Mladi luk

U mraku alkohola 3: Prohibicija

mladiluk | 29 Novembar, 2007 21:43

Između dva ujutro i dva popodne sam prvi put ustao i žmireći otišao do kuhinje da popijem vode. Bilo je lako, znao sam put od sobe do kuhinje napamet, bar dva puta u životu sam prošao tuda. Još uvijek je bilo između dva u noći i dva popodne kad sam i drugi put išao popiti vode. Ne znam šta je, šunku sam zadnji put jeo prije jedanaest godina, nemoguće je da me sad stigla ta žeđ. Možda je onaj feta sir koji sam jeo početkom ljeta. Bila su mu porebna dva godišnja doba da me isuši. Nekad nije loše poslušati iskusnije od sebe. Žuti, moj prijatelj, mi je savjetovao da ponesem flašu vode u sobu u ovakvim situcijama i da je držim pored kreveta. Rekao je da je to trik starih majstora. On je to činio otkako je jedne ljetne noći ustao da pije vode i zaspao u kuhinji čekajući da se čaša napuni hladnom tekućinom. Ujutro ga je mama pronašla pored slavine iz koje je curila voda. Onda je on, šest mjeseci kasnije, slično ponovio i u kadi, ali ga je tada pronašao tata. Postoji i fotografija. Tata mu je zaprijetio da će je pustiti na internet ako ga još jednom uhvati pijanog. I, Žuti je stisnuo na fakultetu, završio ga i iznajmio stan čim se zaposlio. Sad nema opasnosti od spavanja u kuhinji ili kupatilu. Išao sam i treći put, ali sam na raskršću koje se nalazi kad se izađe iz moje sobe i izbije na glavni put skrenuo prema kupatilu. Mokrio sam toliko dugo da sam mokreći zaspao, posrnuo i opalio čelom u vodokotlić. Oprao sam ruke i vratio se u sobu. Usput sam zapeo za stolicu koja se tu nekako zatekla, pao preko nje i srušio praznu flašu "Ždrepčeve krvi" koja je tu stajala. Taj je zvuk probudio mog komšiju koji je nečim dva puta lupio u cijev od radijatora da me tako utiša. Budala. Jedino sam vidio veliku ogrebotinu ispod desnog koljena pa sam se zavukao u krevet nadajući se da je ujutro neće biti. Još uvijek je bilo između dva poslije ponoći i dva popodne, bio sam dovoljno sposoban da to procijenim. Ustvari, sad sam već bio dovoljno sposoban da riješim i neki integral, ali samo tablični. To je bilo mjerilo pijanstva na maturskoj ekskurziji pa se zadržalo i do današnjih dana.

Probudio me osjećaj krivice i straha. Ležeći, napipao sam farmerice na podu, povukao ih prema sebi i u zadnjem džepu provjerio stanje. Dobro je, novčanik je tu. Nisam imao hrabrosti ni potrebe da vidim ima li šta u njemu. Onda sam još malo odspavao. Ustvari, pokušao sam odspavati, ali nije išlo. Nešto mi nije dalo mira. Potražio sam mobilni telefon. Bio je ispod kreveta, tamo sam ga našao nakon dvominutne potrage. Card error, pisalo je na displeju. Ha, valjda je slučajno ispao. Kad je proradio, sa strahom sam drhtavim prstima krenuo da provjerim posljednje aktivnosti prije sna. Srce mi je jako lupalo, a na obrazima sam osjetio neprijatno crvenilo. Poziva s moje strane nije bilo. Dobro je. Poruke nisu slane od 18:43. Odlično. Onda sam se dovukao do kompjutera i provjerio mailove. E, tu je bio jedan noćni. Međutim, njegov sadržaj je bilo teško razumjeti. Izgleda da se slova u mraku teško pogađaju pa R može biti T, H postaje susjedno J, a O je P, logično, baš kao što 3 postaje 4, a 5 je 6. Izgleda da me je nešto vuklo udesno. Sve u svemu, mail je bio lako objašnjiv onome kome je poslan. Ovaj put sam se izvukao. A davno je jedan mudrac iz mog komšiluka rekao da volan, mobilni telefon i tastatura ne idu uz alkohol. Ej, volan! Gdje mi je auto? Sjetio sam se da sam ga ostavio u gradu i da nisam htio voziti, a sjetio sam se epizode iz taksija. To je značilo da je već stigla kazna za neplaćeno parkiranje. Neka, nema veze, moraju i ti ljudi od nečega živjeti. Čime će platiti kampanju za naredne izbore i one plastične krave koje stoje po ulicama? E, da, nasmijao sam se kad sam ih se sjetio; Tihi, prijatelj koji voli rakiju od dunja, a sve to zbog jedne Dunje, jahao je na jednom plastičnom konju te večeri, na početku Zmaj Jovine. Otišao sam do kuhinje da se malo osvježim, ali me nešto boljelo u desnom koljenu. I u lijevom. Dobro je da imam samo dva koljena. I samo u jednom laktu. I na butini je bilo nešto plavo. Otkud sad to? Razmislio sam brzinom koju je omogućavalo trenutno stanje. Za manje od sedam minuta sam se sjetio klizanja. Preskočili smo ogradu na klizalištu, podmitili čuvara sa litrom "Banatskog rizlinga", a onda se klizali na ledu. Najprije nas četvorica, usput smo upoznali nekoga koji je htio naučiti klizati jer ima curu s kojom bi volio na klizanje pa da mu pokažemo da se ne osramoti. Kasnije se broj klizača povećao. Na putu do klizališta smo sreli još dva pijana prijatelja, Debelog i Zokija, koji su slavili tačno šest mjeseci otkako je Debeli diplomirao, a na onda su nam se pridružili još neki. Kad sam se sjetio toga, nadao sam se da te večeri neću nikoga od njih vidjeti u gipsu. Te večeri kad izađem i kad budem pio sok.

Provjerio sam i odjeću, sve je bilo tu, čak i jakna, relativno čista. Stigla je i Tihijeva poruka u kojoj me pitao je l' znam možda gdje je njegova jakna. Kakvo pitanje! Pa nisam vidovit! Onda se javio Žuti i rekao da je kod njega Tihijeva jakna, ali da ne zna gdje je njegova i pitao je kakve su to pepeljare u Tihijevim džepovima. Tihi je zvao opet i rekao je da ima jednu jaknu viška i jednu manjka, a da je upravo provjerio tu jaknu viška i da mu se ne sviđa, da mu ne stoji dobro, da su mu čak i rukavi malo kratki i da mu je jakna nekako knap u ramenima, a da je deset kesica šećera što ih je pronašao u jednom džepu pojeo da se oporavi jer je poznato da šećer ubija alkohol. Farmerice su mi bile malo blatnjave, ne znam kako. Stvarno ne znam. Ostalo je bilo na mjestu. Osjećajući grižu savjesti, uzeo sam načeto vino iz frižidera i prolio ga u WC. To nije bilo dovoljno pa sam i dvije zatvorene i nenačete flaše ispraznio na isto mjesto. Ni to nije bilo dovoljno, blijedo mi je izgledalo obećanje samom sebi da neću piti do sljedeće Zvezdine titule evropskog prvaka kad ću nazdraviti sa pola čaše šampanjca. Otišao sam u radnju i kupio sok i vodu. Nisam se ni osvrnuo na staklene flaše iz kojih su vrebali vino, pivo, štok i ostali moji novi neprijatelji. S prezirom sam prošao pored čokoladnih rum-kokos bombona. Popio sam čitav sok i dva kafetina, a usput sam našao i aspirin pa sam pojeo jedan, a nakon toga još jedan jer mi je bilo žao da ostane sam u kartici. Nisam bio gladan, vjerovatno zato što sam obilato jeo prethodnog dana za ručak. Pojeo sam dvije mandarine da ubiju gorak ukus u ustima. Nisu pomogle. Ni naredne dvije nisu pomogle.

Izašao sam van i otpješačio do centra grada da pokušam pronaći parkiralište na kome sam prethodne večeri ostavio svoj auto. Prijalo mi je to pješačenje, ako se tako može reći. Smetala mi je buka autobusa, jurnjava taksista, promjena boja na semaforima, nervirali su me pješaci... Bojao sam se da ne naiđem na nekoga ko je bio u kafiću te večeri, išli su mi na živce svi ti ljudi koji su lako prespavali noć. Ali ipak, prijalo mi je šetati. Izbjegao sam ulicu u kojoj smo se napili. Zamišljao sam kako me izbacivači iz susjednog kafića čekaju sa letvama jer smo u povratku svratili, pronašli razvodni ormar i isključili struju kad je kafić bio prepun baš u trenutku dok je iz dvadeset zvučnika dopirao iritirajući glas Robbieja Williamsa. Odlučio sam da se vratim kući pješke kad mi je zazvonio telefon. Javio sam se ozbilnjim glasom kao da sam u nekom velikom i ozbiljnom poslu koji zahtjeva veliku koncentraciju:
"Jesi li čitao novine danas?" pitao me Tihi dramatično.
"Ne, zašto?"
"Uveli su prohibiciju!"
"Kakvu prohibiciju, šta ti je, nije ovo Amerika."
"Kupi novine pa se uvjeri sam", rekao je i prekinuo razgovor.

Kupio sam novine i na prvoj strani je pisalo: "Uvedena prohibicija u Novom Sadu!" Onda sam kupio još jedne dnevne novine, toga bar u Srbiji ima, manje je vjerovatno da lažu o istoj stvari, moglo se o toliko toga lagati. "Stop alkoholu!" pisalo je na prvoj strani, a ispod je bila naga slika nekog Lukovića. "Zabrana alkohola", pisalo je u jednima. U svim novinama pisalo je isto, nije u pitanju bila šala. Prodaja i proizvodnja alkohola je zabranjena u Novom Sadu i prigradskim naseljima, a naređeno je i da se istog dana sva alkoholna pića povuku iz prodaje kako bi se spriječilo stvaranje zaliha po domaćinstvima. Proteste su najavili vlasnici kafića, klubova, restorana, prodavnica, advokati i zastupnici osiguravajućih društava, pisalo je uz donji rub stranice.

Uskoro su odluku novosadske vlasti slijedili obližnji gradovi i sela oko njih i prohibicija je uvedena i u Inđiji, Beočinu, Irigu, Vrdniku, Rumi, Žablju, Čelarevu, Bačkoj Palanci, Bačkom Jarku, Bačkom Petrovcu, Bačkom Magliću... Najbliža mjesta u kojima se mogao kupiti rum za oblatne bili su Sremska Mitrovica, Stara Pazova (ali samo od centra grada pa prema Beogradu jer su odbornici u opštinskoj skupštini bili podijeljeni), Zrenjanin, kao i sela u susjednoj Hrvatskoj. Alkohol koji se koristi za dezinfekciju mogao se kupiti samo u apotekama uz specijalan recept i u prisustvu policije. Bili smo očajni. A onda se javio Žuti i nagovijestio rješenje:
"Stari, idemo za vikend u Temerin."
I stvarno, Temerin je bio slobodan grad, ako se to mjesto može nazvati gradom. U njemu se još uvijek moglo kupovati i prodavati ono što nam je trebalo, a vrijedni stanovnici toga naselja su to znali iskoristiti, posebno kad je zabrana alkohola uvedena i u Srbobranu i mjestima oko tog turističkog gradić. Do Temerina je bilo samo 25 km, baš kao i prije uvođenja strogog zakona. Povoljna okolnost je bila i ta što je postojao slobodan koridor prema Bečeju. Međutim, bilo je jasno da će novosadska policija jake snage rasporediti baš tu jer su svi ostali prilazi gradu obezbjeđeni 50 kilometara uokolo.

* * * * *

Narednih dana kafići su postali poluprazni. Jedne sam se večeri vraćao iz kluba u kojem niko nije skakao, niko se nije glasno smijao, konobari su stajali naslonjeni na šank čekajući da gosti nešto naruče, a i muzika je bila tiša nego obično. Svratio sam u prodavnicu koja radi i tokom noći. Na izlazu sam sreo jednog starca tužnog pogleda koji je u rukama nosio dva kvasa. Tridesetogodišnji bradonja je sjedio za kasom i rješavao ukrštenicu, a unutra nije bilo nikoga. Između dva reda polica na kojima su nekad stajala alkoholna pića proletio je onaj grm iz američkih filmova. Ne znam otkud američki grm tu i otkud vjetar u radnji, ali tako je bilo. Uzeo sam jednu litru coca-cole. Stvarno ćemo morati u Temerin u kome su cijene nekretnina naglo skočile...

U mraku alkohola 2: Taksi

mladiluk | 26 Novembar, 2007 16:23

Izabrao sam žuti taksi na stajalištu na kojem sam se nekim čudom našao. Vjerovatno sam teleportovan iz nekog kafića. Budući da automobile nisam znao raspoznavati po markama ni danju, a kamoli noću, morao sam se oslanjati na boje. I to mi je išlo odlično, čak i u mraku, čak i sa 14 decilitara vina u sebi.
"Je l' slobodno?" pitao sam taksistu vrlo sporo trudeći se da budem razgovjetan i da on pomisli da sam te večeri popio 14 decilitara soka od brusnica.
"Da, da, izvoli", rekao mi je.
"Je l' imate dovoljno benzina?" pitao sam gledajući ga ozbiljno.
"Ako idemo do Moskve onda moram svratiti na pumpu, a ako ideš kući, a kuća ti nije u Gelsenkirchenu, onda imam dovoljno."
"Idem onda kući da ne morate svraćati na pumpu. Odustajem od Moskve večeras."

Poslije pola kilometra, na skretanju u Jevrejsku, kad je taksista prebacio u četvrtu i ubrzao, rekao sam mu:
"Gledajte, ja sam večeras popio dvije flaše vina i ništa mi nije. Otporan sam na alkohol. Nikad na meni ne biste rekli da sam toliko popio, je l' da?" mumljao sam sam sebe jedva razumijevajući, ali je to izgleda ipak bilo dovoljno jasno i mom sagovorniku.
"Ne primećuje se ništa", odgovorio je on držeći volan s obe ruke.
"Ali zato vidim da ste vi malo popili, uhvatilo vas je, primijetio sam još na stajalištu, ali nisam htio reći da vas ne kompromitujem pred kolegama. Zato malo usporite, samo oprezno. Ko polako vozi daleko stigne, znate", ponovio sam mu značajno rečenicu koje sam se sjetio nakon 20 godina, a izgovorio je, na pola puta između Zagreba i Kutine, jedan što je vozio plavi tamić i u njemu keramičke pločice. Iznenadio sam se kako sam uspio izgovoriti "kompromitujem" bez greške i bez ponavljanja.
"Ništa ti ne brini."
"I vozite samo pravo, ja ću vam reći kad da skrenete."
"Znam ja gde je ta ulica."
"Nema veze, znam ja gdje je. Reći ću vam kad budete trebali skrenuti, ništa se ne uzrujavajte."
"Ali znam ja, pa juče sam bio dvaput tamo..."
"Kažem vam, ja ću vam reći gdje je, nema razloga da brinete. Nije sramota ne znati, ima mnogo ulica u gradu. Pomoći ću vam. Samo pravo vozite."
"Znam sve ulice u gradu. Pa ja sam taksista već..."
"Kad bude vrijeme da skrenete ja ću vam reći i uputiti vas, reći ću vam 200 metara ranije da se pripremite", prekinuo sam ga, a onda smo šutjeli deset sekundi nakon kojih sam ga pitao: "I, kako ste?"

On se malo nasmijao, ili se meni učinilo da se nasmijao. Da ne bi zaspao za volanom, ja sam održavao konverzaciju.
"Je l' se dogodi nekad da vozite nekog poznatog?"
"Kako misliš poznatog?"
"Pa mislim na nekog poznatijeg od mene i od vas, jer i sami sebe vozite. Evo, na primjer; jeste li nekad vozili Cvetu Majtanović iz Idola?"
"E, nisam ja te sreće. Ali poznajem jednog kolegu koji ju je vozio. Nikad ga nisam video srećnijeg nego tada, dva dana nakon te vožnje. A jedan je vozio jednoga što liči na Srđana Šapera iz Idola, isti on, ali nije nego je Rusin iz Ruskog Krstura. A Cvetu ne, nju je samo jedan kolega vozio i njega više cenimo od ovog što je vozio rusinskog Šapera."
"E, pa vidite, to su lijepe strane vašeg poziva i vaše profesije. Možete da sretnete te velike ličnosti koje mi obični smrtnici viđamo samo na televiziji."
"Da, to je tačno. A ja sam jednom vozio onog voditelja Filipovića..."
"Stvarno? Eto vidite, lijepo je biti taksista u tim trenucima, zar ne?"
"Da, jeste."

Prolazili smo pored benzinske pumpe.
"Vidite, ja ovdje kupujem benzin", rekao sam mu i značajno pokazao prstom prema pumpi koja je svjetlila i ispred koje je stajao pumpadžija i pušio. "Prezirem cigarete, alkohol, gazirane sokove i voćne napolitanke, a ovaj puši. I ako mu padne pepeo na benzin, cijeli grad leti u zrak. Ali baš njega briga za to, baš ga briga, važno da plata ne kasni i da na pumpu dolaze i mlade cure. Ali zato on ima prolaz kod mladih promoterki cigareta, on ima prolaz kod njih..."
"Da, da", rekao je taksista. "A šta, imaju dobar benzin tu?"
"Uffff", odgovorio sam i raširio oči što je trebalo značiti koliko je dobar baš taj benzin. "Dobar i raznovrstan. Imaju i super, koji ja najčešće koristim. Imaju i dizel, bezolovni, blago olovni, olovni, naftu... Čak i regular za kosilice. Dundo mi je rekao da je tu najbolji benzin, a on se razumije u benzin i te stvari jer je išao u mašinsku školu, i to četverogodišnju. Razumije se i u ulja, ali mene ulja ne zanimaju, samo benzin."

Onda sam mu rekao da me usput odveze u jednu prodavnicu koja radi i tokom noći kako bih kupio litru vina da imam za pred spavanje.
"A onda idem u Bastion, to se puni u četiri, a gore se ljudi dobro furaju pa i ja idem tamo. O, kako se oni samo dobro furaju... Znate, to je iz one pjesme Jure Stublića, on je iz Sesvetskog Kraljevca i isto se dobro fura. A moj prijatelj ima šogora koji je Sesvetskog Kraljevca. Šogor je iz Sesvetskog Kraljevca, a taj moj prijatelj nije. On nije, samo šogor, njegov šogor, on je. Moj prijatelj nije ni iz kakvog Kraljevca, ni iz Sesvetskog, a ni iz nekog drugog, ali se isto dobro fura. A taj njegov šogor, e on je iz Kraljevca, i to baš Sesvetskog, baš tog, da. Eeeeh. A sad kući, pa uz vino pogledam jedan film, pa nazad. Je l' imate sat možda? Je l' ima već jedanaest?"
"Jedanaest? Sad ti je, prijatelju, deset do dva."
"Deset do dva? O, kako je svijet mali! A ja sam mislio da nema više od 11. A šta sad, deset do dva - deset do dva. Je l' večeras pomjeraju sat možda?"
"Sat? Hehe...Da nije kod tebe nešto drugo pomereno, a ne sat, prijatelju?"
"Šta, je l' vam ja tako zvučim?" pitao sam, a on se nasmijao upravo kad smo stigli pred prodavnicu. Iz zvučnika se začuo Željko Bebek, a onda sam i ja zapjevao, ali sam stihove započinjao pola sekunde prije Željka pa mi je on bio kao neki eho. Prije nego što sam izašao iz taksija, rekao sam taksisti da me sačeka, a Željku da on malo sad sam pjeva dok se ja ne vratim, pa ćemo onda opet zajedno.

U prodavnici je bila neobična gužva. Kao da je 14 sati, a ne 2. Prošao sam između deterdženata i slatkiša, ne osvrćući se na novine, mimoišao pribor za higijenu i prostor sa mlijekom i mliječnim proizvodima, projurio pored voća i hrane za kućne ljubimce, i našao se u dijelu sa sladoledom i alkoholom. Razmislio sam malo. Zatim sam otišao do police s vinima, izabrao Ždrepčevu krv, uzeo i dva mala pelinkovca, izvinio se sladoledima i lisnatom tijestu, i uputio se prema kasi za kojom je radio visoki tridesetogodišnjak sa bradom. Za dva mala pelinkovca nije trebala ambalaža, a meni nije trebala ni za vino jer se slična situacija ponovila više puta nego što je Džajić odigrao utakmica za reprezentaciju pa su me puštali da kupujem i bez flaše, zbog starih zasluga. Dok sam stajao u redu, gledao sam gdje prodavcu stoji pištolj. Morao ga je imati. Nije mogao raditi u tom dijelu grada cijelu noć sa milionima u kasi bez pištolja. Čini mi se da sam sa desne strane vidio cijev šmajsera.

A ispred mene su stajali razni ljudi. Jedan mladi par sa bocom bijelog vina i zaljubljenim pogledima. Jedan stari bradonja sa četiri litre piva raspoređene u dvije plastične flaše. Onda jedan klinac sa jednom plastičnom flašom piva od jedne litre. Upravo su ušla i neka dvojica sa gajbom piva koju su uz novčanu nadoknadu htjeli zamijeniti za punu. Nakon jedne minute, ispred mene su bili još samo neka nepoznata žena i jedan nepoznati muškarac iza nje. Žena je u metalnoj košarici imala samo dva praška za pecivo. Kad je radnik otkucao, ona je iznenađeno rekla:
"Izvinite, zaboravila sam još nešto", zatim je otišla do dijela za alkoholnim pićima i vratila se sa flašom vinjaka, a onda otišla da zamijesi nešto s tim praškom koji joj je baš sad zatrebao.
A čovjek koji je u dva sata došao da kupi žvake, pružio je 1000 dinara i dok je čekao kusur od 958 dinara, sjetio se da, kad je već tu, može uzeti i jednu vodku, što je i učinio.
"Majstore, nema više Nikšićkog ovdje, majstore!" vikao je uspaničeno jedan gospodin kao da je u tom dijelu izbio požar. Koja gužva u alkoholnom sektoru!

Platio sam svoje piće i izjurio van, a iza mene su ostale poluprazne police s vinima, pivom i žestokim pićima, a ostala je i kolona zbog koje sam pomislio da bi trebali pojačati noćnu smjenu i uvesti još dvije kase. Vratio sam se u auto. Vozaču sam dao dva mala unučića pelinkovca.
"Evo malo pelinkovca za vas, da se osvježite malo. A i naporno je vozati ljude, možete naići i na razne dosadnjakoviće, budale, čak i pijane ljude. Pa da imate da se smirite malo."
"Ma ne, ni slučajno, ma ne..."
"Ma uzmite, vidim da volite. Uzmite. Ajte, ajte, pa naši smo, slobodno..."
On se malo opirao, a onda ipak uzeo. Ostavio me ispred zgrade, ostavio sam mu kusur od 50 dinara, a on se opet nasmijao i rekao:
"Čuvaj se, dečko. I hvala."
Dao mi je još i vizit-karticu svog udruženja, bio je to "Naš taksi", a ja sam iz džepa izvadio karticu "Pan taksija" koju mi je jedan taksista dao dan ranije i dao mu.

Ušao sam u stan i prije jutra ispraznio flašu sa vinom. Ne sjećam se da li sam prije spavanja oprao zube...

U mraku alkohola

mladiluk | 22 Novembar, 2007 14:36

"Crno vino, Nikšićko pivo i jednu rakiju od dunje", rekao sam, nakon kratkih konsultacija s moja dva prijatelja, mladom dečku koji je prodavao piće u kafiću. Za to vrijeme se njegov šef, vlasnik tog pića, tog kafića i vremena tog dečka, u ćošku zabavljao sa neke dvije fufe koje vole beslatnu traubisodu i žetone za pikado plaćene sa nekoliko praznih osmijeha i sa nekoliko zavodljivih treptaja. A i nije mala stvar sjediti sa vlasnikom kafića. Nije, nije.
"Crno vino i Nikšićko pivo i rakiju od dunje", ponovio je konobar našu prvu dozu. Nekad su zapisivali, kad je moj tata imao godina koliko ja imam sad, a sad pamte, kad ja imam onoliko godina koliko je moj tata imao kad sam ja dudao traubisodu misleći kako se grožđe nikako ne može iskoristiti na bolji način, a ni svi oni emulgatori i aditivi. Konobari su postali pametniji u međuvremenu.

Otišao je do šanka taj konobar ponavljajući u sebi našu porudžbinu da je prenese šankeru, dok su trojica pored nas ozbiljnih lica složno pjevali nešto Hey oh, listen what I say, oh..., razvlačeći samoglasnike bez veze. Izgledali su kao neke babe ta trojica, što je neobično za ljude znatno mlađe od 70 godina. Ubrzo je stigla i dvadesetogodišnja promoterka sa svojim dvadesetogodišnjim licem i dvadesetogodišnjim glasom pitala:
"Izvinite, da li ste vi pušači?" obratila se mojim prijateljima i meni dok smo čekali konobara.
"Da", rekao je on i značajno povukao jedan dugačak dim koji je odavao lice intelektualca, a onda je odmjerio djevojčicu od juga prema sjeveru, od čizama preko haljinice čiji se rub završavao na koljenima, preko dvadesetogodišnjih grudi pa do nasmijanog lica sretnog zbog pronađene nove žrtve za učešće u nekakvoj anketi. Pogledala me tim velikim očima u kojima su pušači imali poseban značaj.
"Ja ne pušim, ali sam alkoholičar", rekao sam nadajući se nekoj anketi i da će mi posvetiti vrijeme. Ona se zgrozila i, kao da je vidjela nešto gadno, krvavi zavoj na mom čelu ispod koga izbijajuju gnoj i krv, na primjer, skrenula pogled na mog prijatelja, uglednog, urednog i čistog nikotinskog ovisnika. Tokom dvije minute razgovora nije me nijednom pogledala. Čak ni onda kad sam, dok je pušač ispunjavao neke papire, pitao kad će biti anketa za nas alkoholičare. Uzela je formulare i obećala mu put u Ameriku ako bude imao sreće i ako prođe kvalifikacije, a kasnije i baraž, za igru u kojoj je šansa 1:100 000. Treći je samo šutio zagledan u čašicu s rakijom.

Pored nas je našla još tri pušača. Zadovoljno su se smješkali dok im je prelijepa djevojka sa bijelim zubima dijelila formulare prekinuvši njihovu priču o tome da li je Red Hot Chili Peppers najbolji bend na svijetu svih vremena i da li je Audi 8 najbrži, ili ipak nije, ali ima najbolje cilindre. Jedan je puštao okrugle dimove koji su ličili na onaj smoki sa sirom, koji je samo po boji podsjećao na njegove zube, a po obliku baš na te dimove. Taj je bio najpametniji među njima i pažljivo je slušao šta mu promoterka objašnjava klimajući glavom i gledajući je škiljeći. Dominantni pušač. Takve pravilne kolutove i tako bijele nije mogao praviti neki glupan. Ubrzo su se razišli uz obećani put u Ameriku i želje za dug i sretan život. Izašao sam van videći u ogledalu da mi je kosa masna, iako sam je te večeri oprao. Dim je radio za proizvođače šampona.
U drugom kafiću dočekale su nas nove promoterke. Sve je isto, samo su ove imale crvene haljine i marame oko vrata, a i cigarete su bile drugačije.
"Dobro veče. Jeste li pušači?" upitala je jedna crvenokosa.
"Dobro veče. Jesam, pušim tri kutije dnevno, čak se i noću budim da zapalim jednu", rekao je moj prijatelj kad je popio gutljaj piva.
"A ti?" pogledala me pogledom tako slatkim kao da prodaje najukusnije napolitanke u galaksiji.
"Ja se budim noću da se osvježim vodom, i to u dva navrata. Ja sam alkoholičar", rekao sam ponosno, a ona je reagovala kao da sam joj rekao da imam kugu i da su mi preostala dva dana života, a njoj četiri ako mi uputi još samo jednu rečenicu jer sam jako zarazan. I nije sačekala da se pohvalim kako sam već tri dana pijan. Nastavila je pričati sa pušačem kao da joj je rekao da je najveći humanista u gradu i kako je upravo toga dana nahranio 120 beskućnika i 240 mačaka s ulice, kao i da je spržio 360 cigareta u svojim moćnim ustima iz kojih se dimilo kao iz pekare u plamenu.

Bio sam već zabrinut kad smo u trećem klubu te večeri naručili novu turu, bila je to četvrta te večeri. Opet pivo i opet vino, i jednu rakiju od dunje za šutljivog. Konobar nas je poslužio, ostavio piće, račun i pepeljaru ispred mog prijatelja. I, kao što se vinske mušice ne vide mjesecima, a stvore se za pet minuta ako ostavite čašu vina na stolu i sakrijete se u drugu sobu ili se pokrijete dekom po glavi da vas ne vide, tako se stvorila i promoterka s duvanskim paprima za Ameriku, u crnim čizmama, jako našminkana, u kratkoj crnoj suknji i u uskoj bijeloj majici sa dubokim dekolteom. Zubi su joj bili bijeli kao da nikad nije povukla dim, kao da nikad nije ni srela pušača niti prošla pored kioska s cigaretama. A osmijeh zarazan kao da pokazuje sve blagodeti duvana strastvenim pušačima, onima koji su tokom tekućeg mjeseca popušili veću masu cigareta od mase jabuka koje su pojeli uprethodna dva mjeseca.
"Da li pušite?" postavila je originalno pitanje kojem sam se iznenadio i obradovao. S druge strane mi je već bilo neugodno sjećajući se kako me babička iz gostione otkucala tati kad sam za sebe i svog petogodišnjeg brata kupio kutiju "Opatije". Da toga nije bilo, možda bih i ja sad bio pušač i ne bih doživljavao ovakvo šikaniranje. I krenula su obećanja o Karibima i ugovoru sa Barcelonom, o letu balonom, o Americi i žvakanju duvana, o posjeti plantažama te bogovske biljke, samo ako onaj što je pio pivo ispuni anketu.

„Da, pušim četiri škatulje dnevno, palim jednu za drugom, svi kod mene puše, volim biti u sobi s dimom, pušim od četvrte, sve sam cigarete probao, imam kod kuće i tompuse, ne bih mogao zamisliti život bez cigareta, odrekao bih se hrane u zamjenu za cigarete, između voća i cigareta biram cigarete, sve moje djevojke su bile uživaoci duvana, družim se isključivo s pušačima, mislim da muškarac nije muškarac ako ne puši kao što smatram da damama ništa ne pristaje ženstvenije od cigarete i kad dim kulja iz njenih usta, neprijatno mi je ako ne osjetim dim, prezirem sve ostale ovisnike...“, kao da je govorio pušač za stolom.
"Odlično, odlično, super", hrabrila ga je ona. "A ti?" obratila se meni.
"A ne, ja ne pušim. Nisam pušač, ali sam zato istaknuti alkoholičar, pa ako imate anketu za nas...", nisam ni završio, a ona je već namrgodila svoje mlado lice i zgrozila se kao da sam krenuo da povratim po njoj ostatke ručka, a imao sam gravče na tavče i pečenu papriku sa komadićima češnjaka tog dana, i ostatke Merlota prerađenog negdje u Crnoj Gori, a naknadno i u mom želucu.

"Jebemti, alkohol je ponekad izvor radosti. Vino je ukusnije od cigatera. Alkoholom ponekad mogu ugroziti sebe, a nikako druge, ako nisam toliki idiot pa da sjedam za volan pijan ili da vadim nož u pijanom stanju, ali za to stvarno trebaš biti pravi glupan i tada ti čak ni alkohol nije potreban. Vi pasivni alkoholičari nemate nikakve štete od nas koji pijemo pored vas, a mi od vas imamo bol u grlu, katran u plućima i masti nam se kosa od vašeg dima. Bušite ozonski omotač, pravite gužve ispred kioska i činite naše jakne smrdljivima. I, u čemu je problem, šta fali nama alkoholičarima, zašto je to veći porok od pušenja? I ta tvoja kutija košta 100 dinara, a moja flaša 300, a to znači da je teže priuštiti dnevnu količinu alkohola nego dovoljno cigareta. Ne razumijem“, rekao sam malo pretjerujući kao što je to i običaj u stanju iznerviranosti.
"Ne razumijem ni ja", rekao je i zapalio novu cigaretu, a onaj što je pio rakiju od dunje samo je mahnuo konobaru da mu donese još jednu.

Te sam večeri potišten otišao kući u taksijem kojeg se ne sjećam najjasnije. Svratio sam u jednu prodavnicu koja je radila cijelu noć. Ne, nisam išao po cigarete...

Maggi (supa od povrća, a ne neka cura kako ste u prvi mah pomislili)

mladiluk | 15 Novembar, 2007 19:03

Supa je bila na stolu, u tanjiru ispred mene. Zabiberio sam je i čekao da se malo ohladi. Gledao sam je naprežući se pokušavajući da snagom misli ubrzam hlađenje, ali ništa. Supa se nije obazirala na tu snagu, hladila se tempom kojim je i zamislila da se hladi na sobnoj temperaturi. U vrućoj žućkastoj tečnosti plivala je tjestenina. Mali arapski brojevi i mala latinična slova. Teško sam razlikovao nulu od slova O dok su plivali ispred mene.

Onda sam se sjetio kako se pobjednik kviza "Brojke i slova" u sezoni 1988/89 dopingovao. Pripremao se za kviz tako što je dva mjeseca prije finala svakodnevno jeo Maggi supu sa tjesteninom u obliku brojeva i slova, i to dva puta dnevno, a kad je intenzivirao treninge pojačao je na tri. Tako je rekao u izjavi za medije nakon što je trijumf proslavio sa najvatrenijim navijačima u studiju. Bilo je tu, u toj kupovnoj supi, još i krumpirovog škroba, pojačivača okusa, mononatrijevog glutaminata, sušenog povrća i fidrolizata biljnog proteina, a čak i 2.3% biljne masti i dva jaka emulgatora, ali njemu to nije ništa značilo za pobjedu, ili vrlo malo. Jeo je supu isključivo zbog onih 69.4% tjestenine. Ubacivao je u sebe te brojeve i slova nadajući se da će mu to pomoći. I jest, pomoglo mu je, postao je pobjednik čitavog ciklusa te godine. Čestitali su mu i doktor Željko Klaić koji je listao rječnike, doktor Elezović koji je računao na tabli i kome sam ja zaboravio ime, gospođa Vedrana Međimorec koja je izvlačila slova i gospođa Jasna Bolanča koja je slagala brojeve.

Njegov primjer je slijedio i moj prijatelj iz posljednje klupe do prozora, Vjekoslav, dobar golman i slab matematičar. O triku sa supom i o njenim neobičnim moćima čitao je Vjekoslav u pobjednikovom intervjuu u nekim ozbiljnim novinama dok je čekao kod frizerke da dođe na red. Imao je slabe ocjene iz matematike taj Vjekoslav. Teška godina, binomi, polinomi, kvadratne jednačine, svega je bilo. Vjekoslav je, pod prijetnjom zaključivanja jedinice za kraj godine, sjeo u sobu i vježbao zadatke. U prizemlje je silazio samo da jede supu iz vrećice, proljetnu, bio je maj. Maggi. A šta mu je drugo preostalo, situacija je bila dramatična. Jeo je brojeve, a slova je pažljivo birao i ostavljao sa strane jer je iz predmeta sa slovima imao sigurne dvojke, a čak i poneku trojku. Jeo je samo a, b, c, d, x, y i z. I poneko f. R mu nije ništa značilo, a ni P dok slova Š i Ž čak nije ni bilo, samo u krnjem obliku, takozvano slovo S i slovo Z. Poslije obroka se vraćao u sobu. Desnom rukom se mučio da savlada zadatke, a lijevom je s lakoćom izlazio na kraj s nekim keksićima u obliku brojeva i pažljivo izabranih slova. I, poslije nekoliko vrećica supe i nekoliko dana vježbanja, kao i uz pomoć nekoliko kutija keksa, Vjekoslava je čekao kontrolni. Na putu do škole kupio je još dvije kutije tih keksa u obliku slova i brojeva. Pojeo ih je na brzinu, otišao u školu i ušao u učionicu. 45 minuta kasnije, izašao je sretan. Trojka. Vjekoslavovo ljeto bilo je spašeno.

Nekako se i ja sad osjećam mudriji nakon što sam pojeo sadržaj vrećice skuvan u jednom litru vode na umjerenoj vatri.

Meni

Pretraži

Kalendar

«	Novembar 2007					»
Po	Ut	Sr	Če	Pe	Su	Ne
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Najnovije...

Kategorije

Generalna [212]