mladiluk | 26 Avgust, 2009 11:44
Ne sjećam se kako sam stigao ovamo. Bio sam u nekakvoj
papirnatoj vrećici kad su me donijeli. Prije toga sam neko vrijeme proveo u
jednom kavezu sa devet cimera. Ubacili su me u moj novi dom, sličan kavez, ali
veći, i bio sam sam. Bila je to kućica čiji su zidovi od tankih rešetki. Dolje
je bila plastična podloga za otpad i vršenje nužde. U kući su bile i dvije
posudice sa hranom i jedna za vodu. Preko kuće su se prostirale i dvije šipke
na kojima sam mogao stajati i zabavljati se. Stanem na jednu prečku i gledam u
drugu. Onda, kad mi dosadi, promijenim mjesta. Stavili su mi i ogledalo.
Pogledao sam se. Bio sam zeleno-plav. Običan mali papagaj. Donijela me ta cura
i stavljala mi prst u kavez, tako sam čuo da zove prostor u kome živim, ali
nisam ni pokušao to da izgovorim. Bila je dobra ta cura, davala mi je da jedem
i na početku je dosta vremena provodila sa mnom. Smijala se kad joj stanem na
prst, ili kad ga kljucam. Simpatična cura. Ali, ja ipak više volim papagajke.
Kažem, prvih dana mi je posvećivala pažnju, a onda sve manje. Sve sam više
ličio na igračku u uglu, postajao sam plišani medvjedić. Sami u kavezu, moj
odraz u ogledalu i ja. Nekad sam, kad je vedro vrijeme, vidio ptice kroz
prozor. Ne znam koje su. Bilo je i velikih i malenih. Najčešće su bile neke
smeđe-crne debeljuškaste ptičice s kratkim kljunom koje su veselo skakutale i
pjevale svaki dan. Kako i ne bi, bile su slobodne i imale su društvo. Ja sam ih
samo gledao, nisam mogao izaći.
Onda je iz susjedne sobe došao i zec. Živio je na podu i imao je dugačke uši.
"Šta će ti tolike uši?" pitao sam ga nekoliko dana nakon što smo se
upoznali jer sam smatrao nepristojnim pitati ga tako nešto ranije..
"Da bolje čujem", odgovorio je.
"A koga ćeš značajnog čuti u ovih devet kvadrata?" pitao sam stojeći
na gornojoj prečki, a on me pogledao bez odgovora.
"A šta će tebi krila?" uzvratio je pitanjem.
"Pa da letim."
"Pa s jedne na drugu prečku možeš i pješke preći, samo skoči. Šta će ti
krila za ovu malenu prostoriju? Koriste ti isto koliko meni dugačke noge.
Napravim tri skoka i evo me na kraju svijeta. Okrenem se i napravim nova tri i
već sam na drugom kraju svijeta."
Onda smo se zamislili i nismo pričali ništa jedno vrijeme. Gledali smo u
akvarijum na postolju uz zid. Tamo su dvije ribice plivale čitav dan u krug
razgledajući krajolik - tri kamena i šest biljaka. U toku je bio 423.
krug, a onda su se spuštale na dno akvarija i tamo su spavale. I tako svaki
dan.
Pogledao sam kroz prozor da vidim šta rade one debeljuškaste
ptice, vrapci. Tamo sam, u susjednom dvorištu, vidio psa na lancu kako gleda
jednog drugog. Tog drugog je vodila ona cura što me je dovela ovamo. Tko zna,
možda je hrčku u uglu sobe bolje nego psu, on bar nije na lancu i svake noći
okreće točak. Sam bira na koju će stranu okretati, da mu ne dosadi. A kad se
umori on se zavuče u piljevinu i spava. I tako otkako sam došao. Kaže da mu
tako brže prolazi vrijeme.
A ja sam i ljude vidio kroz prozor. Vidio sam ih kako u 6 ujutro idu na posao,
u tvornice, na gradilišta i u kancelarije, i kako se vraćaju umorni 12 sati
kasnije, čak i subotom. Vidio sam ih kako nisu zadovoljni, kako dovlače stvari
iz velikih supermarketa i kako ulaze u banku blizu zgrade da plate kredite za
auto i stan. Vidio sam čak i kako idu na izbore.
Ne mogu reći da nisam pomišljao i na samoubistvo. To mi je izgledalo kao
riješenje, kao izlaz. Ali kako? Da se popnem na gornju prečku i da sa jedva
dvadesetak centimetara visine skočim na glavu? Ili da se zaletim u rešetke iz
sve snage? Možda da prestanem jesti, ali kako ću izdržati kad postanem gladan?
Prestanak unošenja vode bi me brže doveo do kraja, ali kako da izdržim žedan?
Ili da se utopim u posudici s vodom? Ne znam šta bi bilo ako pojedem vlastiti
izmet i da li bih se tako otrovao.
Dani su se vukli jedan za drugim i ja više nisam ni mijenjao šipku na kojoj
stojim. Cura koja me kupila mislila je da sam bolestan pa mi je u hranu
stavljala dvostruko više vitamina i minerala. I sa zecom sam sve manje pričao,
iscrpili smo sve teme. Hrčak je spavao, pas nije dolazio u našu prostoriju, a
ribe su, izgleda, bile gluvonijeme i s njima nije bila moguća komunikacija.
Jedna je umrla, nažalost, ali su već nakon dva dana stigle dvije nove. S njima
je stigla i kornjačica Kornelija. Ona je obično stajala na jednom kamenu i
gledala u onaj zid na kome je bio sat. Vjerovatno je negdje čula ili pročitala
kako neke vrste kornjača mogu živjeti i do sto godina. I sad je gledala u sat
da zna koliko je njoj još ostalo.
A onda je jednog sunčanog dana stigla cura sa kutijom u rukama. Iz nje je
izašao još jedan papagaj i pridružio mi se. Cura je stala pored nas, približila
glavu kavezu i gledala nas nasmijano: "I, je l' ti se sviđa? Ajde, poljubi
je", rekla je ona ne znajući da je ona u stvari on i da od toga neće biti
ništa. Mene je zvala Nosonja, a njega Cica. A Cica je bio Cicko, to ona još
nije znala. Cicko, moj novi cimer, jedan od papagaja koji je rođen u
zatočeništvu i čiji je smisao života bio da bude ukras u nečijoj kući.
Proveli smo zajedno nekoliko mjeseci. Međutim, jednog dana Cicko se probudio
ranije nego obično.
"Šta ti je, Cicko?" pitao sam ga jer sam vidio da je uznemiren i da
gricka sipinu kost zataknutu između dvije rešetke, što je obično radio kad je
jako napet ili nervozan.
"Nosonja, ja ne mogu više ovako. Dosta mi je ovog zatvora. Zec ne može
uteći, ribe isto, hrčak samo spava, a ja mislim da je već poludio, a ribama i
kornjači nema spasa van ove vode. Ja idem!"
"Kuda ćeš, Cicko?"
"Idem na slobodu. Bolje mi je jedan dan vani nego sto godina ovdje."
"Ali, kako ćeš izaći? Šta ćeš jesti?"
"Ti si vidio da ti ja pojedem sve minerale i vitamine i da jedem duplo
više od tebe, je l' tako?"
"Da, ali mi to ne smeta, nemoj zato ići."
"Ma ne, nije to. I oštrio sam kljun na sipinu kost često, jačao sam ga. Ja
ću otvoriti ova vratašca, dovoljno sam jak, a prozor je ionako otvoren dovoljno
da se provučem."
Pozdravili smo se muški, bez ljubljenja. Poželio sam mu sreću. Rekao je da će
mu vrapci pomoći da se snađe, a i da ga ljubav vuče. Zaljubio se u jednu
sjenicu koja je svakodnevno prolazila pored našeg prozora jer joj je u dvorištu
bilo gnijezdo, a Cicko nije rasista, baš kao što ni ona nije, pa će živjeti
zajedno. Pozvao je i mene, ali ja nisam bio dovoljno hrabar. Vani mi je
izgledalo ljepše, ali i opasnije. A i nisam mogao ostaviti zeca. Bilo mi ga je
žao dok je onako tužno slušao razgovor Cicka i mene, taj zec koji odmalena nije
vidio drugog zeca i koji mi je samo nekoliko dana prije toga rekao da bi dao
pola života za malu livadicu s pravom travom na kojoj bi skakutao. Cicko je
otišao do vratašaca, nagnuo glavu i kljucao. Uspio je otvoriti ih, vrata su već
bila razglavljena zbog čestih otvaranja. Podigao je krila i rekao:
"Pozdravljam te, moj prijatelju!"
Onda je otprhnuo do prozora, provukao se kroz njega i sa simsa mi se nasmijao,
još jednom me pozdravio podigavši krila, i odletio. Dolazio je tokom toga dana,
a bilo je tek jutro, da mi kaže kako je vani upoznao vrapce, lastavice,
golubove, a i da je sjedio na pravom drvetu. Vrapci su ga počastili pravom
pšenicom, a napio se i vode iz oluka. Upoznao je onu sjenicu i dogovorili su se
da se vide narednog dana opet. Preletio je i pored radnje iz koje smo obojica
došli. Vidio je na istom mjestu razne ptičice, bijele ježeve, miševe, zmije,
zamorce, ribice i kronjače. Tužno su izgledali. Baš kao i one igračke u
prodavnici pored prodavnice kućnih ljubimaca. Negdje je vidio i velike bijele
ptice s krilima, ali nedovoljno velikim za let. To su bili pilići i jedan mu je
stari golub rekao da su stari skoro dva mjeseca i da su zato tako uplašeni, te
da im on ne bi bio u koži. Isti ga je golub upozorio na opasnosti koje život
van krletke nosi, a tu je spomenuo i smrt jednog svog rođaka kojeg je čovjek iz
sulude zabave ubio vazdušnom puškom. Spomenu je još automobile, kišu, sove i
mačke koje su ljudi ostavili na ulici. Tako je pričao Cicko.
A narednog dana Cicko je došao, a sa mnom je bio novi papagaj, Kićo. Došao je
kao zamjena za Cicka. Posao trgovine papagajima išao je odlično. Vrata su bila
dodatno pojačana, a Cicko je sletio sa svojom sjenicom. Rekao je da ne mogu
imati djece, ali da će usvojiti neke druge ptiće, ako bude trebalo. Dolazio je
Cicko i naredna dva dana, a trećeg je sletio i prepričavao mi šta mu se
dogodilo. Prozor je bio nagnut pa smo se dobro čuli. Odjednom se iznad njega
pojavio sivi soko. Imao je prsten na nozi. Tek što sam uspio da ga vidim, on je
kandžama ščepao Cicka čije se lice zgrčilo. Poletio je, a ja sam skočio na višu
prečku moleći Boga da ga pusti. Ali sivi soko je išao svom bogu, čovjeku u
kožnoj jakni koji je na zemlji stajao s nekakvom navlakom na desnoj ruci i
čekao ptičurinu. Soko mu se spustio na ruku. Iz kandži je ispustio mog
prijatelja u besvijesnom stanju. Čovjek je bio zadovoljan, nasmijao se. A s
obližnjeg gradilišta je sve to vidio mladi zidar Dejan. Čuo sam ga, a kako sam
već razumio jezik ljudi, razumio sam kako tužno kaže: "Šta ti je
život!"
mladiluk | 13 Avgust, 2009 12:41
mladiluk | 07 Avgust, 2009 12:50
Isti stručnjaci vjeruju da će se ovih dana, baš kao i svake godine kad se to na internetu, putem mailova, najavi, Mars toliko približiti Zemlji da će se vidjeti kao da je drugi Mjesec na nebu. Sasvim logično, razdaljina između Marsa i Zemlje je samo 150 do 200 puta veća nego između Zemlje i Mjeseca, a Mars je čak dvaput veći od Mjeseca, on će naglo ubrzati i znatno se približiti za par dana, a onda se vratiti kući, nakon što ga vidimo. A umjesto njega na nebu će se pojaviti Snickers.
Zaboravili su dodati da se dodatna voda troši za pranje ruku, a to nije potrebno ako se nužda vrši za vrijeme tuširanja. Dodatna ušteda. I pogrešna je pretpostavka da se ljudi kupaju ili peru svaki dan, a oni koji to rade neka reduciraju tu potrebu, jer tako se štedi više vode iz bojlera od one iz vodokotlića. Uz to, ja bih tu predložio da se jedno vršenje male nužde vrši iza zgrade, ili iza kuće, posebno ako je mrak, bar jednom dnevno. To bi bila dodatna ušteda navedenih 12 litara vode. Ili da se ukućani dogovore da se strpe pa da neposredno jedan iza drugog idu u toalet i da onaj posljednji povuče vodu. To bi posebno lako izvodljivo bilo ujutro. Tako bi za prosječnu četveročlanu porodicu bilo potrošeno samo 12 litara vode za jutarnje mokrenje, na primjer. Vrlo praktično, 36 ušteđenih litara za naredne generacije. Ako već koristite plastične flaše onda ih možete koristiti i za nuždu, pa sami izlijete u kanalizaciju ono što bi tamo ionako stiglo drugim putem. A ako ste blizu parka onda ponekad i veliku nuždu možete obaviti van kuće, iza grma, pa da se i tu uštedi. Ponesite lopaticu, kao što oni pristojni na zapadu rade kad pas štedi vodu, i kao što to Balkanci ne samo da ne rade nego se tome smiju i čude.
Štedimo vodu na
ovaj način, kako ovaj portal predlaže. S ušteđenom vodom može se napuniti neki
olimpijski bazen. Ili onaj upola manji, kakav obično imaju glumice i pop
pjevačice, biznismeni, možda i političari. Tako bi oko 90 000 ljudi koji izbjegnu puštanje
vode iz vodokotilića tokom dana uštedjelo dovoljno vode da se napuni bazen
20x25x2,2 u kojem bi se neka pop pjevačica mogla relaksirati nakon svađe s
najnovijim dečkom, ili dok smišlja temu za novu kolumnu tiražnog dnevnog lista.
Vijest je (ako je to ikakva vijest) prenesena odnekud, kao i obično. U vrijeme
interneta i modernih štamparija dovoljno je poznavati opciju copy-paste
da biste bili novinar. Prednost je ako ste uz to još i glupi i neobrazovani, i
ako volite gurati nos u tuđe poslove. „Vijest“ je preuzeta, prihvaćena,
oblikovana, malo izmišljena, dorađena, obrađena, dopisana, ukratko –
prilagođena je modernom čovjeku. Važno da se popuni prostor i uzme honorar.
Nema veze je li šala ili nije, je li prenesena s nekog šaljivog sajta, da li je
stavljena jer je neki urednik glup pa je tako stiglo i dovde, među ozbiljne
vijesti. Uopšte, glupo je takvu blesavoću i prenijeti samo da bi se popuno
prostor. Poražavajuće je da takva vijest stoji između one o nečijoj smrti, a
smrt je smrt i s njom se ne treba zezati, i one druge, o nekakvoj nesreći u
kojoj je dijete ubijeno iz puške. Ili uz naslov kako Severina vara muža ili
dečka, svejedno. Jaka stvar, kao da se nešto drugo od nje očekuje, kao da nekog
s ukusom njena muzika uopšte zanima, kao da je ona po bilo čemu značajna. Šta
nam u ovom broju kuva Leontina, u koji solarijum svoju bebu vodi Jelena Karleuša, kad će novi album Goce Tržan,
nalazi se na sličnim sajtovima. Između toga i savjet o očuvanju planete
mokrenjem u kadu. Isto tako se za borbu protiv virusa svinjske gripe savjetuje
pijenje viskija ili rakije. Vrlo koristan i ohrabrujući savjet za sve koji nisu
završili osnovnu školu. I onda dobijemo vijest, čitaoce, reklamu, novac,
posjećenost sajta. Extra ili cool, kako hoćete. Kao da gledam Pink ili Novu
TV.
To je potrebno današnjem građaninu rastrzanom kreditima, krizom ili
tranzicijom, svejedno je, i nezadovoljstvom, kao i brigom o tome gdje će se
deset dana brćkati u moru, mislim na takve vijesti. Ti su ljudi navikli na to.
Život ide, grabi naprijed, ljudi čitaju tračeve ispod pompeznih naslova, šta
rade fufe s mikrofonom u rukama, koliko vrijedi osigurana guzica Jennifer
Lopez, koliko je ljudi bilo na svadbi nekog sportiste ili koliko je novca neka pjevačica potrošila u Cirihu za garderobu. Pa onda vijest u čijem naslovu piše -
UHAPŠEN MLADIĆ, i uskličnik iza naslova. A kad počnete čitati tekst ispod
velikog naslova koji je i na naslovnoj strani novina da novine kupe i oni koji
ih ne kupuju shvatite da nije u pitanju traženi zločinac nego mladi čovjek,
mladić, koji je iza škole pušio marihuanu. Prije nekoliko dana
"Blic", list za priglupe i glupe, objavio je na naslovnoj
strani veliku sliku kuće ispod koje je napisano da se nalazi u Crnoj Gori
i da pripada glumcu Draganu Nikoliću. Drugog dana je na 36. strani u uglu
sitnim slovima u dvije rečenice napisano da je Dragan Nikolić izjavio da to
nije njegova kuća. Ali, prethodni broj je dobro prodan, koga zanima je li
istina ono što je pisalo. „Lekić u Barceloni“, pisaće uskoro velikim slovima.
Ne, ne, neće to biti transfer Zvezdinog centarfora u Barcelonu već putovanje
maturanta Srđana Lekića i njegovih prijatelja iz šabačke gimnazije u Barcelonu,
Ljoret de Mar i možda Madrid.
U jednim novinama sam čitao prije nekoliko dana kako Amerika izvozi oružje u vrijednosti od 1,5 biliona dolara godišnje. Koliki je to broj znaju samo oni koji su u gimnaziji imali bar jaku četvorku iz matematike. Vjerujem da ne izvoze sve, valjda imaju nešto i za sebe. I nadam se da trgovci tim oružjem, kao i oni koji će ga koristiti, nuždu vrše u kadi da uštede vodu, da tako doprinesu ekologiji. Čuvajmo planetu.
Ideja o svemu tome je kao pokušaj da se skrene pažnja na problem vode i planete kontraproduktivna, kao što je i pojavljivanje Madonne na koncertu Live Earth povodom klimatskih promjena potpuni promašaj i fijasko čitavog poduhvata. „Nemojte imati upaljenu sijalicu u WC-u jer vam svjetlo za ono što radite tamo i ne treba“, kaže Madonna i ode privatnim avionom na svoj posjed, u kuću sa 40 soba i dva bazena, da u dvorištu sa jednim od svojih desetak bivših muževa ubija ptice. Čuvajmo planetu.
Evo, razmislite o tome, o očuvanju planete. Pazite kad povlačite vodu nakon mokrenja. I mislite o tome dok gledate trke formula na televiziji, probe atomskih bombi, ili kad budete čitali ko ima kakvu jahtu, i ko je od poznatih kupio novi privatni avion. Ni voće nemojte prati prije jela. Malo ga protrljajte o majicu i to je dovoljno. Čuvajmo planetu.
Jedan mi je prijatelj juče, dok je pio crno pivo, rekao da sam prestao pisati ljubavne priče koje su prije na ovom blogu bile česte. Možda jesam, možda bi bilo dobro da ih vratim. Jedan drugi ljigavac s televizije, inače nekakav muzičar, kaže da je ljubav za prodaju najbolja roba. I taj je sad ekolog. Čuva planetu u plaćenim emisijama na televiziji. Možda se ne treba uzbuđivati oko glupana. Njih je ova planeta ionako oduvijek prepuna. Čuvajmo planetu.
« | Avgust 2009 | » | ||||
---|---|---|---|---|---|---|
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |