Mladi luk

Dan kad sam preronio Dunav (priča iz arhive)

mladiluk | 20 Februar, 2008 14:30

Hm, ne znam kako da vam ovo ispričam, a da povjerujete u to. Zvuči prilično neistinito, ali nemojte misliti da izmišljam. I sami znate da sam do sad pisao samo o istinitim događajima.

Dakle, vraćao sam se iz grada. U autu je svirala neka pjesma s radija. Zaboravio sam ponijeti disk pa sam slušao radio. Onda je neki šlager-pjevač u svojoj patetičnoj pjesmi pjevao o noći kad je preplivao Dunav. Imao je on i one što su išli na njegove koncerte i divili mu se što je uspio preplivati široku i nepredvidivu rijeku. Okrenuo sam auto polukružno na semaforu, ubrzao i parkirao ispred "NS Timea". "Kad možeš ti, mogu i ja", pomislio sam skidajući jaknu. Ostavio sam jaknu u autu, hitrim koracima krenuo prema obali Dunava i za kratko vrijeme sam bio tamo. Sagnuo sam se, pipnuo vodu prstima desne ruke. Bila je hladna, ne mogu reći da bi kupanje prijalo, ali nisam htio odustati jer ni u ljeto voda neće biti znatno toplija. Skinuo sam majicu i traperice i ušao u vodu. Zaplivao sam, a nakon tri metra duboko udahnuo i zaronio. Spustio sam se nisko da me struja rijeke ne nosi velikom brzinom prema Rumuniji. A onda sam brzim pokretima nogu krenuo prema suprotnoj strani. Oči su mi bile otvorene, ali sam ih ubrzo zatvorio jer zbog mulja ionako nisam vidio bog zna šta. Mlatio sam nogama sve jače i jače i tako narednih nekoliko minuta. Ne, nisam izdržao bez zraka cijelu širinu rijeke kako ste pomislili, to nije lako, nego sam izronio na sredini Dunava, udahnuo opet i spustio se skoro na samo dno rijeke. Tu sam naišao na neku veliku ribu koja me htjela zagristi, ali je odustala jer sam bio prevelik zalogaj za nju, baš kao što su i za mene postojali preveliki zalogaji. Razlika između mene i te ribe bila je što je riba lako odustajala. Čini se da je bila pametnija od mene, ili je samo racionalnije gledala vrijeme preostalo ispred nje. Nastavio sam dalje i vrlo brzo se našao na desnoj strani Dunava. Isplivao sam u Sremskoj Kamenici i izašao iz vode. Gazio sam po pijesku i drhtao dok se voda cijedila s moje duge kose oprane tog jutra šamponom Head and shoulders. Tek je maj, a ni temperatura nije tako visoka pa sam se ubrzo vratio nazad u vodu i opet zaronio. Na to me natjerao i neobičan zadah s te strane rijeke koji se širio odnekud iz tog naselja. Ronio sam sve brže, gledao sam pod vodom, mimoilazio ribe, pazio da ne naletim na neki zalutali torpedo. Uskoro sam izašao na drugoj strani Dunava i bosonog pokupio stvari pa brzim korakom otišao u auto. Uključio sam mašinu i krenuo kući da se okupam i ugrijem. Bio je to dan kad sam preronio Dunav. Neću pisati pjesmu o tome.

Ušao sam u auto razmišljajući da li se isplati sam ići u Beč, voziti se devet sati vozom, biti smješten sam u hotelu, vraćati se nazad opet devet sati, a sve to da bih gledao Evanescence, sam. Da, isplati se. Samo je pitanje jesam li ja spreman na to. To mi je pitanje i sad u glavi, dok se sušim u toploj sobi, a iz ugla stiže glas Amy Lee.