Samoubistvo se ne isplati
mladiluk | 22 Februar, 2007 02:48
Jutros sam se probudio i bilo mi je dosadno. Odlučio sam da izvršim samoubojstvo. Sjeo sam, doručkovao i razmišljao o metodi. Treba zadržati tradiciju, a i opravdati tvrdnje psihologa da ste skloni samoubistvu ako vam je samoubistvo počinio neki predak.
Dok sam jeo pekmez i kruh, a kasnije doručak pojačao sa malo slanine, mjerkao sam drvo iza zgrade. Izgledalo je kao odgovarajuće. Uzeo sam štrik koji mi je za ovu priliku poslao najbolji prijatelj, kupio ga je negdje u Vinkovcima. Otišao sam radostan van da izvršim naum. Omotao sam štrik oko jedne grane, zavezao ga oko vrata, stao na drugu granu, skočio i ništa. Grana je bila tanka, a ja previše težak, pa se ona savila i ja sam se bezbjedno prizemljio dočekavši se na noge, spretno kao mačka, ali i iznenađeno.
Nisam odustao, ponovio sam sve, ali sam ovaj put izabrao duplo deblju granu. Skočio sam sa omčom oko vrata. Kad sam osjetio da se kanap steže, on se odjednom olabavio, čvor se razvezao i ja sam pljusnuo na zemlju i zamazao farmerice na koljenima. Opet ništa. A da sam nastavio biti član izviđača, ja bih sad bez ikakvih problema znao zavezati čvrst čvor. Ali baš sam odustao od izviđača kad smo došli do vezivanja čvorova. Sve to, taj moj drugi pokušaj, su vidjeli neki klinci koji su tuda slučajno prolazili, počeli su se smijati mom performansu, tačnije mom padu, a ja sam sačekao da se odmaknu.
Treći put sam dobro zapetljao kanap i sve je izgledalo sigurno, ali je nakon skoka grana pukla, ja opet završio na zemlji, a grana na mojoj glavi. Čvoruga je odmah iskočila, a ja samo odustao od ove komplikovane i zahtjevne metode, a i vrat me već žuljao. Izabrao sam pištolj.
Otišao sam u policijsku stanicu da dobijem dozvolu za oružje, a ponio sam i novce da odmah kupim neophodan rekvizit za ovaj ekstremni sport.
"A zašto hoćeš da se ubiješ ako nije tajna?", pitala me žena na šalteru.
"Tajna je."
"Stvarno?"
"Ne nije, šalio sam se kad sam rekao da je tajna. Znate, prvi razlog je što to nikad nisam radio pa hoću da steknem novo iskustvo. A drugi je razlog taj što sam pisao blog pa nisam bio zadovoljan, stalno su mi dolazili isti, nas nekoliko smo se međusobno komentarisali bez obzira da li nam je post loš ili katastrofalan i mislili smo da smo njuške. Ja sam se kurčio u postovima, ali sam vidio da su oni pičkin dim, ti postovi, pa da bi bili drugačiji od ostalih ja sam počeo pisati ćirilicom. Onda se ništa nije promijenilo pa sa otišao na neke druge blogove, ali ništa. I onda mi je najbolji prijatelj sa bloga savjetovao da se ubijem i ja sam ga poslušao jer drugih prijatelja i nemam."
"Žao mi je što ću morati da te razočaram, ali ne možeš dobiti pištolj."
"Nema veze, dajte mi dozvolu za pušku ili bar bombu."
"Ne, ne, ne može. Ti si služio civilnu vojsku i rekao si da imaš averziju prema oružju pa sad ništa. U sledećem životu izaberi redovno služenje i neće biti problema."
"Dobro, hvala na savjetima. Do viđenja."
"Do viđenja i srećno. Probaj s hladnim oružjem."
I, šta drugo , poslušao sam tu dobronamjernu ženu. Došao sam kući, usput sam u kineskoj radnji kupio nož, sjeo na stolicu, zasukao rukav i stavio nož na venu. Ali, čim sam zagrebao meni je postalo mučno. Jednom sam pao u nesvijest kad su mi vadili toliko krvi da je stala u jednu epruvetu. Sad bih morao pustiti bar 5-6 epruveta. Odustao sam. Bacio sam pogled prema utičnici. Tek tu nije bilo neke koristi. Šta da radim s tim, kako ide ubistvo sa strujom? Bar da sam išao u elektrotehničku školu, nešto bih i znao. Da zavirim u enciklopediju, možda tamo nešto piše o tome? Toliko raznih kuvara i gluposti, a nijedan priručnik za samoubice. Možda bih mogao isprobati neku kombinaciju vode i struje? Nemam vremena, nije vrijeme za eksperimente. Električna energija, takozvana struja je otpala.
Skočio sam do najbliže radnje i stao ispred police sa sirćetom, esencom i uljem (esenc je ustvari esencija, ali ja kažem esenc jer tada zvučim kao underground pisac, a možda i opsujem koji put da pridonesem istom stilu). Tražio sam esenc, onaj u bijeloj bočici na kojoj je nacrtana mrtvačka glava. Kupio sam dva, za svaki slučaj, da se ne vraćam. Oprao sam ruke, ulio esenc u čašu i nagnuo. Esenc je bio bez boje, jakog mirisa i pomalo kiselkast. Spičio sam jedan, onda i drugi, ali ništa. Oh, pa odavno sam otporan na takve stvari. Samo su mi usne ostale blijedo crvene kao kad jedete malo jače zakiseljenu zelenu salatu. Pozvao sam mog prijatelja koji je radio kao asistent na hemijskom fakultetu, nabavio sam sulfatnu kiselinu, ali sam imao tremu dok sam je pio. Dogodilo se da sam pola čaše popio, a pola prolio jer su mi se tresle ruke. Usta su me malo peckala još od esenca, a kiselina koju sam prolio spalila je moju omiljenu košulju i ostavila crvenkaste tragove oko mojih usta, koža mi je bila iritirana kao poslije brijanja na suvo. Ništa od hemije, zaključio sam.
Ipak, pošao sam sa kanisterom prema benzinskoj pumpi. Samospaljivanje bi bilo atraktivno, sigurno bi i u novinama pisali o meni ako uspijem. To me je razveselilo pa sam u radnji kupio šibice i gumene bombone da mi otjeraju kiselkast ukus što mi ga je u ustima ostavo esenc u kombinaciji sa sulfatnom kiselinom. Ne treba miješati kiseline. U jednom sam apoteci htio kupiti i bensedine da ih se nagutam ako ideja sa benzinomne upali, ali nisam jer nisam imao recept, a apotekarka je bila stroga i istjerala me van. A sjećam se kako se to tamo lako kupovalo prijenekoliko godina. Moj prijatelj je svakodnevno kutiju trošio. Kad sam se sjetio tog prijatelja, pomislio sam da bih se mogao predozirati pa da tako ostvarim namjeru. To je propalo jer nisam bio u mogućnosti ni da se doziram, a kamoli predoziram. Ubrzao sam korak.
Pumpadžija je bio vrlo ljubazan kad sam ga pitao koji benzin odjeća najbolje upija i koji najbolje gori, ali nije htio ni da čuje kad sam rekao da hoću da kupim pet litara koje treba da ulije u kanister.
"Ne, ne, nikako. Rado bih ti pomogao, vidim da ti je stalo da se zapališ, a ja volim pomoći ljudima. Ali mi ne sipamo benzin u kanistere i gotovo."
"A je l' možete da me polijete benzinom pa da tako riješimo?"
"To bih mogao, ali se bojim da ne planeš ovde pa da se nešto ne zapali, da mene ne uhvati. Žao mi je, ne mogu ti pomoći."
Nastavio sam prema centru, kanister sam ljutito bacio u jedan kontejner. Vidio sam jednu visoku zgradu, pozvonio na interfon, javio se neki čovjek. Rekao sam mu da sam iz vojnog odsjeka i da sam došao da dijelim pozive za vojnu vježbu. On je istog momenta rekao da uđem.
"Samo uđite, dobro nam došli. Je l' ima šta za mene? Ajte na rakijicu i kolače", dodao je.
Ali ja se nisam obazirao, popeo sam se na vrh zgrade pa pogledao dolje kako stoje stvari. Onda sam skočio bez razmišljanja. Ali, odjednom se pojavio neki jak vjetar, zanio me u stranu, odnio me u krošnju nekog drveta čije su grane usporile moj pad i ja sam završio u blatu ispod tog drveta. Srećom, niko me nije vidio i ja sam odjurio kući, presvukao se, nazvao željezničku stanicu za informacije.
Imao sam sreće, upravo je trebao stići jedan brzi voz, putnički i ubrzani su bili nesigurni. Pozvao sam taksi i našao se na periferiji grada, pored pruge. Otpješačio sam još dva kilometra na sjever. Čekao sam, osluškivao, saginjao se da čujem da li voz stiže. Kad ono - nema ga. I čekao sam, a kad je konačno naišao odustao sam jer mi se učinilo da je suviše spor i da od takve kompozicije neće biti pretjerane koristi za mene. Taman mi je trebalo još to da se sudarimo, da mi voz malo ogrebe glavu, a ja istovremeno razbijem svjetlo na lokomotivi i onda se sudimo opet, a željeznica od mene traži odštetu. Ništa od toga, loša ideja.
Prošetao sam prema rijeci da o svemu dobro razmislim. Rijeka! Pa to je riješenje! Otrčao sam do mosta. Bez dvoumljenja sam skočio nadajući se da ću upasti u neki vir. Dok sam ledio prema vodenoj površini, sjetio sam se kako nisam provjerio da li nailazi neki čamac. I, on je baš naišao. Pljusnuo sam pored njega i poprskao dva čovjeka u njemu. Oni su me izvukli, lupili mi dva šamara za kaznu, a onda me odvezli do obale i tamo mi, onako mokri, lupili još dva šamara.
Odustao sam od svega. Došao sam kući, sjeo za kompjuter i napisao post kako su svi oko mene tulavi, a ja sam najpametniji.
Dok sam jeo pekmez i kruh, a kasnije doručak pojačao sa malo slanine, mjerkao sam drvo iza zgrade. Izgledalo je kao odgovarajuće. Uzeo sam štrik koji mi je za ovu priliku poslao najbolji prijatelj, kupio ga je negdje u Vinkovcima. Otišao sam radostan van da izvršim naum. Omotao sam štrik oko jedne grane, zavezao ga oko vrata, stao na drugu granu, skočio i ništa. Grana je bila tanka, a ja previše težak, pa se ona savila i ja sam se bezbjedno prizemljio dočekavši se na noge, spretno kao mačka, ali i iznenađeno.
Nisam odustao, ponovio sam sve, ali sam ovaj put izabrao duplo deblju granu. Skočio sam sa omčom oko vrata. Kad sam osjetio da se kanap steže, on se odjednom olabavio, čvor se razvezao i ja sam pljusnuo na zemlju i zamazao farmerice na koljenima. Opet ništa. A da sam nastavio biti član izviđača, ja bih sad bez ikakvih problema znao zavezati čvrst čvor. Ali baš sam odustao od izviđača kad smo došli do vezivanja čvorova. Sve to, taj moj drugi pokušaj, su vidjeli neki klinci koji su tuda slučajno prolazili, počeli su se smijati mom performansu, tačnije mom padu, a ja sam sačekao da se odmaknu.
Treći put sam dobro zapetljao kanap i sve je izgledalo sigurno, ali je nakon skoka grana pukla, ja opet završio na zemlji, a grana na mojoj glavi. Čvoruga je odmah iskočila, a ja samo odustao od ove komplikovane i zahtjevne metode, a i vrat me već žuljao. Izabrao sam pištolj.
Otišao sam u policijsku stanicu da dobijem dozvolu za oružje, a ponio sam i novce da odmah kupim neophodan rekvizit za ovaj ekstremni sport.
"A zašto hoćeš da se ubiješ ako nije tajna?", pitala me žena na šalteru.
"Tajna je."
"Stvarno?"
"Ne nije, šalio sam se kad sam rekao da je tajna. Znate, prvi razlog je što to nikad nisam radio pa hoću da steknem novo iskustvo. A drugi je razlog taj što sam pisao blog pa nisam bio zadovoljan, stalno su mi dolazili isti, nas nekoliko smo se međusobno komentarisali bez obzira da li nam je post loš ili katastrofalan i mislili smo da smo njuške. Ja sam se kurčio u postovima, ali sam vidio da su oni pičkin dim, ti postovi, pa da bi bili drugačiji od ostalih ja sam počeo pisati ćirilicom. Onda se ništa nije promijenilo pa sa otišao na neke druge blogove, ali ništa. I onda mi je najbolji prijatelj sa bloga savjetovao da se ubijem i ja sam ga poslušao jer drugih prijatelja i nemam."
"Žao mi je što ću morati da te razočaram, ali ne možeš dobiti pištolj."
"Nema veze, dajte mi dozvolu za pušku ili bar bombu."
"Ne, ne, ne može. Ti si služio civilnu vojsku i rekao si da imaš averziju prema oružju pa sad ništa. U sledećem životu izaberi redovno služenje i neće biti problema."
"Dobro, hvala na savjetima. Do viđenja."
"Do viđenja i srećno. Probaj s hladnim oružjem."
I, šta drugo , poslušao sam tu dobronamjernu ženu. Došao sam kući, usput sam u kineskoj radnji kupio nož, sjeo na stolicu, zasukao rukav i stavio nož na venu. Ali, čim sam zagrebao meni je postalo mučno. Jednom sam pao u nesvijest kad su mi vadili toliko krvi da je stala u jednu epruvetu. Sad bih morao pustiti bar 5-6 epruveta. Odustao sam. Bacio sam pogled prema utičnici. Tek tu nije bilo neke koristi. Šta da radim s tim, kako ide ubistvo sa strujom? Bar da sam išao u elektrotehničku školu, nešto bih i znao. Da zavirim u enciklopediju, možda tamo nešto piše o tome? Toliko raznih kuvara i gluposti, a nijedan priručnik za samoubice. Možda bih mogao isprobati neku kombinaciju vode i struje? Nemam vremena, nije vrijeme za eksperimente. Električna energija, takozvana struja je otpala.
Skočio sam do najbliže radnje i stao ispred police sa sirćetom, esencom i uljem (esenc je ustvari esencija, ali ja kažem esenc jer tada zvučim kao underground pisac, a možda i opsujem koji put da pridonesem istom stilu). Tražio sam esenc, onaj u bijeloj bočici na kojoj je nacrtana mrtvačka glava. Kupio sam dva, za svaki slučaj, da se ne vraćam. Oprao sam ruke, ulio esenc u čašu i nagnuo. Esenc je bio bez boje, jakog mirisa i pomalo kiselkast. Spičio sam jedan, onda i drugi, ali ništa. Oh, pa odavno sam otporan na takve stvari. Samo su mi usne ostale blijedo crvene kao kad jedete malo jače zakiseljenu zelenu salatu. Pozvao sam mog prijatelja koji je radio kao asistent na hemijskom fakultetu, nabavio sam sulfatnu kiselinu, ali sam imao tremu dok sam je pio. Dogodilo se da sam pola čaše popio, a pola prolio jer su mi se tresle ruke. Usta su me malo peckala još od esenca, a kiselina koju sam prolio spalila je moju omiljenu košulju i ostavila crvenkaste tragove oko mojih usta, koža mi je bila iritirana kao poslije brijanja na suvo. Ništa od hemije, zaključio sam.
Ipak, pošao sam sa kanisterom prema benzinskoj pumpi. Samospaljivanje bi bilo atraktivno, sigurno bi i u novinama pisali o meni ako uspijem. To me je razveselilo pa sam u radnji kupio šibice i gumene bombone da mi otjeraju kiselkast ukus što mi ga je u ustima ostavo esenc u kombinaciji sa sulfatnom kiselinom. Ne treba miješati kiseline. U jednom sam apoteci htio kupiti i bensedine da ih se nagutam ako ideja sa benzinomne upali, ali nisam jer nisam imao recept, a apotekarka je bila stroga i istjerala me van. A sjećam se kako se to tamo lako kupovalo prijenekoliko godina. Moj prijatelj je svakodnevno kutiju trošio. Kad sam se sjetio tog prijatelja, pomislio sam da bih se mogao predozirati pa da tako ostvarim namjeru. To je propalo jer nisam bio u mogućnosti ni da se doziram, a kamoli predoziram. Ubrzao sam korak.
Pumpadžija je bio vrlo ljubazan kad sam ga pitao koji benzin odjeća najbolje upija i koji najbolje gori, ali nije htio ni da čuje kad sam rekao da hoću da kupim pet litara koje treba da ulije u kanister.
"Ne, ne, nikako. Rado bih ti pomogao, vidim da ti je stalo da se zapališ, a ja volim pomoći ljudima. Ali mi ne sipamo benzin u kanistere i gotovo."
"A je l' možete da me polijete benzinom pa da tako riješimo?"
"To bih mogao, ali se bojim da ne planeš ovde pa da se nešto ne zapali, da mene ne uhvati. Žao mi je, ne mogu ti pomoći."
Nastavio sam prema centru, kanister sam ljutito bacio u jedan kontejner. Vidio sam jednu visoku zgradu, pozvonio na interfon, javio se neki čovjek. Rekao sam mu da sam iz vojnog odsjeka i da sam došao da dijelim pozive za vojnu vježbu. On je istog momenta rekao da uđem.
"Samo uđite, dobro nam došli. Je l' ima šta za mene? Ajte na rakijicu i kolače", dodao je.
Ali ja se nisam obazirao, popeo sam se na vrh zgrade pa pogledao dolje kako stoje stvari. Onda sam skočio bez razmišljanja. Ali, odjednom se pojavio neki jak vjetar, zanio me u stranu, odnio me u krošnju nekog drveta čije su grane usporile moj pad i ja sam završio u blatu ispod tog drveta. Srećom, niko me nije vidio i ja sam odjurio kući, presvukao se, nazvao željezničku stanicu za informacije.
Imao sam sreće, upravo je trebao stići jedan brzi voz, putnički i ubrzani su bili nesigurni. Pozvao sam taksi i našao se na periferiji grada, pored pruge. Otpješačio sam još dva kilometra na sjever. Čekao sam, osluškivao, saginjao se da čujem da li voz stiže. Kad ono - nema ga. I čekao sam, a kad je konačno naišao odustao sam jer mi se učinilo da je suviše spor i da od takve kompozicije neće biti pretjerane koristi za mene. Taman mi je trebalo još to da se sudarimo, da mi voz malo ogrebe glavu, a ja istovremeno razbijem svjetlo na lokomotivi i onda se sudimo opet, a željeznica od mene traži odštetu. Ništa od toga, loša ideja.
Prošetao sam prema rijeci da o svemu dobro razmislim. Rijeka! Pa to je riješenje! Otrčao sam do mosta. Bez dvoumljenja sam skočio nadajući se da ću upasti u neki vir. Dok sam ledio prema vodenoj površini, sjetio sam se kako nisam provjerio da li nailazi neki čamac. I, on je baš naišao. Pljusnuo sam pored njega i poprskao dva čovjeka u njemu. Oni su me izvukli, lupili mi dva šamara za kaznu, a onda me odvezli do obale i tamo mi, onako mokri, lupili još dva šamara.
Odustao sam od svega. Došao sam kući, sjeo za kompjuter i napisao post kako su svi oko mene tulavi, a ja sam najpametniji.
Generalna |
Permalink |
Komentari (7) |
Trekbekovi (0)
Centar za odvikavanje od zavisnosti
mladiluk | 20 Februar, 2007 15:04
Danas sam bio u Centru za odvikavanje od bolesti zavisnosti (Irena, je l' sad veliko C, ja bih rekao da da). Bila je velika gužva, puna čekaonica. Čekali smo da nas prozove tandem psihijatar-psiholog, a bio je i jedan pop, da lakše nagovori vjernike zavisnike.
A bilo je raznih ovisnika. Jedan je u uglu sisao palac, nije mogao da se oslobodi i odlučio je potražiti pomoć. Pored njega je neka cura stalno prstom motala pramen kose. Ovaj je sisao palac, ona je motala pramen kose i gledali su se. Ljubav u čekaonici.
Za stolom je jedan deda sa naočarama ispunjavao tikete za loto. Imao je dvoje naočare, jedne preko drugih, da lakše izabere dobitnu kombinaciju. Tu je bio i jedan tridesetpetogodišnjak, neobrijan i ozbiljan, analizirao je listu iz kladionice kao da su u pitanju diferencijalne jednačine. I stalno je zvao nekoga telefonom očekujući dojavu.
Uz prozor je, naslonjen na zid, stajao je visoki mladić koji je svakih tridesetak sekundi pljuckao kroz odškrinuti prozor, jednom daleko i snažno, a drugi put mlako i kroz zube, i tako naizmjenično.
Posebno neobičan bio je jedan ovisnik o koštunjavim plodovima. Neprekidno je iz džepova izvlačio lješnjake, orahe i bademe, a budući da nije imao čime da ih lomi, on je izlazio na prag i gazio ih metalnim ojačanjima na desnom đonu. Na ulazu je naslonjen na štok stajao jedan što je grickao sjemenke bundeve i suncokreta i između grickanja stalno ponavljao kako mora otići kupiti još jer su mu zalihe pri kraju. Onda sam vidio jednoga što je u prozirnoj najlonskoj vrećici nosio suve šljive. Ponudio me:
"Hoćeš? Uzmi, ja to stalno jedem. Veoma retko idem u WC", rekao je.
Onda je brzim korakom ušao jedan zajapureni kojemu se vidjelo nešto nabreklo između nogu, ispod miške je imao neki časopis. Potrčao je prema WC-u, novine su ispale. Vrući kaj, dvadesetogodišnjak u boji, bogat slikama.
Kad je to vidio, neki je veseli dečko potegao iz flaše koju je krio ispod kaputa. Dva gutljaja. Onda je ispruženu ruku i skoro praznu flašu spustio pored klupe na kojoj je sjedio i tiho zapjevao.
"Gde je ovde najbliža trafika?" pitao me neki brko, brko sa žutim brkovima. "Moram da skoknem po pljugu, imam još samo jednu kutiju, a vidiš kako je spor ovaj otkako su mu unutra ušli ovi ovisnici o žvakama, bivši pušači.
"Ima ovde blizu", rekla je jedna žena koja je u nosila punu torbu kafe, a njen suprug još dvije. "Možemo na kafu ako imate vremena", rekla je.
"Idemo i mi", rekli su roditelji nekog štrebera kojeg su doveli da ga stručnjaci malo dignu iza stola. "Ajde, sine, na vazduh."
"Ajmo i mi, ćale, ima super igraona pored zgrade", povikao je mršavi momak crvenih očiju.
"Ti nećeš nikuda, neću po četvrti put ovamo da dolazim zbog tebe i igrica", odgovorio je strogi otac.
Sve je to pratio jedan gospodin koji je riješavao ukrštenice. "Vidite...", obratio mi se, "Sve je više neuke i neobrazovane dece koja samo igraju igrice. Ja sam rešio više od sto hiljada ukrštenih reči, dvadesetak hiljada osmosmerki, nekoliko hiljada križaljki koje kod nas ne izlaze od 91. i bezbroj rebusa. I mogu vam reći da sam mnogo naučio."
To je slušao neki dečko sa sitnom glavom i širokim ramenima i uzeo klupu na kojoj je sjedio čovek-ukrštenica, Super Mario Bros i Tata Super Mario Bros i podigao ih, zatim polako spustio i onda ponovio isto nekoliko puta. "Moram da se definišem, brate, moram. Nisam vežbao od sinoć, brate, odoše tricepsi, odoše, džaba sam vežbao, džaba, brate..."
Sve to je gledao jedan debeli dečko koji je od ranog jutra lizao sladolede. Pitala ga je neka baka koja je imala torbicu punu lijekova zašto jede hladnu hranu po zimi.
"Bako, ja sladoled jedem tokom čitave godine, ja ne jebem zimu i leto, razumete?", a sve je prekinuo onaj sa listom kad ga je pitao je l' zna kako je prošao sinoć Rašden End Dejmonds i je li Alverka došla iz keca.
"Prijatelju, jebem ih u usta, je l' vidiš gde su me doveli, mame im se najebem? Sjebali su me, pička li im materina, seme im jebem, kažu da mnogo psujem, pa me doveli u lepi kurac da me ovi kurcoglavci odjebu od tih sranja. Kurac sam popušio jer sam popustio. Ali, mamu ću im jebati kad se vratim, da ih jebo pas kurcem u usta, milu im majku jebem kad ih kurcom nahranim, drkadžije su to...", govorio je jedan turobni i ljutiti čovjek u plavoj jakni.
Najmirnija je bila jedna žena koja je stajala u uglu i gledala u televizor u čekaonici. U pauzi za reklame listala je novine, ali samo onaj dio gdje je bio TV program. Pored nje je bila djevojčica ovisna o porukama, stalno ih je kuckala, a od jutra je dva puta išla po dopunu i rekla mi je da joj SMS-om javim ako je prozovu u međuvremenu.
I taman kad je jedan suvi u vijetnamci došao do mene i rekao mi: "Ajde da smotamo po jedan napolju", izašao je gospodin iz ordinacije i rekao:
'Ajde, sad najteži slučajevi, vi koji ste ovisni o blogu."
Ušlo nas je nekoliko.
A bilo je raznih ovisnika. Jedan je u uglu sisao palac, nije mogao da se oslobodi i odlučio je potražiti pomoć. Pored njega je neka cura stalno prstom motala pramen kose. Ovaj je sisao palac, ona je motala pramen kose i gledali su se. Ljubav u čekaonici.
Za stolom je jedan deda sa naočarama ispunjavao tikete za loto. Imao je dvoje naočare, jedne preko drugih, da lakše izabere dobitnu kombinaciju. Tu je bio i jedan tridesetpetogodišnjak, neobrijan i ozbiljan, analizirao je listu iz kladionice kao da su u pitanju diferencijalne jednačine. I stalno je zvao nekoga telefonom očekujući dojavu.
Uz prozor je, naslonjen na zid, stajao je visoki mladić koji je svakih tridesetak sekundi pljuckao kroz odškrinuti prozor, jednom daleko i snažno, a drugi put mlako i kroz zube, i tako naizmjenično.
Posebno neobičan bio je jedan ovisnik o koštunjavim plodovima. Neprekidno je iz džepova izvlačio lješnjake, orahe i bademe, a budući da nije imao čime da ih lomi, on je izlazio na prag i gazio ih metalnim ojačanjima na desnom đonu. Na ulazu je naslonjen na štok stajao jedan što je grickao sjemenke bundeve i suncokreta i između grickanja stalno ponavljao kako mora otići kupiti još jer su mu zalihe pri kraju. Onda sam vidio jednoga što je u prozirnoj najlonskoj vrećici nosio suve šljive. Ponudio me:
"Hoćeš? Uzmi, ja to stalno jedem. Veoma retko idem u WC", rekao je.
Onda je brzim korakom ušao jedan zajapureni kojemu se vidjelo nešto nabreklo između nogu, ispod miške je imao neki časopis. Potrčao je prema WC-u, novine su ispale. Vrući kaj, dvadesetogodišnjak u boji, bogat slikama.
Kad je to vidio, neki je veseli dečko potegao iz flaše koju je krio ispod kaputa. Dva gutljaja. Onda je ispruženu ruku i skoro praznu flašu spustio pored klupe na kojoj je sjedio i tiho zapjevao.
"Gde je ovde najbliža trafika?" pitao me neki brko, brko sa žutim brkovima. "Moram da skoknem po pljugu, imam još samo jednu kutiju, a vidiš kako je spor ovaj otkako su mu unutra ušli ovi ovisnici o žvakama, bivši pušači.
"Ima ovde blizu", rekla je jedna žena koja je u nosila punu torbu kafe, a njen suprug još dvije. "Možemo na kafu ako imate vremena", rekla je.
"Idemo i mi", rekli su roditelji nekog štrebera kojeg su doveli da ga stručnjaci malo dignu iza stola. "Ajde, sine, na vazduh."
"Ajmo i mi, ćale, ima super igraona pored zgrade", povikao je mršavi momak crvenih očiju.
"Ti nećeš nikuda, neću po četvrti put ovamo da dolazim zbog tebe i igrica", odgovorio je strogi otac.
Sve je to pratio jedan gospodin koji je riješavao ukrštenice. "Vidite...", obratio mi se, "Sve je više neuke i neobrazovane dece koja samo igraju igrice. Ja sam rešio više od sto hiljada ukrštenih reči, dvadesetak hiljada osmosmerki, nekoliko hiljada križaljki koje kod nas ne izlaze od 91. i bezbroj rebusa. I mogu vam reći da sam mnogo naučio."
To je slušao neki dečko sa sitnom glavom i širokim ramenima i uzeo klupu na kojoj je sjedio čovek-ukrštenica, Super Mario Bros i Tata Super Mario Bros i podigao ih, zatim polako spustio i onda ponovio isto nekoliko puta. "Moram da se definišem, brate, moram. Nisam vežbao od sinoć, brate, odoše tricepsi, odoše, džaba sam vežbao, džaba, brate..."
Sve to je gledao jedan debeli dečko koji je od ranog jutra lizao sladolede. Pitala ga je neka baka koja je imala torbicu punu lijekova zašto jede hladnu hranu po zimi.
"Bako, ja sladoled jedem tokom čitave godine, ja ne jebem zimu i leto, razumete?", a sve je prekinuo onaj sa listom kad ga je pitao je l' zna kako je prošao sinoć Rašden End Dejmonds i je li Alverka došla iz keca.
"Prijatelju, jebem ih u usta, je l' vidiš gde su me doveli, mame im se najebem? Sjebali su me, pička li im materina, seme im jebem, kažu da mnogo psujem, pa me doveli u lepi kurac da me ovi kurcoglavci odjebu od tih sranja. Kurac sam popušio jer sam popustio. Ali, mamu ću im jebati kad se vratim, da ih jebo pas kurcem u usta, milu im majku jebem kad ih kurcom nahranim, drkadžije su to...", govorio je jedan turobni i ljutiti čovjek u plavoj jakni.
Najmirnija je bila jedna žena koja je stajala u uglu i gledala u televizor u čekaonici. U pauzi za reklame listala je novine, ali samo onaj dio gdje je bio TV program. Pored nje je bila djevojčica ovisna o porukama, stalno ih je kuckala, a od jutra je dva puta išla po dopunu i rekla mi je da joj SMS-om javim ako je prozovu u međuvremenu.
I taman kad je jedan suvi u vijetnamci došao do mene i rekao mi: "Ajde da smotamo po jedan napolju", izašao je gospodin iz ordinacije i rekao:
'Ajde, sad najteži slučajevi, vi koji ste ovisni o blogu."
Ušlo nas je nekoliko.
Generalna |
Permalink |
Komentari (4) |
Trekbekovi (0)
Venecija je lijep grad
mladiluk | 19 Februar, 2007 16:06
Sjedimo Devara, Široki i ja sinoć u mojoj izuzetno urednoj sobi gdje svaka stvar zna gdje joj je mjesto i gdje joj nije mjesto. Trebali smo ići svirati, vježbati, vidjeti kako je to sa najboljim bubnjarem u gradu, sa Vranom. Vrana, osim toga što odlično leti, istovremeno lupa bubanj kao Joey Kramer.
Međutim, shvatili smo da će grad u ponoć biti prepun onih iz Nju Džersija i Sremske Kamenice koji izlaze samo vikendom i furaju se na Red Hot Chili Peppers, između ostalog, pa smo odluči propustiti probu da bismo stigli u naš klub "Lazino tele" već u dvadesetdva i osamnaest. Kad ste talentovani, probe vam i ne trebaju. Posebno kad se na koncertima oslanjate na druge stvari, kad nepogrešivo sviranje i nije glavna atrakcija.
I onda mi uključimo moj super brzi dial up internet, zahvalimo se pošti i pomolimo se bogu. I odemo malo da vidimo kako stoje stvari. Devara i Široki su, iako su neregistrovani posjetioci, procjenjivali koja je blogerka najljepša. Jedan misli da je to Grace, drugi da je to MMKF. Onda prvi pomisli da je to Angel, onda ovaj drugi kaže da je možda i Mala Marina, zatim se prvi predomisli i kaže da je Angelina ili možda Tanja Henry, a drugi ga pobije sa jednom koju redovno čita, ali se ne sjeća imena jer mu je mozak popunjen stihovima... I tako su izredale i sve blogerke. A sve to na osnovu njihovog pisanja i templatea. Ja sam šutio. Nisam vidio nijednu uživo i nisam htio da nagađam jer sam poznat po tome da stajem samo o iza stvari u koje sam sto posto siguran.
Onda je Devara rekao da jedva čeka jun pa da idemo u Nirnberg. Pored toga što je on dobio ponuda Nirnberga da igra za njih naredne dvije godine na poziciji lijevog beka, ja sam mu ponudio da sa mnom i Kubikom ide na festival Rock am Ring , da gledamo Smashing Pumpkins i Evanescence. I da se nadamo da će biti i Avril Lavigne, ipak smo mi tinejdžeri, a ona je teenage princess.
Devara je napravio treći špricer. Tandem Krstač-Miloš je bio žut i rezak, osvježavao je čak više nego moj tandem Ždrebac-Vrnjci. A onda je rekao:
"Ja ću da preplivam Nišavu u Pirot za Avril Lavigne! Kad je bal, nek je s maske!"
Upravo tada sam otišao na jedan sajt, pa na drugi, skočio na treći i već sam saznao da je Venecija bliže od Nirnberga, samo što nije bilo jasno da li je bolje gledati Evanescence ili... ili... ili... Ili Aerosmith! Ma daj! Provjerio sam tako što sam se deset centimetara približio mom Flatron LG L1718S monitoru i angažovao Širokog da i on provjeri. Fakat Aerosmith! Sutra se idem krstiti, Bog fakat postoji, piše se velikim slovom i ne živi u... Ma ne živi tamo gdje sam mislio.
Nevjerovatno! Dva najveća benda današnjice na jednom mjestu, u istom gradu, iste večeri! Da ne nabrajam pjesme, je l' da? Dobro, samo malo: Stand Inside Your Love, Ava Adore, Zero, Tonight Tonight, Today... Angel, What It Takes, Crazy, Cryin', Hole In My Sole... Jebemti! Steven Tyler i Joey Perry, a poslije njih izlazi Billy Corgan! I sve to u Veneciji! A Devara, Široki, Kubik i ja ispred bine. Koji nadimci, kao da dolazimo iz Češke. Ne, ne, iz Bugarske. Neka bude Slovačka.
Istog trena je i Široki rekao da ide po hrvatske papire u Sabatku i da on ide s nama.
"Najveći živi bend danas, nema sumnje", rekao je za Aerosmith. "A volio bih vidjeti i tu Avril. Nije mi to neka muzika, ali ona ima glas kakav još nikad nisam čuo uživo", objasnio je jedan od trojice najboljih gitarista u Novom Sadu. Onda je uzeo posljednji kolač od čokolade sa tacne, stavio ga u usta, podigao pogled izvlačeći Milde sorte iz kutije, i pitao me: "Stari, je l' ima još ovea za sečenje?" i naglasio drugi slog posljednje riječi u pitanju.
"Zamisli one koji ne mogu nego čekaju vizu. Život - kompot, nekom gulička, nekom kočičćka", dodao je Devara paleći još jedan HB.
Ja sam istog trena zapalio moju Drinu koju sam dvadeset i dvije godine čuvao za svečanu priliku. Izvukao sam je iz crveno-bijele kutije, natpis na latinici bio je okrenut prema plafonu. Upalio sam cigaretu sa posebnom šibicom, onom kojoj je sumporna glava bila žute boje, čuvao sam je od 1989. Ispustio sam prvi dim kroz nos. Nazvao sam Kubika da ga obavijestim i da vidim šta on misli. Kubik je imao položenu B kategoriju, a imao je i važeću vozačku dozvolu. Bio je oduševljen.
"Zovi me i grne, al nemoj da me strošiš", rekao je on i dodao da u Veneciju možemo autom, i da baš sad ide kupiti benzin jer je u prolazu pa da riješi stvari na vrijeme. Još je dodao da, iako je i on neregistrovani posjetilac, nema sumnje da je najljepša blogerka Lara Rossa, ako ne zbog lica, onda sigurno zbog imena.
A onda je nešto počelo zujati u mojoj zgradi. Glasno. Vjerovatno je opet komšija narkoman zaspao i slučajno odjavnu špicu na nekoj televiziji odvrnuo do kraja. O, jebemti daljinske upravljače!
I tako se mi dogovorimo da idemo u Veneciju, ali budući da do tada ima četiri mjeseca, shvatili smo da će o tome tek biti priče. Otišli smo na sajt koji nam je preporučila vanserijska Natuljica, shvatili koliko je udaljena Venecija od nas i sve isplanirali. Evo nas! Široki je već dohvatio žuti knjižicu tvrdog poveza i počeo ponavljati latinske izreke. Windows Media Player, koji je mijenjao spywareovim i virusima okupirani Winamp, izabrao je baš jednu pjesmu Avril Lavigne.
"Daj, dobro, i ja volim Avril Lavigne, ali... Da li ti znaš da bi ti se neki smijali zato što ideš na njen koncert?" pitao me Devara.
"Kad bih ja obraćao pažnju na takve i šta oni kažu, ja bih odmah otišao u Vinkovce i kupio štrik i ubrzo se objesio, još u vlaku."
"Zašto u Vinkovce?"
"Zato što su blizu i zato što ne znam kako se u Srbiji kaže štrik."
A onda je sa juga stigla poruka na moj 063 telefon i on mi je javio odmah, zvukom za hitne, posebno drage poruke. "Zorica čita tvoju knjigu i stalno se nešto smijulji i citira mi neke dijelove", pisalo je.
Razveselio sam se dodatno, a kroz nagnuti prozor dva puta je huknula sova iz komšiluka.
O, kako neki dani mogu biti lijepi!
U ponedjeljak 19. februara u 00:53 ja sam skinuo pjesmu Girfriend, prvi singl sa trećeg albuma Avril Lavigne. Mogu sa sigurnošću tvrditi da sam prvi u Srbiji koji ima tu pjesmu. Ona još nije ni izašla, ta pjesma, nema je nigdje za kupiti. Ali ja sam poznati pirat i WinMX mag. I postao sam tinejdžer opet. A i juče sam bio. Šefket kaže da smo njuške. Rif, melodija i njen glas su takvi da već dva sata ide repeat. Već vidim Beč, Bratsilavu, Prag, Rim, Minhen, Keln, Milano, Torino... I koncerte u tim gradovima. I sebe u tim gradovima, na tim koncertima. I Veneciju.
Međutim, shvatili smo da će grad u ponoć biti prepun onih iz Nju Džersija i Sremske Kamenice koji izlaze samo vikendom i furaju se na Red Hot Chili Peppers, između ostalog, pa smo odluči propustiti probu da bismo stigli u naš klub "Lazino tele" već u dvadesetdva i osamnaest. Kad ste talentovani, probe vam i ne trebaju. Posebno kad se na koncertima oslanjate na druge stvari, kad nepogrešivo sviranje i nije glavna atrakcija.
I onda mi uključimo moj super brzi dial up internet, zahvalimo se pošti i pomolimo se bogu. I odemo malo da vidimo kako stoje stvari. Devara i Široki su, iako su neregistrovani posjetioci, procjenjivali koja je blogerka najljepša. Jedan misli da je to Grace, drugi da je to MMKF. Onda prvi pomisli da je to Angel, onda ovaj drugi kaže da je možda i Mala Marina, zatim se prvi predomisli i kaže da je Angelina ili možda Tanja Henry, a drugi ga pobije sa jednom koju redovno čita, ali se ne sjeća imena jer mu je mozak popunjen stihovima... I tako su izredale i sve blogerke. A sve to na osnovu njihovog pisanja i templatea. Ja sam šutio. Nisam vidio nijednu uživo i nisam htio da nagađam jer sam poznat po tome da stajem samo o iza stvari u koje sam sto posto siguran.
Onda je Devara rekao da jedva čeka jun pa da idemo u Nirnberg. Pored toga što je on dobio ponuda Nirnberga da igra za njih naredne dvije godine na poziciji lijevog beka, ja sam mu ponudio da sa mnom i Kubikom ide na festival Rock am Ring , da gledamo Smashing Pumpkins i Evanescence. I da se nadamo da će biti i Avril Lavigne, ipak smo mi tinejdžeri, a ona je teenage princess.
Devara je napravio treći špricer. Tandem Krstač-Miloš je bio žut i rezak, osvježavao je čak više nego moj tandem Ždrebac-Vrnjci. A onda je rekao:
"Ja ću da preplivam Nišavu u Pirot za Avril Lavigne! Kad je bal, nek je s maske!"
Upravo tada sam otišao na jedan sajt, pa na drugi, skočio na treći i već sam saznao da je Venecija bliže od Nirnberga, samo što nije bilo jasno da li je bolje gledati Evanescence ili... ili... ili... Ili Aerosmith! Ma daj! Provjerio sam tako što sam se deset centimetara približio mom Flatron LG L1718S monitoru i angažovao Širokog da i on provjeri. Fakat Aerosmith! Sutra se idem krstiti, Bog fakat postoji, piše se velikim slovom i ne živi u... Ma ne živi tamo gdje sam mislio.
Nevjerovatno! Dva najveća benda današnjice na jednom mjestu, u istom gradu, iste večeri! Da ne nabrajam pjesme, je l' da? Dobro, samo malo: Stand Inside Your Love, Ava Adore, Zero, Tonight Tonight, Today... Angel, What It Takes, Crazy, Cryin', Hole In My Sole... Jebemti! Steven Tyler i Joey Perry, a poslije njih izlazi Billy Corgan! I sve to u Veneciji! A Devara, Široki, Kubik i ja ispred bine. Koji nadimci, kao da dolazimo iz Češke. Ne, ne, iz Bugarske. Neka bude Slovačka.
Istog trena je i Široki rekao da ide po hrvatske papire u Sabatku i da on ide s nama.
"Najveći živi bend danas, nema sumnje", rekao je za Aerosmith. "A volio bih vidjeti i tu Avril. Nije mi to neka muzika, ali ona ima glas kakav još nikad nisam čuo uživo", objasnio je jedan od trojice najboljih gitarista u Novom Sadu. Onda je uzeo posljednji kolač od čokolade sa tacne, stavio ga u usta, podigao pogled izvlačeći Milde sorte iz kutije, i pitao me: "Stari, je l' ima još ovea za sečenje?" i naglasio drugi slog posljednje riječi u pitanju.
"Zamisli one koji ne mogu nego čekaju vizu. Život - kompot, nekom gulička, nekom kočičćka", dodao je Devara paleći još jedan HB.
Ja sam istog trena zapalio moju Drinu koju sam dvadeset i dvije godine čuvao za svečanu priliku. Izvukao sam je iz crveno-bijele kutije, natpis na latinici bio je okrenut prema plafonu. Upalio sam cigaretu sa posebnom šibicom, onom kojoj je sumporna glava bila žute boje, čuvao sam je od 1989. Ispustio sam prvi dim kroz nos. Nazvao sam Kubika da ga obavijestim i da vidim šta on misli. Kubik je imao položenu B kategoriju, a imao je i važeću vozačku dozvolu. Bio je oduševljen.
"Zovi me i grne, al nemoj da me strošiš", rekao je on i dodao da u Veneciju možemo autom, i da baš sad ide kupiti benzin jer je u prolazu pa da riješi stvari na vrijeme. Još je dodao da, iako je i on neregistrovani posjetilac, nema sumnje da je najljepša blogerka Lara Rossa, ako ne zbog lica, onda sigurno zbog imena.
A onda je nešto počelo zujati u mojoj zgradi. Glasno. Vjerovatno je opet komšija narkoman zaspao i slučajno odjavnu špicu na nekoj televiziji odvrnuo do kraja. O, jebemti daljinske upravljače!
I tako se mi dogovorimo da idemo u Veneciju, ali budući da do tada ima četiri mjeseca, shvatili smo da će o tome tek biti priče. Otišli smo na sajt koji nam je preporučila vanserijska Natuljica, shvatili koliko je udaljena Venecija od nas i sve isplanirali. Evo nas! Široki je već dohvatio žuti knjižicu tvrdog poveza i počeo ponavljati latinske izreke. Windows Media Player, koji je mijenjao spywareovim i virusima okupirani Winamp, izabrao je baš jednu pjesmu Avril Lavigne.
"Daj, dobro, i ja volim Avril Lavigne, ali... Da li ti znaš da bi ti se neki smijali zato što ideš na njen koncert?" pitao me Devara.
"Kad bih ja obraćao pažnju na takve i šta oni kažu, ja bih odmah otišao u Vinkovce i kupio štrik i ubrzo se objesio, još u vlaku."
"Zašto u Vinkovce?"
"Zato što su blizu i zato što ne znam kako se u Srbiji kaže štrik."
A onda je sa juga stigla poruka na moj 063 telefon i on mi je javio odmah, zvukom za hitne, posebno drage poruke. "Zorica čita tvoju knjigu i stalno se nešto smijulji i citira mi neke dijelove", pisalo je.
Razveselio sam se dodatno, a kroz nagnuti prozor dva puta je huknula sova iz komšiluka.
O, kako neki dani mogu biti lijepi!
U ponedjeljak 19. februara u 00:53 ja sam skinuo pjesmu Girfriend, prvi singl sa trećeg albuma Avril Lavigne. Mogu sa sigurnošću tvrditi da sam prvi u Srbiji koji ima tu pjesmu. Ona još nije ni izašla, ta pjesma, nema je nigdje za kupiti. Ali ja sam poznati pirat i WinMX mag. I postao sam tinejdžer opet. A i juče sam bio. Šefket kaže da smo njuške. Rif, melodija i njen glas su takvi da već dva sata ide repeat. Već vidim Beč, Bratsilavu, Prag, Rim, Minhen, Keln, Milano, Torino... I koncerte u tim gradovima. I sebe u tim gradovima, na tim koncertima. I Veneciju.
Hey! Hey! You! You!
I don't like your girlfriend!
No way! No way!
I think you need a new one
Hey! Hey! You! You!
I could be your girlfriend
Hey! Hey! You! You!
I know that you like me
No way! No way!
No it's not a secret
Hey! Hey! You! You!
I want to be your girlfriend
I don't like your girlfriend!
No way! No way!
I think you need a new one
Hey! Hey! You! You!
I could be your girlfriend
Hey! Hey! You! You!
I know that you like me
No way! No way!
No it's not a secret
Hey! Hey! You! You!
I want to be your girlfriend
Ovo ćete tek čuti, dragi moji prijatelji... Život traje samo 85-90 godina. Nije vrijeme da izigravamo budale, nema se vremena za takve budalaštine...
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Zodijakom do tri boda
mladiluk | 14 Februar, 2007 17:48
Čitao sam neke blogove, gledao malo televiziju, prelistao čak i novine. A slušao sam i neke ljude, neke koje ne viđam često i koje ne zanimaju iste stvari koje zanimaju mene. I šta sam uočio? Jasno je da značajno mjesto kod muške populacije zauzima fudbal, a kod ženske horoskop.
"Šta si u horoskopu", to je često pitanje kad pričam s nekom curom prvi put. I čudo, cure zapamte šta si u horoskopu, baš to od svega zapamte. Onda ja pitam "a je l' ti stvarno vjeruješ u horoskop", a svaka od njih spremno odgovara kako ne vjeruje nego samo 'onako' pita. Da bi zadovoljio oba pola, a i da bi moj blog postao malo popularniji, ja sam odlučio da u ovom postu spojim fudbal i horoskop. Horoskop je toliko značajna stvar i tako jasno i precizno određuje ljude da je dovoljno da nađete jedanaestoricu koji su rođeni u različitom znaku i planete će odraditi ostalo, imaćete nepobjedivu ekipu. Nakon dugih analiza, opredijelio sam se za sljedeću postavu:
1. Blizanci - Dobro je imati golmana koji je rođen u ovom znaku jer su mu svojstvene duple osobine, ako je rođen sa talentom za branjenje, ovaj će talenat biti još izraženiji. Još je bolje ako vaš golman ima brata blizanca. Ukoliko ovaj vaš nije raspoložen toga dana možda njegov brat jeste pa će se i ovaj osjećati spreman (kao ona priča kad jedan od blizanaca da gol, drugi je sretan zbog njega, čak i kada ne gleda utakmicu on to osjeti)
2. Ovan - Da biste spriječili nalete protivničkih krila, najbolje je da vaš bek bude rogat kako bi ih s lakoćom zaustavljao. Rogat znak - rogate osobine, britak i oštar.
3. Bik - Glupo je da desni bek bude rogat, a lijevi ne jer ćete u tom slučaju izazvati da protivnik sve svoje snage usmjeri na drugu stranu i da vas "probija" baš sa te strane
4. Škorpija - Poznato je da se škorpije ne kreću puno tako da je najbolje da na ovo mjesto postavite nekoga ko je taj znak. Isto tako se škorpije odlično slažu sa djevicama pa je dobro da zajedno budu u liniji centarhalfova.
5. Djevica - Ključno mjesto ako tim kreirate po zodijačkom sistemu. Zadnji čovjek odbrane. Mora biti pouzdan. Koga ćete staviti nego nekoga ko nikad nije zgriješio, dakle djevicu. Neki misle da je upravo djevica najmanje zaslužila ovo mjesto zbog pomanjkanja iskustva, ali griješe. Ona će se upravo truditi da sve napadače drži što dalje od gola.
6. Lav - Poznato je da igrači ne vole nositi broj šest. Da bi trener održao jednakost u timu moraće lava staviti na ovu poziciju. Tako će lavu potisnuti ničim opravdanu nadmenost i uobraženost samom činjenicom da je lav što, čini se, zvuči snažnije i zvučnije nego da je npr. škorpija ili vaga. A na ovoj poziciji ni ne treba neka velika inteligencija, a budući da znam nekoliko izuzetno glupih osoba rođenih u tom periodu, ovo je odličan izbor (opaska za glupe ljude se ne odnosi na Lava afričkog, nego na neke druge).
7. Vodolija - Desno krilo, brzo i prodorno. Zato izaberite vodoliju. On će se tu snaći kao u vodi, kliziće uz tu desnu liniju i opravdati svoj horoskopski znak. Rođen u zimu, naviknut je i na teške uslove pa je odlično riješenje za ovo mjesto.
8. Rak - To je znak za sve pozicije, malen i drag, istovremeno nezaustavljiv. Nije loš ni u odbrambenim zadacima.
9. Strijelac - Svaki trener će vam reći da je u ekipi potrebno imati bar jednog dobrog strijelca. I mi ga imamo! Pravi golgeter je svaki onaj rođen u znaku strijelca.
10. Vaga - Da se Pele rodio samo jedan dan ranije, bio bi vaga. Da se Maradona rodio devet dana ranije, bio bi kao beba stotinjak grama lakši, a bio bi i horoskopska vaga. Ako je Ziko rođen između 23.9. i 22.10. i on je vaga. I koga ćete staviti na ovo mjesto nego vagu?. Ima i onih koji misle da je bolje staviti škorpiju jer su tu Pele i Maradona, ali ima i onih koji misle da se zbog Avril Lavigne desetka treba dati vagi. Isto tako, nisu rijetki ni oni koji misle da se vaga u dativu kaže vazi. A šta je sa Kate Winslet? Na kraju krajeva, i 16. oktobar je tu... Ovaj igrač zaslužuje i kapitensku traku jer je šef na terenu bez obzira šta kažu zvijezde i planete.
11. Ribe - Slično kao i za desno krilo, i lijevo mora biti gipko i pokretljivo. Riba. Sad je na centru, a već u sljedećem trenu je na rubu šesnaesterca. Idealan igrač za ovu poziciju. I šutljive je prirode, ne postavlja pitanja vezana za zadatke koji joj se povjere. Nikad neće ni žuti karton dobiti zbog prigovora.
Jedanaest pozicija, a dvanaest znakova. Hm, šta sad? A, da, pa treba i trener, šef stručnog štaba, kako to vole reći (to je baš struka i štab). A koga da stavimo tu? Pa onog koji je ostao, jarca. Oštar je i uporan jer ima rogove, ima bradu što znači da je mudar. "Neka jarac bude naš vođa, on je najpametniji i najbolji organizator", povikali bi svi igrači. "Neka tako i bude", odgovorio bi jarac staloženo.
Ljudi, vjerujte u horoskop i gledajte fudbal.
A najbolji srpski film koji sam gledao u posljednjih 120 godina je Ubistvo s predumišljajem. Šalim se.
10. Vaga - Da se Pele rodio samo jedan dan ranije, bio bi vaga. Da se Maradona rodio devet dana ranije, bio bi kao beba stotinjak grama lakši, a bio bi i horoskopska vaga. Ako je Ziko rođen između 23.9. i 22.10. i on je vaga. I koga ćete staviti na ovo mjesto nego vagu?. Ima i onih koji misle da je bolje staviti škorpiju jer su tu Pele i Maradona, ali ima i onih koji misle da se zbog Avril Lavigne desetka treba dati vagi. Isto tako, nisu rijetki ni oni koji misle da se vaga u dativu kaže vazi. A šta je sa Kate Winslet? Na kraju krajeva, i 16. oktobar je tu... Ovaj igrač zaslužuje i kapitensku traku jer je šef na terenu bez obzira šta kažu zvijezde i planete.
11. Ribe - Slično kao i za desno krilo, i lijevo mora biti gipko i pokretljivo. Riba. Sad je na centru, a već u sljedećem trenu je na rubu šesnaesterca. Idealan igrač za ovu poziciju. I šutljive je prirode, ne postavlja pitanja vezana za zadatke koji joj se povjere. Nikad neće ni žuti karton dobiti zbog prigovora.
Jedanaest pozicija, a dvanaest znakova. Hm, šta sad? A, da, pa treba i trener, šef stručnog štaba, kako to vole reći (to je baš struka i štab). A koga da stavimo tu? Pa onog koji je ostao, jarca. Oštar je i uporan jer ima rogove, ima bradu što znači da je mudar. "Neka jarac bude naš vođa, on je najpametniji i najbolji organizator", povikali bi svi igrači. "Neka tako i bude", odgovorio bi jarac staloženo.
Ljudi, vjerujte u horoskop i gledajte fudbal.
A najbolji srpski film koji sam gledao u posljednjih 120 godina je Ubistvo s predumišljajem. Šalim se.
Generalna |
Permalink |
Dodaj komentar |
Trekbekovi (0)
Jedan analitički post
mladiluk | 13 Februar, 2007 03:38
Za dvadeset godina će u Srbiji vladati koalicija koju će činiti Demokratska stranka Dejana (DSD) i Pokret srpskih Zorana (PSZ). Dejani i Zorani su se tako raširili da kad idete ulicom i viknete: "Dejane!" možete biti potpuno sigurni da će se četvrtina mladih muškaraca ili dječaka okrenuti. Slično je i sa Zoranima. Međutim, njima će nedostajati samo malo do većine u skupštini, a stabilnu vladu će ipak uspjeti formirati uz podršku Demokratskog saveza Aleksandara (DSA) čiji broj isto tako nije zanemariv. Najjača opoziciona stranka biće Vrlo demokratska stranka Jelena (VDSJ).
I kako to obično biva sa koalicijama u Srbiji, ubrzo poslije preuzimanja vlasti doći će do nesuglasica i prepirki između dvije vladajuće stranke, a Aleksandri će mirno čekati da vide kome će se pred rasplet prikloniti. Do podjele će doći i unutar vladajućih stranaka jer će se Dejani međusobno dijeliti na one koji se prezivaju na "ić" i one koji se tako ne prezivaju, a kasnije će u "ić" frakciji doći do novog raskola na one čije prezime završava na "vić" i na one druge. Kod Zorana će doći do žestokog obračuna koji će uslijediti između umjerenijih i liberalnijih Zorana kojima je nadimak Zoki i radikalnijih koji se odazivaju na nadimak Kiza.
Rasplet će biti nakon tri godine vladavine kad budu raspisani vanredni izbori na kojima će pobijediti Vrlo demokratska stranka Jelena (VDSJ) i tada će Srbija konačno dobiti ženu na mjestu premijera (ako se ne pojavi neki ozbiljni Vojislav (oV) koji će misliti da je on zaslužio da bude premijer bez obzira na rezultate jer "narod najbolje zna").
I kako to obično biva sa koalicijama u Srbiji, ubrzo poslije preuzimanja vlasti doći će do nesuglasica i prepirki između dvije vladajuće stranke, a Aleksandri će mirno čekati da vide kome će se pred rasplet prikloniti. Do podjele će doći i unutar vladajućih stranaka jer će se Dejani međusobno dijeliti na one koji se prezivaju na "ić" i one koji se tako ne prezivaju, a kasnije će u "ić" frakciji doći do novog raskola na one čije prezime završava na "vić" i na one druge. Kod Zorana će doći do žestokog obračuna koji će uslijediti između umjerenijih i liberalnijih Zorana kojima je nadimak Zoki i radikalnijih koji se odazivaju na nadimak Kiza.
Rasplet će biti nakon tri godine vladavine kad budu raspisani vanredni izbori na kojima će pobijediti Vrlo demokratska stranka Jelena (VDSJ) i tada će Srbija konačno dobiti ženu na mjestu premijera (ako se ne pojavi neki ozbiljni Vojislav (oV) koji će misliti da je on zaslužio da bude premijer bez obzira na rezultate jer "narod najbolje zna").
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Februar 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||