Mladi luk

Barack Obama je uselio u Bijelu kuću. Tamo će živjeti naredne četiri godine, a možda i duže. Iz iste kuće iselio je George Bush koji je tamo stanovao dugih osam godina. Odselio je u Teksas, nakon što se pozdravio s komšijama. I sad, gledam ja tu kuću, velika je. Ima sigurno hiljadu kvadrata. I mnogo više. 132 sobe i 35 kupatila. Za kuhinje ništa ne piše. Dakle – četiri sobe na jedno kupatilo, baš kao i kod mene u stanu. I pitam se šta će prvo Obama napraviti, odakle će on i njegova žena krenuti. Nije imao mnogo vremena, uselio je čim je prethodni stanar otišao. A ko će sad toliku kuću okrečiti?  To se prvo radi kad se useli u novu kuću. Nezgodan je period za krečenje, zima je, hladno je. Treba tu dosta vremena. Nadam se da ima neki WC koji je redovno čišćen, a nije korišten prethodnih godina. Jer ko će sad to sve detaljno obrisati i dezinficirati, WC-šolju, lavabo, kadu, slavine... Najbolje bi bilo sve renovirati i donijeti novo, ali ako to do sad nije napravljeno onda će se Obama morati kupati kod rođaka dok majstori sve ne srede, a nekad majstori znaju odužiti posao. Kad se renoviraju kupatilo i kuhinja tu se diže velika prašina, po cijeloj kući. Znam iz iskustva.

Najgore bi bilo ako je Obama prisiljen da koristi kupatilo koje je koristio i Bush. Uđe u kadu, a ono u slivniku - Bushove bruce (a možda i bruce onog neurednog Clintona, teško da je prethodnik održavao higijenu i držao do čistoće). Krene Barack oprati ruke, a ono voda sporo otiče jer je Bush začepio odvod svakodnevnim krkljanjem i brisanjem nosa u lavabo umjesto da nos briše Zewa ili Paloma maramicama. Sjediti na istoj šolji baš nije prijatno, a stavljati papir na WC-dasku ili se pentrati na nju onako kako se to često radi u javnim WC-ima nije baš zabavno. Brzo dosadi, a i postoji realna opasnost da se ostavi trag na nogavicama, i to mi je poznato iz davnog iskustva. Možda ipak ima čučavac tamo, dok se sve ne sredi, teško je reći. Ma nekako pretpostavljam (oni premudri na Facebooku što se uz negodovanje protiv slabo pismenih učlanjuju u grupu "ne znam se piše odvojeno" sad bi napisali "predpostavljam", samo da se zna koliko su i oni pismeni, tzv. „samnom grupa“) da je novi predsjednik o tome ranije razmišljao, kao što je Bush sigurno pokupio sve državne sapune i toaletni papir i odnio u svoj novi dom, da ne mora kupovati u nekom narednom periodu. Tako su i neki studenti krali po fakultetskim toaletima.

Problem je i oko spavanja. Barack će sigurno spavati u istoj sobi koju je do sad čuvalo bar 200 specijalaca, to je soba sa duplo debljim zidovima od ostalih, puna cigla. Krene leći, a ono nešto bocka po stopalima. Šta je to? Kad ono, Bush je volio nokte grickalicom dotjerivati sjedeći na krevetu. Pogleda zidove, a tamo - mrlje od komaraca i obada doletjelih s livade ispred kuće.  Bush ih je lupao The Washington Postom zamišljajući da su ti insekti u stvari Bin Laden (sad će mi zbog spominjanja ovoga blesana Google početi dovoditi nove čitaoce na blog, ali oni ne znaju ovaj jezik kojim pišem) i ostali američki neprijatelji. Nekad je ubijao i bezazlene i zalutale leptire, iz zadovoljstva. To je običaj tamošnjih stanara. Ne svih. Zatim, kad se Obama probudi, ode u radnu sobu, kad ono – iza ormara prazne flašice skupih alkoholnih pića. Bush se volio zagrijati u hladnim američkim danima. A na tepihu i stolicama poznate mrlje koje je još Clinton ostavio. Prošlo je mnogo vremena, ali te mrlje se ne čiste lako, a Hillary ih nije htjela očistiti dok su bile svježe.

A treba i kvake na vratima dezinfikovati, daljinske upravljače, telefone, šaltere, donijeti novi namještaj i namjestiti ga... Ni Bush, a ni njegov prethodnik nisu izgledali kao oni koji ne kopaju nos, a ni kao oni što peru ruke poslije male nužde. Dok to sve ne dovede u red, Barack se neće osjećati kao u svojoj kući, osim ako nije neki čistunac. A o redovnom usisavanju bar jednom mjesečno neću ni govoriti. Kakva je to muka znaju svi koji žive u stambenim jedinicima većim od 25 kvadratnih metara.

Baracka Obamu očekuje mnogo posla. A treba malo i predsjednikovati...

Ušao sam u pekaru. Na policama su stajala četiri kruha. Ispred ta četiri kruha kretala se žena koja je držala dršku fleksibilnog džogera za čišćenje kupljenog po povoljnoj cijeni u velikom diskontu na rubu grada. Izgledala je kao žena vlasnika pekare, možda čak i sama vlasnica. Oni su živjeli od kruha, kruh ih je hranio.

"Dobar dan", rekao sam ja.
"Dobro veče", rekla je žena u pekari.
"Da, dobro veče, u pravu ste. Je l' mi možete reći kad će biti svježeg hleba?"
"Za 40 minuta."
"Ohladiće mi se pasulj do tada. Uzeću onda ovaj što imate, ako nije stariji od dva dana da mi dedi ne otpadnu plombe dok bude jeo. Ima nekih problema sa zubima otkako je prije tri godine napunio devedesetu", rekao sam joj.
"Hleb je današnji, skoro pa svež", odgovorila je. Nije se nasmijala.

Onda je odložila alat za čišćenje, polizala desni kažiprst, uzela najlonsku vrećicu boje vedrog neba, okrenula se prema polici, uzela jedan kruh desnom rukom, stavila ga u vrećicu, okrenula se prema meni i stavila vrećicu na pult ispred mene.
"To je domaći, bez aditiva. Pedeset dinara", rekla je.

A bar četvrtina tog kruha bez aditiva virila je iz vrećice i pružala se po tom pultu preko koga je u prošlosti prešlo sto miliona dinara koji su opet prošli kroz milione ruku. Bilo je tu čak i onih gadnih metalnih dinara. Neke od njih dirali su ljudi koji su u trenutku kontakta s novcem na prstu imali flaster. Neki od tih ljudi su lizali prste prije nego što su ih izvadili iz novčanika. Neki su se prije toga rukovali s nekim ko nije oprao ruke nakon vršenja male nužde, takozvanog mokrenja, u WC-u kafića ili u parku iza drveta za koje nisu znali ni koja je vrsta, ni kojoj porodici pripada.

Da li da joj kažem da to nije higijenski? Da li da joj kažem da ću ipak doći za 40 minuta? Da li da se samo okrenem i izađem. Da li da pobjegnem glavom bez obzira? Da li da kažem da sam novce zaboravio u autu i da izađem pa da se ne vratim? Pa da, to je najbolje riješenje. Ali, ja sam izabrao ono najgore, a to je bilo u suprotnosti s novogodišnjim odlukama donesenim povodom ulaska u novu, tada 2003. godinu. Uzeo sam kruh i platio sam ga, a onda sam i pozdravio kad sam izlazio, nakon uobičajenog "hvala".

Sutra ću ga ostaviti golubovima. Sad je mrak i golubovi odmaraju u krugu porodice. Neki čak i spavaju. Golubovi sutra rade od ranog jutra.

"Je l' ima snijega?"
"Ma ništa, jedva da ima deset centimetara", rekao je ujak moje mame kad ga je ona pitala.
"A što radiš?"
"Gledam Jelenka", rekao je taj sedamdesettrogodišnjak visok 190 centimetara.

Uzeo sam čestitke, otvorio flašu crvenog vina i natočio u čašu sa stalkom. Na papiru sa strane sam probao koja olovka ostavlja kakav trag. I onda sam počeo pisati čestitke. Sjedio sam ispred monitora i pisao. Iz zvučnika sa desne strane izlazila je pjesma Christmas (Baby please come home) koju je pjevao Joey Ramone. Iz zvučnika sa lijeve strane čula se ista pjesma, Christmas (Baby please come home). I nju je pjevao Joey Ramone. Lijevi i desni zvučnik imali su isti ukus koji se poklopio u trenutku pisanja čestitke jednoj Maji. Redale su se božićne pjesme. Dolazio je Božić. Neki su rekli da je to katolički Božić. Ja ne bih tako rekao jer bih brinuo šta bi rekli moji prijatelji Florin Raducioiu, Trifon Ivanov, Nikos Galis, Janakis, kao i Shevchenov šogor. I jedna moja plavooka Grkinja iz prošlosti. Božić sigurno nije tu da bi razdvajao ljude. Na televiziji je išao film Love Actually, a u uglu su svjetlile lampice na prelijepo okićenoj jelki.

Narednog dana sam poslao čestitke, a onda odlučio da ću za Novu godinu reći ne konobarima i bezidejnim vlasnicima kafića i otići u Gorski kotar. U ovom gradu se skoro nikad ne događa ništa zanimljivo pa tako ni u decembru. Samo glupi ljudi koji misle da su nešto posebno zato što su rođeni na određenoj tački ove malene planete misle da griješim. Sitne duše, ne treba im posvećivati više pažnje nego zgaženoj žvaki koju su oni slični njima izbacili iz usta u Zmaj Jovinoj ulici. Jednom rječju - govna. Idem u šumu, među brda, u snijeg, u drvenu kuću koju griju peći u koje ću sam ubacivati suva drva i na čijim ću površinama kuvati vino. Kad se pređe trideseti rođendan onda preostaju četiri dobre mogućnosti: slavlje sa posebnom curom u intimnoj atmosferi, slavlje s istom tom curom u malo manje intimnoj atmosferi, slavlje sa hrpom najboljih prijatelja, ili ulazak u novu godinu sasvim sam, potpuno sam, opijen vinom. Da, znam da bi neko mogao reći da su ljudi skloni svakodnevnom konzumiranja vina alkoholičari.
"Jesmo li mi alkoholičari?" pitao me jedan prijatelj nedavno.
"Ne, mi smo alkofili", rekao sam mu.
"E, da, alkofili, to zvuči i ljepše, a i modernije. 'Ajmo još po jednu turu, šta kažeš?"
"Može."

Kupio sam novine. U stvari, bio je to strip. Sjeo sam u voz, krenuo sam prema Hrvatskoj. Voz se probijao nizinom, a ja sam već tokom drugog stripa, bio je to Talični Tom, zaspao. Dosta sam i izdržao. Izašao sam u Zagrebu, promijenio voz i nastavio dalje. Slavonsko sivilo zamijenili su brežuljci, zatim brdašca, a onda i jedna plavooka Riječanka duge frčkaste kose koja je ušla negdje između Karlovca i Duge Rese i koju bih mogao gledati dugo da smo putovali čak do Sao Paula. Tako je bila lijepa. Ljudi su površni, a ja tu osobinu dijelim s ljudima. Dovoljno mi je da je neka cura lijepa pa da joj posvetim toliko vremena.

Nazirao se Klek. Prošli smo kroz Ogulin, a cura je spavala. Bila je stvarno lijepa i ja sam se sjetio Mate Lovraka i poželio da snijeg koji je promicao pored stakla postane tako gust da zaustavi voz i da se voz zaustavi. Iz ruksaka joj je virila neka knjiga koju je napisao Lajoš Zilahi. U kupeu je bilo toplo, iz susjednog kupea je tiho dopirala pjesma Right Here In My Arms, nebo je iznad šume bilo tamnoplavo, pahulje snijega bile su krupne i mekane. A cura je spavala. Decembar se bližio kraju, a ja sam ulazio u šume Gorskog kotara. Izašao sam na stanici. Zatvorio sam vrata tiho i pažljivo da ne probudim plavooku sniježnu kraljicu koja je još uvijek spavala. Izašao sam iz voza i krenuo pješke prema brdu na kome je nekad živjela moja baka i na kome se nalazila i kuća. Nisam osjećao strah, mevjedi su bili tu negdje, ali ne treba se bojati životinja. One gledaju svoja posla i dobroćudne su. Ljudi mogu biti opasni, i to posebno kad su u čoporu. Onda laju i zvuče prijeteći. Snijeg je škripao pod mojim cipelama, a ja sam se osvrtao gledajući tragove. Medvjedi su bili tu negdje, bio sam uvjeren. Prešao sam rijeku koja je bila hladna i u julu, a kako ne sada kad se pet mjeseci postepeno hladila, i osvrnuo se prema mostiću. Kao na božićnoj četitki, ispod mosta je proticala rijeka, snijeg je padao, Mjesec je stajao negdje iza pruge i iznad šume, a jedan voz s mnogo vagona i s pospanim putnicima probijao se prema moru. Ja sam neosvjetljen nastavio prema brdu.

Ušao sam u hladnu kuću, odložio stvari, rukavice i kapu, naložio vatru, jeo, skuvao vino, popio ga i onda otišao spavati.

Probudio sam se oko pola devet. Snijega je bilo, ali ne koliko sam očekvao. Prestao je kad sam zaspao. Bio je 30. decembar i otišao sam se pozdraviti s rođacima. S jednim sam otišao u pet kilometara udaljen dućan. Kupio sam potrebne namirnice. Prvo sam uzeo vino. Kupio sam i novogodišnju jelku i nakit, ipak je Nova godina. Kad sam se vratio okitio sam je, otvorio flašu vina i ispraznio je do pola. Onda sam okitio kuću i njen krov lampicama za koje sam izdvojio pola decembarske zarade. Kuća je svijetlila kao u nekoj televizijskoj reklami. Prošetao sam oko kuće i još malo dalje, prema šumi. Razmišljao sam o godinama. Pomogao sam zatim svom mladom rođaku da ode nahraniti srne. Bilo je snijega i on je u takvim situacijama imao običaj da natovari sanjke sijenom koje je čuvao baš za te prilike. Tokom ljeta se nekoliko dana rekreirao s kosom na livadama i spremao sijeno.
"Srne sad teško dolaze do hrane. Zato ih ja hranim tu na livadi, tu dolaze."
"Ja ću ti pomoći, a poslije ćemo otići kod mene da skuvamo malo vina."
"A ne, ne. Ja pijem samo sok", rekao je taj petnaestogodišnji dječak.
"Onda sok, ali ga nećemo kuvati."

Kad smo na rubovima šume nahranili životinje, uzeo sam manje sanjke i spustio se do mosta. Spust je trajao oko sedam minuta, a uspon puno duže. Vratio sam se u kuću, montirao zvučnike i pojačao muziku vrlo glasno. Prva pjesma bila je I Want You Around.

Te noći sam zaspao ispod dvije deke uz peć u kojoj se vatra polako gasila. Probudio sam se posljednjeg dana tekuće godine, kao i dobar dio ljudi na planeti. Naložio sam vatru u obadvije peći i ugrijao cijelu kuću. Muziku sam ponovo pustio od jutra. Izabrao sam listu pjesama za predstojeću noć. Nekad sama muzika može razveseliti čovjeka. Zato ja volim muziku. Dobro je uz veselu muziku ući u novu godinu. Pa od početka krenuti kako treba da bi decembar bio onakav kakav i treba da bude, decembarski.

Oko podne sam začuo zvuk automobila koji se mučio sa snijegom ispod točkova. Penjao se prema selu, ako se tih nekoliko kuća okruženih brdima šumom i sličnim naseljima može tako nazvati. Auto je krenuo prema mojoj kući. Hm, neko je sigurno pogriješio i skrenuo gdje ne treba jer iza sela nema više puta. Pogledao sam malo bolje vozača koji je izašao van. Bio je to moj slavonski prijatelj Medvjed.
"Nikad te ne bih našao, ali mi je pomogla ova kuća. Svjetlo se vidi izdaleka, hehe", rekao je.
"Otkud ti, Medvjede?" upitao sam oduševljeno.
"Šta otkud ja? Pa valjda je sasvim normalno vidjeti medvjeda u Gorskom kotaru?"
"Tu si u pravu. Jebemti, aj ulazi! E, pa gdje si, Izabela?" pitao sam njegovu mladu suprugu.
"Sad će doći Aleks i Lina. Aleks je ostao kod mosta da stavi lance, kaže da je sad prilika da ih isproba."

Ubrzo je i drugi moj prijatelj došao sa svojom curom.
"Nemoj brinuti za kolače, donio sam osam kilograma. Bilo je deset, ali sam dvije kile smazao tokom puta."
"Koje si donio?"
"Kako koje? Pa mađarice, koje druge? Nemoj se ljutiti, ali ni za mene ne postoje drugi kolači osim mađarica. Broj jedan!"

Medvjed je iznio vino i već je počeo praviti snješka ispred kuće, odmah pored onog kojeg sam ja napravio prethodno veče. Dok sam ih smjestio u kuću ispred se zaustavio još jedan auto. Bila je to Marina, izuzetna cura koju sam upoznao nakon jednog koncerta moje grupe Srebrne svinje. Došla je s dečkom kojeg mi je pružao desni lakat jer su mu obe ruke bile zauzete voćem koje je iznosio iz prtljažnika. Donio je i šampanjac.
"Šta je ovo? Pa još će ovo ispasti specijalna nova godina!" čudio sam se.

Nakon devedeset minuta kuća je bila puna ljudi kao da je neko planirao ovaj doček bar dva mjeseca. Zboro i Blejo su stigli vozom i dopješačili su do sela. S njima je bio i Trbo.
"Stari, je l' imaš neke rezervne hlače? Išao sam vidjeti koliko je hladna rijeka pa sam stao na led i upao u vodu. Mokar sam do koljena..."
"Imam, Trbo, imam, heheh."
Blejo se uz zid pored peći već ljubio s nekom Anom, kao da snima neku sočnu scenu holivudskog filma. Zboro je bio u onim pratizanskim čarapama i čim je stigao popio je dvije rakije, a onda izašao van da postavi vatromet oko kuće. Tačnije, pomagao je Bobiju. Cure su za to vrijeme dodatno ukrašavale unutrašnjost kuće. Bilo je tu girlandi, svijeća zbog atmosfere, lampica, novogodišnjih aranžmana, cvijeća... A ispred kuće su bila već četiri snješka, a ispod tri velike jele nedaleko kuće bilo je postavljeno bar 40 zamotanih kutija s poklonima koje su postavljale Nada i Maša, a radove je nadgledao moj prijatelj Babajaro, arhitekt. Ubrzo je stigao i Štef, a doveo je i neke muzičare i nekoliko meni poznatih cura, od kojih je najpoznatija bila moja crvenokosa susjeda Dubravka obučena u crne farmerice i crnu majicu, a preko je imala dugačku bijelu jaknu. Crvena kosa vidjela joj se ispod bijele kape. Muzičari su nasred sela svirali polku, a Štef je sa šalom oko vrata i šeširom na glavi veselo plesao. U to vrijemje pojavio se i Sale Fizikela u kombiju sa ljetnim gumama. Uspio se popeti na vrh brda i montirao je platno na kome je puštao scene iz nekih novogodišnjih filmova.
"Sale, je l' to montiraš i binu?"
"Nego šta. Dosta sam ja radio tokom čitave godine. Sad treba i ja malo da se zabavim, i to uz moj omiljeni bend - Srebrne svinje. Samo, ja ću večeras svirati bubnjeve."

Pojavile su se i moje sestrične, moji bratići, kao i jedan rođak koga niko od nas nije poznavao, ali je on rekao da je sad prilika da se upoznamo jer je novogodišnja noć i donio je na velikom hamer-papiru porodično stablo da nam objasni gdje smo mi, a gdje je on. Sasvim očekivano, naišao je i Pegla, moj prijatelj koga često srećem u gradu.

“Jesi lako našao?“ pitao sam ga.

„Kako ne. Pješačio sam samo dva dana kroz šumu. Naišao sam na neke izviđače koji su mi dali da jedem. Lako sam našao ovo mjesto. A šta misliš, hoće biti dobro? Hoće biti dobrih cura, atraktivnih, ili samo neke mauzerke? Hoće li htjeti da pričaju ili će se praviti prepametne? A je l’ mi dobra ova kombinacija, ova vesta i ovaj kaput, a? Je l’ to ide zajedno? A je l’...“

Oko šest sati već je bilo oko 70 ljudi. I baš tada počeo je padati krupan i mekan snijeg. Sporo je padao, kao da se trudio da svaku pahulju možemo vidjeti. Kroz snijeg se iz pravca sjevera čula neka zvonjava.
"Hehe, vidjećeš kad sad dođe Deda Mraz", rekao je Devara.
"I mali crveni patuljci", rekla je jedna Nataša s kojom sam išao u gimnaziju.
Iz pravca sjevera naišao je Deda Mraz, a iza njega su skakutali mali crveni patuljci. Vukli su sanjke prepune šarenih poklona. Pjevali su Merry Christmas.
"Patuljci, pa nije Božić sad, hehehe."
"Nema veze, ovu pjesmu jako volimo i pjevamo je i večeras.

Where is Santa? At his sleigh?
Tell me why is it always this way?
Where is Rudolph? Where is Blitzen, baby?
Merry Christmas, merry merry merry Christmas

All the children are tucked in their beds
Sugar-plum fairies dancing in their heads
Snowball fighting, it's so exciting baby

"Stari, biće ovo najbolji doček koji smo do sad imali, a imamo već preko 30 godina", dodao je Cucak dok mu je iza vrata sjedio njegov dvogodišnji sin žute kose koji će za deset godina potpisati predugovor s Milanom iz Milana.
"Sad je sve spremno, ajmo se grudati, vi s rukavicama s pet prstiju protiv nas koji nosimo rukavice s odvojenim palcem.
"Dogovoreno!"
"Stani, stani, evo još nekoga", rekao sam i počeo se približavati djevojci koja je trebala biti s nama koji smo nosili rukavice s odvojenim palcom, ona je nosila baš takve crvene. Približavao sam joj se, a ona me pogledala me kao da se znamo sto godina, ali se jedno vrijeme nismo viđali i veselim naglaskom mi rekla. "A di si ti, Mladi Luče?"
"Jebemti, pa ti si..."
"Phehehhehe, jesam, to sam ja", nasmijala se.

Iz svih zvučnika u kući i ispred kuće začuo se Alice Cooper, Spark In The Dark:

Wellcome to the party...

Nevjerovatno, pomislio sam. Pored svih tih meni bliskih ljudi tu je čak i ona. To samo decembar može pružiti. Zato i je na dvanaestom mjestu u godini. Dugo smo pričali i smijali se dok su joj se rukavice, nakon grudanja, sušile iznad peći. Ponoć se približavala.

Izašao van da vidim predponoćni vatromet. Ljudi su se grudali, plesali su, valjali su se po snijegu, Helga i Herr Flick, moji prijatelji koje tako zovemo, valjali su se po snijegu pored okićenih jeliki, a pojavila su se i neka djeca koja su cičala od sreće, a ni starija djeca, tridesetogodišnja, nisu bila manje vesela. Cijelo je brdo mirisalo po kuvanom vinu. Mjesec je stajao iznad desne strane krova kuće ujaka moje mame, negdje blizu dimnjaka, oblaci su dozvolili da i on vidi tu novogodišnju čaroliju, snijeg je padao svuda oko nas. Na platnu je krenula pjesma I Can Do Better, u pitanju je bila Avril Lavigne, snimak s koncerta iz Toronta. Svi su gledali u nju kao da su hipnotizirani. Nisu se pomicali, nisu treptali, načulili su uši, skoro da nisu ni disali. S razlogom, ipak je to mala Kanađanka. A ja sam isto radio okrenut u drugom pravcu. A zašto? Odjednom se dogodilo ono zbog čega postoje novogodišnje želje – plavooka Riječanka se pojavila gazeći mekani snijeg. Njene oči su bile uočljivije od spektakularnog Bobijevog vatrometa, od lampicama ukrašene kuće, od velikog Mjeseca na nebu i od prelijepog snijega što je padao, od svega vidljivog. Približavala se polako poput nove godine, a sa svih strana su dolazili stihovi Ramonesa - Yeah, yeah, she's the one... A ona, ona je to i bila.

Kakva čuda! A nova godina je tek trebala početi...

Svim posjetiocima bloga mladiluk.blog.rs želim sretnu novu godinu.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom