mladiluk | 18 Januar, 2012 18:33
Ostavljena je u nepoznatoj ulici. Dovezli su je i izbacili iz auta, neki ljudi. Djeci su rekli da je otišla i da će se vratiti. Dosadila im je. Tu je naišla na jednog mačka kojeg su neki drugi ljudi otjerali jer su nabavili psa, s pedigreom, kao što su i sami bili. Omacila je četiri male mačkice u grmlju dva i po mjeseca nakon što je upoznala toga mačka. Ubrzo ih je prenijela u nezavršeni lokal. Spavali su na betonu i plastičnim flašama koje je tu neko bacao. Preživjeli su prvih mjesec dana, a četvrti mjesec je doživjela samo jedna mačkica. Dvije su umrle od upale pluća koju bi zaustavile dvije-tri injekcije veterinara, a treću je udavio pas jednog navijača. I ta jedina preostala je kasnije negdje nestala. A mačka ju je tražila, bezuspješno. Ostala je sama.
Živjela je na ulici, hranila se u kontejneru, bježala od pasa, tražila sklonište od kiše, a u ljetnim danima je tragala za vodom. Izbjegavala je ležati na haubama automobila jer su je ljudi odande tjerali. Jer ako mačka bude tamo ležala to će im značajno oštetiti auto, a možda i zauvijek uništiti život, mislili su. Šta ako im pojede retrovizor, ili naruši izgled alu felni? Jednome je led jednome olupao farbu, a drugi put nepoznati komšija ogrebao vrata. On je za to oba puta okrivio mačke pa ih je mrzio i proganjao. A mačka se i protiv takvih snalazila - bojala se i na vrijeme se sakrivala. Pomoć su joj tada pružali samo jedan dečko i jedna žena iz susjedstva. Hranili su je ostavljajući joj hranu na određenom mjestu, stražareći dok ne pojede, znajući da su neki s kapuljačama svojevremeno huškali pse na mačke dok jedu. A neka djeca iz komšiluka su mačke povremeno gađala kamenjem pripremajući se za neki od budućih ratova. Ili su im prolijevali vodu da se mačke ne bi, pijući vodu, razmnožile i zavladale svijetom i tako uništile napredne ljude. Mrzili su ih više nego pacove, zmije, ničije pse ili druge ljude.
I ona je tako preživljavala dan za danom, strahujući od ljudi, pasa, gladi, žeđi, automobila, hladnoće i bolesti. Tokom zime se snašla. Bila je to jaka zima, hladna i s dosta padavina. Vjetar je nerijetko tako šibao da je pomjerao i kontejnere pune smeća i uključivao alarme automobila. A ona je sve to izdržala. Zimu je provela u podrumu, grijući se na cijevima postavljenim uz plafon, zaklonjena od fijukanja vjetra. Nije to bio neki poseban podrum. Bio je čak neuredan, a u njemu nije bilo ništa vrijedno i ljudi su se rijetko u njega spuštali, tek da ostave stvari koje im više nisu trebale, a koje nisu htjeli dati nikome ili ih baciti. Imali su jak razlog za to - bili su škrti.
Tu bi se povremeno pojavljivali neki dobri ljudi koji su u očima ostalih izgledali kao čudaci. Naime, oni nisu mislili samo na sebe. Pravi čudaci. "E, oni vole mačke", šaputali su im iza leđa, zaprepašteno se gledajući. Davali su joj da jede. Jela je iza zgrade, na određenom mjestu gdje su joj krišom ostavljali hranu trudeći se da ne privuku stroge i prijekorne poglede većine sustanara. Nuždu je vršila van podruma, kako to mačke i inače rade. Odlazila bi na obližnje započeto gradilište, ili negdje drugdje, gazeći između izmeta rasnih pasa, opušaka, najlonskih kesa i ostalog smeća. Iskopala bi rupu, uredno završila ono što je namjeravala, zakopala pažljivo, osvrnula da se vidi je li sve uredno završila i otišla iza zgrade da leškari na zidiću.
Od toliko stanara samo su rijetki donosili ostatke od ručka i vodu. Sve je jela ta mačka, nije bila izbirljiva. Ona im je bila zahvalna. Dala im je da je miluju namještajući svoju lijepu sivu glavu. Žmirila je tada i glasno prela. Kad bi milovanje prestalo, ona bi otvarala oči i zahvalno gledala u dobrotovora. Znala ju je jedna žena i podići u naručje, pa bi ona gledala pametno blagim pogledom u njene oči i "mijesila", kako to samo mačke znaju, podižući naizmjenično lijevu pa desnu nogu, u ritmu u kome se čulo predenje, pritiščući svog prijatelja na dve noge mekanim jastučićima na svojim stopalima. Baš onako kako mačke to i rade, zbog čega i jesu tako očaravajuće, i zbog čega se za curu za koju se kaže da je dražesna, a to je poseban kompliment, misli da ima osobine mačke, jer to je takav pridjev. I nikad nije nervozno mahala repom, niti režala, a nikad nije nikoga ni ogrebala.
Ponekad bi roditelji koji imaju namjeru da normalno odgajaju svoju djecu zastali da djetetu pokažu mačku. A mačka je stajala mirno koliko god je trebalo dugo dijete uživati u njenom prisustvu, kao da je to njen zadatak i njena dužnost, da djetetu uljepša šetnju. Bila je to jedna jako pristojna i dobra mačka. Kao što za rijetke ljude možete reći da je dobričina, ljudina, ili dobar kao kruh. E, takva je to mačka bila.
Podrum je još uvijek bio njena spavaća soba. Nekad bi tu pobjegla od divlje djece razuzdanih roditelja koji za djecu nisu previše marili. Ili od vrelih sunlevih zraka. Nekad i od pasa čiji bi ih vlasnici huškali, ne bi li stekli lažnu sliku o svojoj moći ako njihov skupo plaćeni ljubimac težak jedva trideset kilograma zadavi okrutnu i opasnu mačku, zvijer tešku čak tri kilograma. Moći će se tada hvaliti "braći" dok budu pijuckali pivo iz plastične flaše i pljuckali.
Došla je jesen, odmah poslije ljeta kao što je to i običaj na ovoj planeti koju ljudi prisvajaju samo za sebe, premda ona pripada i mačkama. Krenuli su vjetrovi i magla. Nakon jedne uobičajene šetnje krenula je prema jedinom otvorenom podrumskom prozoru. Ali ispred njega je stajao čovjek. Otišla je još malo prošetati. Kad se vratila, više unutra nije mogla ući. A kiša je upravo počela.
Jer taj čovjek iz te zgrade, koji je u podrumu čuvao nekoliko cigli, probušenu loptu, slomljeni bicikl, daske od slomljenog kreveta, rastavljeni ormar star trideset godina, plastične kante od jupola koje su mu ostale kad je krečio stan prije pet godina i za koje je pretpostavio da će mu u narednih sto godina možda zatrebati, nepovratne prastare staklene flaše "Dona" sokova, slomljenu kacu u kojoj je nekad kiselio kupus, osam pari cipela od kojih ne bi mogao spariti ni dva različita a ipak čitava para, crno-bijeli televizor koji se pokvario još dok su daljinski upravljači bili rijetkost i još neke slične vrijednosti, nešto je tu radio. Ona ga se uplašila jer je često galamio na nju kad bi je vidio.
Nije imao pametnijeg posla kad se vratio s posla na kome je vrlo malo radio, a zarađivao kao da mnogo radi. Najprije se svađao sa sinom koji je bio i lijen i nesposoban da u kafiću toči rakiju gostima i pere čaše, pa je dao otkaz. On je, taj sin, vidio u nekom filmu kako glavni glumac nosi potkošulju i naočale za sunce pa je tako uređen izlazio van i kad je bilo vruće i kad je bilo prohladno, i ujutro i po mraku. Zatim je pojeo ručak koji mu je skuvala žena s kojom se oženio ne iz ljubavi već zato što je bilo vrijeme da se ženi, a onda od žice koju je ukrao na poslu napravio prepreku mački. Ispleo je mrežu na već postojećim rešetkama podrumskog prozora, kako se mačka ne bi mogla provući. Jer ona tamo leži i to mu jako smeta, ne spava mirno zbog toga, bez obzira što je u podrum silazio tek nešto češće nego što se penjao na sedmi sprat zgrade, koja je inače imala samo šest spratova. Život bi mu bio savršen da ona tamo ne leži, i to je bio njegov najveći problem, pred njegov četrdeset i osmi rođendan.
Kad je nakon trideset minuta konačno ispleo mrežu, otjerao je dva gladna psa čiji je dom bila ulica, otišao je po svoga kućnog psa i ponosno je, kako i priliči takvom gospodinu, prošetao životinju na kratkom povocu. Šetnja je trajala dvadeset minuta. Bila je nešto kraća od šetnje zatvorenika u zatvoru. Onda se pas posrao ispred zgrade i zajedno su otišli uz stepenice. Jedno dugačko masivno govno ostalo je ispred zgrade, a drugo, mnogo veće, ušlo je u nju.
A mačka je svojim žutim očima sakrivena ispod automobila tužno mjauknula gledajući kako se kiša pojačava. Nadala se da će se pojaviti neko ko će je spasiti, neko ko će je uzeti i odnijeti svojoj kući.
mladiluk | 21 Decembar, 2011 15:34
Neke ljude ništa ne može izbaciti iz takta kao nepravda. Moglo bi se reći da sam i ja jedan od njih. S radija se čulo vrlo jasno kako pjeva o Marini. Najprije me iznenadilo, a onda mi je sve više išlo na živce to što čujem. Zapomagao je kako ne može bez nje, prizivao je Boga da mu pomogne i da ga spasi, kao da Bog nema drugog posla. Imala je oči boje Dunava, rekao je, što nije bilo jasno jer Dunav ima više boja, zavisi otkud ga gledaš i kakvo je vrijeme vani. Može biti da su to plave oči, vrlo je realno da su smeđe, a nije nemoguće ni da su žute. E, tu sam se iznervirao preko mjere i uzeo sam telefon. Brzo sam našao njegov broj.
- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.
I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.
Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.
- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.
I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.
Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.
- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.
Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.
- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.
Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.
I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.
I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.
Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.
Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.
Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.
Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.
Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.
Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.
Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.
- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.
Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.
Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.
O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.
Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.
- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena. Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.
Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.
- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.
Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.
Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.
Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.
- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.
Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.
Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.
- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.
Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.
- Ne mogu ti reći, a ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.
Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.
- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.
Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.
Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.
- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.
Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.
Šaban Šaulić mi je govorio ovako:
- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.
Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.
- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.
I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.
Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.
Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.
- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:
- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.
Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.
- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.
Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.
Marina, Marina, Marina…
mladiluk | 01 Decembar, 2011 16:45
Imao sam plan za danas, ali sam odustao neposredno nakon buđenja i ustajanja iz kreveta. Naime, ustao sam nešto kasnije nego što sam planirao. Umjesto u pola osam, probudio sam se u podne. To nije bilo u skladu s planom napravljenim prethodne večeri. A počinjati plan u podne bilo je besmisleno pa sam riješio da neradno provedem narednih četrnaest sati, a da sljedećeg dana sasvim ozbiljno započnem promjene i postanem novi čovjek, ostavljajući starog sebe u prošlosti.
Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko dana, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti. I nešto stvarno značajno - prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.
Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem - neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, i to do one udaljenije kladionice. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Mogla bi kiša, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.
Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam. A mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.
Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u dućan odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.
Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.
I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.
* * * * *
Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava moj put da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.
Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom - odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.
Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.
mladiluk | 18 Novembar, 2011 13:11
Imali smo važnu utakmicu. Bila je
to jedna od istorijskih. Izgubili smo 7:1. Ali nije bilo tako izvjesno
kao što rezultat pokazuje.
Naime, utakmica je počela izjednačenim
rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu
na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo
odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri
minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije
najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje
je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan
aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste
prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski
komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0.
Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a
to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola.
Mi smo ih tada pustili da napadaju kako
bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih
dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze
i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im
izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To
nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od
osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u
kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se
oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema
pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike.
Onda smo u 30. minuti iz nepravedno
dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo
preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio
naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog,
iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon
prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš
je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali
je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u
lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što
protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez
smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u
koju se naš prekaljeni golman bacio.
To je razbjesnilo naše objektivne
navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima,
kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo
se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u
glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali
delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš
upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.
Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0.
U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u
gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno
bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati.
Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler
okrečio pa sam imao pravo na to.
U svlačionici smo se dogovorili da
igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se
na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat,
bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom,
pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti
kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom
našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni
fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to.
Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to
nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da
dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri
gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo
referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo
uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među
njima.
Oštra igra se pokazala kao ispravna.
Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih
je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao
te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je
bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na
centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao
njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio
na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu
opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je
namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali.
Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati
dresove.
I, sa igračem manje oni su, kao prave
govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na
terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1.
Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u
publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio
utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A
naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je
moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.
Pogledali smo semafor. Do kraja je
bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je
to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1.
Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni
koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i
lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I,
imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s
desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer
su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali
je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati
desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u
solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime
bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s
podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub.
Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao
naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog
kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se
tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija
odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su
doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o
bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on
prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo
našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo
smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi
iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.
Vidjevši to, naš je centarfor izgubio
želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena,
žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera
zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine
kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i
pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva
para kopački.
A oni su, kako i igraju takve ekipe,
iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se
konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali
još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram
protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne
kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi
uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je
iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da
su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo
teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti.
Smislili smo novi plan.
Pustili smo jednog njihovog koji je
igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od
naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno
zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da
lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za
reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu
jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato
što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv
podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti
malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo
ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni
igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva
navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš
klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo
da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih
zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv
naše vrhunske ekipe.
I onda vrhunac skandala jer se u sukob
uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz
aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati
naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti
da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne
bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio
spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu.
A sve to zbog jednog običnog šamara.
Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom
sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i
prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš
libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što
dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje,
ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5
dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.
Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za
njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena
uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam
golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i
da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo
pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u
teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da
pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili
su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.
Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.
mladiluk | 07 Oktobar, 2011 13:59
Kad
smo već u velikom gradu, odlučili smo otići i na sladoled Madžarević i
ja. Tako velik grad pored specijalno zanimljivh cura mora nuditi i
specijalno zanimljiv sladoled, rekao bi neko mudriji od nas dvojice da
je u tom trenutku bio s nama. A budući da nije bilo nikog, morali smo
takav zaključak donijeti sami.
- Je l’ nije rano za sladoled, ipak je zima? – upitao sam vozača.
-
Nikad ne ostavljaj za ljeto ono što možeš uraditi danas – odgovorio je,
pa izabrao jedan s prošlogodišnjim višnjama jer ovogodišnjih još nije
bilo.
Pogledao sam one primamljive čokoladne. Obično bih rekao čokolada, čokolada, čokolada, i tako 12 puta. Neko bi rekao dvanaest čokolada, ili čokolade koliko stane i umočite ga i prelite ga malo sad čokoladnim preljevom. Međutim, ja nisam znao koliko ću.
- Uzmi sladoled od đumbira, probaj – rekla je prodavačica.
- A zašto mislite da i sam neću uzeti baš taj?
- Zato jer imaš klasičnu čokoladnu facu i bojiš se probati druge ukuse.
-
Da. Ako ne probam đumbir kako ću znati da nije bolji kad nisam probao –
odgovorio sam joj jer mi je glas u glavi koji se baš tada javio rekao
da je vrijeme da probam sladoled od đumbira.
-
Oki doki - kaže ona meni beogradskim naglaskom i doda kako ne zna ko me
to nagovorio da probam taj neobični korjen i otkud mi taj glas u glavi.
Upitala me da li bi uzeo i sladoled od luka, da mi je kojim slučajem
glas u glavi to rekao.
- Da, ali sam ako je luk vlašac u pitanju, jer ostale vrste luka su za sladoled beskorisne.
Madžarević
je usput poslao i 442 razglednice svojim poznanicima i prijateljima jer
nije imao Facebook, a njih je jako zanimalo gdje se on kreće i gdje je
bio, rekao mi je kad smo krenuli prema autu.
-
Jesi li im rekao da si bio i u Novom Beogradu? To je važno – pitao sam
ga, a iza leđa sam čuo negodovanje nekoliko čitalaca i čitateljki.
-
Novi Beograd, samo Novi Beograd, opet Novi Beograd. A kad ćemo na red
stići mi Voždovčani, Mirijevčani, Karaburmaši, Čukaričani i Zvezdarci? U
svakoj priči o Beogradu Novi Beograd, samo Novi Beograd, kao da je
tupavi reper.
-
Vozio bih te ja u Otavu po gradskoj tarifi, samo da taj most naprave
preko oceana. Ali napraviće ga prije nego ovi naši stručnjaci autoput.
Dobro, nije lako napraviti autoput po ravnom, ne moraš ravnati i bušiti
tunele, postavljati vijadukte, muka je to kad imaš ravnicu na kojoj
treba put stvoriti – govorio je taksista.
Kad
je vidio putokaz za Zagreb onda je predložio da idemo kod Žnidaršića na
jedan gemišt, ali sam ja rekao da ne znam da li gemišt ide poslije
sladoleda, te smo od te ideje odustali. Samo smo svratili kod onog
njegovog rođaka iz Stare Pazove da mu se javimo, da ne zamjeri što smo
tuda prolazili, a nismo se javili. Tu sam se sjetio da sam zaboravio
kupiti kacigu u Beogradu. Šta se može, nisam ja Commodore 128 s
disketnom jedinicom pa da sve pamtim.
-
Gle, reći ću ti nešto... - rekao je kad me dovezao u grad. - Lijepa je
ona cura je l’ da? Beograđanka. Ali, slušaj me, jer ja sam znao šta je
sinus a šta kosinus pa čak i tangens kad si se ti rodio i ja to zovem
iskustvom. Najljepši grad je, imaj to uvijek na umu, Kikinda. I nemoj to
zaboraviti, neka te to saznanje vodi u budućnosti.
- Stvarno tako misliš?
- Prijatelju, jesam li te ja ikad slagao?
I
čim sam izašao iz taksija tu su se našli Šantić, Škundrić, Šindolić i
Šamšal i istim taksijem krenuli za Beograd po bob. A jedan koji se tu
slučajno zatekao jer nije znao gdje bi se drugdje mogao zateći, a negdje
je morao jer takav je život, nije moguće nigdje ne biti. Pitao me gdje
je željeznička stanica.
-
Novosadska ili neka druga željeznička stanica? Jer možda me pitaš za
neku drugu, a ne bih da ti kažem pogrešno pa da ti se zamjerim za cijeli
život zbog toga, iako bi u pitanju bio nesporazum.
- Novosadska, a s te ću stići do željene sjedeći u kupeu, do prozora.
I
ja sam mu rekao. I ne samo da sam mu rekao već sam mu i ponovio, pa i
rukom pokazao smjer u kojem je. On je pojasnio da ide čekati tamo vlak
za Kikindu. Rekao sam mu da će se načekati jer te linije nema, bar ne iz
Novog Sada. Bar ne ove godine, ili čak u ovom desetljeću, a kojim se
tempom ovdje radi ni u ovom stoljeću. Ali on mi je ljubazno odgovorio da
ima vremena i da za njega to nije problem, te da ga takva sitnica neće
omesto od njegove namjere da ipak stigne vlakom u taj grad.
Rukovali
smo se po starom običaju jednog naroda s Balkana, a onda je svako pošao
na svoju stranu. Na jednom zidu jedan je držao sprej u ruci i mislio
sam da će napisati navijački grafit pa sam već spremio telefon da zovem
specijalce. A mali je napisao svaku noć te sanjam i totalno sam lud,
stih moje omiljeni grupe istočno od zapadnih granica Islanda. A onda me
upitao gdje je najbliža stanica policije da se prijavi zbog pisanja i
da plati kaznu za takvu izjavu ljubavi.
* * * * *
Veče
pred polazak uočio sam muvu u stanu. Letjela je cijeli dan, sigurno se
umorila. Prije spavanja sam odrezao šnjitu kruha, namazao je pekmezom i
stavio joj na stol. Da ima ako bude gladna. A drugo jutro me nazvao
prijatelj s početka priče, onaj što mi je obećao Željku.
- Imam prijatelja koji te za litru rakije, ali samo dobre, nemoj mu podvaljivati neka sranja, prebaci u prošlost ako hoćeš.
- A u budućnost za dvije litre rakije?
- Ne, to još nija savladao. Može u prošlost. Kud bi ti?
- Ja bih u 2007.
- Zašto u 2007. kad može i u 1989. pa da popraviš više?
- Pa ja sam skroman, zato, ne želim tražiti previše.
-
Griješiš! Imaš šansu a ti si skroman, to te jebe moj prijatelju. Ako ti
se otvori šansa, onda je iskoristi. Zato ništa od ovoga, skeptik si i
ni sam ne znaš šta hoćeš. Ja idem, a tebi sretan put u Kanadu - rekao je
taj neliječeni alkoholičar i polaznik kursa privikavanja na alkohol jer
mu to donosi zadovoljstvo, a ujedno i pripadnik plemena Komanči. Kad
sam ga pitao otkud to da je on Indijanac, on je rekao da se tako upisao u
popisu stanovništva jer su baš došli onoga dana kad je on gledao
kaubojski film s Komančima u kojem je navijao za Indijance. Dodao je da
ima pravo na to više nego što neko ima pravo tvrditi da je bolji od
drugih samo zato što je rođen na jednom, a taj drugi na nekom drugom
mjestu.
Iste
večeri mi se na vratima pojavio i dvojnik. Ali ne telefonski dvojnik
nego moj dvojnik, pravi pravcati dvojnik. Kao neki rezervni ja. Ušao je
unutra kao da je stan njegov.
- Je l’ imaš šta za jesti? – pitao je.
- Šta bi htio? Šta voliš?
- Haha, šta volim? Pa kao da ne znaš šta volim. Isto što i ti.
Kad je završio s večerom, rekao je kratko:
-
Nemam vremena za duge priče. Znam da ideš u Kanadu, a i ja se vraćam u
svoju dimenziju. Slušaj, ne budi budala, to sam htio da ti kažem. Je l’
misliš da bi Darko Pančev bio najveći centarfor svih vremena da je bio
neko drugi, a ne Darko Pančev? Ne bi. Zato to imaj na umu.
* * * * *
Na brodu za Kanadu otišao sam do kapetana i rekao mu ovako:
- Šefe, pazi na sante leda.
- Bez brige.
- Je l' ne moram brinuti?
- Ne, paziću.
- Znaš, nema ovdje Kate Winslet na brodu pa je šteta da se smrznem u vodi bez povoda.
- Razumijem te. I ja tako mislim.
U
Kanadi sam razmišljao je li me podmlađeni prijatelj koji mi je obećao
Željku zavitlavao. Jer nešto se čudno s njim događalo posljednjih dana.
Nije ga bilo u gradu, a kad smo se našli kod njega na partiji šnapsa, on
je izgledao bar dvanaest godina mlađe, kao da je iz onog perioda kad
smo, vraćajući se pješke baš iz Kikinde jer smo zakasnili na zadnji
autobus, a nije nam se čekao prvi jutarnji, sreli curu frčkaste kose
koja mi je odmah privukla pažnju.
- Šta je, šta se čudiš?
- Jebote, izgledaš bar 12 godina mlađe. Kao da igram šnaps protiv onoga tebe iz 1999.
- Šta se čudiš?
- Pa je l' to nije za čuđenje?
- Bio sam u Sokobanji.
- Pa šta, i ja sam bio u Vrnjačkoj Banji jednom.
-
Sokobanja - Sokograd, dođeš star - odeš mlad. Tako sam i ja. Otišao sam
tamo sa 33 godine, vratio se sa 21. Sve je jasno. Bio je i Zirojević, i
on se podmladio i žena ga je nagradila tako što mu je dozvolila da opet
pije, ali samo datumima koji su djeljivi sa brojem 31, a pri tome su u
parnom mjesecu neparne godine.
Ubrzo
sam se našao u Otavi. Tamo sam kupio šal, rukavice i kacigu, sve u
crvenoj boji. Bio sam klasični navijač Otave. Pitao sam se hoću li
vidjeti nekog poznatog tamo, među milion Otavljanja. Nekoga od
malobrojnih kanadskih poznanika. Možda Bojanu što nosi naočale i koju
sam upoznao na susretu ljudi rođenih u godini zmaja. Ili čak Avril
Lavigne.
U
dvorani je bilo sve puno, a ja sam imao odličnu poziciju. U prvoj
trećini pak sam tu i tamo vidio. Ali sam znao da su naši dali gol kad su
se počeli veseliti. To je bio znak da su Javorovi listovi poklekli.
Između dvije trećine svi su se navijači okenuli prema meni i počeli mi
aplaudirati. Ja sam ustao i mahao im, a oni su aplaudirali. Kad sam ja
sjeo, oni nisu prekinuli aplaudirati. Opet sam ustao i odmahnuo opet,
mahao sam šalom u desnoj ruci, vriskao i zahvaljivao im. Oni su
pljeskali. Osvrnuo sam se da pozdravim i one na tribinama iznad sebe. I
tada sam vidio da je iza mene bila legenda kluba koji je radio isto što i
ja, i da su njega pozdravljali. Ali i meni je bilo lijepo tih 45
sekundi dok sam mislio da je to meni u čast.
Igrom slučaja, ispred mene je sjedio jedan naš pravoslavni Srbin koji mi se obratio ovim riječima:
-
Meni je do pre par godina nedostajalo nekoliko prednjih zuba, a tribina
je jedino mesto gde se udobno osećas sa takvim nedostatkom. Imao sam
osmeh koji uliva poštovanje.
A
onda je, između druge i treće trećine, na praznu stolicu pored mene,
umjesto navijača koji se iznervirao jer je bilo 2:2 pa je otišao kući,
sjeo neko sa dugom frčkastom kosom. Pogledao sam je jednom, pa onda i
drugi put. Kasnije sam više gledao nju nego utakmicu, i bilo mi je
neugodno zbog toga, nisam htio da je uznemiravam, ili da joj bude
suprotno od ugodnog. Ispostavilo se tačnim ono što su tvrdili stručnjaci
za onostrano - ljudi imaju dvojnike za koje ne znaju.
A
ovo je bila dvojnica Željke, iste one koju sam sreo u jesen 1999. prvi
put i koja mi se iznenada vratila u misli prije odlaska u Kanadu.
Štaviše, ona je znala i naš jezik, saznao sam to kad se javila na
telefon. Da sam sklon pretjerivanju ja bih sad bez problema rekao da je
bila ljepša od Branke Glasović, Ivane Jordan, Tatjane Jurić, Ane
Štajdohar i Megan Fox, kako bih impresionirao čitaoce koji gledaju
televiziju.
Htio
sam joj se obratiti, ali sam se suzdržavao. Konačno, u jednom trenutku
sam pogledao semafor, bilo je 2:3 za Torontance, i tri minute do kraja.
Malo vremena za Senatore i izjednačenje, a još manje za mene. Senatori
će imati šansu uskoro, a ja ko zna kad. Možda ne prije preseljenja ljudi
na Mars. Upravo tada su, dok su mi se dlanovi znojili, Senatori
izjednačili i osigurali produžetak. A ja sam se u trenu sjetio moga
prijatelja koji je jednom, dok je za to bilo vrijeme, pobjegao iz škole
jer je morao čitati lektiru za sljedeći dan. Tada se, nekoć davno, dok
je on išao kući unatraške jer mu se tako svidjelo, zaustavio auto u kome
je sjedilo poznato lice koje ga je poznatim glasom pitalo za pomoć,
gdje se nalazi neki hotel. Prijatelj se iznenadio i zbunjeno uzviknuo:
- Vlado, jesi to ti?
- Jesam – odgovorio je Vlado Kalember, pjevač.
I
povezao ga je do hotela, jer tada nije bilo navigacije, a i nije bilo
onih koji su mislili da je svako ko se obrati maloljetniku pokvareni
pedofil.
Tako
sam se ja okrenuo i ponovio isto, samo sam umjesto Vladinog ubacio
njeno ime. Ubrzo sam saznao kako se i ona mene sjeća iz vinskog podruma i
kako me tamo više nikad nije vidjela nakon našg prvog susreta. A u
Kanadi ostaje još neko vrijeme, dok sam ja njoj rekao da ostajem tu još
jedan dan.
-
Ne mogu vjerovati da sam te tu sreo, baš tu i baš tebe. Nigdje drugdje
nego ovdje, a od toliko gradova u svijetu ja sam izabrao baš ovaj. I
gle!
-
A šta se čudiš što smo se sreli? Pa nije ovo Jupiter ili neka još veća
planeta da je to čudno kad negdje naiđeš na nekog poznatog. Konačno, pa
jedva četvrtina planete je pod kopnom.
- Čuda se događaju, kažu oni koji se čudima ne čude previše i koji ih smatraju tek nešto rjeđim, ali ipak uobičajenim pojavama.
Navijala
je za Javorove listove, Maple Leafs kako ih zovu u tom dijelu Kanade.
Rekla je da me vidjela s druge strane tribine i da se premjestila da
vidi jesam li to ja. Saznao sam da se sjeća iz vinskog podruma kako sam
imao majicu White Snake, i kako je zapazila da više nikad tamo nisam
došao ponovo, a ni ona se nije tamo često pojavljivala. Nisam joj rekao
da je majica bila s natpisom Aerosmith jer to nije bilo nešto što će
promijeniti svijet na bolje.
Jedino
lijepo čega se odande sjećam bila je baš ona, rekao sam hitro jer sam
bio u poziciji đaka koji želi peticu posljednjeg dana škole. Davno smo
se sreli u vinskom podrumu, a odande su me otjerali loše vino,
cimbuljanje tamburaša i neki visoki s naočalama koji je stalno bio pored
nje. Ni vino me nije toliko omamilo koliko ona sama. I vidjelo se da me
ta opijenost držala tolike godine, pa i sad kao da je naglo isplivala.
Neobjašnjivo je kako te jedan susret i miris može vratiti u prošlost.
Tačnije u jesen 1999. godine i još neke iza. Ošinuo me isti onaj vjetar
kao te jeseni, i to iz istog pravca, nosio je miris najboljeg srpskog
čipsa s paprikom.
Pored
svega toga još nas je nešto spajalo. Igrali smo oboje jednu
ratno-špijunsku igricu preko interneta. Ja sam znao da je ona negdje u
Kanadi, i to je sve. Jer ona je, kao Marija u Otpisanima, radila za nas,
iako su Kanađani mislili da radi za njih. I njeno je tajno ime bilo
upravo Marija, ali bez J, da Kanađanima ne bi bila sumnjiva. Dakle, bila
je Maria. I oboje smo se slatko nasmijali kad smo to saznali.
Svako
ko je gledao američke filmove i serije sa sretnim završetkom može
pretpostaviti kako je dalje sve išlo. A oni ostali koji te filmove nisu
gledali morali bi hitno pogledati neki. O Harry i Sally, na primjer.
Otava
je pobijedila u produžetku. Srećom, u nekim sportovima postoje
produžeci ili pripetavanje. Jedan naš senator, koji je tokom utakmice
imao pet prilika koje nije iskoristio jer je reagirao neodlučno i
traljavo, zabio je s pola terena za pobjedu. Baš tada mi je stigla
poruka kako je mobilna pretplatnica koju sam zvao nekoliko puta u
prethodne dvije godine sad dostupna. Baš sad, prvi put nakon dvije
godine.
-
Ajde da proslavimo pobjedu, senatore – rekla mi je, a iz zvučnika
dvorane koju smo namjeravali napustiti čuli su se dobro poznati stihovi
praćeni zaglušujućim rifom:
Welcome to the party
It's only me and you
Tell the world to go away, babe
And I'll tell you what to do
Come over here and kiss me
I want to pull your hair
Turn out the lights and hold me
I want to touch you everywhere
Navukao
sam svoju senatorsku kapu, obukao senatorsku jaknu, omotao senatorski
šal, a senatorske rukavice gurnu u senatorski džep da bih mogao osjetiti
njenu ruku dok smo išli kući. Ona je obukla svoju dugački crni kaput
preko haljine sa javorovim listom na rukavu i krenuli smo iz dvorane.
Pomislio sam već tada kako je iskustvo iz Otave dragocjenije od svih
onih susreta na ulicama moga grada, uključujući i vožnju taksijem bar do
Stare Pazove.
Šta
se dalje zbivalo ja ne mogu reći jer ima ljudi koji misle da je sve što
se napiše istina, pa bi u tom slučaju to bilo razotkrivanje sopstvene
intime, a to vole na najružniji način zloupotrebiti upravo oni koji to
rade. Zato je ovdje kraj priče.
Za one koji u svemu traže poruku, pa i u ovoj priči, evo je - nema hokeja dok voda ne zaledi.
Trekbekovi (0)