Mladi luk

U mraku alkohola

mladiluk | 22 Novembar, 2007 14:36

"Crno vino, Nikšićko pivo i jednu rakiju od dunje", rekao sam, nakon kratkih konsultacija s moja dva prijatelja, mladom dečku koji je prodavao piće u kafiću. Za to vrijeme se njegov šef, vlasnik tog pića, tog kafića i vremena tog dečka, u ćošku zabavljao sa neke dvije fufe koje vole beslatnu traubisodu i žetone za pikado plaćene sa nekoliko praznih osmijeha i sa nekoliko zavodljivih treptaja. A i nije mala stvar sjediti sa vlasnikom kafića. Nije, nije.
"Crno vino i Nikšićko pivo i rakiju od dunje", ponovio je konobar našu prvu dozu. Nekad su zapisivali, kad je moj tata imao godina koliko ja imam sad, a sad pamte, kad ja imam onoliko godina koliko je moj tata imao kad sam ja dudao traubisodu misleći kako se grožđe nikako ne može iskoristiti na bolji način, a ni svi oni emulgatori i aditivi. Konobari su postali pametniji u međuvremenu.

Otišao je do šanka taj konobar ponavljajući u sebi našu porudžbinu da je prenese šankeru, dok su trojica pored nas ozbiljnih lica složno pjevali nešto Hey oh, listen what I say, oh..., razvlačeći samoglasnike bez veze. Izgledali su kao neke babe ta trojica, što je neobično za ljude znatno mlađe od 70 godina. Ubrzo je stigla i dvadesetogodišnja promoterka sa svojim dvadesetogodišnjim licem i dvadesetogodišnjim glasom pitala:
"Izvinite, da li ste vi pušači?" obratila se mojim prijateljima i meni dok smo čekali konobara.
"Da", rekao je on i značajno povukao jedan dugačak dim koji je odavao lice intelektualca, a onda je odmjerio djevojčicu od juga prema sjeveru, od čizama preko haljinice čiji se rub završavao na koljenima, preko dvadesetogodišnjih grudi pa do nasmijanog lica sretnog zbog pronađene nove žrtve za učešće u nekakvoj anketi. Pogledala me tim velikim očima u kojima su pušači imali poseban značaj.
"Ja ne pušim, ali sam alkoholičar", rekao sam nadajući se nekoj anketi i da će mi posvetiti vrijeme. Ona se zgrozila i, kao da je vidjela nešto gadno, krvavi zavoj na mom čelu ispod koga izbijajuju gnoj i krv, na primjer, skrenula pogled na mog prijatelja, uglednog, urednog i čistog nikotinskog ovisnika. Tokom dvije minute razgovora nije me nijednom pogledala. Čak ni onda kad sam, dok je pušač ispunjavao neke papire, pitao kad će biti anketa za nas alkoholičare. Uzela je formulare i obećala mu put u Ameriku ako bude imao sreće i ako prođe kvalifikacije, a kasnije i baraž, za igru u kojoj je šansa 1:100 000. Treći je samo šutio zagledan u čašicu s rakijom.

Pored nas je našla još tri pušača. Zadovoljno su se smješkali dok im je prelijepa djevojka sa bijelim zubima dijelila formulare prekinuvši njihovu priču o tome da li je Red Hot Chili Peppers najbolji bend na svijetu svih vremena i da li je Audi 8 najbrži, ili ipak nije, ali ima najbolje cilindre. Jedan je puštao okrugle dimove koji su ličili na onaj smoki sa sirom, koji je samo po boji podsjećao na njegove zube, a po obliku baš na te dimove. Taj je bio najpametniji među njima i pažljivo je slušao šta mu promoterka objašnjava klimajući glavom i gledajući je škiljeći. Dominantni pušač. Takve pravilne kolutove i tako bijele nije mogao praviti neki glupan. Ubrzo su se razišli uz obećani put u Ameriku i želje za dug i sretan život. Izašao sam van videći u ogledalu da mi je kosa masna, iako sam je te večeri oprao. Dim je radio za proizvođače šampona.
U drugom kafiću dočekale su nas nove promoterke. Sve je isto, samo su ove imale crvene haljine i marame oko vrata, a i cigarete su bile drugačije.
"Dobro veče. Jeste li pušači?" upitala je jedna crvenokosa.
"Dobro veče. Jesam, pušim tri kutije dnevno, čak se i noću budim da zapalim jednu", rekao je moj prijatelj kad je popio gutljaj piva.
"A ti?" pogledala me pogledom tako slatkim kao da prodaje najukusnije napolitanke u galaksiji.
"Ja se budim noću da se osvježim vodom, i to u dva navrata. Ja sam alkoholičar", rekao sam ponosno, a ona je reagovala kao da sam joj rekao da imam kugu i da su mi preostala dva dana života, a njoj četiri ako mi uputi još samo jednu rečenicu jer sam jako zarazan. I nije sačekala da se pohvalim kako sam već tri dana pijan. Nastavila je pričati sa pušačem kao da joj je rekao da je najveći humanista u gradu i kako je upravo toga dana nahranio 120 beskućnika i 240 mačaka s ulice, kao i da je spržio 360 cigareta u svojim moćnim ustima iz kojih se dimilo kao iz pekare u plamenu.

Bio sam već zabrinut kad smo u trećem klubu te večeri naručili novu turu, bila je to četvrta te večeri. Opet pivo i opet vino, i jednu rakiju od dunje za šutljivog. Konobar nas je poslužio, ostavio piće, račun i pepeljaru ispred mog prijatelja. I, kao što se vinske mušice ne vide mjesecima, a stvore se za pet minuta ako ostavite čašu vina na stolu i sakrijete se u drugu sobu ili se pokrijete dekom po glavi da vas ne vide, tako se stvorila i promoterka s duvanskim paprima za Ameriku, u crnim čizmama, jako našminkana, u kratkoj crnoj suknji i u uskoj bijeloj majici sa dubokim dekolteom. Zubi su joj bili bijeli kao da nikad nije povukla dim, kao da nikad nije ni srela pušača niti prošla pored kioska s cigaretama. A osmijeh zarazan kao da pokazuje sve blagodeti duvana strastvenim pušačima, onima koji su tokom tekućeg mjeseca popušili veću masu cigareta od mase jabuka koje su pojeli uprethodna dva mjeseca.
"Da li pušite?" postavila je originalno pitanje kojem sam se iznenadio i obradovao. S druge strane mi je već bilo neugodno sjećajući se kako me babička iz gostione otkucala tati kad sam za sebe i svog petogodišnjeg brata kupio kutiju "Opatije". Da toga nije bilo, možda bih i ja sad bio pušač i ne bih doživljavao ovakvo šikaniranje. I krenula su obećanja o Karibima i ugovoru sa Barcelonom, o letu balonom, o Americi i žvakanju duvana, o posjeti plantažama te bogovske biljke, samo ako onaj što je pio pivo ispuni anketu.

„Da, pušim četiri škatulje dnevno, palim jednu za drugom, svi kod mene puše, volim biti u sobi s dimom, pušim od četvrte, sve sam cigarete probao, imam kod kuće i tompuse, ne bih mogao zamisliti život bez cigareta, odrekao bih se hrane u zamjenu za cigarete, između voća i cigareta biram cigarete, sve moje djevojke su bile uživaoci duvana, družim se isključivo s pušačima, mislim da muškarac nije muškarac ako ne puši kao što smatram da damama ništa ne pristaje ženstvenije od cigarete i kad dim kulja iz njenih usta, neprijatno mi je ako ne osjetim dim, prezirem sve ostale ovisnike...“, kao da je govorio pušač za stolom.
"Odlično, odlično, super", hrabrila ga je ona. "A ti?" obratila se meni.
"A ne, ja ne pušim. Nisam pušač, ali sam zato istaknuti alkoholičar, pa ako imate anketu za nas...", nisam ni završio, a ona je već namrgodila svoje mlado lice i zgrozila se kao da sam krenuo da povratim po njoj ostatke ručka, a imao sam gravče na tavče i pečenu papriku sa komadićima češnjaka tog dana, i ostatke Merlota prerađenog negdje u Crnoj Gori, a naknadno i u mom želucu.

"Jebemti, alkohol je ponekad izvor radosti. Vino je ukusnije od cigatera. Alkoholom ponekad mogu ugroziti sebe, a nikako druge, ako nisam toliki idiot pa da sjedam za volan pijan ili da vadim nož u pijanom stanju, ali za to stvarno trebaš biti pravi glupan i tada ti čak ni alkohol nije potreban. Vi pasivni alkoholičari nemate nikakve štete od nas koji pijemo pored vas, a mi od vas imamo bol u grlu, katran u plućima i masti nam se kosa od vašeg dima. Bušite ozonski omotač, pravite gužve ispred kioska i činite naše jakne smrdljivima. I, u čemu je problem, šta fali nama alkoholičarima, zašto je to veći porok od pušenja? I ta tvoja kutija košta 100 dinara, a moja flaša 300, a to znači da je teže priuštiti dnevnu količinu alkohola nego dovoljno cigareta. Ne razumijem“, rekao sam malo pretjerujući kao što je to i običaj u stanju iznerviranosti.
"Ne razumijem ni ja", rekao je i zapalio novu cigaretu, a onaj što je pio rakiju od dunje samo je mahnuo konobaru da mu donese još jednu.

Te sam večeri potišten otišao kući u taksijem kojeg se ne sjećam najjasnije. Svratio sam u jednu prodavnicu koja je radila cijelu noć. Ne, nisam išao po cigarete...