Mladi luk

Dobar dan, komšija (drugi dio)

mladiluk | 15 April, 2007 05:16


Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam opet ustao sa stolice. Ovaj put je, za razliku od dosadašnjih prekidanja mojih poslova, razlog bilo zvono. A sad sigurno dolazi moj prijatelj da popijemo po jednu. Ali ne, bili su to neki anketari.
"Dobar dan, mi smo iz agencije..."
"Da, da, znam."
"Da li biste bili ljubazni da nam odgovorite na nekoliko pitanja vezanih za..."
"Bio bih ljubazan. Ali kako da vjerujem da će podaci objavljeni u novinama biti identični onima s terena?"
"Pa mi smo ozbiljna i pouzdana agencija..."
"Slušajte, dragi ljudi. Ja sad kuvam palentu i moram žuriti da promiješam, da ne zagori. Nemojte se ljutiti."
"Do viđenja."
"Do viđenja."

Stvarno, dobro mi bi došla palenta. Svratio sam u kuhinju i pristavio vodu. Zadubio sam se u čitanje u južnom dijelu svoje sobe i nisam se ni sjetio da sam uključio štednjak, a štednjak mi je novi model, bez onog sata koji je nekada postojao pa je zvonio kad ga naviješ. Pola vode je isparilo kad sam ustao jer je neko zvonio ispred moga stana.
"E, komšija, je l' bi mogao da mi pomogneš?" rekao je komšija dva sprata iznad mene.
"Mogu ako je u domenu mojih skromnih moći."
"Ma jeste. Jesi sam kući?"
"Jesam", začudio sam se potpuno zbunjen pitanjem. Onda je on nastavio malo tiše:
"Ma ispao mi je džoint dok sam gledao kroz prozor drveće i ptice. Je l' bi mogao da mi ga doneseš, velik je, a nisam ni počeo..."
Pustio sam ga na terasu, on je brzo našao tu veselu cigaretu i otišao. Još me pitao da li sam raspoložen da i ja malo povučem, ali sam se opet opravdao palentom. Eto, nakon kobasice, novina, lijevog krila žaluzine, daljinskog upravljača i kaveza za ptice, sad mu je na moju terasu pao i džoint.

Pripremio sam palentu. Upravo kad je pozvonio neznani gost. Nema sumnje, ovo su Jehovini svjedoci, rekao sam u sebi.
"Dobar dan", rekla je djevojka sa naočarama. Pored nje je bila još jedna bez naočara i ona je ponovila ovošto je rekla njena prijateljica slabijeg vida.
"Dobar dan."
"Je l' imate nekoliko minuta vremena da porazgovaramo?"
"Apsolutno, baš se veselim što vas vidim", nasmijao sam se. "Jeste li vi iz suda?"
"Ne, mi smo Jehovini svjedoci."
"A vi ste. Kako je stari Jehova?" pitao sam i oboje smo se zbunili. Nakon uvoda slijedilo je novo pitanje:
"Da li ti veruješ u život posle smrti i da je ovo samo prolazno?" Da li veruješ u večni život?"
"Ne."
"Zašto ne?" pitala me ozbiljno pa sam shvatio da sam pogrešno odgovorio.
"Ustvari, da, vjerujem. Da, da, vjerujem u vječni život", odgovorio sam poput nesigurnog đaka koji očekuje poklonjenu trojku.
Onda su pitanja postala komplikovanija, a profesorica je bila od onih koje nadugačko i naširoko vole objašnjavati. Srećom, spasila me palenta koju sam iznio pred njih u metalnoj posudi srebrne boje. Palenta se dimila. Hvala palenti.

Zalio sam palentu jogurtom, već je bila mlaka. Žuto-bijela kombinacija djelovala je primamljivo kao griz posut naribanom čokoladom. Tokom trećeg zalogaja zvono.
Poskočio sam sa stolice kao ofuren nestrpljivo želeći da vidim ko me obradovao svojom posjetom.
"Pomaže bog, komšija", rekao je stariji dečko iz crkve, poznat po tome da skuplja novce često ne bi li konačno završili tu veliku građevinu u blizini.
"Bog vam pomog'o", ispalio sam veselo kao iz topa.
"Komšija, gradnja crkve je ušla u poslednju fazu i sad skupljamo novce za podno grejanje, pa... Da li bi ti mogao da pomogneš nekako?"
"Slab sam u postavljanju cijevi, mogu vam dati broj telefona jednog dobrog majstora. A ako ste mislili na novce, ni tu ne mogu. Sad sam dao sto dinara gladnim Ciganima, a juče me u kladionici srušila Lokomotiva iz Moskve. Vidite, nikome više ne mogu vjerovati kad me i pravoslavni Rusi izdaju. Možda u četvrtak jer ima vanredno kolo."
"Hvala, komšija. Vidimo se u četvrtak."
"Vidimo se. Do viđenja."

Da, palenta se već ohladila i bila je bolja negoli prije. Šteta što je nisam imao s kim podijeliti. Sjetio sam se nekih mojih prijatelja. Gdje su, šta rade? "Ding-dong", čulo se. Ustvari, nije ding-dong jer imam ono zvoni koje zvoni onoliko dugo koliko dugo ga držiš, dok ne ne (gle, dva ne jedno do drugog, kao one spojene trešnje, ili kao dvije sličice u čokoladici Životinjsko carstvo; nevjerovatan događaj) stane zbog nestajanja struje, ali u zoru je teško jasno odrediti onomatopeju (jer ovo dobro napisano, onomatopeja je oponašanje zvukova iz prirode, a zvono je isto priroda) moga (zbog ovoga neki znaju za koju stranku ja glasam svaki put) zvona (koliko zagrada, a sve su okrugle).
"Dobar dan, izvolite", rekao sam čovjeku uskog lica.
"Dobar dan, dobri čovječe", rekao mi je čovjek uskog lica, a onda je nastavio: "Mi smo iz kompanije Kirbi. Prodajemo usisavače."
"Dobro došli, dragi Kirbi. Kako vam mogu pomoći, dragi čovječe? Jel' (!) ste vi rođak Ripa Kirbija?"
"Jesam isto koliko ste i vi veliki vezir Haruna Al Prašida, dragi brkati čovječe", rekao je on, a ja sam desnim prstima prešao ispod nosa da vidim šta se tamo događa.
"Imate neku robu za mene, koliko vidim."
"Upravo tako, moj prijatelju, budući kupče. Imamo specijalne usisavače koji usisavaju sve, uključujući prašinu, grinje, viruse, mikroorganizme i bubice što vam ih je DB postavio jer glasate za stranku za koju glasate oduvijek, dobri moj i pošteni..."
"Jebemti, pa to mi treba. Sam bog vas je poslao. Hvala i njemu i Jehovi."
"Da li imate deset minuta vremena da vam na licu mjesta demonstriram kako naš usisavač čisti?"
"Ma, znate šta? Ja sam usisao sad nedavno, nema ni petnaest dana. Pa ako biste mogli doći za petnaest dana kad se skupi malo smeća i prašine..."
"Dajte sad", rekao je Kirbi gurnuo nogu prema pragu i vratima koja sam zatvarao. Nije uspio i preostalo mu je samo da ode kod susjeda dva sprata prema nebu. Tamo će sigurno nešto usisati. Ako ne u usisavač, onda u pluća.

Vratio sam se palenti. Taman sam pojeo onaj šećer što se skupio na dnu tanjira, a bilo ga je oko dvadeset dekagrama i krckao je pod mojim blend a med zubima kad se začula zvučna signalizacija. Neko je stajao pred mojim vratima. Popularnost. Otvorio sam. Maršavi gospodin je stajao sa poluotvorenim koferom u kome su stajali noževi.
"Ovaj vam je za jabuke, ovaj za meso, ovaj za paradajz, a ovaj seče sir. Ovaj je za mazanje paštete, ovaj za mazanje nepasiranog pekmeza na hleb, a može i na kolače, ovaj od tvrđeg čelika za mazanje zdenka sira direktno iz frižidera, ovaj je za topao hleb, ovaj je za lubenice, imamo za šarene i za čisto zelene, a ovaj najveći za obračun sa onima koji navijaju za pogrešan klub. Imamo i ove noževe za razračunavanje sa onima koji nisu naši jer nikad se ne zna...", počeo je on napamet naučenu pjesmicu.
"E, rado bih kupio noževe, ali sam sve novce spizdio za Kirbi usisavač. Ajde pogledajte kako radi, ajde. Jebote, usisava sve, diže metalne dvadesetodinarke sa poda sa trideset centimetara visine. U dnevnome mi je boravku odlijepio dva kvadrata parketa, jebote! ", vukao sam ga ra njegov lijevi pamučni rukav.
"Nemam ja vremena za to. A ni novca. Ja prodajem noževe ne bih li zaradio za Kirbija. Ovi su za..."
"Koji su za meso?"
"Ovaj ovdje", pokazao je jedan veliki i zli nož.
"Koje meso?"
"Sve, svinjetina, govedina, teletina..."
"E...", podigao sam desnu ruku čija je šaka bila skupljena i ispružen je bio samo prijeteći kažiprst. Onda sam je, pomjerajući je u laktu za devedeset stepeni po Rihteru, žustro spustio prema njemu sa tim ispruženim kažiprstom i uzviknuo: "Odjebite!" pa sam podigao ruklu i u toku ponovnog spuštanja glasno ponovio: "Odjebite!"
Svidjelo mi se i u zgradi se čulo samo resko "odjebite, odjebite". On je zaklopio kofer i krenuo da pobjegne iz zgrade dok sam ja za njim vikao da odjebe. I odjebao je. Znao sam da se nikad više neće vratiti.

Spremio sam tanjir i posudu za palentu u perilicu za suđe kad je neko pozvnio. O jebemti, pa ko je sad? Sve sam vas već potrošio, pustite me na miru. Da li će doći neko da trgnemo vino, rakiju? Ili samo ovi kapitalisti?
"Dobar dan", rekli su mi neko dvoje ljudi, očigledno mladi bračni par. Dodali su da su ih poslali iz neke agencije za nekretnine, traže broj 31. Nisu znali da je ovo broj 13 i da je u pitanju greška. Ali, šteta je propustiti druženje. A i žena je bila zgodna, u suknji do koljena i u nekom laganom kaputu. Atraktivna. Muž je bio njonjo, šmokljan, podsjećao me na neke blogere na koje sam naišao kad sam jednom zalutao pa čitao te njihove kvazipriče. Pokazivao sam im stan, rekao da je sve namješteno po feng šui principu, da smo u ulazu svi složni, da podzemne vode blagotvorno djeluju na stanare, da je raspored prostorija idealan i da su ubistva u ulazu vrlo rijetka. Ponudio sam ih jelom, odbili su. Ponudio sam ih pićem. Dama je popila "Knjaza Miloša", gospodin je eksirao "Vodu vodu". Ja sam trgnuo dvije čaše Ždrepca.
"Sviđa nam se stan. Kažu da je povoljno dajete?"
"Da, 160 000."
"Evra?"
"Ne, čeških kruna. Pa normalno da evra, jebiga."
"Pa to nam se čini malo skupo..."
"A šta ste očekivali? Pa ovdje ima 78 kvadrata. I centralno grijanje."
"Ali 160 000..."
"Evo, 158 000 jer ste mi simpatični."
"Pa to izlazi iz okvira naših mogućnosti, gospodine", kaže on nazivajući me gospodinom iako sam ja znao da nisam obrisao brkove od jogurta iz palente. E kako novac može od čovjeka napraviti budalu. Ja sam za njega bio gospodin sa jogurt brkovima.
"158 000 je moja zadnja cijena", odgovorio sam i naglo se naslonio na stolicu prekrstivši ruke na grudima. Otišli su, stan im je bio skup. A oduzeli su mi 10 minuta razgledajući ga.

Odlučio sam da više nikome ne odgovaram toga dana, da ne otvaram vrata. Nazvao sam prijatelja.
"Šta radiš?"
"Ništa", odgovorio je odsutno.
"Ajde dođi da popijemo po jednu i da malo pričamo kao ljudi."
"Ne mogu. Sad sam na MSN-u, dopisujem se s jednom curom."
"Šta je, cyberveza?"
"Ne, družimo se, nikad je nisam vidio, ali mi je poslala jednu sliku."
"Do viđenja."
"Zdravo."

Onda sam se zagledao u zid. Pozvonio je neko. Opet.
"Šta je? Ko je?" viknuo sam nakon jednog minuta neprekidnog zvonjenja.
"Ja sam, daj otvori", prepoznao sam glas mog tridesetogodišnjeg frenda.
"Jesi stvarno ti ili si se učlanio u Kirbije pa prodaješ usisavače i hoćeš da mi izmuzeš još dvije hiljade evra?"
"Ne, ja sam Jehovin svjedok koji prodaje noževe, a ne bi bilo loše da mi daš doprinos za pravoslavnu crkvu,. Usput bih pogledao tvoj stan jer bih da kupim jedan, a i imam pismo za tebe, nešto iz suda, u kurac, dao mi poštar sad. Bolje i to nego vojna policija. Otvaraj, Radivojeviću! Daj, Željko, otvori! A stepenice su ti prljave, 'oćeš da operem povoljno, jebiga?"
Otvorio sam. Obradovao sam se. Konačno neko moj. Nije komšinica, ali je prijatelj. Da trgnemo po jednu.
"Gdje si, zdravo. Pivo ili vino? Možda rakiju?"
"Pusti sve u kurac. Je l' ti radi internet?"
"Normalno. Ja sam ADSL dečko. Baš kao i MMKF, samo je ona cura, ali je isto iz ADSL opcije jer mi mislimo isto."
"Daj pomozi. Crk'o mi je internet. Daj mi pet minuta da provjerim poštu."
"'Ajde da malo popričamo, nije problem za internet, nije hitno, provjerićeš..."
"Ma je, hitno je. Daj da provjerim pa da idem. Da vidim mail i da odem malo na chat. Žurim."
"Je l' stvarno tako?"
"Da."
"Evo ti."

I on je sjedio za kompjuterom, a ja sam sjedio ispred ugašenog televizora i razmišljao. Onda me u razmišljanju prekinulo zvono. Ko je sad?

Generalna | Sledeći | Prethodni | Komentari (4) | Trekbekovi (0)

Komentari

Re: Dobar dan, komšija (drugi dio)

di | 15/04/2007, 13:01

Auh od simpaticnog pocetka dana do pomalo depresivnog i razocaravajuceg :(

Bolje ti je da brises iz stana, bar malo na svez vazduh.
A drugara sutni u dupe da se malo probudi :)

Re: Dobar dan, komšija (drugi dio)

pobegulja | 15/04/2007, 15:41

palenta, jogurt i vranac? pa moralo je tako usrano završiti... kombinacija je više nego pročišćavajuća! :))))))))

Re: Dobar dan, komšija (drugi dio)

leklerk | 19/04/2007, 19:02

:)
keeez..i like it,
mada ti vjerojatno nije bitno da li se ikom svidja

Re: Dobar dan, komšija (drugi dio)

jovana | 02/05/2007, 11:00

ala ova prica smara ono totalno!!!

Dodaj komentar





Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb