Mladi luk

Tridesetogodišnjak na krštenju

mladiluk | 17 April, 2007 10:04

Momčilo je odlučio da se krsti. Dugo mu je trebalo da se odvaži na taj korak. Njegovi roditelji su se sedamdesetih godina dogovorili da sačekaju da Momčilo odraste i da sam odluči koja mu je religija najbliža i najprihvatljivija. A Momčilo je završio školu i fakultet, a sve to vrijeme je mnogo čitao i razmišljao kojoj crkvi da se prikloni. Nije imao nikakvih ponuda, ako se izuzme to što su mu Jehovini svjedoci dva puta dolazili pred vrata i što su mu aktivisti Srpske pravoslavne crkve u Zmaj Jovinoj ulici četiri puta htjeli zakačiti krstić vrijedan sto dinara. Momčilo se nije dao. Odupro se i raskošnoj katedrali u centru grada, a i zovu adventista koji su redovno pjevali pored kladionice u kojoj se vikendom kladio. Čitao je knjige o religiji, analizirao, mislio, mozgao i čekao. A onda je u tridesetoj godini života odlučio da je vrijeme da se okrene bogu. Izbor je pao na Srpsku pravoslavnu crkvu.

I Momčilo je našao kuma. Bio je to njegov prijatelj Branislav. Branislav je bio vjernik već trideset godina, iako je u crkvi posljednji put bio kad se ženio njegov komšija Dobrivoj. I bilo mu je dosadno tada. A i predposljednji put kad se ženio njegov drugi komšija, Igor. A i Milivoj, komšija iz susjedne ulice. Momčilo je pažljivo izabrao kuma. Bio je svjestan da to mora biti neko ko mu je blizak, a ko se opet nije rugao crkvi i vjeri bez potrebe. Branislav mu je na sve to rekao:

"Slušaj, kume. Postalo je popularno da se govori protiv vjere i crkve, protiv vjernika, kad ima razloga i povoda, a i kad nema. Svaka šuša i budala danas uzima crkvu u usta kad želi skrenuti pažnju na sebe, govore čak i protiv čitave religije, iako postoje puno opasnije institucije i ljudi, ali oni mogu i uzvratiti pa kritike postaju opasne. Baš kao što se i svakakav ološ i šljam poziva na boga i kao što svakakve idiote možete vidjeti pored popova, a i u mantijama. I sam si svjestan toga... A ja sam čist."

Sve je bilo dogovoreno za nedjelju u 14 sati. I vrijeme ih je poslužilo, bilo je sunčano i bilo je prijatno stajati ispred crkve u kojoj se u to vrijeme krstio neki dvadesetdvogodišnjak. Skupilo se dosta publike, a stigli su i glavni akteri, budući vjernik Momčilo, kum Branislav i sveštenik Arsenije. Oko njih su bili vjernikovi roditelji, njegova djevojka, njeni roditelji i dva njena brata, rodbina, dalja rodbina, rodbina koja je za tu priliku došla iz Norveške, prijatelji, stranački saborci, komšije, jedan čovjek koga niko nije poznavao i petnaestak Momčilovih prijatelja. Ceremonija je počela na vrijeme. Pop je rutinski obavljao svoj dio posla čekajući isplatu. Momčilo je bio malo uznemiren i uzbuđen jer se nikad ranije nije krstio. Kum Branislav je stajao mirno. Publika je potpuno spokojno i tiho posmatrala obred iz pozadine. Pažljivo su pratili situaciju u centralnom dijelu crkve. Čuo se samo sveštenik. Izgledalo je da će sve proći uobičajenim tokom, još jedno u nisu rutinskih krštenja.

A onda je došlo do faze u kojoj budući vjernik i božji sin treba podići nogavicu da pop tamo nešto obavi, miropomazanje ako se dobro sjećam. Momčilo je podigao nogavicu, a ispod nje se, iznad cipele, pojavila čarapa. Na svijetloj čarapi tridesetogodišnjeg Momčila ukazao se crtež Barta Simpsona. Pop, kum i mnogobrojni gledaoci prasnuli su u smijeh. Crkva se tresla od gromkog smijeha. Bilo je to krštenje sa najviše smijeha otkako je crkva izgrađena. Smijanje nije prestalo ni nekoliko sati poslije svega. Kažu da i popovi širom eparhije prepričavaju ovaj događaj kao vrhunsku anegdotu. Eto kako krštenje može biti neobično zanimljvo.