Mladi luk

Četrdeset pet iznad nule

mladiluk | 10 Novembar, 2010 14:21

Nakon što je problem s vodom u česmi prevaziđen zahvaljujući nenadanom spasiocu Karabaji, mom prijatelju iz pjesme, nas dvoje smo se dogovorili za još jedan izlazak. Ovaj put sam je imao namjeru odvesti u svoj omiljeni kafić, tamo gdje poznam konobare i gdje imaju uobičajene slavine. Tamo gdje neće biti nikakvih neočekivanih problema i gdje ćemo provesti miran dio večeri.

Budući da sam na vrijeme provjerio električne uređaje u kući, izašao sam van tačno šezdeset minuta prije dogovorenog susreta. Prošetao sam po gradu dok je šamarao hladni jesenji vjetar. Sva sreća pa sam obukao toplu zimsku jaknu koju sam izabrao tako što sam obišao sto četrdeset prodavnica. U neke sam svraćao po dva puta, a u tri i čitava tri puta. Ova je bila najbolja, ili mi se tako učinilo dok sam je kupovao.

Ušli smo u kafić i ona je skinula svoj crni kaput koji sam ja, kao džentlmen iz crno-bijelog filma, okačio na za to predviđeno mjesto. Ona je izgledala vrlo raspoloženo i te večeri. Smijala se, a to je dobar znak. Zatim sam pošao skinuti svoju jaknu. Ali, nije sve išlo tako glatko – nisam je mogao skinuti. Kad sam je pokušao otkopčati, uspio sam stići samo do visine grudi, i rajsferšlus je zapeo. Osjećao sam se kao trener kluba protiv koga se u važnoj utakmici sudi penal već u drugoj minuti. Nepostojeći penal. Rajsferšlus nije htio posustati niti jedan milimetar. Čvrsto je zauzeo svoju poziciju.

Pokušao sam ponovo, ali se ispostavilo da je rajsferšlus zahvatio svilenkastu podstavu u unutrašnjosti jakne, zaglavio se i nije htio ni da mrdne. Kao auto kad mu nestane benzina. Pokušao sam trzanjem gore-dolje razraditi ga. Bez uspjeha. A već mi se činilo da sam joj predugo okrenut leđima u pokušaju da skinem jaknu. O, kako neugodna i nezgodna situacija, a ona je već sjela. I konobar je došao i naručili smo dva kuvana vina. I kako da mi se ovo baš sad dogodi, pred skoro savršenom curom? Zašto nije u prethodnih mjesec dana koliko sam već imao jaknu, kad sam bio s prijateljima u gradu? Ili sam. Nego je sad čekao da zagrize podstavu i zaglavi se.

Rekao sam joj da idem oprati ruke. To mi je izgledalo prihvatljivije nego da kažem da se vraćam odmah ili da idem u WC. Ona se nasmijala.

- Čekaću te ja ovde – dodala je veselo i sigurno kao neko ko zna sve tajne ovoga svijeta.

Evo koje sam sreće. Izađem s najboljom curom na svijetu, u tom trenutku i u postojećoj konkurenciji, i dogodi mi se da mi zapne zupčasti zatvarač u narodu poznat kao rajsferšlus, rajferšlus, ciferšlus ili čak i cibzer. Nazivi se razlikuju baš kao što se negdje tanka tkanina s unutrašnje strane odjeće naziva podstava, a negdje samo postava. Čuo sam i jednoga koji je 1987. isto to nazvao mašinkom. On je tada rekao da mu se strgala mašinka i da će mu vjetar sjebati vjetar križa.

U toaletu sam na svjetlu pogledao situaciju. Opet sam pokušao pomicati rajsferšlus, ali nije reagovao. Rajsferšlus, njemački izraz, a ne radi. Nemoguće. I jakna je bila porijeklom iz Njemačke, bar je tako pisalo. Možda su je ipak pravili Kinezi. Ali nijednog od jedne i po milijarde Kineza sad nije bilo u blizini, sad kad je najpotrebniji, pa da mi pomogne. A i kao da oni to znaju. Kao kad bi meni neko rekao u Kini da zamijenim alnaser na stojadinu jer je tu proizveden pa sigurno znam.

Ovo je veći problem i od česme iz koje voda nezaustavljivo teče. Mogao sam je ostaviti, neka curi. Ali sad ću ovako kao medvjed sjediti u kafiću u kome konobari nose majice kratkih rukava i u kome i gosti borave lagano obučeni, jer je sasvim toplo. A ona je imala tanku majicu, vidio sam to. Ja bih nasuprot nje trebalo da sjedim kao da sam na sjevernom polu. Šta će misliti o meni kad me vidi ovako kao medvjeda kako sjedim nasuprot nje? Još mi samo gagarinka fali da je navučem na glavu, kao da u kafiću duva vjetar poput onoga na Jupiteru.

Znojio sam se, a znojio bih se i da sam u kratkim rukavima pred takvom curom. I zacrvenio sam se, temperatura mi je u glavi bila bar 45, a u nogama 28 pa sam bio na stabilnih 36,5. Kao da mi je sva krv jurnula u glavu. Opet sam pokušao otkopčati jaknu, ali nije išlo. To je to, nema tu filozofije, ili ide ili ne ide. Pa neću valjda pregovarati s ciferšlusom, na neutralnom terenu, uz posrednike, da popusti. Pomislio sam da svučem jaknu preko glave, ali nije išlo jer je jakna gore bila preuska da pređe preko moje glave čak i kad joj ne bi smetale moje uši srednje veličine, i prosječno veliki nos. A da jaknu potpuno raskinem bilo je glupo jer kako ću to opravdati i kako ću izgledati kad izađem na vanjsku hladnoću.

Ona me čeka, a ja ne znam skinuti jaknu. Prošli put me čekala dok sam bezuspješno pokušavao zatvoriti slavinu. To me podsjetilo na jednog tunjavog Borislava koji je studirao sociologiju pa je na prvoj godini svaki vikend išao kući da ga tata obrije, a kruh nije znao odrezati dok mu cimeri ne dođu kući s predavanja. On ga je turpijao naopako okrenutog, često i s tupom stranom noža. A kako se tek zbunio kad je trebalo da ide platiti račune ne treba ni pričati. Njemu je trebao neki menadžer za život, kako se sad moderno nazivaju rukovodioci i poslovođe. Bio je smotan kao mali Flandersi. Kasnije se učlanio u stranku i postigao zavidnu karijeru na lokalnom nivou. A ja sad imam problem s otkopčavanjem jakne i nemam karijeru u politici.

Neki su gosti ulazili u WC, a ja sam se pravio da perem ruke. Jedan u kratkim rukavima mi je rekao:

- Uuuu, što je hladno u kafiću – a onda je izašao van.

Pomislio sam da predložim da odemo prošetati, ali već smo naručili kuvano crveno vino. A odbio sam i da joj kažem ovako:

- E, ja sam inače smotan i glup i prate me neobični pehovi. Tamo nisam znao zatvoriti česmu kad sam išao nepotrebno oprati ruke, a sad ne znam skinuti jaknu. Nemoj se iznenaditi ako mi počne curiti krv iz nosa bez ikakvog razloga, i ako to bude trajalo pola sata.

To bi bilo zaista glupo.

Prekrstio sam se i pokušao opet, to mi je jedino preostalo. Ništa. Pa ima ljudi koji se svaki dan prekrste po stotinjak puta, zašto očekujem da ću odmah doći na red? Oni su bili u prednosti. Zašto uopšte očekujem da će Bog meni pomoći, pored toliko drugih, gladnih, nesretnih ili bespomoćnih na drugi način? Zašto bih ja odmah došao na red za pomoć? Ipak, prekrstio sam se opet, ali bez uspjeha. Zamolio sam i dva sveca za pomoć, ali ništa. Jedan je bio zaštitnik mornara, a ne nespretnih paranoika. Za drugog nisam ni znao koga štiti, ali sam znao da je popularan, da ima dosta sljedbenika koji ga slave u januaru.

Zagledao sam se u ogledalo i vidio da mi onaj čiji sam odraz tamo vidio neće ponuditi rješenje. Pomislio sam da pregrizem tu podstavu, ali nisam mogao dohvatiti taj dio zubima, kao što debeli ljudi ne mogu staviti palac noge u usta.

I onda sam pokušao povući rajsferšlus još jednom, pridržavajući prstima podstavu kako bi se izvukla. I, krenulo je južno par milimetara, a onda stalo. Onda sam ga povukao brzo gore da se zaleti pa da sa zaletom samo sklizne dolje, ali tu sam pogriješio. Zahvatio sam još veći komad podstave i zaglavio ga nepovratno sasvim ispod vrata. Nije htio više ni mikrometar prema dolje. Ukopao se ispod vrata i utonuo u zimski san bez namjere da popusti, kao da je i sam zaljubljen u tu predobru curu i kao da mi želi napakostiti. A u WC-u sam već bio predugo.

Ako nije pomislila da vršim veliku nuždu kad me zarobila česma, sad nema sumnje da će pomisliti da sam seronja. Drugi naš izlazak i evo istog problema – misliće da sam pravi pravcati seronja i za rođendan će mi kupiti tamić pun toaletnoga papira.
Najbolje da šutim, neće možda ni primijetiti ako započnemo neki veseli dijalog. Pa da, sigurno neće ni pitati. Izašao sam van kao da je najnormalnije biti u zimskoj jakni u kafiću, kao da je unutra temperatura pet ispod nule.

Došao sam do stola i izvinio se.

- Ma nema veze. Jesi li ruke dvaput oprao?
- Kako znaš?
- Pa i ja ih perem dvaput – nasmijala se.
- Jesam, ali bila je gužva jer radi samo jedna slavina – rekao sam joj.
- Super jakna – dobacio mi je jedan poznanik što je upravo ušao i javio mi se. – Je l’ topla? Gde si je kupio, je l’ ima i za mene brojeva? – nastavio je i raspričao se sa mnom kao da smo na ulici.
- Je l’ ti nije hladno?
- Ja se uvijek oblačim toplo – odgovorio sam mu.

Izgledalo mi je krajnje glupo reći joj istinu. Imao sam osjećaj da svi gledaju u nju koliko je lijepa u svojoj jednostavnosti, i da svi u mene zijevaju čudeći se mojoj zimogrožljivosti. A razgovor je tekao tako glatko kao da pričam sam sa sobom.

Pokušao sam se osloboditi jakne kad je ona otišla u toalet, a onda još jednom kad sam ja ponovo krenuo u toalet, kao da sam četrdeset godina stariji nego što jesam i imam problema s prostatom.

Popili smo vino i ja sam imao u planu da idemo prošetati, da izađemo na ulicu na kojoj sam ja svoj na svome, toplo obučen. Međutim, konobar je prolazio upravo pored našeg stola i ona je pitala hoćemo li popiti još jedno. Šta mi je preostalo nego da prihvatim. Nisam mogao dozvoliti da pored toga što sam u njenim očima mogući seronja još ispadnem i škrtica. A vino me dodatno grijalo iznutra i opet sam se znojio.

Popili smo i drugo vino i onda smo krenuli pješačiti. To nije potrajalo jer je predložila da odemo u njen omiljeni kafić na čaj jer je tamo poseban, ili kuvano vino, da me dodatno ugrije. Prihvatio sam vino.

U autu sam izvadio dreger iz ladice da provjerim stanje. Nasmijala se, a njene zelene oči su zasijale. Udahnuo sam, a onda ispustio dugi dah i dreger je pokazao 0.18.

- Sve je u redu. Ovo su ti novi, njemački. Oni su precizniji od analize krvi.
- Nije ni čudo ako su nemački, nemački su najbolji na svetu. I Udo Brinkman ih koristi – rekla je i oduševila me. Pa ona je tako mlada znala i za Kliniku Švarcvald i za sina doktora Klausa. Ili je krišom saznala da sam pratio tu seriju pa je htjela da me iznenadi.

Odvezao sam je do njene zgrade.

- Prelepa pesma – rekla je kad je na radiju krenuo Seether, pjesma Rise Above This.
- Da, mislio sam da to niko ne sluša osim mene i nekoliko hiljada Amerikanaca.
- Sad znaš da Seether slušate ti, nekoliko hiljada Amerikanaca i ja.

Deset minuta smo pričali o omiljenim pjesamama i grupama, to je uvijek bila zanimljiva tema. Zanimljivo mi je bilo što nije spomenula niti jedan poznati bend koji je bio jako popularan i koji je meni išao na živce. Nije se sramila reći ni da voli Parni valjak i Bon Jovija, što su neki smatrali sramotnim. Izgledalo je da će i pored jakne i česme sve biti kako treba, da će ispasti dobro.

Dogovorili smo se da se vidimo opet. Izašao sam, otvorio joj vrata i otpratio je do ulaza u zgradu. Zakoračila je na stepenice, okrenula se prema meni i rekla:

- Samo još ovo – a onda pružila svoje prste prema rajsferšlusu na mojoj jakni i povukla ga prema dolje bez ikakvih problema. – Da se ne mučiš kad dođeš kući – nasmijala se zavodljivo.
- Kako…? – zaustio sam.
- E vidiš, čudo. Mogla sam odmah, videla sam, ali sam htela da saznam kako ćeš da se snađeš i da li ćeš da praviš frku oko toga. I ne brini za onu česmu, i meni se to dogodilo kad sam jednom bila tamo. Samo sam ja pitala konobaricu kako se voda zatvara. I ona je rekla da stalno imaju problema s tom slavinom jer je neispravna, ali blesani stalno skidaju upozorenje koje stavljaju iznad u želji da se s nekim našale. Prenapet si, nemoj tako ozbiljno shvatati život.

Poželio sam da je poljubim, očekujući da me neće zadesiti neki peh u toj namjeri. Zagledao sam se u nju. Vrijedilo je rizikovati.

- Vidimo se sutra. Samo nemoj zakopčavati jaknu kad kreneš – rekla je i poljubila me u desni obraz.

Nestala je u mraku hodnika svoje zgrade kao i svako čudo, a ja sam zbunjen ostao ispred zgrade. Nasmijao sam se i ušao u auto. Ispalo je sve dobro, kako treba. Lijepo.
Odlučio sam da se provozam gradom i da o svemu malo razmislim. Bila je ovo neobična noć. Od uzbuđenja ionako neću skoro zaspati.

Odvezao sam se na brdo iznad grada. Tu sam parkirao i zagledao se u svjetla ispred sebe. Negdje tamo bila je njena zgrada, u njoj njen stan i njen krevet u kome je sad spavala. Onda je počela kiša i ja sam se vratio u auto i uključio brisače. Krenuo sam prema gradu. Kiša je postajala sve jača. Na jednoj radio stanici slušao sam domaće hitove dok sam se probijao kroz zavjesu od kiše. A onda su se uključile crvena lampicame na instrument tabli. Par trenutaka kasnije auto mi je stao u mraku k’o iz krimića. Strava prava. A na radiju je krenuo “Karabaja”.