Mladi luk

Bio sam u Mitrovici

mladiluk | 10 Februar, 2008 17:37

Telefon je zazvonio i ja sam prepoznao pozivni broj. Bio je to poziv iz Mitrovice. Moji prijatelji koji tamo još uvijek žive zvali su me da ih posjetimo. Tačnije, moja je prijateljica slavila rođendan i pozvala je mene i dva moja prijatelja iz grupe da dođemo na rođendan. Ne, nismo išli svirati, to bi nam bilo teško izvesti kad su uslovi ovakvi kakvi jesu. Dakako, prihvatili smo poziv, htjeli smo pokazati našim prijateljima da ih nismo zaboravili, da osjete da ih se sjećamo bez obzira na novonastale okolnosti i na to koliko smo sad udaljeni. Rođendanske su proslave u Mitrovici rijetke, možda jednom godišnje, baš kao i rođendani u drugim srpskim gradovima. Dogovorili smo put. Pregledao auto jer ipak idem van grada, da odlazak u Mitrovicu bar sa svoje strane učinim sigurnim i bezbjednim, koliko je to u mojoj moći. Napunio sam rezervoar do vrha i krenuli smo prema jugu. Kako smo se približavali Mitrovici, napetost je rasla, a isto tako i naša želja da se sretnemo s tim poznatim i dragim ljudima koji tamo žive. Osjećao sam neko uzbuđenje, slično onome koje se pojavi svaki put kad se putuje u neki udaljeni grad u koji se ne ide često. A dugo nisam bio u Mitrovici.

Stigli smo nadomak nekad poznatog industrijskog grada, a on je već bio pritisnut mrakom. Oko grada ništa, samo mrak, tišina i njive, puste i prazne. Rub grada nije bio osvjetljen kako smo navikli, ali smo ulaskom u grad vidjeli da struje ipak ima. Umorni od puta ili zbog nečeg drugog, nismo mnogo pričali. Prošli smo pored zapuštenog hipodroma i jednog zaraslog fudbalskog terena. Malo je danas djece kojoj se igra fudbal. Gledali smo pažljivo rijetke znakove kako slučajno ne bismo zalutali. To može biti vrlo nezgodno u nepoznatom gradu, posebno po noći. Rub ceste nije bio jasno obilježen i to je otežavalo kretanje, a dva puta smo upali i u rupe na asfaltu koje su tamo česte kao tragovi teških devedesetih, ali i godina koje su slijedile, a u kojima se malo šta po tom pitanju promijenilo. Srećom, uspjeli smo se naći u centru grada. Parkirali smo auto uz zid na kome je ćirilicom pisalo Srbija, valjda da se zna u kojoj smo državi. Izašli smo van, a na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Rijetki koje smo vidjeli zagledali su tablice na našem autu. Tamo su novosadske tablice ipak u manjini, vrlo su rijetke. Krenuli smo prema kafiću gdje su nas naši poznanici iz studentskih dana čekali. Prije toga smo prošetali do rijeke koja je bila u blizini, gledali smo vodu koja je tekla i razdvajala dva naselja. S druge strane je bilo naselje u kom nikad nismo bili, a bio sam siguran da ni sad nećemo ići preko. Svratili smo u jednu pekaru i pojeli po đevrek, a Žuti je uzeo i jogurt. Staklo pekare bilo je zaštićeno i rešetkama, kao da je u pitanju banka. Pored je bila jedna druga pekara, ta nije radila. Usput smo naišli i na crkvu pa smo svratili da vidimo kako izgleda. Unutra je bilo samo dvoje starijih ljudi.

Ušli smo u kafić i pozdravili se s našim ljudima. Srdačno su nas dočekali. Vidjelo se da Mitrovčani vole kad im dođe neko iz Novog Sada, nisu mogli sakriti oduševljenje i osmjehe s lica. Koliko god grad bio velik, ipak se osjećala odsječenost od svijeta. U tom mraku, blatu, magli i tišini taj se osjećaj nametnuo kao jedini mogući. Mnogi Mitrovčani su otišli u potrazi za boljim mjestom za život, u Beograd i Novi Sad, pa i u inostranstvo. Ostali su oni rijetki koji su tu našli zadovoljavajući posao, oni koji nisu imali kuda, ili nisu htjeli ni po koji cijenu napustiti rodni grad. Mitrovčani u šali kažu da su ostali oni najhrabriji, ili mazohisti. Ali to je njihov grad. Predali smo im poklone, smjestili se i odmah počeli prijateljske razgovore.

Proveli smo ugodnu noć u Mitrovici. Jeli smo, pili, smijali se, bio je i neki bend koji je svirao, mnogo ljudi oko nas... A onda je došlo vrijeme za povratak kući. Ti su rastanci uvijek teški. Pozdravili smo se s našim domaćinima, s tim našim ljudima. Poželjeli smo im sreću, mir i radost, i da se opet vidimo na istom mjestu, ali i kod nas. Sjeli smo u auto. Božo je predložio da svratimo do Kamenice, ali sam ja rekao da je to suludo ne samo u ovo doba nego u bilo koje doba i da nema razloga za to. Krenuli smo kroz mrak i, vozeći se ravnim Sremom, za petnaestak minuta smo već bili u Rumi. Od Novog Sada nas je dijelilo još tridesetak kilometara. Posjetu Sremskoj Mitrovici ćemo dugo pamtiti.