Mladi luk

Svojevremeno sam mislio da Mađari imaju najbolji čips sjeverno od ekvatora. Bio je to Chio Chips s paprikom, a i ljuta paprika je vezana za tu zemlju. Bio sam uvjeren i da imaju najljepše karte, svima poznate mađarice (posebno crvena dama), najljepši grad i najljepšu curu. Za curu sam, u stvari, bio najsigurniji. Dovoljno da ih kao narod visoko kotiram, iako je bez veze generalizovati i grupu od šest-sedam ljudi, a jasno je kako tek stoji stvar oko generaliziranja naroda koji ima više od dva miliona grupa od šest-sedam ljudi. Ipak, ako svemu ovome dodamo i kolače mađarice, onda su oni fakat bez premca. 'Ajde objektivno, koji se to kolač može lako nositi s mađaricama?

Ubrzo sam se sjetio i traubisode. A traubisoda, popularna i kao traubi u malim zelenim flašicama, dobijala je coca-colu i na domaćem i na gostujućem terenu baš kao što blitva uvijek dobija grašak. Ako još malo analiziram sjetio bih se i vajkrema zbog koga su osamdesetih godina čak i oni iz unutrašnjosti išli u Mađarsku, a ne samo mi sa sjevera. Kao ljubitelj Ramonesa sjetio sam se i Mađara Tommyja Ramonea, bubnjara kojem je pravo ime Tamás Erdélyi. Ej, Mađar u Ramonesima! I to ne bilo kakav Mađar nego pravi Mađar, rođen u Budimpešti. Klasičan Mađar, rekao bi Ćiro Blažević, ali on je to rekao za jedan enac, a ne za Mađara (evo, sad mi i taj enac zvuči kao mađarski izraz, iako je engleski). Bubnjar koji ne samo da je lupao I Wanna Be Your Boyfriend nego je i autor te senzacionalne pjesme. Ipak, i pored vajkrema, traubija, bubnjara Ramonesa pa i Balatona, plavooka cura je ta koja donosi najviše bodova i značajnu prednost Mađarima. Imaju i lijepu zastavu, dobra kombinacija boja, ali nekad plava boja pobijedi i udružene crvenu, bijelu i zelenu. Pa i svih šest boja Rubikove kocke koju nikad nisam uspio složiti, ali sam jednom imao skoro cijelu jednu stranu složenu.

Imam prijatelja koji je slično ovome tvrdio za Čehe zahvaljujući crtiću A je to (nisam propustio reći da Mađari imaju Gustava, a on se samo nasmijao, s pravom), Pragu, Karlovima Varima, češkoj književnosti, polki, knedličkima, buhtlama i jednoj Lidiji. Mislim da je Lidija bila presudna za takav stav o tom narodu, a ne dobri vojak Švejk. Nije se obazirao ni na neke moje primjedbe u vezi buhtli i polke jer sam izrazio sumnju jesu li baš češke. Taj je čak kupio polovnu zelenu škodu staru četrnaest godina, a iznenada je počeo slušati Smetanu i Dvoržaka. Ja nisam išao tako daleko, trudio sam se da budem objektivan, ali sam ipak poslije toga kupio dva Lisztova diska. A sve filmove Mađarice Drew Barrymore sam odavno pogledao...

Onda se iznenada pojavio čips iz Bačkoga Maglića, a i jedna cura sa žućkastom bojom kose iz istog mjesta što je studirala ekonomiju. I tada sam bio siguran da u stvari Srbi imaju najbolji čips, dok se Maglić ni pored najbolje volje nije mogao usporediti sa Budimpeštom, a ni sa Segedinom. Možda sa Barčom. Doveo sam u pitanje i ostale svoje stavove. O maglićkim bubnjarima nisam imao pojma. Paprika je bila jača kod Mađara, ali su Maglićani zato dominirali u krumpiru. Cura iz toga mjesta je bila bolja od čipsa, a taj čips se izgleda ipak proizvodi u Njemačkoj pa se ispostavilo da sam tu bio vođen predrasudom. A kod kolača sam se sjetio i njemačkih šampita i bosanskih tufahija, kao i onih nadnacionalnih smeđih kolača od čokolade za koje ne znam kako se zovu. Pa i čeških buhtli, da budem iskren. U blizini Bačkog Maglića postoji tvornica sokova Next, a znajući kakva je danas traubisoda, razmislio bih sok uzeo da mi obadva ponude. A Maglićanka je bila... Ljepše je bilo vrijeme provoditi s njom u Magliću ili u Novom Sadu nego sam šetati ulicama Budimpešte. Toliko bolja od čipsa i traubisode da bih se čipsa odrekao zauvijek. Budući da dugo nisam kartao, tu sam stavku zanemario. Karte jesu izvrsne, lijepa je i ona žućkasta žirova dama, a u blizini Maglića sam vidio ogroman hrast. Lijepo je kartati s njima i kad gubiš, lijepo je učestvovati i kad vidiš da ne ide, kad imaš slabe karte, a dama je negdje daleko, na putu da završi u tuđim rukama ili već tamo dok ti čekaš sljedeće dijeljenje. Ali bilo je drugih prednosti koje sam mogao ovdje pripisati. Zatim sam stao uvidjevši da to i nema nekog smisla.

Ne znam šta će se događati u budućnosti vezano za čips, a uskoro bih volio da odem u Prag, Rim, Veneciju, Pariz, Beč i Minhen, i u Moskvu... A i to su lijepi gradovi pa ne znam ni kako će stajati stvar sa gradovima. Nekako mi najsigurnije izgleda stvar oko te djevojke, kao da je to jedino sigurno i nepromjenjivo. Velike oči kao crkvena zvona, rekao bi moj prijatelj Davor Gobac. Možda su i veće. Naglasio bih opet i to da je u pitanju, o kakvo čudo, plava boja. Dobro, plavooka dama može biti i crvena ako je u crvenoj majici. I kakve veze sad imaju gradovi, čips, sokovi, nacije i države s tim? Ili kolači. Sokovi. Pa nikakve, stvarno nikave u odnosu na najzanačajniji dio priče. Više negoli prije, rekao bi opet Gobac.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom