Četrdeset pet iznad nule
mladiluk | 10 Novembar, 2010 14:21
Nakon što je problem s vodom u česmi prevaziđen zahvaljujući nenadanom spasiocu Karabaji, mom prijatelju iz pjesme, nas dvoje smo se dogovorili za još jedan izlazak. Ovaj put sam je imao namjeru odvesti u svoj omiljeni kafić, tamo gdje poznam konobare i gdje imaju uobičajene slavine. Tamo gdje neće biti nikakvih neočekivanih problema i gdje ćemo provesti miran dio večeri.
Budući da sam na vrijeme provjerio električne uređaje u kući, izašao sam van tačno šezdeset minuta prije dogovorenog susreta. Prošetao sam po gradu dok je šamarao hladni jesenji vjetar. Sva sreća pa sam obukao toplu zimsku jaknu koju sam izabrao tako što sam obišao sto četrdeset prodavnica. U neke sam svraćao po dva puta, a u tri i čitava tri puta. Ova je bila najbolja, ili mi se tako učinilo dok sam je kupovao.
Ušli smo u kafić i ona je skinula svoj crni kaput koji sam ja, kao džentlmen iz crno-bijelog filma, okačio na za to predviđeno mjesto. Ona je izgledala vrlo raspoloženo i te večeri. Smijala se, a to je dobar znak. Zatim sam pošao skinuti svoju jaknu. Ali, nije sve išlo tako glatko – nisam je mogao skinuti. Kad sam je pokušao otkopčati, uspio sam stići samo do visine grudi, i rajsferšlus je zapeo. Osjećao sam se kao trener kluba protiv koga se u važnoj utakmici sudi penal već u drugoj minuti. Nepostojeći penal. Rajsferšlus nije htio posustati niti jedan milimetar. Čvrsto je zauzeo svoju poziciju.
Pokušao sam ponovo, ali se ispostavilo da je rajsferšlus zahvatio svilenkastu podstavu u unutrašnjosti jakne, zaglavio se i nije htio ni da mrdne. Kao auto kad mu nestane benzina. Pokušao sam trzanjem gore-dolje razraditi ga. Bez uspjeha. A već mi se činilo da sam joj predugo okrenut leđima u pokušaju da skinem jaknu. O, kako neugodna i nezgodna situacija, a ona je već sjela. I konobar je došao i naručili smo dva kuvana vina. I kako da mi se ovo baš sad dogodi, pred skoro savršenom curom? Zašto nije u prethodnih mjesec dana koliko sam već imao jaknu, kad sam bio s prijateljima u gradu? Ili sam. Nego je sad čekao da zagrize podstavu i zaglavi se.
Rekao sam joj da idem oprati ruke. To mi je izgledalo prihvatljivije nego da kažem da se vraćam odmah ili da idem u WC. Ona se nasmijala.
- Čekaću te ja ovde – dodala je veselo i sigurno kao neko ko zna sve tajne ovoga svijeta.
Evo koje sam sreće. Izađem s najboljom curom na svijetu, u tom trenutku i u postojećoj konkurenciji, i dogodi mi se da mi zapne zupčasti zatvarač u narodu poznat kao rajsferšlus, rajferšlus, ciferšlus ili čak i cibzer. Nazivi se razlikuju baš kao što se negdje tanka tkanina s unutrašnje strane odjeće naziva podstava, a negdje samo postava. Čuo sam i jednoga koji je 1987. isto to nazvao mašinkom. On je tada rekao da mu se strgala mašinka i da će mu vjetar sjebati vjetar križa.
U toaletu sam na svjetlu pogledao situaciju. Opet sam pokušao pomicati rajsferšlus, ali nije reagovao. Rajsferšlus, njemački izraz, a ne radi. Nemoguće. I jakna je bila porijeklom iz Njemačke, bar je tako pisalo. Možda su je ipak pravili Kinezi. Ali nijednog od jedne i po milijarde Kineza sad nije bilo u blizini, sad kad je najpotrebniji, pa da mi pomogne. A i kao da oni to znaju. Kao kad bi meni neko rekao u Kini da zamijenim alnaser na stojadinu jer je tu proizveden pa sigurno znam.
Ovo je veći problem i od česme iz koje voda nezaustavljivo teče. Mogao sam je ostaviti, neka curi. Ali sad ću ovako kao medvjed sjediti u kafiću u kome konobari nose majice kratkih rukava i u kome i gosti borave lagano obučeni, jer je sasvim toplo. A ona je imala tanku majicu, vidio sam to. Ja bih nasuprot nje trebalo da sjedim kao da sam na sjevernom polu. Šta će misliti o meni kad me vidi ovako kao medvjeda kako sjedim nasuprot nje? Još mi samo gagarinka fali da je navučem na glavu, kao da u kafiću duva vjetar poput onoga na Jupiteru.
Znojio sam se, a znojio bih se i da sam u kratkim rukavima pred takvom curom. I zacrvenio sam se, temperatura mi je u glavi bila bar 45, a u nogama 28 pa sam bio na stabilnih 36,5. Kao da mi je sva krv jurnula u glavu. Opet sam pokušao otkopčati jaknu, ali nije išlo. To je to, nema tu filozofije, ili ide ili ne ide. Pa neću valjda pregovarati s ciferšlusom, na neutralnom terenu, uz posrednike, da popusti. Pomislio sam da svučem jaknu preko glave, ali nije išlo jer je jakna gore bila preuska da pređe preko moje glave čak i kad joj ne bi smetale moje uši srednje veličine, i prosječno veliki nos. A da jaknu potpuno raskinem bilo je glupo jer kako ću to opravdati i kako ću izgledati kad izađem na vanjsku hladnoću.
Ona me čeka, a ja ne znam skinuti jaknu. Prošli put me čekala dok sam bezuspješno pokušavao zatvoriti slavinu. To me podsjetilo na jednog tunjavog Borislava koji je studirao sociologiju pa je na prvoj godini svaki vikend išao kući da ga tata obrije, a kruh nije znao odrezati dok mu cimeri ne dođu kući s predavanja. On ga je turpijao naopako okrenutog, često i s tupom stranom noža. A kako se tek zbunio kad je trebalo da ide platiti račune ne treba ni pričati. Njemu je trebao neki menadžer za život, kako se sad moderno nazivaju rukovodioci i poslovođe. Bio je smotan kao mali Flandersi. Kasnije se učlanio u stranku i postigao zavidnu karijeru na lokalnom nivou. A ja sad imam problem s otkopčavanjem jakne i nemam karijeru u politici.
Neki su gosti ulazili u WC, a ja sam se pravio da perem ruke. Jedan u kratkim rukavima mi je rekao:
- Uuuu, što je hladno u kafiću – a onda je izašao van.
Pomislio sam da predložim da odemo prošetati, ali već smo naručili kuvano crveno vino. A odbio sam i da joj kažem ovako:
- E, ja sam inače smotan i glup i prate me neobični pehovi. Tamo nisam znao zatvoriti česmu kad sam išao nepotrebno oprati ruke, a sad ne znam skinuti jaknu. Nemoj se iznenaditi ako mi počne curiti krv iz nosa bez ikakvog razloga, i ako to bude trajalo pola sata.
To bi bilo zaista glupo.
Prekrstio sam se i pokušao opet, to mi je jedino preostalo. Ništa. Pa ima ljudi koji se svaki dan prekrste po stotinjak puta, zašto očekujem da ću odmah doći na red? Oni su bili u prednosti. Zašto uopšte očekujem da će Bog meni pomoći, pored toliko drugih, gladnih, nesretnih ili bespomoćnih na drugi način? Zašto bih ja odmah došao na red za pomoć? Ipak, prekrstio sam se opet, ali bez uspjeha. Zamolio sam i dva sveca za pomoć, ali ništa. Jedan je bio zaštitnik mornara, a ne nespretnih paranoika. Za drugog nisam ni znao koga štiti, ali sam znao da je popularan, da ima dosta sljedbenika koji ga slave u januaru.
Zagledao sam se u ogledalo i vidio da mi onaj čiji sam odraz tamo vidio neće ponuditi rješenje. Pomislio sam da pregrizem tu podstavu, ali nisam mogao dohvatiti taj dio zubima, kao što debeli ljudi ne mogu staviti palac noge u usta.
I onda sam pokušao povući rajsferšlus još jednom, pridržavajući prstima podstavu kako bi se izvukla. I, krenulo je južno par milimetara, a onda stalo. Onda sam ga povukao brzo gore da se zaleti pa da sa zaletom samo sklizne dolje, ali tu sam pogriješio. Zahvatio sam još veći komad podstave i zaglavio ga nepovratno sasvim ispod vrata. Nije htio više ni mikrometar prema dolje. Ukopao se ispod vrata i utonuo u zimski san bez namjere da popusti, kao da je i sam zaljubljen u tu predobru curu i kao da mi želi napakostiti. A u WC-u sam već bio predugo.
Ako nije pomislila da vršim veliku nuždu kad me zarobila česma, sad nema sumnje da će pomisliti da sam seronja. Drugi naš izlazak i evo istog problema – misliće da sam pravi pravcati seronja i za rođendan će mi kupiti tamić pun toaletnoga papira.
Najbolje da šutim, neće možda ni primijetiti ako započnemo neki veseli dijalog. Pa da, sigurno neće ni pitati. Izašao sam van kao da je najnormalnije biti u zimskoj jakni u kafiću, kao da je unutra temperatura pet ispod nule.
Najbolje da šutim, neće možda ni primijetiti ako započnemo neki veseli dijalog. Pa da, sigurno neće ni pitati. Izašao sam van kao da je najnormalnije biti u zimskoj jakni u kafiću, kao da je unutra temperatura pet ispod nule.
Došao sam do stola i izvinio se.
- Ma nema veze. Jesi li ruke dvaput oprao?
- Kako znaš?
- Pa i ja ih perem dvaput – nasmijala se.
- Jesam, ali bila je gužva jer radi samo jedna slavina – rekao sam joj.
- Super jakna – dobacio mi je jedan poznanik što je upravo ušao i javio mi se. – Je l’ topla? Gde si je kupio, je l’ ima i za mene brojeva? – nastavio je i raspričao se sa mnom kao da smo na ulici.
- Je l’ ti nije hladno?
- Ja se uvijek oblačim toplo – odgovorio sam mu.
- Kako znaš?
- Pa i ja ih perem dvaput – nasmijala se.
- Jesam, ali bila je gužva jer radi samo jedna slavina – rekao sam joj.
- Super jakna – dobacio mi je jedan poznanik što je upravo ušao i javio mi se. – Je l’ topla? Gde si je kupio, je l’ ima i za mene brojeva? – nastavio je i raspričao se sa mnom kao da smo na ulici.
- Je l’ ti nije hladno?
- Ja se uvijek oblačim toplo – odgovorio sam mu.
Izgledalo mi je krajnje glupo reći joj istinu. Imao sam osjećaj da svi gledaju u nju koliko je lijepa u svojoj jednostavnosti, i da svi u mene zijevaju čudeći se mojoj zimogrožljivosti. A razgovor je tekao tako glatko kao da pričam sam sa sobom.
Pokušao sam se osloboditi jakne kad je ona otišla u toalet, a onda još jednom kad sam ja ponovo krenuo u toalet, kao da sam četrdeset godina stariji nego što jesam i imam problema s prostatom.
Popili smo vino i ja sam imao u planu da idemo prošetati, da izađemo na ulicu na kojoj sam ja svoj na svome, toplo obučen. Međutim, konobar je prolazio upravo pored našeg stola i ona je pitala hoćemo li popiti još jedno. Šta mi je preostalo nego da prihvatim. Nisam mogao dozvoliti da pored toga što sam u njenim očima mogući seronja još ispadnem i škrtica. A vino me dodatno grijalo iznutra i opet sam se znojio.
Popili smo i drugo vino i onda smo krenuli pješačiti. To nije potrajalo jer je predložila da odemo u njen omiljeni kafić na čaj jer je tamo poseban, ili kuvano vino, da me dodatno ugrije. Prihvatio sam vino.
U autu sam izvadio dreger iz ladice da provjerim stanje. Nasmijala se, a njene zelene oči su zasijale. Udahnuo sam, a onda ispustio dugi dah i dreger je pokazao 0.18.
- Sve je u redu. Ovo su ti novi, njemački. Oni su precizniji od analize krvi.
- Nije ni čudo ako su nemački, nemački su najbolji na svetu. I Udo Brinkman ih koristi – rekla je i oduševila me. Pa ona je tako mlada znala i za Kliniku Švarcvald i za sina doktora Klausa. Ili je krišom saznala da sam pratio tu seriju pa je htjela da me iznenadi.
- Nije ni čudo ako su nemački, nemački su najbolji na svetu. I Udo Brinkman ih koristi – rekla je i oduševila me. Pa ona je tako mlada znala i za Kliniku Švarcvald i za sina doktora Klausa. Ili je krišom saznala da sam pratio tu seriju pa je htjela da me iznenadi.
Odvezao sam je do njene zgrade.
- Prelepa pesma – rekla je kad je na radiju krenuo Seether, pjesma Rise Above This.
- Da, mislio sam da to niko ne sluša osim mene i nekoliko hiljada Amerikanaca.
- Sad znaš da Seether slušate ti, nekoliko hiljada Amerikanaca i ja.
- Da, mislio sam da to niko ne sluša osim mene i nekoliko hiljada Amerikanaca.
- Sad znaš da Seether slušate ti, nekoliko hiljada Amerikanaca i ja.
Deset minuta smo pričali o omiljenim pjesamama i grupama, to je uvijek bila zanimljiva tema. Zanimljivo mi je bilo što nije spomenula niti jedan poznati bend koji je bio jako popularan i koji je meni išao na živce. Nije se sramila reći ni da voli Parni valjak i Bon Jovija, što su neki smatrali sramotnim. Izgledalo je da će i pored jakne i česme sve biti kako treba, da će ispasti dobro.
Dogovorili smo se da se vidimo opet. Izašao sam, otvorio joj vrata i otpratio je do ulaza u zgradu. Zakoračila je na stepenice, okrenula se prema meni i rekla:
- Samo još ovo – a onda pružila svoje prste prema rajsferšlusu na mojoj jakni i povukla ga prema dolje bez ikakvih problema. – Da se ne mučiš kad dođeš kući – nasmijala se zavodljivo.
- Kako…? – zaustio sam.
- E vidiš, čudo. Mogla sam odmah, videla sam, ali sam htela da saznam kako ćeš da se snađeš i da li ćeš da praviš frku oko toga. I ne brini za onu česmu, i meni se to dogodilo kad sam jednom bila tamo. Samo sam ja pitala konobaricu kako se voda zatvara. I ona je rekla da stalno imaju problema s tom slavinom jer je neispravna, ali blesani stalno skidaju upozorenje koje stavljaju iznad u želji da se s nekim našale. Prenapet si, nemoj tako ozbiljno shvatati život.
- Kako…? – zaustio sam.
- E vidiš, čudo. Mogla sam odmah, videla sam, ali sam htela da saznam kako ćeš da se snađeš i da li ćeš da praviš frku oko toga. I ne brini za onu česmu, i meni se to dogodilo kad sam jednom bila tamo. Samo sam ja pitala konobaricu kako se voda zatvara. I ona je rekla da stalno imaju problema s tom slavinom jer je neispravna, ali blesani stalno skidaju upozorenje koje stavljaju iznad u želji da se s nekim našale. Prenapet si, nemoj tako ozbiljno shvatati život.
Poželio sam da je poljubim, očekujući da me neće zadesiti neki peh u toj namjeri. Zagledao sam se u nju. Vrijedilo je rizikovati.
- Vidimo se sutra. Samo nemoj zakopčavati jaknu kad kreneš – rekla je i poljubila me u desni obraz.
Nestala je u mraku hodnika svoje zgrade kao i svako čudo, a ja sam zbunjen ostao ispred zgrade. Nasmijao sam se i ušao u auto. Ispalo je sve dobro, kako treba. Lijepo.
Odlučio sam da se provozam gradom i da o svemu malo razmislim. Bila je ovo neobična noć. Od uzbuđenja ionako neću skoro zaspati.
Odlučio sam da se provozam gradom i da o svemu malo razmislim. Bila je ovo neobična noć. Od uzbuđenja ionako neću skoro zaspati.
Odvezao sam se na brdo iznad grada. Tu sam parkirao i zagledao se u svjetla ispred sebe. Negdje tamo bila je njena zgrada, u njoj njen stan i njen krevet u kome je sad spavala. Onda je počela kiša i ja sam se vratio u auto i uključio brisače. Krenuo sam prema gradu. Kiša je postajala sve jača. Na jednoj radio stanici slušao sam domaće hitove dok sam se probijao kroz zavjesu od kiše. A onda su se uključile crvena lampicame na instrument tabli. Par trenutaka kasnije auto mi je stao u mraku k’o iz krimića. Strava prava. A na radiju je krenuo “Karabaja”.
Generalna |
Permalink |
Komentari (6) |
Trekbekovi (0)
Venecija u toaletu
mladiluk | 03 Novembar, 2010 12:24
Iznenadio sam se kako sve teče glatko, kao dobro podmazane sanjke po zaleđenom snijegu. Prošle su skoro dvadeset i dvije minute otkako smo sjedili čekajući dvije pice, jednu za nju, a drugu za mene. Kasno je stigla s posla i nije stigla jesti, a ja sam picu mogao jesti i kad nisam gladan. Ima ljudi koji s visine gledaju na ovakav oblik izlaska, neki i s podsmijehom. Često upravo oni koji su u ovakvim prilikama zbog utiska pili posebno skupo pivo. Ali, i ona i ja smo bili gladni, ispostavilo se, a mjesto na koje smo izašli nudilo je najbolje pice u gradu. Pored toga, stvar je u jednostavnosti, a pica je jedno od najboljih jela na svijetu. Konačno, kome se ne sviđa neka curu izvede na jedno piće i neka prepolovi račun, ili neka je odvede na večeru s pastom po izboru, blend a med je „extra“. Ili na morske plodove, kao što to imaju običaj voditeljice s televizije i glumci željni pažnje i slave. Mi jedemo picu. I prstima, ako treba, jer su nam vjerovatno čistiji od pribora za jelo, a ako nisu onda smo bar sigurni da niko drugi nije jeo služeći se tim prstima, dok za viljušku i nož ne možemo tvrditi isto.
Otišao sam u toalet. Izvršio sam nuždu da bi mi mozak bolje radio, i da operem ruke prije jela. Vrata sam, podrazumijeva se, otvarao laktovima i koljenima, ili u krajnjoj nuždi papirnim maramicama. Pa neću ih valjda dirati prstima. Tako sam ih otvarao čak i kod kuće nakon gostiju. Trudio sam se da izađem čistih prstiju iz toaleta. Zbog navike ruke sam prao dvaput, u dvije vode, kako se to obično kaže. Bio je tu tečni sapun kao i moderni ventilator koji toplim zrakom suši ruke. Ionako sam imao namjeru da potrošim još dvije vlažne maramice nakon pranja ruku.
Zastao sam ispred ogledala provjeravajući još jednom da li mi kosa strši, i jesam li prljav oko usta od ajvara što sam ga jeo osam sati ranije, ili garav od kestenja koje sam ljupao prošle jeseni. Sve je bilo u redu. Sve, osim jednoga – voda nije htjela da se zaustavi! Mlaz je šikljao iz pipe bez moje dozvole. Nije se ni obazirao na moj položaj i na zelenooku koja me čekala za stolom. Voda je iz jurila 120 na sat. Gledao sam u lavabo koji se polako punio, ne mogavši vjerovati u takav razvoj situacije, iako nisam bio ni pijan ni napušen. Uskoro bi mogao biti pun, a za pola sata bi zahvaljujući tome što sam duduk lokal mogao biti pod vodom. Pokušao sam još jednom zaustaviti vodu iz slavine, ali ručica na njoj nije reagovala. Ne znam ni kako je krenula ta voda jer sam onome ispred sebe rekao da je ostavi jer ću i ja koristiti vodu. O, kako bi mi sad dobro došao onaj majstor za pipe, vodoinstalater Srbin, onaj što se spominje u filmu U raljama života. U ovom toaletu bi mi baš sad bio potreban, a ne za onim stolom, pa da mi je odvede pa da prođem kao oni iz tada spomenute Hašekove priče. Ali on nije tu, taj, Pipa. A voda je punila lavabo ispred mene.
Za dva dana će novinari lešinari stavljati moje ime i moju sliku u svoje bijedne novine, uz fotografije potopljenog lokala. Više od milion ljudi će znati da sam nesposoban da zatvorim pipu i da sam potopio lokal. Pa zašto nije ugradio obične pipe, pitao sam se. Ili su ove bile nekvalitetne, ili su u pitanju neke za koje moraš imati čip u glavi da bi zaustavio vodu. Mahao sam rukama očekujući da nevidljivi senzor u zidu zaustavi vodu. Ali voda je tekla i dalje. Mogli su staviti klasične slavine, da plavu odvrnem za hladnu, a crvenu za toplu, i da ih isto tako zavrnem i stegnem da ni kap ne iscuri bez moje dozvole. Ma od ovoga je bolje i crijevo za vodu, ili običan plastični lavor s hladnom vodom i sapunom pored njega, i zajednički ručnik. Ili neki Radenko iz Otpisanih koji bi mi vodom iz vrča polijevao ruke, kao Bati Živojinoviću, dok ih ne operem. Još mi samo treba da se taj nevidljivi senzor probudi i da zvučnim sinalom signalizira da je voda došla do kritičnog nivoa, pa da svi nagrnu ovamo i počnu me snimati svojim mobilnim telefonima da se pohvale na YouTubeu kako su prisustvovali nečem nesvakidašnjem, zanimljivom kao koncert Red Hot Chili Peppersa. Sad sam zažalio što sam išao prati ruke. Bezvezni čistunac. Mogao sam iskoristiti četiri vlažne maramice i riješiti stvar. Pa manje bih štete imao od svih stotinu milijardi bakterija raznih rasa koje sam mogao pokupiti u WC školjki, na bravi i na pipi nego sad, kad me zelenooka čeka dok ja pokušavam zatvoriti usranu pipu.
Oprezno sam pokušavao mrdati slavinu strahujući da će se, kakve sam sreće, odlomiti i ostati mi u ruci pa ću napraviti i vodoskok. Navlačio sam rukave da zatvorim pipu nekako, čak sam pokušao i golim rukama, ali ništa. Iz jedne kabine je neko izašao. Pokušao sam vidjeti šta će on uraditi, ali on nije mario za higijenu – izašao je van neopranih ruku. Onda je ušao još jedan, brzo obavio šta je naumio, oprao ruke, pogledao u mene sumnjičavo, a ja sam zbunjeno spustio pogled. Za to vrijeme on je zatvorio vodu iz svoje slavine. Nisam vidio kako. A da ostavim vodu nisam mogao jer bi se znalo ko je ostavio jer sam u uglu zapazio nešto nalik kameri koja je tu vjerovatno bila zbog lopova, narkomana i samoubica. Konačno, kakve sam sreće, konobar bi izašao i pitao me pred svima zašto nisam zatvorio vodu i da sad dođem tamo pokupiti krpom ili sopstvenom majicom svu vodu koja je potopila pod. Još bi se neko i okliznuo i slomio ruku pa bih i odštetu morao platiti. Već mi je znoj curio niz sljepoočnicu, vrat i leđa, a ja sam zamislio zelenooku kako sjedi sama za stolom, ispred nje dvije pice, i razmišlja kako je izašla sa seronjom koji već pola sata provodi na WC školjki.
Onda sam izvadio telefon i nazvao svoga poznanika koji se razumio u sve što je imalo bilo kakve veze s tehnikom, u struju, automobile, građevinske radove, stolariju, pa samim tim i u vodovod. Čak je jednom tvrdio da je i zube popravljao i kosti namještao, a neki kažu da ih je uvjeravao kako je još u osnovnoj školi, na nastavi iz tehničkog, pravio prave pravcate violine koje su i dan-danas na cijeni. Telefon je zazvonio i on se javio:
- E, u gužvi sam, zovem te za pola sata.
Prekinuo je vezu. Pola sata?! Pa za pola sata bih ovim tempom olimpijski bazen napunio, a tada će ovdje biti ambijent kao u Veneciji. Nazvao sam opet, a telefon je bio isključen. Mogao bih neprimjetno proviriti kroz vrata i tiho dozvati konobaricu da mi pomogne, a da zelenooka ne primijeti. A šta ako ni ona ne zna? Šta ako je nova, ili ako pred svim gostima kaže:
- Dragi gosti, ja sam nova. Da li neko zna zatvoriti vodu u toaletu? Je l’ može neko dečku pomoći, on je smotan pa ne zna? – pa da se osramotim pred važnom zelenookom i pred dvadeset i više manje važnih plavookih, smeđookih, crnookih i ostalih.
Ipak, kad je voda dostigla skoro ključni nivo, odlučio sam da se ipak obratim konobaru i da ga pitam da li mi može pomoći. Izašao sam na vrata, a u tom trenutku niti jedan nije bio u blizini. Ali sam zato na sebi primijetio zelenooki pogled, najvažniji od svih zelenookih pogleda na svijetu. Kad me vidjela onako unezvjerenog i zbunjenog kako stojim na vratima sigurno je pomislila da zovem konobara da mi donese toaletni papir kojeg je nestalo tamo gdje nije smjelo.
Brže-bolje sam se uvukao unutra bez ideje, sav crven u licu. A voda samo što se nije prelijevala preko ruba lavaboa prijeteći da počne potapati pločice nadirući prema vratima lokala. Biće nam hitno potreban vodoinstalater, ili dobrovoljci s vrećama pijeska. Kad bi bar sad upali teroristi da nas uzmu kao taoce na dva dana, pa da ovaj problem s vodom i meni i ostalima izgleda potpuno beznačajan. Već sam mogao pretpostaviti i naslove u novinama: Kurir – Seronja potopio grad; Blic – Nakon što je pokušao potopiti grad ulazi na Farmu; Pravda: Nezadovoljan niskim standardom i mrakom u Srbiji pokušao izazvati poplavu; Danas – Zbog poplave u restoranu usporen put Srbije u EU; E-novine – Glupi Srbi među najneinteligentnijim narodima; Skandal – Htio sam samo izaći u Skandalu dok gol stojim u vodi do koljena…
Ma u tim sam trenucima potisnuo i misli o kući i jesam li vrata zaključao jer je očigledno voda bila veća opasnost od vatre i lopova.
Pomislio sam da je sve izgubljeno i da moram priznati poraz, da sam smotan i da ne znam zatvoriti slavinu, očekujući da za koji dan pred njom ne budem u stanju vadičepom otvoriti vino bez pomoći komšije ili nekog servisa za otvaranje flaša, ili da neću znati zamijeniti kartice u mobilnom telefonu ako me koji put zamoli, ili sijalicu na lusteru.
A onda mi odnekud priđe čovjek k’o da kliže, kožna jakna puna sjaja, pruža ruku, reče kratko – Karabaja. I dok rukama si pljesn’o brzi mlaz već je prest’o. Strava prava, Karabaja. Samo mi reče sa smiješkom da odem za onaj stol i da ništa ne govorim.
Izašao sam van sasvim zbunjen. Vratio sam se za stol, nisam joj ništa rekao. Ponašao se kao da sam se u WC-u zadržao sasvim kratko, a ne duže od pet minuta koje su meni izgledale kao čitava popodnevna smjena. Ko zna šta bi pomislila o meni, možda je najbolje da misli da sam radio ono što svako od nas radi svakodnevno, bar jednom. Posebno iznenađujuće je bilo što se i ona ponašala tako, dočekala me s osmjehom koji je baš odgovarao njenom zelenom pogledu. Pice su ubrzo stigle.
Nakon što smo ih pojeli i još malo sjedili razgovarajući, krenuli smo van. Prihvatila je moj prijedlog da još malo prošetamo i da je otpratim kući. Ona je još rekla da je to najbolja pica koju je ikad jela. Čak je prihvatila i moj prijedlog da se opet vidimo za koji dan. Izgledalo je da će ipak sve biti kako treba.
Otišao sam u toalet. Izvršio sam nuždu da bi mi mozak bolje radio, i da operem ruke prije jela. Vrata sam, podrazumijeva se, otvarao laktovima i koljenima, ili u krajnjoj nuždi papirnim maramicama. Pa neću ih valjda dirati prstima. Tako sam ih otvarao čak i kod kuće nakon gostiju. Trudio sam se da izađem čistih prstiju iz toaleta. Zbog navike ruke sam prao dvaput, u dvije vode, kako se to obično kaže. Bio je tu tečni sapun kao i moderni ventilator koji toplim zrakom suši ruke. Ionako sam imao namjeru da potrošim još dvije vlažne maramice nakon pranja ruku.
Zastao sam ispred ogledala provjeravajući još jednom da li mi kosa strši, i jesam li prljav oko usta od ajvara što sam ga jeo osam sati ranije, ili garav od kestenja koje sam ljupao prošle jeseni. Sve je bilo u redu. Sve, osim jednoga – voda nije htjela da se zaustavi! Mlaz je šikljao iz pipe bez moje dozvole. Nije se ni obazirao na moj položaj i na zelenooku koja me čekala za stolom. Voda je iz jurila 120 na sat. Gledao sam u lavabo koji se polako punio, ne mogavši vjerovati u takav razvoj situacije, iako nisam bio ni pijan ni napušen. Uskoro bi mogao biti pun, a za pola sata bi zahvaljujući tome što sam duduk lokal mogao biti pod vodom. Pokušao sam još jednom zaustaviti vodu iz slavine, ali ručica na njoj nije reagovala. Ne znam ni kako je krenula ta voda jer sam onome ispred sebe rekao da je ostavi jer ću i ja koristiti vodu. O, kako bi mi sad dobro došao onaj majstor za pipe, vodoinstalater Srbin, onaj što se spominje u filmu U raljama života. U ovom toaletu bi mi baš sad bio potreban, a ne za onim stolom, pa da mi je odvede pa da prođem kao oni iz tada spomenute Hašekove priče. Ali on nije tu, taj, Pipa. A voda je punila lavabo ispred mene.
Za dva dana će novinari lešinari stavljati moje ime i moju sliku u svoje bijedne novine, uz fotografije potopljenog lokala. Više od milion ljudi će znati da sam nesposoban da zatvorim pipu i da sam potopio lokal. Pa zašto nije ugradio obične pipe, pitao sam se. Ili su ove bile nekvalitetne, ili su u pitanju neke za koje moraš imati čip u glavi da bi zaustavio vodu. Mahao sam rukama očekujući da nevidljivi senzor u zidu zaustavi vodu. Ali voda je tekla i dalje. Mogli su staviti klasične slavine, da plavu odvrnem za hladnu, a crvenu za toplu, i da ih isto tako zavrnem i stegnem da ni kap ne iscuri bez moje dozvole. Ma od ovoga je bolje i crijevo za vodu, ili običan plastični lavor s hladnom vodom i sapunom pored njega, i zajednički ručnik. Ili neki Radenko iz Otpisanih koji bi mi vodom iz vrča polijevao ruke, kao Bati Živojinoviću, dok ih ne operem. Još mi samo treba da se taj nevidljivi senzor probudi i da zvučnim sinalom signalizira da je voda došla do kritičnog nivoa, pa da svi nagrnu ovamo i počnu me snimati svojim mobilnim telefonima da se pohvale na YouTubeu kako su prisustvovali nečem nesvakidašnjem, zanimljivom kao koncert Red Hot Chili Peppersa. Sad sam zažalio što sam išao prati ruke. Bezvezni čistunac. Mogao sam iskoristiti četiri vlažne maramice i riješiti stvar. Pa manje bih štete imao od svih stotinu milijardi bakterija raznih rasa koje sam mogao pokupiti u WC školjki, na bravi i na pipi nego sad, kad me zelenooka čeka dok ja pokušavam zatvoriti usranu pipu.
Oprezno sam pokušavao mrdati slavinu strahujući da će se, kakve sam sreće, odlomiti i ostati mi u ruci pa ću napraviti i vodoskok. Navlačio sam rukave da zatvorim pipu nekako, čak sam pokušao i golim rukama, ali ništa. Iz jedne kabine je neko izašao. Pokušao sam vidjeti šta će on uraditi, ali on nije mario za higijenu – izašao je van neopranih ruku. Onda je ušao još jedan, brzo obavio šta je naumio, oprao ruke, pogledao u mene sumnjičavo, a ja sam zbunjeno spustio pogled. Za to vrijeme on je zatvorio vodu iz svoje slavine. Nisam vidio kako. A da ostavim vodu nisam mogao jer bi se znalo ko je ostavio jer sam u uglu zapazio nešto nalik kameri koja je tu vjerovatno bila zbog lopova, narkomana i samoubica. Konačno, kakve sam sreće, konobar bi izašao i pitao me pred svima zašto nisam zatvorio vodu i da sad dođem tamo pokupiti krpom ili sopstvenom majicom svu vodu koja je potopila pod. Još bi se neko i okliznuo i slomio ruku pa bih i odštetu morao platiti. Već mi je znoj curio niz sljepoočnicu, vrat i leđa, a ja sam zamislio zelenooku kako sjedi sama za stolom, ispred nje dvije pice, i razmišlja kako je izašla sa seronjom koji već pola sata provodi na WC školjki.
Onda sam izvadio telefon i nazvao svoga poznanika koji se razumio u sve što je imalo bilo kakve veze s tehnikom, u struju, automobile, građevinske radove, stolariju, pa samim tim i u vodovod. Čak je jednom tvrdio da je i zube popravljao i kosti namještao, a neki kažu da ih je uvjeravao kako je još u osnovnoj školi, na nastavi iz tehničkog, pravio prave pravcate violine koje su i dan-danas na cijeni. Telefon je zazvonio i on se javio:
- E, u gužvi sam, zovem te za pola sata.
Prekinuo je vezu. Pola sata?! Pa za pola sata bih ovim tempom olimpijski bazen napunio, a tada će ovdje biti ambijent kao u Veneciji. Nazvao sam opet, a telefon je bio isključen. Mogao bih neprimjetno proviriti kroz vrata i tiho dozvati konobaricu da mi pomogne, a da zelenooka ne primijeti. A šta ako ni ona ne zna? Šta ako je nova, ili ako pred svim gostima kaže:
- Dragi gosti, ja sam nova. Da li neko zna zatvoriti vodu u toaletu? Je l’ može neko dečku pomoći, on je smotan pa ne zna? – pa da se osramotim pred važnom zelenookom i pred dvadeset i više manje važnih plavookih, smeđookih, crnookih i ostalih.
Ipak, kad je voda dostigla skoro ključni nivo, odlučio sam da se ipak obratim konobaru i da ga pitam da li mi može pomoći. Izašao sam na vrata, a u tom trenutku niti jedan nije bio u blizini. Ali sam zato na sebi primijetio zelenooki pogled, najvažniji od svih zelenookih pogleda na svijetu. Kad me vidjela onako unezvjerenog i zbunjenog kako stojim na vratima sigurno je pomislila da zovem konobara da mi donese toaletni papir kojeg je nestalo tamo gdje nije smjelo.
Brže-bolje sam se uvukao unutra bez ideje, sav crven u licu. A voda samo što se nije prelijevala preko ruba lavaboa prijeteći da počne potapati pločice nadirući prema vratima lokala. Biće nam hitno potreban vodoinstalater, ili dobrovoljci s vrećama pijeska. Kad bi bar sad upali teroristi da nas uzmu kao taoce na dva dana, pa da ovaj problem s vodom i meni i ostalima izgleda potpuno beznačajan. Već sam mogao pretpostaviti i naslove u novinama: Kurir – Seronja potopio grad; Blic – Nakon što je pokušao potopiti grad ulazi na Farmu; Pravda: Nezadovoljan niskim standardom i mrakom u Srbiji pokušao izazvati poplavu; Danas – Zbog poplave u restoranu usporen put Srbije u EU; E-novine – Glupi Srbi među najneinteligentnijim narodima; Skandal – Htio sam samo izaći u Skandalu dok gol stojim u vodi do koljena…
Ma u tim sam trenucima potisnuo i misli o kući i jesam li vrata zaključao jer je očigledno voda bila veća opasnost od vatre i lopova.
Pomislio sam da je sve izgubljeno i da moram priznati poraz, da sam smotan i da ne znam zatvoriti slavinu, očekujući da za koji dan pred njom ne budem u stanju vadičepom otvoriti vino bez pomoći komšije ili nekog servisa za otvaranje flaša, ili da neću znati zamijeniti kartice u mobilnom telefonu ako me koji put zamoli, ili sijalicu na lusteru.
A onda mi odnekud priđe čovjek k’o da kliže, kožna jakna puna sjaja, pruža ruku, reče kratko – Karabaja. I dok rukama si pljesn’o brzi mlaz već je prest’o. Strava prava, Karabaja. Samo mi reče sa smiješkom da odem za onaj stol i da ništa ne govorim.
Izašao sam van sasvim zbunjen. Vratio sam se za stol, nisam joj ništa rekao. Ponašao se kao da sam se u WC-u zadržao sasvim kratko, a ne duže od pet minuta koje su meni izgledale kao čitava popodnevna smjena. Ko zna šta bi pomislila o meni, možda je najbolje da misli da sam radio ono što svako od nas radi svakodnevno, bar jednom. Posebno iznenađujuće je bilo što se i ona ponašala tako, dočekala me s osmjehom koji je baš odgovarao njenom zelenom pogledu. Pice su ubrzo stigle.
Nakon što smo ih pojeli i još malo sjedili razgovarajući, krenuli smo van. Prihvatila je moj prijedlog da još malo prošetamo i da je otpratim kući. Ona je još rekla da je to najbolja pica koju je ikad jela. Čak je prihvatila i moj prijedlog da se opet vidimo za koji dan. Izgledalo je da će ipak sve biti kako treba.
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Novembar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||