Mladi luk

Venecija u toaletu

mladiluk | 03 Novembar, 2010 12:24

Iznenadio sam se kako sve teče glatko, kao dobro podmazane sanjke po zaleđenom snijegu. Prošle su skoro dvadeset i dvije minute otkako smo sjedili čekajući dvije pice, jednu za nju, a drugu za mene. Kasno je stigla s posla i nije stigla jesti, a ja sam picu mogao jesti i kad nisam gladan. Ima ljudi koji s visine gledaju na ovakav oblik izlaska, neki i s podsmijehom. Često upravo oni koji su u ovakvim prilikama zbog utiska pili posebno skupo pivo. Ali, i ona i ja smo bili gladni, ispostavilo se, a mjesto na koje smo izašli nudilo je najbolje pice u gradu. Pored toga, stvar je u jednostavnosti, a pica je jedno od najboljih jela na svijetu. Konačno, kome se ne sviđa neka curu izvede na jedno piće i neka prepolovi račun, ili neka je odvede na večeru s pastom po izboru, blend a med je „extra“. Ili na morske plodove, kao što to imaju običaj voditeljice s televizije i glumci željni pažnje i slave. Mi jedemo picu. I prstima, ako treba, jer su nam vjerovatno čistiji od pribora za jelo, a ako nisu onda smo bar sigurni da niko drugi nije jeo služeći se tim prstima, dok za viljušku i nož ne možemo tvrditi isto.

Otišao sam u toalet. Izvršio sam nuždu da bi mi mozak bolje radio, i da operem ruke prije jela. Vrata sam, podrazumijeva se, otvarao laktovima i koljenima, ili u krajnjoj nuždi papirnim maramicama. Pa neću ih valjda dirati prstima. Tako sam ih otvarao čak i kod kuće nakon gostiju. Trudio sam se da izađem čistih prstiju iz toaleta. Zbog navike ruke sam prao dvaput, u dvije vode, kako se to obično kaže. Bio je tu tečni sapun kao i moderni ventilator koji toplim zrakom suši ruke. Ionako sam imao namjeru da potrošim još dvije vlažne maramice nakon pranja ruku.

Zastao sam ispred ogledala provjeravajući još jednom da li mi kosa strši, i jesam li prljav oko usta od ajvara što sam ga jeo osam sati ranije, ili garav od kestenja koje sam ljupao prošle jeseni. Sve je bilo u redu. Sve, osim jednoga – voda nije htjela da se zaustavi! Mlaz je šikljao iz pipe bez moje dozvole. Nije se ni obazirao na moj položaj i na zelenooku koja me čekala za stolom. Voda je iz jurila 120 na sat. Gledao sam u lavabo koji se polako punio, ne mogavši vjerovati u takav razvoj situacije, iako nisam bio ni pijan ni napušen. Uskoro bi mogao biti pun, a za pola sata bi zahvaljujući tome što sam duduk lokal mogao biti pod vodom. Pokušao sam još jednom zaustaviti vodu iz slavine, ali ručica na njoj nije reagovala. Ne znam ni kako je krenula ta voda jer sam onome ispred sebe rekao da je ostavi jer ću i ja koristiti vodu. O, kako bi mi sad dobro došao onaj majstor za pipe, vodoinstalater Srbin, onaj što se spominje u filmu U raljama života. U ovom toaletu bi mi baš sad bio potreban, a ne za onim stolom, pa da mi je odvede pa da prođem kao oni iz tada spomenute Hašekove priče. Ali on nije tu, taj, Pipa. A voda je punila lavabo ispred mene.

Za dva dana će novinari lešinari stavljati moje ime i moju sliku u svoje bijedne novine, uz fotografije potopljenog lokala. Više od milion ljudi će znati da sam nesposoban da zatvorim pipu i da sam potopio lokal. Pa zašto nije ugradio obične pipe, pitao sam se. Ili su ove bile nekvalitetne, ili su u pitanju neke za koje moraš imati čip u glavi da bi zaustavio vodu. Mahao sam rukama očekujući da nevidljivi senzor u zidu zaustavi vodu. Ali voda je tekla i dalje. Mogli su staviti klasične slavine, da plavu odvrnem za hladnu, a crvenu za toplu, i da ih isto tako zavrnem i stegnem da ni kap ne iscuri bez moje dozvole. Ma od ovoga je bolje i crijevo za vodu, ili običan plastični lavor s hladnom vodom i sapunom pored njega, i zajednički ručnik. Ili neki Radenko iz Otpisanih koji bi mi vodom iz vrča polijevao ruke, kao Bati Živojinoviću, dok ih ne operem. Još mi samo treba da se taj nevidljivi senzor probudi i da zvučnim sinalom signalizira da je voda došla do kritičnog nivoa, pa da svi nagrnu ovamo i počnu me snimati svojim mobilnim telefonima da se pohvale na YouTubeu kako su prisustvovali nečem nesvakidašnjem, zanimljivom kao koncert Red Hot Chili Peppersa. Sad sam zažalio što sam išao prati ruke. Bezvezni čistunac. Mogao sam iskoristiti četiri vlažne maramice i riješiti stvar. Pa manje bih štete imao od svih stotinu milijardi bakterija raznih rasa koje sam mogao pokupiti u WC školjki, na bravi i na pipi nego sad, kad me zelenooka čeka dok ja pokušavam zatvoriti usranu pipu.

Oprezno sam pokušavao mrdati slavinu strahujući da će se, kakve sam sreće, odlomiti i ostati mi u ruci pa ću napraviti i vodoskok. Navlačio sam rukave da zatvorim pipu nekako, čak sam pokušao i golim rukama, ali ništa. Iz jedne kabine je neko izašao. Pokušao sam vidjeti šta će on uraditi, ali on nije mario za higijenu – izašao je van neopranih ruku. Onda je ušao još jedan, brzo obavio šta je naumio, oprao ruke, pogledao u mene sumnjičavo, a ja sam zbunjeno spustio pogled. Za to vrijeme on je zatvorio vodu iz svoje slavine. Nisam vidio kako. A da ostavim vodu nisam mogao jer bi se znalo ko je ostavio jer sam u uglu zapazio nešto nalik kameri koja je tu vjerovatno bila zbog lopova, narkomana i samoubica. Konačno, kakve sam sreće, konobar bi izašao i pitao me pred svima zašto nisam zatvorio vodu i da sad dođem tamo pokupiti krpom ili sopstvenom majicom svu vodu koja je potopila pod. Još bi se neko i okliznuo i slomio ruku pa bih i odštetu morao platiti. Već mi je znoj curio niz sljepoočnicu, vrat i leđa, a ja sam zamislio zelenooku kako sjedi sama za stolom, ispred nje dvije pice, i razmišlja kako je izašla sa seronjom koji već pola sata provodi na WC školjki.

Onda sam izvadio telefon i nazvao svoga poznanika koji se razumio u sve što je imalo bilo kakve veze s tehnikom, u struju, automobile, građevinske radove, stolariju, pa samim tim i u vodovod. Čak je jednom tvrdio da je i zube popravljao i kosti namještao, a neki kažu da ih je uvjeravao kako je još u osnovnoj školi, na nastavi iz tehničkog, pravio prave pravcate violine koje su i dan-danas na cijeni. Telefon je zazvonio i on se javio:

- E, u gužvi sam, zovem te za pola sata.

Prekinuo je vezu. Pola sata?! Pa za pola sata bih ovim tempom olimpijski bazen napunio, a tada će ovdje biti ambijent kao u Veneciji. Nazvao sam opet, a telefon je bio isključen. Mogao bih neprimjetno proviriti kroz vrata i tiho dozvati konobaricu da mi pomogne, a da zelenooka ne primijeti. A šta ako ni ona ne zna? Šta ako je nova, ili ako pred svim gostima kaže:

- Dragi gosti, ja sam nova. Da li neko zna zatvoriti vodu u toaletu? Je l’ može neko dečku pomoći, on je smotan pa ne zna? – pa da se osramotim pred važnom zelenookom i pred dvadeset i više manje važnih plavookih, smeđookih, crnookih i ostalih.

Ipak, kad je voda dostigla skoro ključni nivo, odlučio sam da se ipak obratim konobaru i da ga pitam da li mi može pomoći. Izašao sam na vrata, a u tom trenutku niti jedan nije bio u blizini. Ali sam zato na sebi primijetio zelenooki pogled, najvažniji od svih zelenookih pogleda na svijetu. Kad me vidjela onako unezvjerenog i zbunjenog kako stojim na vratima sigurno je pomislila da zovem konobara da mi donese toaletni papir kojeg je nestalo tamo gdje nije smjelo.

Brže-bolje sam se uvukao unutra bez ideje, sav crven u licu. A voda samo što se nije prelijevala preko ruba lavaboa prijeteći da počne potapati pločice nadirući prema vratima lokala. Biće nam hitno potreban vodoinstalater, ili dobrovoljci s vrećama pijeska. Kad bi bar sad upali teroristi da nas uzmu kao taoce na dva dana, pa da ovaj problem s vodom i meni i ostalima izgleda potpuno beznačajan. Već sam mogao pretpostaviti i naslove u novinama: Kurir – Seronja potopio grad; Blic – Nakon što je pokušao potopiti grad ulazi na Farmu; Pravda: Nezadovoljan niskim standardom i mrakom u Srbiji pokušao izazvati poplavu; Danas – Zbog poplave u restoranu usporen put Srbije u EU; E-novine – Glupi Srbi među najneinteligentnijim narodima; Skandal – Htio sam samo izaći u Skandalu dok gol stojim u vodi do koljena…
Ma u tim sam trenucima potisnuo i misli o kući i jesam li vrata zaključao jer je očigledno voda bila veća opasnost od vatre i lopova.

Pomislio sam da je sve izgubljeno i da moram priznati poraz, da sam smotan i da ne znam zatvoriti slavinu, očekujući da za koji dan pred njom ne budem u stanju vadičepom otvoriti vino bez pomoći komšije ili nekog servisa za otvaranje flaša, ili da neću znati zamijeniti kartice u mobilnom telefonu ako me koji put zamoli, ili sijalicu na lusteru.

A onda mi odnekud priđe čovjek k’o da kliže, kožna jakna puna sjaja, pruža ruku, reče kratko – Karabaja. I dok rukama si pljesn’o brzi mlaz već je prest’o. Strava prava, Karabaja. Samo mi reče sa smiješkom da odem za onaj stol i da ništa ne govorim.

Izašao sam van sasvim zbunjen. Vratio sam se za stol, nisam joj ništa rekao. Ponašao se kao da sam se u WC-u zadržao sasvim kratko, a ne duže od pet minuta koje su meni izgledale kao čitava popodnevna smjena. Ko zna šta bi pomislila o meni, možda je najbolje da misli da sam radio ono što svako od nas radi svakodnevno, bar jednom. Posebno iznenađujuće je bilo što se i ona ponašala tako, dočekala me s osmjehom koji je baš odgovarao njenom zelenom pogledu. Pice su ubrzo stigle.

Nakon što smo ih pojeli i još malo sjedili razgovarajući, krenuli smo van. Prihvatila je moj prijedlog da još malo prošetamo i da je otpratim kući. Ona je još rekla da je to najbolja pica koju je ikad jela. Čak je prihvatila i moj prijedlog da se opet vidimo za koji dan. Izgledalo je da će ipak sve biti kako treba.