Mladi luk

U mraku alkohola 2: Taksi

mladiluk | 26 Novembar, 2007 16:23

Izabrao sam žuti taksi na stajalištu na kojem sam se nekim čudom našao. Vjerovatno sam teleportovan iz nekog kafića. Budući da automobile nisam znao raspoznavati po markama ni danju, a kamoli noću, morao sam se oslanjati na boje. I to mi je išlo odlično, čak i u mraku, čak i sa 14 decilitara vina u sebi.
"Je l' slobodno?" pitao sam taksistu vrlo sporo trudeći se da budem razgovjetan i da on pomisli da sam te večeri popio 14 decilitara soka od brusnica.
"Da, da, izvoli", rekao mi je.
"Je l' imate dovoljno benzina?" pitao sam gledajući ga ozbiljno.
"Ako idemo do Moskve onda moram svratiti na pumpu, a ako ideš kući, a kuća ti nije u Gelsenkirchenu, onda imam dovoljno."
"Idem onda kući da ne morate svraćati na pumpu. Odustajem od Moskve večeras."

Poslije pola kilometra, na skretanju u Jevrejsku, kad je taksista prebacio u četvrtu i ubrzao, rekao sam mu:
"Gledajte, ja sam večeras popio dvije flaše vina i ništa mi nije. Otporan sam na alkohol. Nikad na meni ne biste rekli da sam toliko popio, je l' da?" mumljao sam sam sebe jedva razumijevajući, ali je to izgleda ipak bilo dovoljno jasno i mom sagovorniku.
"Ne primećuje se ništa", odgovorio je on držeći volan s obe ruke.
"Ali zato vidim da ste vi malo popili, uhvatilo vas je, primijetio sam još na stajalištu, ali nisam htio reći da vas ne kompromitujem pred kolegama. Zato malo usporite, samo oprezno. Ko polako vozi daleko stigne, znate", ponovio sam mu značajno rečenicu koje sam se sjetio nakon 20 godina, a izgovorio je, na pola puta između Zagreba i Kutine, jedan što je vozio plavi tamić i u njemu keramičke pločice. Iznenadio sam se kako sam uspio izgovoriti "kompromitujem" bez greške i bez ponavljanja.
"Ništa ti ne brini."
"I vozite samo pravo, ja ću vam reći kad da skrenete."
"Znam ja gde je ta ulica."
"Nema veze, znam ja gdje je. Reći ću vam kad budete trebali skrenuti, ništa se ne uzrujavajte."
"Ali znam ja, pa juče sam bio dvaput tamo..."
"Kažem vam, ja ću vam reći gdje je, nema razloga da brinete. Nije sramota ne znati, ima mnogo ulica u gradu. Pomoći ću vam. Samo pravo vozite."
"Znam sve ulice u gradu. Pa ja sam taksista već..."
"Kad bude vrijeme da skrenete ja ću vam reći i uputiti vas, reći ću vam 200 metara ranije da se pripremite", prekinuo sam ga, a onda smo šutjeli deset sekundi nakon kojih sam ga pitao: "I, kako ste?"

On se malo nasmijao, ili se meni učinilo da se nasmijao. Da ne bi zaspao za volanom, ja sam održavao konverzaciju.
"Je l' se dogodi nekad da vozite nekog poznatog?"
"Kako misliš poznatog?"
"Pa mislim na nekog poznatijeg od mene i od vas, jer i sami sebe vozite. Evo, na primjer; jeste li nekad vozili Cvetu Majtanović iz Idola?"
"E, nisam ja te sreće. Ali poznajem jednog kolegu koji ju je vozio. Nikad ga nisam video srećnijeg nego tada, dva dana nakon te vožnje. A jedan je vozio jednoga što liči na Srđana Šapera iz Idola, isti on, ali nije nego je Rusin iz Ruskog Krstura. A Cvetu ne, nju je samo jedan kolega vozio i njega više cenimo od ovog što je vozio rusinskog Šapera."
"E, pa vidite, to su lijepe strane vašeg poziva i vaše profesije. Možete da sretnete te velike ličnosti koje mi obični smrtnici viđamo samo na televiziji."
"Da, to je tačno. A ja sam jednom vozio onog voditelja Filipovića..."
"Stvarno? Eto vidite, lijepo je biti taksista u tim trenucima, zar ne?"
"Da, jeste."

Prolazili smo pored benzinske pumpe.
"Vidite, ja ovdje kupujem benzin", rekao sam mu i značajno pokazao prstom prema pumpi koja je svjetlila i ispred koje je stajao pumpadžija i pušio. "Prezirem cigarete, alkohol, gazirane sokove i voćne napolitanke, a ovaj puši. I ako mu padne pepeo na benzin, cijeli grad leti u zrak. Ali baš njega briga za to, baš ga briga, važno da plata ne kasni i da na pumpu dolaze i mlade cure. Ali zato on ima prolaz kod mladih promoterki cigareta, on ima prolaz kod njih..."
"Da, da", rekao je taksista. "A šta, imaju dobar benzin tu?"
"Uffff", odgovorio sam i raširio oči što je trebalo značiti koliko je dobar baš taj benzin. "Dobar i raznovrstan. Imaju i super, koji ja najčešće koristim. Imaju i dizel, bezolovni, blago olovni, olovni, naftu... Čak i regular za kosilice. Dundo mi je rekao da je tu najbolji benzin, a on se razumije u benzin i te stvari jer je išao u mašinsku školu, i to četverogodišnju. Razumije se i u ulja, ali mene ulja ne zanimaju, samo benzin."

Onda sam mu rekao da me usput odveze u jednu prodavnicu koja radi i tokom noći kako bih kupio litru vina da imam za pred spavanje.
"A onda idem u Bastion, to se puni u četiri, a gore se ljudi dobro furaju pa i ja idem tamo. O, kako se oni samo dobro furaju... Znate, to je iz one pjesme Jure Stublića, on je iz Sesvetskog Kraljevca i isto se dobro fura. A moj prijatelj ima šogora koji je Sesvetskog Kraljevca. Šogor je iz Sesvetskog Kraljevca, a taj moj prijatelj nije. On nije, samo šogor, njegov šogor, on je. Moj prijatelj nije ni iz kakvog Kraljevca, ni iz Sesvetskog, a ni iz nekog drugog, ali se isto dobro fura. A taj njegov šogor, e on je iz Kraljevca, i to baš Sesvetskog, baš tog, da. Eeeeh. A sad kući, pa uz vino pogledam jedan film, pa nazad. Je l' imate sat možda? Je l' ima već jedanaest?"
"Jedanaest? Sad ti je, prijatelju, deset do dva."
"Deset do dva? O, kako je svijet mali! A ja sam mislio da nema više od 11. A šta sad, deset do dva - deset do dva. Je l' večeras pomjeraju sat možda?"
"Sat? Hehe...Da nije kod tebe nešto drugo pomereno, a ne sat, prijatelju?"
"Šta, je l' vam ja tako zvučim?" pitao sam, a on se nasmijao upravo kad smo stigli pred prodavnicu. Iz zvučnika se začuo Željko Bebek, a onda sam i ja zapjevao, ali sam stihove započinjao pola sekunde prije Željka pa mi je on bio kao neki eho. Prije nego što sam izašao iz taksija, rekao sam taksisti da me sačeka, a Željku da on malo sad sam pjeva dok se ja ne vratim, pa ćemo onda opet zajedno.

U prodavnici je bila neobična gužva. Kao da je 14 sati, a ne 2. Prošao sam između deterdženata i slatkiša, ne osvrćući se na novine, mimoišao pribor za higijenu i prostor sa mlijekom i mliječnim proizvodima, projurio pored voća i hrane za kućne ljubimce, i našao se u dijelu sa sladoledom i alkoholom. Razmislio sam malo. Zatim sam otišao do police s vinima, izabrao Ždrepčevu krv, uzeo i dva mala pelinkovca, izvinio se sladoledima i lisnatom tijestu, i uputio se prema kasi za kojom je radio visoki tridesetogodišnjak sa bradom. Za dva mala pelinkovca nije trebala ambalaža, a meni nije trebala ni za vino jer se slična situacija ponovila više puta nego što je Džajić odigrao utakmica za reprezentaciju pa su me puštali da kupujem i bez flaše, zbog starih zasluga. Dok sam stajao u redu, gledao sam gdje prodavcu stoji pištolj. Morao ga je imati. Nije mogao raditi u tom dijelu grada cijelu noć sa milionima u kasi bez pištolja. Čini mi se da sam sa desne strane vidio cijev šmajsera.

A ispred mene su stajali razni ljudi. Jedan mladi par sa bocom bijelog vina i zaljubljenim pogledima. Jedan stari bradonja sa četiri litre piva raspoređene u dvije plastične flaše. Onda jedan klinac sa jednom plastičnom flašom piva od jedne litre. Upravo su ušla i neka dvojica sa gajbom piva koju su uz novčanu nadoknadu htjeli zamijeniti za punu. Nakon jedne minute, ispred mene su bili još samo neka nepoznata žena i jedan nepoznati muškarac iza nje. Žena je u metalnoj košarici imala samo dva praška za pecivo. Kad je radnik otkucao, ona je iznenađeno rekla:
"Izvinite, zaboravila sam još nešto", zatim je otišla do dijela za alkoholnim pićima i vratila se sa flašom vinjaka, a onda otišla da zamijesi nešto s tim praškom koji joj je baš sad zatrebao.
A čovjek koji je u dva sata došao da kupi žvake, pružio je 1000 dinara i dok je čekao kusur od 958 dinara, sjetio se da, kad je već tu, može uzeti i jednu vodku, što je i učinio.
"Majstore, nema više Nikšićkog ovdje, majstore!" vikao je uspaničeno jedan gospodin kao da je u tom dijelu izbio požar. Koja gužva u alkoholnom sektoru!

Platio sam svoje piće i izjurio van, a iza mene su ostale poluprazne police s vinima, pivom i žestokim pićima, a ostala je i kolona zbog koje sam pomislio da bi trebali pojačati noćnu smjenu i uvesti još dvije kase. Vratio sam se u auto. Vozaču sam dao dva mala unučića pelinkovca.
"Evo malo pelinkovca za vas, da se osvježite malo. A i naporno je vozati ljude, možete naići i na razne dosadnjakoviće, budale, čak i pijane ljude. Pa da imate da se smirite malo."
"Ma ne, ni slučajno, ma ne..."
"Ma uzmite, vidim da volite. Uzmite. Ajte, ajte, pa naši smo, slobodno..."
On se malo opirao, a onda ipak uzeo. Ostavio me ispred zgrade, ostavio sam mu kusur od 50 dinara, a on se opet nasmijao i rekao:
"Čuvaj se, dečko. I hvala."
Dao mi je još i vizit-karticu svog udruženja, bio je to "Naš taksi", a ja sam iz džepa izvadio karticu "Pan taksija" koju mi je jedan taksista dao dan ranije i dao mu.

Ušao sam u stan i prije jutra ispraznio flašu sa vinom. Ne sjećam se da li sam prije spavanja oprao zube...