio.
"Ustvari, da, vjerujem. Da, da, vjerujem u vječni život", odgovorio sam poput nesigurnog đaka koji očekuje poklonjenu trojku.
Onda su pitanja postala komplikovanija, a profesorica je bila od onih koje nadugačko i naširoko vole objašnjavati. Srećom, spasila me palenta koju sam iznio pred njih u metalnoj posudi srebrne boje. Palenta se dimila. Hvala palenti.
Zalio sam palentu jogurtom, već je bila mlaka. Žuto-bijela kombinacija djelovala je primamljivo kao griz posut naribanom čokoladom. Tokom trećeg zalogaja zvono.
Poskočio sam sa stolice kao ofuren nestrpljivo želeći da vidim ko me obradovao svojom posjetom.
"Pomaže bog, komšija", rekao je stariji dečko iz crkve, poznat po tome da skuplja novce često ne bi li konačno završili tu veliku građevinu u blizini.
"Bog vam pomog'o", ispalio sam veselo kao iz topa.
"Komšija, gradnja crkve je ušla u poslednju fazu i sad skupljamo novce za podno grejanje, pa... Da li bi ti mogao da pomogneš nekako?"
"Slab sam u postavljanju cijevi, mogu vam dati broj telefona jednog dobrog majstora. A ako ste mislili na novce, ni tu ne mogu. Sad sam dao sto dinara gladnim Ciganima, a juče me u kladionici srušila Lokomotiva iz Moskve. Vidite, nikome više ne mogu vjerovati kad me i pravoslavni Rusi izdaju. Možda u četvrtak jer ima vanredno kolo."
"Hvala, komšija. Vidimo se u četvrtak."
"Vidimo se. Do viđenja."
Da, palenta se već ohladila i bila je bolja negoli prije. Šteta što je nisam imao s kim podijeliti. Sjetio sam se nekih mojih prijatelja. Gdje su, šta rade? "Ding-dong", čulo se. Ustvari, nije ding-dong jer imam ono zvoni koje zvoni onoliko dugo koliko dugo ga držiš, dok ne ne (gle, dva ne jedno do drugog, kao one spojene trešnje, ili kao dvije sličice u čokoladici Životinjsko carstvo; nevjerovatan događaj) stane zbog nestajanja struje, ali u zoru je teško jasno odrediti onomatopeju (jer ovo dobro napisano, onomatopeja je oponašanje zvukova iz prirode, a zvono je isto priroda) moga (zbog ovoga neki znaju za koju stranku ja glasam svaki put) zvona (koliko zagrada, a sve su okrugle).
"Dobar dan, izvolite", rekao sam čovjeku uskog lica.
"Dobar dan, dobri čovječe", rekao mi je čovjek uskog lica, a onda je nastavio: "Mi smo iz kompanije Kirbi. Prodajemo usisavače."
"Dobro došli, dragi Kirbi. Kako vam mogu pomoći, dragi čovječe? Jel' (!) ste vi rođak Ripa Kirbija?"
"Jesam isto koliko ste i vi veliki vezir Haruna Al Prašida, dragi brkati čovječe", rekao je on, a ja sam desnim prstima prešao ispod nosa da vidim šta se tamo događa.
"Imate neku robu za mene, koliko vidim."
"Upravo tako, moj prijatelju, budući kupče. Imamo specijalne usisavače koji usisavaju sve, uključujući prašinu, grinje, viruse, mikroorganizme i bubice što vam ih je DB postavio jer glasate za stranku za koju glasate oduvijek, dobri moj i pošteni..."
"Jebemti, pa to mi treba. Sam bog vas je poslao. Hvala i njemu i Jehovi."
"Da li imate deset minuta vremena da vam na licu mjesta demonstriram kako naš usisavač čisti?"
"Ma, znate šta? Ja sam usisao sad nedavno, nema ni petnaest dana. Pa ako biste mogli doći za petnaest dana kad se skupi malo smeća i prašine..."
"Dajte sad", rekao je Kirbi gurnuo nogu prema pragu i vratima koja sam zatvarao. Nije uspio i preostalo mu je samo da ode kod susjeda dva sprata prema nebu. Tamo će sigurno nešto usisati. Ako ne u usisavač, onda u pluća.
Vratio sam se palenti. Taman sam pojeo onaj šećer što se skupio na dnu tanjira, a bilo ga je oko dvadeset dekagrama i krckao je pod mojim blend a med zubima kad se začula zvučna signalizacija. Neko je stajao pred mojim vratima. Popularnost. Otvorio sam. Maršavi gospodin je stajao sa poluotvorenim koferom u kome su stajali noževi.
"Ovaj vam je za jabuke, ovaj za meso, ovaj za paradajz, a ovaj seče sir. Ovaj je za mazanje paštete, ovaj za mazanje nepasiranog pekmeza na hleb, a može i na kolače, ovaj od tvrđeg čelika za mazanje zdenka sira direktno iz frižidera, ovaj je za topao hleb, ovaj je za lubenice, imamo za šarene i za čisto zelene, a ovaj najveći za obračun sa onima koji navijaju za pogrešan klub. Imamo i ove noževe za razračunavanje sa onima koji nisu naši jer nikad se ne zna...", počeo je on napamet naučenu pjesmicu.
"E, rado bih kupio noževe, ali sam sve novce spizdio za Kirbi usisavač. Ajde pogledajte kako radi, ajde. Jebote, usisava sve, diže metalne dvadesetodinarke sa poda sa trideset centimetara visine. U dnevnome mi je boravku odlijepio dva kvadrata parketa, jebote! ", vukao sam ga ra njegov lijevi pamučni rukav.
"Nemam ja vremena za to. A ni novca. Ja prodajem noževe ne bih li zaradio za Kirbija. Ovi su za..."
"Koji su za meso?"
"Ovaj ovdje", pokazao je jedan veliki i zli nož.
"Koje meso?"
"Sve, svinjetina, govedina, teletina..."
"E...", podigao sam desnu ruku čija je šaka bila skupljena i ispružen je bio samo prijeteći kažiprst. Onda sam je, pomjerajući je u laktu za devedeset stepeni po Rihteru, žustro spustio prema njemu sa tim ispruženim kažiprstom i uzviknuo: "Odjebite!" pa sam podigao ruklu i u toku ponovnog spuštanja glasno ponovio: "Odjebite!"
Svidjelo mi se i u zgradi se čulo samo resko "odjebite, odjebite". On je zaklopio kofer i krenuo da pobjegne iz zgrade dok sam ja za njim vikao da odjebe. I odjebao je. Znao sam da se nikad više neće vratiti.
Spremio sam tanjir i posudu za palentu u perilicu za suđe kad je neko pozvnio. O jebemti, pa ko je sad? Sve sam vas već potrošio, pustite me na miru. Da li će doći neko da trgnemo vino, rakiju? Ili samo ovi kapitalisti?
"Dobar dan", rekli su mi neko dvoje ljudi, očigledno mladi bračni par. Dodali su da su ih poslali iz neke agencije za nekretnine, traže broj 31. Nisu znali da je ovo broj 13 i da je u pitanju greška. Ali, šteta je propustiti druženje. A i žena je bila zgodna, u suknji do koljena i u nekom laganom kaputu. Atraktivna. Muž je bio njonjo, šmokljan, podsjećao me na neke blogere na koje sam naišao kad sam jednom zalutao pa čitao te njihove kvazipriče. Pokazivao sam im stan, rekao da je sve namješteno po feng šui principu, da smo u ulazu svi složni, da podzemne vode blagotvorno djeluju na stanare, da je raspored prostorija idealan i da su ubistva u ulazu vrlo rijetka. Ponudio sam ih jelom, odbili su. Ponudio sam ih pićem. Dama je popila "Knjaza Miloša", gospodin je eksirao "Vodu vodu". Ja sam trgnuo dvije čaše Ždrepca.
"Sviđa nam se stan. Kažu da je povoljno dajete?"
"Da, 160 000."
"Evra?"
"Ne, čeških kruna. Pa normalno da evra, jebiga."
"Pa to nam se čini malo skupo..."
"A šta ste očekivali? Pa ovdje ima 78 kvadrata. I centralno grijanje."
"Ali 160 000..."
"Evo, 158 000 jer ste mi simpatični."
"Pa to izlazi iz okvira naših mogućnosti, gospodine", kaže on nazivajući me gospodinom iako sam ja znao da nisam obrisao brkove od jogurta iz palente. E kako novac može od čovjeka napraviti budalu. Ja sam za njega bio gospodin sa jogurt brkovima.
"158 000 je moja zadnja cijena", odgovorio sam i naglo se naslonio na stolicu prekrstivši ruke na grudima. Otišli su, stan im je bio skup. A oduzeli su mi 10 minuta razgledajući ga.
Odlučio sam da više nikome ne odgovaram toga dana, da ne otvaram vrata. Nazvao sam prijatelja.
"Šta radiš?"
"Ništa", odgovorio je odsutno.
"Ajde dođi da popijemo po jednu i da malo pričamo kao ljudi."
"Ne mogu. Sad sam na MSN-u, dopisujem se s jednom curom."
"Šta je, cyberveza?"
"Ne, družimo se, nikad je nisam vidio, ali mi je poslala jednu sliku."
"Do viđenja."
"Zdravo."
Onda sam se zagledao u zid. Pozvonio je neko. Opet.
"Šta je? Ko je?" viknuo sam nakon jednog minuta neprekidnog zvonjenja.
"Ja sam, daj otvori", prepoznao sam glas mog tridesetogodišnjeg frenda.
"Jesi stvarno ti ili si se učlanio u Kirbije pa prodaješ usisavače i hoćeš da mi izmuzeš još dvije hiljade evra?"
"Ne, ja sam Jehovin svjedok koji prodaje noževe, a ne bi bilo loše da mi daš doprinos za pravoslavnu crkvu,. Usput bih pogledao tvoj stan jer bih da kupim jedan, a i imam pismo za tebe, nešto iz suda, u kurac, dao mi poštar sad. Bolje i to nego vojna policija. Otvaraj, Radivojeviću! Daj, Željko, otvori! A stepenice su ti prljave, 'oćeš da operem povoljno, jebiga?"
Otvorio sam. Obradovao sam se. Konačno neko moj. Nije komšinica, ali je prijatelj. Da trgnemo po jednu.
"Gdje si, zdravo. Pivo ili vino? Možda rakiju?"
"Pusti sve u kurac. Je l' ti radi internet?"
"Normalno. Ja sam ADSL dečko. Baš kao i MMKF, samo je ona cura, ali je isto iz ADSL opcije jer mi mislimo isto."
"Daj pomozi. Crk'o mi je internet. Daj mi pet minuta da provjerim poštu."
"'Ajde da malo popričamo, nije problem za internet, nije hitno, provjerićeš..."
"Ma je, hitno je. Daj da provjerim pa da idem. Da vidim mail i da odem malo na chat. Žurim."
"Je l' stvarno tako?"
"Da."
"Evo ti."
I on je sjedio za kompjuterom, a ja sam sjedio ispred ugašenog televizora i razmišljao. Onda me u razmišljanju prekinulo zvono. Ko je sad?
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Dobar dan, komšija (prvi dio)
mladiluk | 13 April, 2007 13:05
Zvono me probudilo tačno u osam. Neko je stajao ispred ulaznih vrata. Navukao sam trenerku i majicu i neumiven otrčao da vidim ko je jutarnji gost. Božić nije, juče nije bio badnji dan, nije položajnik u pitanju, to je sigurno. Provjerio sam kroz špijunku. Bila je to žena što naplaćuje čišćenje stepenica. Ustala je u pola sedam da bi meni došla naplatiti 200 dinara tačno u osam.
"Izvolite", pružio sam joj novce.
"Hvala, do viđenja."
"Vidimo se za mjesec dana."
Otišao sam u kupatilo, obavio malu nuždu, umio se, onda sam obavio i veliku nuždu i dok sam prao ruke zvono se opet začulo. Ko je sad? Da nije dvestodinarka bila lažna? Žena se vraća po drugu novčanicu. Obrisao sam ruke, pojurio prema vratima, otvorio, a ono poštar ispred mene. Donosi nešto što trebam potpisati, a i pismo iz Mladinske knjige. Kažu da sam ušao u uži izbor za nagradu od dva miliona dinara. Ja i mojih osam komšija smo ušli u uži izbor, svi smo dobili obavještenja u kovertama. Divljak sa trećeg sprata je ispao. Zahvaljujući Mladinskoj knjizi biću bogatiji iako ni sad ne znam šta ću s novcem.
Kupio sam novine, pojeo dva tosta i popio litar jogurta. Prijao je nakon jučerašnjeg Nikšićkog piva. Ne znam šta mi je, ali u posljednje vrijeme mi baš prija to Nikšićko. Dok sam listao sportske stranice na kojima su novinari veličali prvo mjesto Intera u konkurenciji Katanije, Mesine, Manfredonia i Iskre iz Bugojna, neko je opet stajao na vratima. Ovo mora biti neko ko je došao da malo popričamo, da se družimo. Otvorio sam. Dva mala Cigana. Moji prijatelji čija imena nisam znao. Jedan je bio slinav, a drugi ne. Ovaj što nije bio slinav mi se obratio:
"Gde si, brate?!"
"Evo me, brate. Kako si?"
"Evo, brate, dobro. A ti?"
"Dobro sam, brate. Kako si ti, brate?" pitao sam slinavog.
"Dobro sam, brate", rekao je sramežljivo moj slinavi tamnoputi brat.
"Imaš nešto za nas, brate?" pitao je onaj veći.
"Brate, uvijek imam za vas", odgovorio sam i donio mu dvije jabuke, papirne maramice i sto dinara.
"Hvala, brate", rekao je veći.
"Hvala tebi, brate. Samo nemoj da kupujete cigarete za te novce", upozorio sam ih očinski.
"Brate, cigarete koje ja pušim koštaju sto dvadeset dinara", rekao je osmogodišnji pušač.
"Kupi buhtlu ili slani štapić, takozvani slanac, ima i sa susamom u boljim pekarama. Jedite nešto."
Zatvorio sam vrata, sjeo za kompjuter, provjerio poštu. Ništa, samo Amazon javlja da je izašao neki disk. Njemački Amazon, to se podrazumijeva, od prljavih Engleza ništa ne bih naručio. Onda sam pojačao Avril Lavigne, novi album. U pauzi između dvije pjesme čuo sam zvono. Kakva gužva pred mojim vratima. Neki brko je tražio Radivojevića, nekadašnjeg vlasnika stana.
"Kakav peh", počeo sam. "Da ste došli samo trinaest godina ranije, našli biste ga ovdje. Ovako ništa, otišao je kad smo mi kupili stan koji nam je on prodao, a u kome se ja sad nalazim. I nikad nije došao ni u goste."
"Izvinite na smetnji."
"Izvinite vi. Neugodno mi je što nema Radivojevića. Živjeli!"
Vratio sam se kanadskoj pop-pank princezi i pravljenju dnevnog plana. Milion obaveza. Milion zadataka. Ko će to sve stići uraditi. Možda je bolje da odem nazad u krevet i sve ostavim za sutra. Tokom izvršavanja jednog od zadataka, neko je kucao na vrata.
"Imaš zvono, pozvoni!" viknuo sam iz zajebancije dok sam se u smeđim šlapama vukao da otključam, a on je zajebanciju shvatio pa je pozvonio tri puta dugo. Znači da je hitno. Prema očekivanju, bio je to mamlaz iz vojnog odsjeka. Bio je sličan mamlazu iz suda. Prepoznao sam ga, taj me uhvatio kobne 2004. Pogledao sam ga nadmoćno. Tražio je nekog Željka.
"Ja sam Željko", rekao sam iako mi ime uopšte ne počinje na Ž, a nemam ni ta komplikovana slova u imenu kao što je LJ.
"E, konačno sam te našao, Željko. Dolijao si, sad si naš", zarežao je pobjedonosno.
"Kako vaš?"
"Javi se sutra u kasarnu, regrutacija je u sedam i nemoj ništa da jedeš, a za petnaest dana spremaj stvari, ideš u vojsku. Konačno smo ti dohakali, Željko."
"I ja sam vama dohakao, Baltazare. Nisam ja Željko, samo se šalim jer sam jutros radostan."
Ubrzo je shvatio da ja stvarno nisam Željko, podvio rep i otišao. Bio je iskusan, radio je i devedesetih. Kad mi je okrenuo leđa, ja sam se glasno nasmijao, a onda sam se desnom šakom uhvatio za mošnice, pobjednički kao Dragan Stojković 1986. u Atini, i vratio se u stan.
Na novu priliku nije se dugo čekalo. Zvono je bilo jednako glasno, ali je moj hod postao oprezniji. Ispred mene je stajao brko iz suda. Taj me jurio zbog nečega za šta nisam bio kriv.
"Jeste li vi...", počeo je, a onda pogledao u papirić i pročitao moje ime.
"Ni slučajno, on uopšte ne stanuje u ovom ulazu."
"A ko si ti", prestao mi je persirati.
"Ja sam podstanar Željko Radivojević."
"Izvini, Željko, na smetnji."
"Živjeli, gospodine."
Vratio sam se i pojačao "Hinder" do kraja. Jebemti. Otkrio sam taj bend zahvaljujući vještini kojom sam ovladao u torrent kampu prošle jeseni na obuci.
O, kakvo čudo, pola sata nakon toga zvonio je još neko. E sad mora biti neko poznat, nemoguće je da se ljudi ne druže više i da na vrata dolaze samo ovi koristoljubivi. Da, bila je to polupoznata djevojka koja je prala stepenište, dvadeset godina mlađa od one koja je naplaćivala njen rad. Zamolila me za kantu vode. Ulio sam malo više od pola kante, voda je bila između tople i vruće. Ona mi se zahvalila, a ja sam rekao da dođe opet.
Vratio sam se poslu razmišljajući ko će sljedeći zalutati u moj ulaz i pritisnuti moje zvono...
(nastaviće se tokom dana)
"Izvolite", pružio sam joj novce.
"Hvala, do viđenja."
"Vidimo se za mjesec dana."
Otišao sam u kupatilo, obavio malu nuždu, umio se, onda sam obavio i veliku nuždu i dok sam prao ruke zvono se opet začulo. Ko je sad? Da nije dvestodinarka bila lažna? Žena se vraća po drugu novčanicu. Obrisao sam ruke, pojurio prema vratima, otvorio, a ono poštar ispred mene. Donosi nešto što trebam potpisati, a i pismo iz Mladinske knjige. Kažu da sam ušao u uži izbor za nagradu od dva miliona dinara. Ja i mojih osam komšija smo ušli u uži izbor, svi smo dobili obavještenja u kovertama. Divljak sa trećeg sprata je ispao. Zahvaljujući Mladinskoj knjizi biću bogatiji iako ni sad ne znam šta ću s novcem.
Kupio sam novine, pojeo dva tosta i popio litar jogurta. Prijao je nakon jučerašnjeg Nikšićkog piva. Ne znam šta mi je, ali u posljednje vrijeme mi baš prija to Nikšićko. Dok sam listao sportske stranice na kojima su novinari veličali prvo mjesto Intera u konkurenciji Katanije, Mesine, Manfredonia i Iskre iz Bugojna, neko je opet stajao na vratima. Ovo mora biti neko ko je došao da malo popričamo, da se družimo. Otvorio sam. Dva mala Cigana. Moji prijatelji čija imena nisam znao. Jedan je bio slinav, a drugi ne. Ovaj što nije bio slinav mi se obratio:
"Gde si, brate?!"
"Evo me, brate. Kako si?"
"Evo, brate, dobro. A ti?"
"Dobro sam, brate. Kako si ti, brate?" pitao sam slinavog.
"Dobro sam, brate", rekao je sramežljivo moj slinavi tamnoputi brat.
"Imaš nešto za nas, brate?" pitao je onaj veći.
"Brate, uvijek imam za vas", odgovorio sam i donio mu dvije jabuke, papirne maramice i sto dinara.
"Hvala, brate", rekao je veći.
"Hvala tebi, brate. Samo nemoj da kupujete cigarete za te novce", upozorio sam ih očinski.
"Brate, cigarete koje ja pušim koštaju sto dvadeset dinara", rekao je osmogodišnji pušač.
"Kupi buhtlu ili slani štapić, takozvani slanac, ima i sa susamom u boljim pekarama. Jedite nešto."
Zatvorio sam vrata, sjeo za kompjuter, provjerio poštu. Ništa, samo Amazon javlja da je izašao neki disk. Njemački Amazon, to se podrazumijeva, od prljavih Engleza ništa ne bih naručio. Onda sam pojačao Avril Lavigne, novi album. U pauzi između dvije pjesme čuo sam zvono. Kakva gužva pred mojim vratima. Neki brko je tražio Radivojevića, nekadašnjeg vlasnika stana.
"Kakav peh", počeo sam. "Da ste došli samo trinaest godina ranije, našli biste ga ovdje. Ovako ništa, otišao je kad smo mi kupili stan koji nam je on prodao, a u kome se ja sad nalazim. I nikad nije došao ni u goste."
"Izvinite na smetnji."
"Izvinite vi. Neugodno mi je što nema Radivojevića. Živjeli!"
Vratio sam se kanadskoj pop-pank princezi i pravljenju dnevnog plana. Milion obaveza. Milion zadataka. Ko će to sve stići uraditi. Možda je bolje da odem nazad u krevet i sve ostavim za sutra. Tokom izvršavanja jednog od zadataka, neko je kucao na vrata.
"Imaš zvono, pozvoni!" viknuo sam iz zajebancije dok sam se u smeđim šlapama vukao da otključam, a on je zajebanciju shvatio pa je pozvonio tri puta dugo. Znači da je hitno. Prema očekivanju, bio je to mamlaz iz vojnog odsjeka. Bio je sličan mamlazu iz suda. Prepoznao sam ga, taj me uhvatio kobne 2004. Pogledao sam ga nadmoćno. Tražio je nekog Željka.
"Ja sam Željko", rekao sam iako mi ime uopšte ne počinje na Ž, a nemam ni ta komplikovana slova u imenu kao što je LJ.
"E, konačno sam te našao, Željko. Dolijao si, sad si naš", zarežao je pobjedonosno.
"Kako vaš?"
"Javi se sutra u kasarnu, regrutacija je u sedam i nemoj ništa da jedeš, a za petnaest dana spremaj stvari, ideš u vojsku. Konačno smo ti dohakali, Željko."
"I ja sam vama dohakao, Baltazare. Nisam ja Željko, samo se šalim jer sam jutros radostan."
Ubrzo je shvatio da ja stvarno nisam Željko, podvio rep i otišao. Bio je iskusan, radio je i devedesetih. Kad mi je okrenuo leđa, ja sam se glasno nasmijao, a onda sam se desnom šakom uhvatio za mošnice, pobjednički kao Dragan Stojković 1986. u Atini, i vratio se u stan.
Na novu priliku nije se dugo čekalo. Zvono je bilo jednako glasno, ali je moj hod postao oprezniji. Ispred mene je stajao brko iz suda. Taj me jurio zbog nečega za šta nisam bio kriv.
"Jeste li vi...", počeo je, a onda pogledao u papirić i pročitao moje ime.
"Ni slučajno, on uopšte ne stanuje u ovom ulazu."
"A ko si ti", prestao mi je persirati.
"Ja sam podstanar Željko Radivojević."
"Izvini, Željko, na smetnji."
"Živjeli, gospodine."
Vratio sam se i pojačao "Hinder" do kraja. Jebemti. Otkrio sam taj bend zahvaljujući vještini kojom sam ovladao u torrent kampu prošle jeseni na obuci.
O, kakvo čudo, pola sata nakon toga zvonio je još neko. E sad mora biti neko poznat, nemoguće je da se ljudi ne druže više i da na vrata dolaze samo ovi koristoljubivi. Da, bila je to polupoznata djevojka koja je prala stepenište, dvadeset godina mlađa od one koja je naplaćivala njen rad. Zamolila me za kantu vode. Ulio sam malo više od pola kante, voda je bila između tople i vruće. Ona mi se zahvalila, a ja sam rekao da dođe opet.
Vratio sam se poslu razmišljajući ko će sljedeći zalutati u moj ulaz i pritisnuti moje zvono...
(nastaviće se tokom dana)
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Moj prijatelj Mišo
mladiluk | 10 April, 2007 01:52
Vraćali smo se Zdravko i ja iz škole često daljim, zaobilaznim putem, da nam ne bude dosadno. A tuda je često prolazio Mišo. On je išao poslije podne u školu, bio je stariji od nas. Imao je dugu kosu. Hm, da bi postigao tako dugu kosu, vjerovatno ju je morao puštati bar dvije godine. A bio je visok, žut i popularan, znali smo to. I mi smo bili popularni, ali samo u osnovnoj školi. Ustvari, i nismo baš, furali smo se na nogomet i muziku, a ne na auta i motore. Onda Mišo prolazi pored nas i mi mu ponosno što ga poznajemo kažemo uglas: "Zdravo, Mišo", ali nekako čvrsto i sigurno, ravnopravno, kao da smo jednako stari i jednako popularni. Onda on prekine svoje misli, pogleda u nas i prijateljski kaže: "Zdravo, momci!" Mišo nas je zvao "momci". Ne, ne, mi nismo bili dečki ili klinci za njega, ni slučajno, a ni balavci. Mi smo bili "momci". On je znao da smo mi na putu da budemo kao on kad budemo išli u četvrti gimnazije. Onda kad on prođe i ostane nam iza leđa, mi kratko šutimo, a zatim laktovima gurkamo jedan drugoga: "Jesi vidio, Mišo nas je pozdravio. Mišo nas pozna, zna ko smo. Jebemti, Mišo nam se javlja." I tako se to ponavljalo. Mišo je bio naš prijatelj s ulice, Mišo je bio naš prijatelj koga pozdravljamo, Mišo je bio naš stariji prijatelj, a mi smo bili "momci" koje Mišo pozdravlja dok razmišlja o najatraktivnijim curama koje je isto tako znao, a mi smo ih samo sretali na ulicama i govorili kako su lijepe, samo da smo mi stariji... kao Mišo, svašta bi radili. Mišo je bio naša veza sa svemirom, sa nedostižnim, sa onim o čemu smo uzvišeno pričali u tim ranim tinejdžerskim godinama. Događalo se po nekoliko puta uzastopno da se sretnemo, namjerno smo dan za danom išli zaobilaznim putem da sretnemo našeg prijatelja Mišu i da se pozdravimo. Nekad se događalo da budemo i u ženskom društvu. A nije mala stvar kad se dogodi da ideš kući s najljepšom curom u školi. I pričate o turniru u nogometu koji organiziraš, ili o albumu Psihomodo popa i kako se vi ne furate na "Ja volim samo sebe" ili "Sexy magazin" koje i nisu nešto, a i svi ih znaju, nego obavezno na neku pjesmu za koju ona nije čula, a vi joj kažete da je to pravi Psihomodo pop, a onda naiđe Mišo i vi ga hladnokrvno pozdravite, a on kaže "zdravo, zdravo" ili "Zdravo, momci", a ona vas ogleda i pita otkud ga znate, a vi kažete: "Mišu? Pa mi smo skoro najbolji prijatelji. Njemu sam posudio novi Psihomodo, zamolio me da mu dam tu ploču na par dana, a ja sam mu rekao da nema problema..."
I onda je Mišo jednu veče naišao kad smo Zdravko i ja sjedili u našoj ulici. Mišo je išao na jezero. Uslijedilo je "Zdravo, Mišo" i "Zdravo, momci", onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino.
Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino. Zdravko isto tako. Malo smo razmišlajli, a onda rekli: "'Ajde, dobro, idemo s tobom". I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. "Ovo su moji prijatelji", govorio je ponosno, a mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej. Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo riukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. "Je l' dobro vino, šta kažeš?"
I onda je Mišo jednu veče naišao kad smo Zdravko i ja sjedili u našoj ulici. Mišo je išao na jezero. Uslijedilo je "Zdravo, Mišo" i "Zdravo, momci", onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino.
Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino. Zdravko isto tako. Malo smo razmišlajli, a onda rekli: "'Ajde, dobro, idemo s tobom". I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. "Ovo su moji prijatelji", govorio je ponosno, a mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej. Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo riukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. "Je l' dobro vino, šta kažeš?"
"Nikad nisam pio bolje", odgovorio sam mu i rekao da se zahvaljujem kad je čaša bila puna. Poslije su došle neke cure. Jedna se prezivala na S, zaboravio sam kako, ali imala je lice kakvo je teško i zamisliti i ona je bila najljepša među tim curama. Imala je i mlađu sestru koja je bila stara kao ja i za koju smo tvrdili da je baš lijepa, ali njena starija sestra je bila još ljepša. Ona je rekla da se izvinjava što malo kasni, a onda je pogledala u nas dvojicu. Vjerovatno nas nije zapamtila iako smo se puno puta sreli. Mi smo nju vrlo dobro pamtili. "Ovo su moji prijatelji...", počeo je Mišo upoznavanje. "Ustao sam sa klupe i pružio joj ruku, a onda ponosno rekao: "Mi smo Mišini prijatelji, nas dvojica", a ona se nasmijala i onda sjela, pa je počeo razgovor o maturi. Mi smo bili jednu godinu udaljeni od male mature.
Oko jedanaest i petnaest smo krenuli kući. "Vidimo se sutra, Mišo", rekli smo mu i pozdravili sve ostale. "Vidimo se, momci", rekao je i podigao visoko ruku i veliki dlan kojim nas je pozdravljao. Sreli smo usput neka dva mangupa iz škole. "Otkud vas dvojica?", pitali su nas.
"Idemo s jezera, tamo smo bili s Mišom i nekim momcima, a došle su i neke cure pa smo se malo zezali s njima. Pili smo vino, a sad idemo malo u ulicu..."
Nastavili smo dalje s ukusom vina u ustima.
Šesnaest godina kasnije, Mišo je i dalje moj najbolji prijatelj. Trebao sam se sresti s njim na koncertu Psihomoda u Beogradu (srpski novinari bi rekli Psihomodoa). Mislio sam da ćemo tada popiti vino. Neće ga donijeti Matošević, snaći ćemo se sami. Od svih Miša koje poznam, Mišo je stvarno moj najbolji prijatelj. Da, bilo je to 1990. Da je bilo 1993. mogao bih reći da je to bilo onda kad sam imao 16 i kad sam upoznao tu curu koja je kasnila, a i kad sam prvi put popio vino. U ustima i dalje osjećam ukus tog vina. Da nije bilo te večeri, možda ni sad ispred mene ne bi stajala čaša "Karlovačkog rizlinga".
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | April 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||