Mladi luk

Vraćali smo se Zdravko i ja iz škole često daljim, zaobilaznim putem, da nam ne bude dosadno. A tuda je često prolazio Mišo. On je išao poslije podne u školu, bio je četiri ili pet godina stariji od nas. Imao je dugu kosu. Hm, da bi postigao tako dugu kosu, vjerovatno ju je morao puštati bar dvije godine. A bio je visok, žut i popularan, znali smo to. I mi smo bili popularni, ali samo u osnovnoj školi. Ustvari, i nismo baš. Furali smo se na nogomet i muziku, a ne na auta i motore. Onda Mišo prolazi pored nas i mi mu ponosno što ga poznajemo kažemo uglas: "Zdravo, Mišo", ali nekako čvrsto i sigurno, ravnopravno, kao da smo jednako stari i jednako popularni. I jednako visoki. Onda on prekine svoje misli, pogleda u nas i prijateljski kaže: "Zdravo, momci!" kao da smo mu bliski prijatelji. Mišo nas je zvao "momci". Ne, ne, mi nismo bili dečki ili klinci za njega, ni slučajno, a ni balavci. Mi smo bili "momci". On je znao da smo mi na putu da budemo kao on kad budemo išli u četvrti gimnazije. Onda kad on prođe i ostane nam iza leđa, mi kratko šutimo, a zatim laktovima gurkamo jedan drugoga: "Jesi vidio, Mišo nas je pozdravio. Mišo nas pozna, zna ko smo. Jebemti, Mišo nam se javlja."

I tako se to ponavljalo. Mišo je bio naš prijatelj s ulice, Mišo je bio naš prijatelj koga pozdravljamo, Mišo je bio naš stariji prijatelj, a mi smo bili "momci" koje Mišo pozdravlja dok razmišlja o najatraktivnijim curama koje je isto tako znao, a mi smo ih samo sretali na ulicama i govorili kako su lijepe, samo da smo mi stariji, kao Mišo... Svašta bismo radili. Mišo je bio naša veza sa svemirom, sa nedostižnim, sa onim o čemu smo uzvišeno pričali u tim ranim tinejdžerskim godinama. Mi smo poznavali njega, a on je poznavao sve one starije cure koje su nama u tom periodu bile ljepše i od Kim Basinger i od Kelly Lynch. Događalo se po nekoliko puta uzastopno da se sretnemo, namjerno smo dan za danom išli zaobilaznim putem da sretnemo našeg prijatelja Mišu i da se pozdravimo. Nekad se događalo da budemo i u ženskom društvu. A nije mala stvar kad se dogodi da ideš kući s najljepšom curom u školi. I pričate o turniru u nogometu koji organiziraš, ili o albumu Psihomodo popa i kako se vi ne furate na "Ja volim samo sebe" ili "Sexy magazin" koje i nisu nešto, a i svi ih znaju, nego obavezno na neku pjesmu za koju ona nije čula, a vi joj kažete da je to pravi Psihomodo pop, a onda naiđe Mišo i vi ga hladnokrvno pozdravite, a on kaže "zdravo, zdravo" ili "Zdravo, momci", a ona vas ogleda i pita otkud ga znate, a vi kažete: "Mišu? Pa mi smo skoro najbolji prijatelji. Njemu sam posudio novi Psihomodo, zamolio me da mu dam tu ploču na par dana, a ja sam mu rekao da nema problema..."

I onda je Mišo jednu veče naišao kad smo Zdravko i ja sjedili u našoj ulici. Mišo je išao na jezero. Uslijedilo je "zdravo, Mišo" i "zdravo, momci", onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino.
Ja sam bio sedmi razred, nikad nisam pio vino, samo mošt. Zdravko isto tako. Malo smo razmišlajli, a onda rekli: "'Ajde, dobro, idemo s tobom". I onda smo ga u stopu pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera, sjeli za stol uz neku kolibu. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki posebni prijatelji. "Ovo su moji prijatelji", govorio je ponosno. Tek kasnije sam uvidio da je Mišo bio dobar psiholog.  A mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju. Onda je neki Matošević donio vino od bijelog grožđa u kanisteru. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, nismo se nametali, samo smo slušali.

Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlade selekcije su igrale u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej! Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sa curama negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o muškim temama. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini momci, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi mlađi, momci. Onda sam popio prvu čašu vina i bez riječi gurnuo rukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu čašu. "Je l' dobro vino, šta kažeš?"
"Nikad nisam pio bolje", odgovorio sam mu i rekao da se zahvaljujem kad je čaša bila puna. Poslije su došle neke cure. Jedna se prezivala na S, zaboravio sam kako, znam da je završavalo na "ić". I imala je lice kakvo je teško i zamisliti i ona je bila najljepša među tim curama. Imala je i mlađu sestru koja je bila stara kao ja i za koju smo tvrdili da je baš lijepa, ali njena starija sestra je bila još ljepša. Ona je rekla da se izvinjava što malo kasni, a onda je pogledala u nas dvojicu. Vjerovatno nas nije zapamtila iako smo se puno puta sreli. Mi smo nju vrlo dobro pamtili. "Ovo su moji prijatelji...", počeo je Mišo upoznavanje. "Ustao sam sa klupe i pružio joj ruku, a onda ponosno rekao: "Mi smo Mišini prijatelji, nas dvojica", a ona se nasmijala i onda sjela, pa je počeo razgovor o maturi. Mi smo bili jednu godinu udaljeni od male mature.

Oko jedanaest i petnaest smo krenuli kući. "Vidimo se sutra, Mišo", rekli smo mu i pozdravili sve ostale. "Vidimo se, momci", rekao je i podigao visoko ruku i veliki dlan kojim nas je pozdravljao. Sreli smo usput neka dva mangupa iz škole. "Otkud vas dvojica?" pitali su nas.
"Idemo s jezera, tamo smo bili s Mišom i nekim momcima, a došle su i neke cure pa smo se malo zezali s njima. Pili smo vino, a sad idemo malo u ulicu..."
Nastavili smo dalje s ukusom vina u ustima.

Šesnaest godina kasnije, Mišo je i dalje moj najbolji prijatelj. Mislim da ćemo se vidjeti na koncertu Markyja Ramonea. Mislim i da ćemo tada popiti vino. Neće ga donijeti Matošević, snaći ćemo se sami. Od svih Miša koje poznam, Mišo je stvarno moj najbolji prijatelj. Da, bilo je to 1990. Da je bilo 1993. mogao bih reći da je to bilo onda kad sam imao 16 i kad sam upoznao tu curu koja je kasnila, a i kad sam prvi put popio vino. U ustima i dalje osjećam ukus tog vina. Da nije bilo te večeri, možda ni sad ispred mene ne bi stajala čaša "Krstača".

Miki je jeo juhu sa knedlićima za malim kuhinjskim stolom kad sam, nakon kratkog zvona i glasnog "uđi", ušao u njegovu kuću. Sjeo sam za stol i natočio čašu soka od zove kojim me ponudio. Otpio sam drugi gutljaj kad je Miki pojeo juhu i poveo me u svoju sobu koja je izgledala kao soba jednog petnaestogodišnjaka, iako je Miki imao skoro punih šesnaest godina.

"Jedva čekam da napunim šesnaest", rekao je i stavio ploču "Godina zmaja" na gramofon u uglu. Zapucketala je prva pjesma, ista ona koja je svirala kad je Miki, šest i po mjeseci ranije, slavio svoj rođendan.

"I ja jedva čekam. Šesnaestica je prava stvar", rekao sam.

On je zavukao ruku ispod kreveta i izvukao nekakve papire koje je ubrzo raširio na stolu i upalio stolnu lampu, iako je bio dan. Nagnuo se nad najveći papir.

"Gledaj pažljivo", rekao je podbočen dlanovima o stol. "Ti imaš prosjek 4,50 i peticu iz geografije. Tebi vjerujem i zato sam te uzeo da mi budeš prvi saradnik. Ovi drugi su smotanci, s njima ne mogu sarađivati. Ovo je plan našeg dijela grada. U naš dio računao sam i neka susjedna naselja do kojih možemo stići pješice."

Miki je imao plan grada sa jasno ucrtanim ulicama. Bio je nacrtan na velikom hamer papiru. Ali, umjesto bolnica, hotela, crkvi, muzeja i ostalih važnih odrednica, Miki je na planu imao samo obilježena mjesta na kojima su se nalazile trešnje, a trešnja crvene boje je bila simbol. Bio je kraj maja i mi smo se spremali za berbu. Kako niko od nas nije imao trešnju u dvorištu, a poznato je da su tuđe uvijek slađe, spremali smo se za pohod. Mi i čvorci. Naša ekipa je imala šest članova, a čvorci su bili brojniji. Čekali smo da padne mrak, dan smo prepuštali pticama.

"Šta ti znače ove mrtvačke glave pored trešanja, Miki?"

"To su opasna mjesta", rekao je ozbiljnim glasom. "Tu vlasnici imaju zračne puške, bodljikavu žicu, pse vezane za deblo, kamere koje snimaju drvo... Ili su jako škrti i spremni na sve", rekao je. "Sjećaš se one velike trešnje u Jakova Gotovca čiji je gazda u Njemačkoj, a komšija mu čuva trešnju i ne da na nju kao da idemo pljačkati kuću, a ne pojesti dvije šake trešanja?
"Sjećam se. Šta, je l' zrela?"
"Nije zrela, a tako je govorio taj blesan i prethodne godine. Pa i pretprošle, sjećaš se. Govorio je to i onda kad su se već odavno crvenile i one na nižim granama. Svake godine isto. A na toj trešnji ima plodova za cijelu ulicu, da se useremo svi od trešanja. I, upravo kad je sazrela komšija ju je srušio motornom pilom samo da mi ne bismo jeli i gazili mu travnjak kad dolazimo. Rekao je i da mu lomimo brajdu kad se provlačimo i da nije vidio bezobrazniju djecu i da će nam uši iščupati ako nas vidi."

"Kakva budaletina. Pa sad ćemo mu pobrati grožđe. A šta je s ovim trešnjama s uskličnikom?"

"To su mjesta za izbjegavanje. Dobre trešnje koje nećemo jesti. Ovdje živi jedan čovjek koji ima troje djece", rekao je i pokazao prstom jednu malu ulicu na planu. "Tamo ima tko jesti i na tu trešnju nećemo ići. A ovdje, vidiš, tu živi Sandrin ujak i tu nećemo ići jer bi saznanje da je moja ekipa učestvovala u noćnoj berbi ugrozilo moje šanse kod Sandre. I ovdje...", pomaknuo je prst prema rubu gornjem papira "....tu živi brat moje razrednice. Ta je trešnja zabranjena!"

Bila je još jedna trešnja pored koje je bilo nacrtano Sunce. Miki je objasnio da tu živi jedna baka kojoj je sin u Zagrebu i dolazi svaki drugi vikend. Prethodne godine su krali trešnje, a baka je neprimjetno izašla i dodala im dvije kuke kojima su dohvatali udaljene grane. Poslije su oni njoj nabrali trešanja u košaru. Baka se obradovala i dala četveročlanoj ekipi dvije čokolade, nije više imala. Miki kaže da su joj oči zasuzile tada, ali da joj je na licu bio osmijeh i da ih je pozvala da dođu opet. Miki je bio human čovjek. Pored trešanja volio je i dobre ljude.

U narednih pola sata smo napravili plan. Miki je obišao teren toga dana jer je imao samo četiri časa u školi pa je imao vremena. Znao je koja je trešnja zrela, a koja još nije. Za akciju je odredio sebe kao vođu što je značilo da njemu pripada prednost kad se se budemo penjali na drvo. On ide prvi. Ja sam bio pomoćnik, onaj koji je njemu držao "lopovske" i kojem je on pružao ruku kad osvoji drvo, a drugi me guraju prema gore ako ne budem mogao sam uslijed niskog trenja između kore drveta i đonova mojih adidas patika. Znao sam da to neće biti potrebno. Isplanirao je i detalje. Gledao je čak i prognozu vremena prethodne večeri. Bilo je najavljeno vedro i suho vrijeme. Milan Sijerković je tako rekao u “Dnevniku”, a njemu treba vjerovati. Kasnije je isto ponovila i Vlasta Tutiš u drugom “Dnevniku”. Narednog dana stigla je i potvrda od strane Blanke Ivančan Picek. Stabla i grane sigurno neće biti klizavi, nije trebalo čekati da nam to potvrde i Zoran Rebac i Ivan Čačić.

Kad je pala noć, oko 21 sat, našli smo se u nedovršenoj kući na uglu ulice. Miki je došao obučen u crnu majicu na kojoj je pisalo "Anhtrax". Miki je bio metalac. Ja sam bio u običnoj zelenoj majici čija se boja poklapala s bojem lišća trešanja. Uskoro su se pojavili i Zdravko, Novica i Stojko. Zdravko je bio u bijeloj majici na kojoj je pisalo "Salt'N'Pepa".

"Šta ti je to?", pitao je Miki upitno klimnuvši glavom zagledan u natpis i crtež na Zdravkovoj majici.
"Salt'N'Pepa, super bend!" odgovorio je Zdravko spremno i ozbiljno.
"Je l' ti to jedina čista majica ili jedina s nazivom nekog benda?" pitao ga je Novica.
"Aj ne seri, šta se ti razumiješ u muziku. Slušaj malo šta starija škvadra sluša...", odgovorio je Zdravko koji je prvi u društvu skinuo pubertetske brčiće, a i već je odavno kosu mazao gelom. I pušio je. Nisam bio siguran da ćemo mi ostali ikad nanositi takve stvari na čistu kosu.
"Zdravko, bolje da si uzeo onu Madonnu, bar je majica crna pa bi bio manje upadljiv. A i nije šteta ako se zafleka ili podere...", našalio sam se.
"Daj, samo ti šuti. Čovječe, nemaš pojma kak' je to super bend! Slušaj malo pravu mjuzu, čovječe!" dodao je i povukao jedan dug dim "camela", a onda ga ispustio kroz nos slavodobitno nas gledajući.

Bio je tu i mladi izviđač Pana. On je bio najmlađi i kao takav zadužen da stoji ispod drveta i gleda da li ide vlasnik trešnje ili neki njegov doušnik. Imao je i gips na lijevoj ruci i na njemu crvenim flomasterom napisano "Pana je zakon!". Iako žilav i neobično elastičan, vrlo dobar učenik sedmog razreda, mali Pana je deset dana ranije pao s neke trešnje na koju se sam verao i kost mu je napukla pa su mu stavili gips koji je morao nositi još jedanaest dana. Čuvao je stražu. Mi smo mu bacali trešnje s peteljkama, a ukoliko je svijetlo bilo dovoljno jako, on ih je hvatao direktno ustima, kao neki pokretni koš. Mali Pana se okitio nekakvim grančicama živice koju je njegov tata tog dana skresao i izgledao je kao neki glupi vojnik. Dobro, teško je izgledati istovremeno i kao vojnik i pametno, nekako to ne ide jedno uz drugo, baš kao što vitka figura ne ide uz sumo-rvače, ili nizak rast uz košarkaše. Miki se smijao kao lud kad ga je vidio, a mali Pana je ostao ozbiljan. Ipak skinuo je zeleni vjenčić koji je stavio oko glave, a izvukao je i grančice iz džepova. Stojko je bio u civilu, kao da ide na sladoled. I bio je blijed u licu kao da ćemo krasti automobile, ili bar kao da idemo krasti trešnje načelnika policijske stanice. Novica je nosio nekakvu maskirnu majicu. Krenuli smo prema prvoj trešnji. Obično smo birali trešnje ljudi koji nisu dali da se jedu, a koje su kasnije prezrele trunule. Bili su to ljudi koji su nepotrebno izazivali djecu.

"Budite oprezni, tu su Bobo i Balog stradali prije dvije godine. Gazda ih je primijetio i došuljao se do stabla. Tu ih je čekao do jutra da se spuste, a ovi su morali u školu. Čekao ih je s kaišem u ruci i prebio ih. Tri su tjedna bili oslobođeni tjelesnog jer su imali masnice, a trebali su popravljati slobodna bacanja za peticu..."

"Pa zašto idemo kod njega, koji kurac?" pitao je Novica uz psovku u stilu četrdesetogodišnjaka, a onda glavu okrenuo za devedeset stupnjeva na lijevu stranu, skupio usne i glasno pljunuo.

"Zato što ima najbolje trešnje u gradu. A i trebamo osvetiti Bobu i Baloga. Ima dvije trešnje, jedna do druge su. Grane im se prepliću. Najbolje mjesto u gradu, u ovom trenutku. I zapamtite: nema lomljenja grana!"

Popeli smo se lako, grane su bile nisko izrasle. Mali Pana je patrolirao i hukanjem sove, to mu se činilo neupadljivo, označavao prolaske kasnih i rijetkih povratnika kućama. Trešnje su bile zrele i ukusne. Jeli smo desetak minuta, a onda smo sišli dolje, otišli u obližnji vinograd i odmarali. Novica je pričao kako se dva dana ranije ljubio s nekom Nikolinom iz popodnevne smjene. Nismo mu vjerovali, ali je Zdravko čak htio i napustiti akciju jer je rekao da je on prvi vidio Nikolinu i da je ona njegova. Stojku trešnje nisu legle posilije jogurta pa je veći dio pauze proveo duboko u vinogradu družeći se sa čokotima i papirnatim maramicama koje mu je dao mali Pana. Mali Pana je na sve mislio i jeo je trešnje koje smo mu donijeli u njegovom kačketu kao nagradu za dobro obavljen posao. Ja sam se izvalio na travu, stavio ruke iza glave i gledao u vedro nebo na kome se te noći pojavio veliki broj zvijezda. Razmišljao sam da li je ljepša Maja iz dopodnevne ili Slađana iz popodnevne smjene. Pred sam polazak sam minimalnu prednost dao Slađani.

Naredna trešnja bila je nezgodna za penjanje, ali neobičnog ukusa. Miki je opet skrenuo pažnju da nema lomljenja grana jer to nije pošteno ni prema prirodi, a ni prema domaćinu. Gazda je bio opasan. Oni iz drugog srednje su pričali da je znao gađati iz zračne puške u noge i guzicu dok je poletarce koje je žive hvatao na drvetu znao žariti koprivama po nogama. Čak je s jedne strane dvorišta imao posađene visoke ruže i neko bodljikavo voće kako bi spriječio bijeg na tu stranu.

Preskočili smo živicu i našli se u slatkoj bašti. Imao je veliko dvorište i kuću na sprat. Možda je sa sprata stvarno čekao sa zračnicom na kojoj je imao nekakav noćni nišan. Neki su pričali kako će uskoro biti čak i rata pa je takva mogućnost bila otvorena. Mi o ratu nismo razmišljali. Ma kakav rat! Glupo bi bilo ratovati. Nema dovoljno toliko glupih za tako nešto.

Popeli smo se u tišini. Počeli smo jesti, a onda se Novica iznenada zagrcnuo i počeo kašljati. Kašalj je bio sve jači. Počeo sam se smijati. Onda se i Zdravko počeo smijati. Miki nije izdržao i počeo se smijati glasnije od nas dvojice. Drvo se treslo, a mali Pana se saginjao ispod krošnje od smijeha, a u pauzama je mahao zdravom rukom nastojeći da nas smiri. I Stojko se smijao, ali je njegov smijeh bio posebno smiješan. On se pokušavao tiho smijati kroz nos, ali je to bilo jako smiješno pa je doprinijelo da se mi počnemo još intenzivnije smijati. Kad je to čuo, Miki se počeo tresti od smijeha. I krošnja se tresla. Samo je Novica i dalje kašljao. Bilo je to najveselije drvo na svijetu, ne samo među trešnjama. Smijali smo se i nismo primijetili ni svijetlo u kući, a ni gazdu ispod trešnje.

"Ajde da čujem, tko je ovdje glavni i odgovorni urednik?" čuli smo glas koji je dopirao iz žablje perspektive.

Pogledao sam dolje. Bio je to drug Čađo. Drug Čađo je imao skoro dva metra i blizu 120 kilograma. I imao je namršteno lice i brkove koje je oblizivao gledajući nas odozdo obasjan svjetlom koje je upalio ispred garaže. Bio je nekako pokvareno sretan. Kao kad zvijer natjera žrtvu u bezizlazan položaj. I imao je u rukama pritku koju je iščupao iz gredice s paradajzom. Bio je opasan, u kariranoj košulji kratkih rukava. Dvanaest mjeseci ranije namazao je najniže grane drveta ljepilom koje neki ljudi podmeću miševima ne misleći o posljedicama. Balog nam je pričao o tome i savjetovao je da zaobilazimo tu trešnju jer njen vlasnik ih i ne jede i ona mu služi samo da se iživljava na djeci. Rekao je da obavezno idemo u dugim rukavima i da nosimo rukavice zbog tog ljepila. Drug Čađo je predavao fiziku i tehnički u osnovnoj školi i poznat je bio njegov kabinet u kome je tukao djecu. To mu je bila razonoda. Iz tog su kabineta svi izlazili crvenih obraza i još crvenijih ušiju. Ja nikad nisam prošao kroz njegove ogromne šake, ali sam sad bio u odličnoj prilici da steknem novo iskustvo. Bio je moderna verzija Ćopićevog učitelja Paprike. Popeli smo se visoko da nas ne dohvati, ali nije bilo dovoljno grana pa je Novica dobio po nogama. Mali Pana je pobjegao. Onda smo čekali nekoliko trenutaka bez pokušaja da pregovaramo, a on nas je odozdo psovao i prijetio nam uspoređujući nas s miševima u mišolovci. Konačno, krenuli smo svi zajedno dolje nadajući se da će se bar dvojica izvući bez posljedica. Novica je dobio još više po nogama i leđima, a i jednu flisku od koje će mu u lijevom uhu zujati do kraja školske godine. Ja sam dobio šamarčinu u trenutku kad sam se prizemljio nakon skoka sa dva i po metra visine. Krenuo sam trčati, ali sam pao, ogrebao koljeno i osjetio pritku na leđima. Poderao sam i majicu, ali sam izvukao živu glavu. Čuli smo iza leđa kako nas psuje, a mali Pana se okrenuo, uhvatio se desnom šakom za mjesto između nogu, ispustio onaj zvuk stisnutim usnama kojim se konjima daje znak da krenu. Tada nije ni pretpostavio da će mu fiziku u osmom razredu predavati upravo drug Čađo i kako će gostovati u kabinetu. Razdvojili smo se. Našli smo se na uglu dvije ulice nakon deset minuta.

Sljedeća trešnja bila je udaljena kilometar i po. Jedna od onih sa mrtvačkom glavom. Strah se miješao sa željom za izazovom. Nalazila se na periferiji grada u prostranom dvorištu. Popeli smo se lako. Sve je bilo tiho. Pored su bile i dvije mlade trešnje pa je povređeni Novica ostao dolje. Odjednom je rekao:
"Ljudi, i ovaj puca! Pogledajte ovo!"
Sišao sam dolje, a pored Novičine noge bio je ubijeni čvorak, usta su mu bila otvorena, a krila stisnuta uz tijelo. Malo dalje bio je još jedan čija su krila bila raširena na travi. Ležao je uz živicu. Bio je pogođen u oko.
"Šta se čudite? Danas sam vidio kako gađa ptice zračnicom, kad sam išao u izvidnicu", rekao je mali Pana.

Odlučio sam da izdam naredbu umjesto Mikija.
"Uništavaj sve!"
Miki se složio. Prethodne godine je na istom mjestu nagrabusio. Gazda trešnje ga je uhvatio, Miki se nije uspio spustiti, a ovaj ga je vodom iz šlaufa polijevao dok je Miki bio na trešnji. Sav mokar se vraćao više od dva kilometra kući, a još je i nogom u guzicu dobio i klompom u potiljak kad ga je ljubazni domaćin ispraćao. U stvari, čudno je koliko smo puta nagrabusili zbog tog voća. Ljudi koji su nam dozvoljavali da deset-petnaest minuta provedemo na njihovim trešnjama bili su u većini. Ali mi smo upravo htjeli jesti one nedozvoljene. Tako je to sa trešnjama. A ovaj put smo bili i ljuti.

Sišli smo svi dolje u tišini. Počupali smo luk, pogazili salatu, uništili sve flance koji su tamo bili. Miki je našao i sjekiru koja je bila naslonjena na zid kuće pa smo isjekli crijevo za vodu. Mali Pana je otišao do kontejnera za papir, izvukao je novine i usitnio ih. Sve smo to razbacali po dvorištu. A onda i vrhunac; šutljivi Stojko je izvadio nekakvo šilo, zabio u gumu i oslobođeni zrak je počeo šištati. Na haubi je ostavio mrtvog čvorka, a u bijegu, kad su se počela paliti svjetla, zabio je šilo i u zadnju gumu. Ostavio je poruku: Vidimo se kad mrkva bude narasla! Zalijevajte redovno da bude sočna jer takvu volimo!

Još smo otišli u vrt i nabrali nekoliko crvenih ruža koje smo sjekli Stojkovim nožićem. Planirali smo da sve ruže ostavimo ispred vrata jedne žene koja nam je dala da idemo na njenu trešnju. Rekla je: "Ma samo jedite, slobodno, samo pazite da ne padnete." Zdravko je uzeo jednu ružu za neku Nikolinu i ostavio ju je zataknutu u njenom poštanskom sandučiću, a peteljkama trešnje je složio slovo Z na njegovom vrhu. Smijali smo mu se, a on je bio ozbiljan. Onda se i on počeo smijati.

“Mislit će da se poštar zaljubio u nju”, dodao je nasmijan i zapalio novu cigaretu koju je prije paljenja polizao.
"Imaš nekakvog trunja na glavi", rekao je mali Pana zadihanom Mikiju.
"Gdje?" pitao je Miki i počeo povlačiti desni dlan preko glave.
"Ne s te strane. Evo ti ogledalo pa pogledaj", rekao je mali Pana i pružio mu retrovizor koji je otkinuo. Bila je to osveta čvoraka.

Sanirali smo povrede i krenuli dalje. "Jebemti, ja sam ispod one trešnje zaboravio štap. Otkriće me po otiscima prstiju", rekao je uplašeno mali Pana i mi smo se počeli smijati. Istovremeno smo osjetili glad. Na redu je bila nova trešnja. Nju smo brzo odradili. Pet minuta je bilo dovoljno. U pitanju je bio čovjek koji po danu nije dao trešnje, a svake godine su mu propadale. Govorio je kako nisu zrele.

I posljednja trešnja te večeri bila je jedna velika kojoj su se grane nadvijale nad krovom garaže koja se nalazila iza jedne jako lijepe kuće sa dvorištem uređenim tako kao da je u njemu planirano snimanje nekog holivudskog romantičnog filma. Već smo bili punih trbuha, ali ta je trešnja bila posebno izazovna. Nadvijala se dijelom na garažu u dvorištu, a mi smo prišli iz pozadine i preko metalne ograde se popeli na krov garaže. Mjesec nam je bio saveznik. Nalazio se s druge strane trešnje, a trešnja između nas i njega. Na mjesečini smo jasno vidjeli kako krupne i zrele trešnje vise na granama kao grozdovi. Više smo uživali u tom prizoru nego što smo uživali u trešnjama. Ionako smo bili već siti. Meni su zubi već utrnuli od slasnih trešanja i šećera. Bilo je ugodno toplo, kraj maja i skoro kraj školske godine. I bližila se velika proslava Zdravkovog šesnaestog rođendana za deset dana u njegovom ogromnom dvorištu. Sve je izgledalo savršeno. Miki je isplanirao da pozove i Sandru. Rekao je da ima skoro šesnaest i da je vrijeme da nešto poduzme. Tiho i polako smo jeli trešnje. Mirno. Odjednom, nismo ni primijetili, pored nas se, tu na krovu garaže, pojavila cura kakvu još nikada nitko od nas nije vidio u životu u svojoj blizini. Imala je dugu crvenu kosu i velike plave oči. Ili zelene, nije se jasno vidjelo na mjesečini. U stvari, možda su bile i žute, stvarno se to nije moglo vidjeti. Lice joj je bilo skoro šesnaestogodišnje, glatko i čisto.

"Kad ćete mene povesti u berbu", pitala je. Nismo znali tko će prvi odgovoriti. Znali smo je iz škole, doselila je iz velikog grada pet mjeseci ranije, na polugodištu. Niko nije znao zašto je došla u naš grad, ali smo pretpostavljali da je dobri Bog izabrao baš naš grad i odlučio da nas zbog nečega nagradi pa nam je poslao baš nju. Zvala se Marina. Neobično ime koje joj je odlično pristajalo. Da, baš joj je to ime pristajalo. Marina o kojoj je pričala i dopodnevna smjena, tehnička škola, sve zanatlije i svi oni koji su se skupljali kod Zukija poslije škole. Ona je bila i tema razgovora poslije utakmica subotom i nedjeljom, a i najčešća tema velikih odmora toga polugodišta. I mnogi drugi su o njoj mislili, neki su čak htjeli da se prebace u njenu smjenu. Stvarno, Bog nas je zbog nečega nagradio.

Izgledala je tako da je svatko od nas bio siguran da ne postoji dovoljno dobra trešnja u gradu koja bi mogla ugostiti ovu pank princezu, a ona je izabrala baš našu. Isto tako smo znali da ćemo se međusobno sukobiti oko ove cure i da nećemo dočekati sezonu višanja. I prelazni rok u našoj malonogometnoj ligi biće dirigiran odnosima prema Marini. Zdravko je bio najsumnjiviji. Zamirisalo je na izdaju. Kad ju je vidio odmah je pustio granu koju je brstio i na kojoj su trešnje bile nagužvane kao roj pčela koji se smjesti negdje na vrh drveta. A poznato je da su najslađe trešnje upravo one najnedostupnije, one do kojih ne možeš. Pogledao sam šefa Mikija. Vidio sam da je i on svjestan da je garaža na kojoj sjedimo njena, a kuća u čijem dvorištu smo isto tako. Pogledao sam u nju. Bila je prelijepa. Bila je znatno ljepša i od Slađane i od Maje. Nismo se snašli u novonastaloj situaciji. Ona se nečujno poput mačke pojavila na garaži i sjela na krov.

"Ooo, otkud ti?" pitao je Miki koji ju je upoznao na nekom rođendanu. Otkud ti? Kao da ju je zatekao u svom dvorištu.

"To je moja kuća", rekla je ona smirenim tonom, kao da je sasvim normalno da se sretnemo na krovu njene garaže u jedanaest sati po noći.

"Onda to znači da je i ova trešnja tvoja", rekao je Miki tiho i stavio ruke u džepove.

"Može se i tako reći", nasmijala se tajanstveno. "I garaža je moja, i ove dvije breze, pa čak i ta zmija što ti se približava preme desnoj ruci, rekla je a Miki se brzo osvrnuo. Normalno, zmije nije bilo, ali se Marina nasmijala. Treba li reći da je to bio omamljujući osmijeh s kakvim se nitko od nas u životu još nije susreo?

“Uh, izvini. Nismo znali. Platit ćemo trešnje”, rekao je Zdravko.

“Ne izvinjavaj se. Kakvi ste vi to odmetnici kad ste se uplašili jedne obične cure”, rekla je. A bila je sve samo ne obična. “I zašto mene niste zvali da idem s vama? E, baš ste sebični, samo na sebe mislite”, rekla je ona, a mi smo pogledali u Mikija. Pa da, kako to da nju nije pozvao? On je kriv, mi sigurno nismo.

“’Ajde dođi kod mene na rođendan. Slavim u sljedeću subotu, bit će super fešta”, pokušao se izvući Zdravko. Ipak, izgledalo je da se Zdravko tu najbolje snašao i pokušao je prodrijeti prema šesnaestercu. Ona ga je pogledala, a nakon dvije sekunde je progovorila:

“Nije valjda da slušaš Salt’N’Pepa?” pitala je umjesto odgovora, a oči su joj se nasmijale.

“Ma ne. Ne, ne. To mi je stara majica od buraza koju nosim samo kad krademo trešnje ili kad nešto radim oko kuće. Kakav Salt’N’Pepa… Tko to još sluša?” branio se i zbunjen spustio pogled tridesetak centimetara ispod njenih očiju. Na njenoj bijeloj uskoj majici joj je bio veliki crtež dugokose djevojke i još nečega u pozadini. Djevojka i nekakva džungla su bile na crtežu, a iznad crteža je pisalo Sheena is a punk rocker. Sheena i mi na garaži. I nije bilo izlaza. Te sam noći zavolio Ramonese. I danas ih volim.

Kad su sazrele višnje, ja sam već imao pet albuma Ramonesa koje mi je Balog snimio, a Džimbo mi je dao jednu ploču, i to album Pleasant Dreams objavljen 1981. godine. Sjećam se kako sam toga dana, kad sam donio ploču kući, osam sati neprekidno slušao She's A Sensation. A narednog dana još osam.

Točno godinu dana kasnije mi smo ležali na krovu. Točnije, samo Marina i ja. Vjetar je šuštao kroz grane trešnje i obližnjeg drveća, bilo je toplo. Gledali smo u dio svemira iznad nas, u onaj dio koji se vidio s njene garaže i krova nagnutog pod uglom od petnaest stupnjeva prema zapadu. Njeni su roditelji bili na proslavi dvadeset i pet godina mature. Brat joj je bio u gradu, a mi smo sami ležali gore, pričali i smijali se. Bila je u istoj onoj majici koja je sad izgledala jedan broj manja. Ja sam nosio crnu Ramones majicu, a isti onaj vjetar koji je šuštao kroz krošnju pokušavao je pokvariti moju Johnny Ramone frizuru, ali mu to nije polazilo za rukom. Naime, nisam se šišao čitave godine, samo sam šiške poravnavao. Ja sam imao 16 godina, baš koliko i Marina. A u garaži ispod nas smjenjivali su se Ramonesi i Psihomodo pop na kazeti koju je Marina snimila i pustila. Odjednom smo ušutjeli i opet se zagledali u nebo, baš kad je Gobac pjevao o nebu. Razmišljao sam da li da je poljubim kao što bi to u takvim situacijama napravio nekakav holivudski tinejdžer u filmu, ili da rukom pokušam dohvatiti neku od trešanja. Nije bilo šefa Mikija da kaže šta je pametnije, a nije bilo ni iskusnog Džimba da mi da savjet. Preostalo mi je da u toj toploj tišini odlučim sam, ili da poslušam Joeya Ramonea čiji je glas dopirao odnekud ispod mojih leđa, iz unutrašnjosti garaže. Sheena Is A Punk Rocker, She’s The One i My-My Kind Of Girl su išle jedna za drugom. Tako je izabrala Marina. A onda sam po položaju Mjeseca shvatio da vrijeme prolazi i da treba nešto napraviti. Krenula je pjesma I Wanna Be Your Boyfriend I ja sam donio odluku. Odustao sam od trešanja iznad sebe i okrenuo se na desni bok. S te strane se nalazila Marina. Ispostavilo se da je to bila odlična odluka.

* * * * *

U avgustu je počeo rat. Pesimisti su bili u pravu. Marina je otišla. Čuo sam da se vratila u svoj grad, a kasnije sam saznao da je otišla u Ameriku.

Jučer mi je stigao e-mail sljedećeg sadržaja:

Marina added you as a friend on Facebook.  We need to confirm that you know Marina in order for you to be friends on Facebook.

To confirm this friend request, follow the link below:
http://www.facebook.com/n/reqs.php

Thanks,
The Facebook Team

Zagledao sam se u monitor, a iz zvučnika koje sam kupio za 400 dinara kod trgovca koji mi govori “vi” jer i ja njemu govorim “vi”, iako je možda i mlađi od mene, začuli su se stihovi prve pjesma s Godine zmaja:

Kad sam imao šesnaest, kad sam imao šesnaest…

Moj prijatelj je danas napunio 30 godina. Ušao je u četvrtu deceniju života. Iza njega je ostalo 360 mjeseci. Da je fudbaler, ne bi mogao potpisati ugovor na četiri godine. Uzimali bi ga samo na dvije sezone jer ima previše godina. Njegov je fizički i intelektualni zenit prošao. On će se sve više morati oslanjati na iskustvo. Ja mislim da je i većinu zanimljivog i lijepo ostavio iza sebe. Da li je on uopšte više mlad?

Imam još jednog koji ima 30 godina. Kad bolje razmislim, nisu njih dvojica jedini moji prijatelji koji imaju više od 30. Imam jednoga koji ima čak 59 godina. Bliski smo prijatelji. On mene zna otkako sam se rodio, a ja njega otkako sam počeo pamtiti. Njemu ovih 30 izgleda vjerovatno malo. Pa i 40 bi mu izgledalo prihvatljivo. Meni izgleda zabrinjavajuće. 

Tom mom prijatelju kojem je danas rođendan veći bi razlog za slavlje bio da je sa 29 godina pao na 28. Ali nije. Gadna stvar. I zvuči opasno i pomalo prijeteće - trideset godina. Kako on sad izgleda u očima neke cure koja, na primjer, ima 23 godine? Uh! Šesnaestica je prava stvar.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom