Ponovo u sedlu
mladiluk | 26 Februar, 2010 12:43
Pojavila se vijesti kako Steven Tyler napušta Aerosmith. Kasnije je ta vijest uzela maha. Svi su kopirali isti tekst i uz sitne promjene objavljivali ga na svojim sajtovima, doznajući iz prve ruke o čemu je riječ. Novinari su često kao lešinari, jedva čekaju da se dogodi nešto loše pa da o tome trube na sva zvona i da tako misle da su značajni. Pisalo je da Aerosmith traži novog pjevača, da su u igri Lenny Kravitz i Billy Idol čak. Spominjale su se i audicije na kojima će se birati novi pjevač Aerosmitha. Kad sam vidio da su stvari izmakle kontroli, uzeo sam stvar u svoje ruke.
Nedavno sam se oglasio na Facebooku tražeći od Stevena Tylera da se javi Joeu Perryju i da ne ode iz Aerosmitha, da ostane u tom velikom bendu. Mnogi su mislili da se šalim, neki čak i da sam djetinjast. A danas, 25. februara, objavljeno je da se Steven Tyler vratio u Aerosmith. Rekao je da se pojavio na jednoj od audicija i dobio mjesto pjevača. Valjda zato što najviše podsjeća na starog pjevača, ne samo glasom već i izgledom i pokretima, pa i po godinama, a i zna sve tekstove napamet.
Dakle, Joe, Brad, Tom i Joey su sjedili u prostoriji kao u onim televizijskim emisijama za talente i čekali ko će seljedeći ući. Jedan od kandidata im se učio vrlo poznat, a imao je i majicu na kojoj je pisalo Aerosmith, šešir i dugačku maramu oko vrata. Predstavio se kad je ušao u prostoriju.
"Ja sam Steven Tyler."
"Zdravo, Stevene. Jesi li već pjevao u nekom bendu do sad ili si sa šezdeset godina odlučio započeti karijeru?"
"Pjevao sam četrdeset godina u jednoj grupi iz Bostona. Bili smo i relativno poznati, svirali smo po cijelom svijetu."
"I šta te navelo da dođeš ovamo na audiciju?"
"Vidio sam da tražite pjevača pa sam pomislio da bih vam se možda mogao pridružiti."
"Ajde, Stevene, otpjevaj nam nešto da te čujemo", rekao je Joe Perry u ulozi predsjednika žirija.
"Da otpjevam nešto svoje ili baš od Aerosmitha?", pitao je vidno uzbuđeni Steven.
"Može nešto od Aerosmitha, to je naša omiljena grupa."
I Steven je zapjevao. I nije bilo dileme - postao je pjevač Aerosmitha! Steven umjesto Stevena. Aerosmith je opet tu.
I ne samo to, najavljena je i ljetna turneja po Evropi. Uključeno je jedanaest gradova. Nama najbliži su Bukurešt, Venecija i Prag. Petrovaradin se ne spominje. Očigledno da najveći neće doći na ovaj festival.
U ljeto 2007. godine me od susreta s Aerosmithom dijelilo 28 sati i oko 500 kilometara. Tada se ispriječila oluja zbog koje je nastup otkazan. Mislio sam tada da nikad neću vidjeti Aerosmith.
Gitarista Brad Whitford je rekao da se ne zna ko je sretniji zbog ove vijesti, bend ili fanovi. Dodao je da jedva čekaju nastupe i da se vidimo u ljeto.
Možda ću ipak vidjeti Aerosmith.
Nedavno sam se oglasio na Facebooku tražeći od Stevena Tylera da se javi Joeu Perryju i da ne ode iz Aerosmitha, da ostane u tom velikom bendu. Mnogi su mislili da se šalim, neki čak i da sam djetinjast. A danas, 25. februara, objavljeno je da se Steven Tyler vratio u Aerosmith. Rekao je da se pojavio na jednoj od audicija i dobio mjesto pjevača. Valjda zato što najviše podsjeća na starog pjevača, ne samo glasom već i izgledom i pokretima, pa i po godinama, a i zna sve tekstove napamet.
Dakle, Joe, Brad, Tom i Joey su sjedili u prostoriji kao u onim televizijskim emisijama za talente i čekali ko će seljedeći ući. Jedan od kandidata im se učio vrlo poznat, a imao je i majicu na kojoj je pisalo Aerosmith, šešir i dugačku maramu oko vrata. Predstavio se kad je ušao u prostoriju.
"Ja sam Steven Tyler."
"Zdravo, Stevene. Jesi li već pjevao u nekom bendu do sad ili si sa šezdeset godina odlučio započeti karijeru?"
"Pjevao sam četrdeset godina u jednoj grupi iz Bostona. Bili smo i relativno poznati, svirali smo po cijelom svijetu."
"I šta te navelo da dođeš ovamo na audiciju?"
"Vidio sam da tražite pjevača pa sam pomislio da bih vam se možda mogao pridružiti."
"Ajde, Stevene, otpjevaj nam nešto da te čujemo", rekao je Joe Perry u ulozi predsjednika žirija.
"Da otpjevam nešto svoje ili baš od Aerosmitha?", pitao je vidno uzbuđeni Steven.
"Može nešto od Aerosmitha, to je naša omiljena grupa."
I Steven je zapjevao. I nije bilo dileme - postao je pjevač Aerosmitha! Steven umjesto Stevena. Aerosmith je opet tu.
I ne samo to, najavljena je i ljetna turneja po Evropi. Uključeno je jedanaest gradova. Nama najbliži su Bukurešt, Venecija i Prag. Petrovaradin se ne spominje. Očigledno da najveći neće doći na ovaj festival.
U ljeto 2007. godine me od susreta s Aerosmithom dijelilo 28 sati i oko 500 kilometara. Tada se ispriječila oluja zbog koje je nastup otkazan. Mislio sam tada da nikad neću vidjeti Aerosmith.
Gitarista Brad Whitford je rekao da se ne zna ko je sretniji zbog ove vijesti, bend ili fanovi. Dodao je da jedva čekaju nastupe i da se vidimo u ljeto.
Možda ću ipak vidjeti Aerosmith.
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Čišćenje vode
mladiluk | 19 Februar, 2010 17:33
U stanu je bila potpuna tišina. Razmišljao sam o e-novinama strepeći nad njihovom sudbinom. Samo da ih ne zatvore, jer gdje ću tada saznati istinu, gdje će me podsjećati na mračne devedesete i jednako mračno prošlo i buduće stoljeće, ko će mi reći šta da mislim o određenoj temi... A kako da ja to sam vidim, taj mrak oko nas, i kako da zamislim uopšte život bez novina, posebno e-novina i stručnih pametnjakovića? Zabrinuto sam konstatirao kako je to teror nad vrhunskim intelektualcima, nad onima otvorenih pogleda, uz to beskrajno talentiranim, zabavnim i zanimljivim. Moramo im nekako pomoći, shvatio sam.
Onda je tišinu prekinulo zvono telefona. Javio sam se na telefon i začuo nepoznat ženski glas koji mi se javio s nepoznatog broja.
"Dobar dan. Je l' to stan Mladog luka?", pitala je ubrzanim glasom žena s druge strane kao da baš mene traži.
"Da, izvolite."
"Ja sam Vesna. Zovem iz firme Dobra ponuda. Da li ste spremni da odgovorite na tri laka pitanja?"
"Čekajte da utišam radio, samo malo. Evo me. Jasna, nisam vas dobro čuo, iz koje ste firme rekli da zovete?"
"Vesna, a ne Jasna. Iz firme Dobra ponuda, i mi..."
"Kakva ponuda?" viknuo sam kao da nisam najbolje čuo.
"Dobra ponuda."
"A, Dobra ponuda, aha. Dobro dobro, sad sam čuo."
"Jeste li spremni da odgovorite na tri pitanja i osvojite nagradu?"
"Pismeno ili usmeno? Kad da odgovorim?"
"Sad. Ja ću vam postaviti, a vi odgovorite i dobit ćete nagradu."
"A koja je nagrada?"
"Večera u restoranu Čista kuhinja za dve osobe i aparat za..."
"Kako molim?" viknuo sam i prekinuo je.
"Čista kuhinja", ponovila je.
"A, dobro, dobro. Čista kuhinja, dobro zvuči, Čista kuhinja. Ja slabije čujem još od rata pa zato, ali sad ću ja prebaciti telefon na desno uho, to mi je jače. Za koliko osoba je večera?"
"Za dve osobe."
"A je l' mogu ja doći sam i pojesti za oboje?"
"Ne, to je za dve osobe i uključena je prezentacija..."
"A dobro, dobro, onda razumijem. Znači, za dve osobe, ja i još neko, ja i još neko."
"Može pitanje?"
"Samo da popijem vode. Je l' bi mogli sačekati da odem u dućan jer mi je nestalo, a ne pijem ovu iz česme?"
"Pa kratka su pitanja, ajde da odgovorite najpre, a videćete da možete i iz česme."
"Dobro, dobro, samo se nemojte ljutiti. Spreman sam."
"Jeste li oženjeni?"
"E, je l' se to namećete za večeru ili je to već pitanje?"
"Ma ne namećem se, gospodine, to je pitanje."
"Aha, onda dobro. Dakle moj odgovor je - nisam oženjen. Je l' tačno?"
"Pa to vi valjda znate."
"A kako vi znate da li je tačno? Mogao sam reći i da sam oženjen. Kako provjeravate?"
"Pa verujemo vam. Jeste li zaposleni?"
"Poslalo me na minimalac. A kad je večera da posudim odijelo od kuma?"
"Čekajte malo. A koliko imate godina?"
"Četrdeset i po. Je l' ima još pitanja?"
"Ne, osvojili ste nagradu, večeru u restoranu gde će biti i prezentacija naših proizvoda i poklon..."
"A kad je večera", opet sam je prekinuo.
"U petak u 20 sati."
"A ne mogu tada. Znate, mali od kuma polaže za žuti pojas pa idem gledati. A koja je nagrada, jesam li nju dobio?"
"Onda ne može ni nagrada, a to je bio magnetni pročiščivač vode. Doviđenja", rekla je brzo i prekinula vezu kao da će sad nekog drugog zvati pa mi je tako propala večera, a i pročiščivaš vode, i to ne obični nego magnetni.
A i šta će mi ta nagrada kad ja pijem samo Janu, a nju nije potrebno pročistiti jer je čista kao - čista kao Jana.
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Iskustvo jednog ekologa
mladiluk | 09 Februar, 2010 13:40
Zaustavio sam se pored specijalnog kontejnera predviđenog za plastične flaše. Iz auta sam izvukao vreću za smeće ispunjenu flašama koje sam pažljivo odlagao nakon što sam ih tokom prethodnih tridesetak dana ispraznio. Ubacivao sam jednu po jednu u otvor rešetkastog kontejnera. Zamišljao sam da sam Zufer Avdija. Dobro mi je išlo, imao sam skoro stopostotni učinak. Imao sam u autu dvije velike vreće i jednu malu. Izvukao sam drugu vreću razmišljajući o tome kako u tim vrećama postoje tri vrste flaša - "Jana" kad sam žedan, "Knjaz Miloš" kad pijem gemišt i coca-cola kad dođu gosti. Sad sam zamišljao da sam Zoran Radović.
A onda je odnekud naišla grupica navijača. Imali su šalove oko vrata, onako smiješno zavezane u čvor, kao da nose kravatu. Budale. Ali, zastali su iako nijednog od njih nisam poznao, a nisam imao ni sat pa da me pitaju koliko je sati, a s obzirom da sam nepušač već više od trideset godina nisu od mene mogli dobiti ni malo duvana, kao ni šibice. Nešto drugo ih je, očigledno, zanimalo.
"Brate, šta radiš to?", pitao me jedan od braće i pljucnuo kroz zube pored kontejnera, a onda potegao iz plastične flaše s pivom.
"Čuvam prirodu, brate", rekao sam mu cinično naglašavajući "brate".
"Brate, vidim ja, nemoj meni da se praviš pametan. Kakva je to Jana?"
"Jana, negazirana i bez ikakve arome, čista Jana. Iz srca svetojanskih brežuljaka s 800 metara dubine, u svojoj punoj...", počeo sam ja da mu objašnjavam čitajući s etikete, ali on je bio nestpljiv.
"Janu piješ? Ustašku vodu pored toliko naše!", viknuo je.
Gurnuo me, a onda i pogodio šakom u glavu, a ja sam zbunjen dohvatio onu praznu plastičnu flašu i maznuo ga po glavi. Maznuo ga, kako to glupo zvuči kad se zna čime sam ga "maznuo". A onda su se uključila preostala trojica i ja sam pokrio glavu rukama sjećajući se one pjesme "Zabranjenog pušenja". Bubrezi su ostali nezaštićeni, ali sam ih ipak sačuvao. Brzo su otišli ti huligani. Čuo sam njihove korake i kako psuju. Ustao sam i iz auta izvadio malu bočicu "Jane". Dugo mi nije tako prijala kao tada. Umio sam se, a ostatak sam popio.
Iste večeri mi se javio prijatelj iz Hrvatske. On je u dućan išao vratiti prazne plastične flaše, i tu je igrom slučaja došao do "medenog srca" pa je odlučio da ga kupi i da se osladi. I presreli su ga navijači Dinama, dok je iz crvene vrećice izvlačio slasna srca.
"Šta je, nije ti dovoljno slatko u Hrvatskoj nego jedeš to srpsko smeće?", vikali su .
Pokrio je glavu rukama, ali je ostao bez bubrega. Ekologa ima na sve strane. I budala, još više.
A tri dana poslije toga, ja i moj prijatelj smo išli igrati nogomet na igralište koje je udaljeno 200 metara od kobnog kontejnera. U međuvremenu nisam bio na ispitivanjima kod doktora kao Velja Ilić iako su mene bez razloga precizno pogodili u glavu, i to nekoliko puta. Kad, iz suprotnog pravca naišao je jedan od četvorice. Sjetio sam se opet stiha "Zabranjenog pušenja", ima i sutra dan. Stigao je revanš.
A onda je odnekud naišla grupica navijača. Imali su šalove oko vrata, onako smiješno zavezane u čvor, kao da nose kravatu. Budale. Ali, zastali su iako nijednog od njih nisam poznao, a nisam imao ni sat pa da me pitaju koliko je sati, a s obzirom da sam nepušač već više od trideset godina nisu od mene mogli dobiti ni malo duvana, kao ni šibice. Nešto drugo ih je, očigledno, zanimalo.
"Brate, šta radiš to?", pitao me jedan od braće i pljucnuo kroz zube pored kontejnera, a onda potegao iz plastične flaše s pivom.
"Čuvam prirodu, brate", rekao sam mu cinično naglašavajući "brate".
"Brate, vidim ja, nemoj meni da se praviš pametan. Kakva je to Jana?"
"Jana, negazirana i bez ikakve arome, čista Jana. Iz srca svetojanskih brežuljaka s 800 metara dubine, u svojoj punoj...", počeo sam ja da mu objašnjavam čitajući s etikete, ali on je bio nestpljiv.
"Janu piješ? Ustašku vodu pored toliko naše!", viknuo je.
Gurnuo me, a onda i pogodio šakom u glavu, a ja sam zbunjen dohvatio onu praznu plastičnu flašu i maznuo ga po glavi. Maznuo ga, kako to glupo zvuči kad se zna čime sam ga "maznuo". A onda su se uključila preostala trojica i ja sam pokrio glavu rukama sjećajući se one pjesme "Zabranjenog pušenja". Bubrezi su ostali nezaštićeni, ali sam ih ipak sačuvao. Brzo su otišli ti huligani. Čuo sam njihove korake i kako psuju. Ustao sam i iz auta izvadio malu bočicu "Jane". Dugo mi nije tako prijala kao tada. Umio sam se, a ostatak sam popio.
Iste večeri mi se javio prijatelj iz Hrvatske. On je u dućan išao vratiti prazne plastične flaše, i tu je igrom slučaja došao do "medenog srca" pa je odlučio da ga kupi i da se osladi. I presreli su ga navijači Dinama, dok je iz crvene vrećice izvlačio slasna srca.
"Šta je, nije ti dovoljno slatko u Hrvatskoj nego jedeš to srpsko smeće?", vikali su .
Pokrio je glavu rukama, ali je ostao bez bubrega. Ekologa ima na sve strane. I budala, još više.
A tri dana poslije toga, ja i moj prijatelj smo išli igrati nogomet na igralište koje je udaljeno 200 metara od kobnog kontejnera. U međuvremenu nisam bio na ispitivanjima kod doktora kao Velja Ilić iako su mene bez razloga precizno pogodili u glavu, i to nekoliko puta. Kad, iz suprotnog pravca naišao je jedan od četvorice. Sjetio sam se opet stiha "Zabranjenog pušenja", ima i sutra dan. Stigao je revanš.
Generalna |
Permalink |
Komentari (8) |
Trekbekovi (0)
Blizanci
mladiluk | 03 Februar, 2010 20:43
Uvijek me zanimalo kako to da se nekad rode blizanci, a nekad ne. U stvari, u prvom osnovne me to posebno zainteresovalo jer su iza mene sjedili Zdravko i Zdeslav, dva jednojajčana brata blizanca. Ne samo da su bili isti nego su se jednako i oblačili. Nikad nisam znao ko sjedi iza mene, Zdravko ili Zdeslav. Čak ni kad sam se s njima počeo intenzivnije družiti. Zvali su me jednom da dođem jesti trešnje kod njih, imali su veliko stablo iza kuće. Ali ni tu nije bilo razlike, jednako su se dobro penjali, jednako brzo jeli, jednako daleko pljuckali koštice. Zvao sam ih po prezimenu, Zorići, nikako nisam uspijevao naći niti jednu razliku među njima.
Onda smo u petom promijenili školu i više se nismo često viđali, ali sam ja pri rijetkim susretima bio jednako zbunjen. Zatim sam, prije dvadesetak dana kad sam bio na putovanju, saznao da su se oženili. I Zdravko i Zdeslav. Nije to ništa čudno, imaju dovoljno godina. Neobično je što su pronašli dvije sestre i s njima se vjenčali, svaki je uzeo po jednu, Zdravku Zagorku, a Zdeslav Zrinku. Ne znam jesu li njihove izabranice prepoznavale svoje muževe u početku. Još je čudnije što su i te dvije sestre blizanke, a ne znam ni to jesu li njih dvojica naučili razlikovati svoje supruge do danas, ili im je to bilo potpuno svejdeno. Najčudnije u svemu je što su obe u razmaku od dva dana rodile blizance, svaka po dva dječaka, Zorana, Zdenka, Zlatka i Zumzu. Dogodilo se to prije sedam godina i ta četiri dječaka su krenuli u školu ove godine, postali su prvačići. Nije ni to ono najčudnije. Senzacionalno je upravo to što su ta četiri dječaka fizički identična. E, oni su nadmašili Raju, Gaju i Vlaju.
A kako nastaju blizanci? Pa odgovor je jednostavan. Naime, kad djevojke ili žene (a isto tako i budući očevi), posebno kad postanu spolno zrele, jedu voće koje je sraslo, čija su dva ploda spojena kao što je čest slučaj sa šljivama, kajsijama, višnjama pa i trešnjama (a ovi moji prijatelji su imali velik voćnjak bogat upravo tim voćkama), onda se povećava vjerovatnoća da će majka roditi dva djeteta, tj. blizance. Isto tako kad majke jedu one spojene slane štapiće. To je priroda. Na isti će način Japanci postići da im glave od okruglih postanu četvrtaste nakon što su izmislili lubenice kvadratnog oblika koje se dobijaju tako što rastu u četvrtastim kalupima i poprimaju novi četvrtasti oblik. Ako želite da vam dijete ima četvrtastu glavu umjesto genetski predodređene kvadratne, dajte mu da jede što više ovih novih lubenica.
Zoran, Zdenko, Zlatko i Zumzo jednog dana će imati svoju ekipu u malom fudbalu. Protivnici ih neće moći raspoznavati, osim po brojevima. Njih četvorica će im lako zabijati zgoditke.
Onda smo u petom promijenili školu i više se nismo često viđali, ali sam ja pri rijetkim susretima bio jednako zbunjen. Zatim sam, prije dvadesetak dana kad sam bio na putovanju, saznao da su se oženili. I Zdravko i Zdeslav. Nije to ništa čudno, imaju dovoljno godina. Neobično je što su pronašli dvije sestre i s njima se vjenčali, svaki je uzeo po jednu, Zdravku Zagorku, a Zdeslav Zrinku. Ne znam jesu li njihove izabranice prepoznavale svoje muževe u početku. Još je čudnije što su i te dvije sestre blizanke, a ne znam ni to jesu li njih dvojica naučili razlikovati svoje supruge do danas, ili im je to bilo potpuno svejdeno. Najčudnije u svemu je što su obe u razmaku od dva dana rodile blizance, svaka po dva dječaka, Zorana, Zdenka, Zlatka i Zumzu. Dogodilo se to prije sedam godina i ta četiri dječaka su krenuli u školu ove godine, postali su prvačići. Nije ni to ono najčudnije. Senzacionalno je upravo to što su ta četiri dječaka fizički identična. E, oni su nadmašili Raju, Gaju i Vlaju.
A kako nastaju blizanci? Pa odgovor je jednostavan. Naime, kad djevojke ili žene (a isto tako i budući očevi), posebno kad postanu spolno zrele, jedu voće koje je sraslo, čija su dva ploda spojena kao što je čest slučaj sa šljivama, kajsijama, višnjama pa i trešnjama (a ovi moji prijatelji su imali velik voćnjak bogat upravo tim voćkama), onda se povećava vjerovatnoća da će majka roditi dva djeteta, tj. blizance. Isto tako kad majke jedu one spojene slane štapiće. To je priroda. Na isti će način Japanci postići da im glave od okruglih postanu četvrtaste nakon što su izmislili lubenice kvadratnog oblika koje se dobijaju tako što rastu u četvrtastim kalupima i poprimaju novi četvrtasti oblik. Ako želite da vam dijete ima četvrtastu glavu umjesto genetski predodređene kvadratne, dajte mu da jede što više ovih novih lubenica.
Zoran, Zdenko, Zlatko i Zumzo jednog dana će imati svoju ekipu u malom fudbalu. Protivnici ih neće moći raspoznavati, osim po brojevima. Njih četvorica će im lako zabijati zgoditke.
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Februar 2010 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |