Mladi luk

Neobični alkoholičar

mladiluk | 18 Maj, 2011 13:08

Jasno se osjetilo da odnekud dopire miris alkohola. Neobično je da se osjeti vani, i to intenzivno. I sve jače kako mi se moj mačak Rudolf približavo. Teturao je i mjaukao je više nego obično. Raspričao se. Malo je jeo, a onda je otišao do posudice s vodom. Popio je pola posudice, a onda gurnuo njuškicu unutra da se dodatno osjveži. Zatim se ispružio i zatvori oči. Sve mi je bilo jasno - Rudolf je pijan.

Ne znam kako, ali po noći ga nije bilo i ujutro bi dolazio pijan. Osjetilo se, a i vidjelo se. Mačke koje su ga inače voljele frktale bi kad bi se pojavio. A on im se češće nego obično umiljavao i češao se o njihove glave. One su samo frktale i režale. Bile su ljute. Nije im se svidjelo što njihov glavni mačak pije. Onda se on povlačio i spavao cijeli dan. Naveče se oporavljao. Grizla ga je savjest pa je stražario oprezno pored vrata, kao da pazi da neki miš ili štakor ne uđe u kuću. Želio se dokazati, želio je pokazati da je mačak, a ne pijanac. A nije ih bilo već dvije godine tu, tih glodara, baš kao ni šarana u Jadranskome moru. Ali Rudolf je htio da ispadne ozbiljan mačak, kao da će tom predstavom uspjeti sakriti tragove pijanstva i naše sjećanje na njih.

Brzo sam se sjetio kako je uspio postati alkoholičar. Jednoga sam dana prolio gemišt slučajno prevrnuvši čašu sa stola na terasi. Nisam obrisao tekućinu s pločica odmah, ostavio sam to za kasnije. A Rudolf je očigledno to polizao. Isto tako sam otvarajući pivo dozvolio da mi ono iscuri van. Rudolf mi se motao oko nogu. Nisam ni znao šta radi. Vjerovatno je još nekoliko puta imao priliku da kuša alkohol. A možda je upao u loše društvo negdje u susjedstvu.

I naredne večeri je došao pijan. Ne znam odakle jer mu nisam ušao u trag. Izgleda da se počeo družiti s nekim mačkama koje su sklone kapljici. Ne znam ni zašto je pio. Ili mu se svidjelo, ili je pijanstvom htio prikriti svoje probleme o kojima nije pričao. Trajalo je to neko vrijeme. Čak sam mu jednom poslije ručka dao dvije posudice, jednu s vodom, a drugu s vinom. Čudno za mačku, ali on je izabrao onu s vinom. Imam osjećaj da je očekivao i aperitiv prije jela. Domaću šljivovicu jer to nije rasni pas pa da pije viski nego obična mačka koja zna šta valja i koja stvari radi zbog sebe, a ne zbog drugih. Jednom sam mu ponudio rakiju od kruškica. On je liznuo, onda se namrštio jer je rakija bila jaka, ali se ipak vratio i strusio još jednu. Volio je pijucakti gemišt. Najprije bevandu, ali sam mu ja kao pravi znalac u posudicu s vodom stavio gaziranu vodu. Umočio bi šapicu u vino, liznuo, pa u vodu, opet liznuo, oblizao se pa nastavio. Pili smo zajedno. Nikad nije tako preo kao onda. Imao sam mačka alkoholičara. Imao sam društvo kad sam želio piti. Ubrzo mi se počeo penjati po vratu i glavi i gurati mi rep pod nos, i sve to vrijeme je preo. I onda bi nestajao, odlazio nekuda. Ali ja mu više nisam davao alkohol pazeći na njegovo zdravlje.

A onda se prestao vraćati. Svašta mi je prolazilo kroz glavu. Ma neka pije, pomislio sam, samo da mi se vrati taj mačak koga sam našao maloga i žgoljavoga, tada trijeznoga, pored kontejnera prije tri godine. Ali nije ga bilo. Ili je bio sa društvom, nadao sam se, ili mu se nešto dogodilo, strahovao sam.

Ipak jednoga je jutra, kad ga više nisam ni očekivao, došao. Bio je živahan i veseo, sasvim trijezan i uredan. Jedan sasvim novi mačak. I poslije toga je odlazio na dva-tri sata u šetnju, ali bi se redovno vraćao, čist kao ruža. Sigurno je išao nekamo na odvikavanje od alkohola. I to uspješnog. On sad pije samo vodu. Janu. Jer Jana je mačkama draža od Whiskasa.