Mladi luk

Možda do tuče ne bi došlo da su učili njemački

mladiluk | 22 April, 2010 12:21

Za stolom jednog kafića sjede danas Momić i Novaković. Pričaju nešto, piju pivo, smiju se često. Izgleda da su se pomirili.*

Napomena:

*U drugom polugodištu šestog razreda, u proljeće 1989. godine, njih su se dvojica potukli. Nešto su se posvađali na času engleskog, i to oko prepisivanja, pa je tuča zakazana za veliki odmor, ispred škole. Tokom dva mala odmora vijest o borbi se raširila školom. Čak su i neki popodnevni bili obaviješteni pa su stigli pred školu.

Formiran je krug. U prvom redu stajali su najkrupniji i najstariji, osmaši i ponavljači. Iza njih oni sitniji, ali prilično jaki. I tako sve dalje. Oni u najvećem krugu, onom vanjskom, nisu ništa ni mogli vidjeti, mogli su samo čuti udarce ili reakcije onih koji su imali bolju poziciju.

Kao dva pjetlića iste veličine, Momić i Novaković su stajali jedan ispred drugog i gledali se namrgođeno. Novaković čak nije bio jako namrgođen, kao da više nije bio ljut, ali tuču nije mogao otkazati zbog publike koja je jedva čekala takav događaj. Prije bi se moglo reći da je bio uplašen. Oni oko njih su ih huškali. Kad je izgledalo da se i neće imati šta vidjeti Momić je pljusnuo desnom rukom Novakovića. Bio je to klasičan šamar. Onda ga je malo gledao pa ga je još jednom pljusnuo, opet desnom rukom. Novaković je samo stajao. Momić se osokolio pa je ponovo podigao desnu ruku i flisnuo Novakovića. Momić je, čini se, bio dešnjak. Na četiri nula povećao je istom rukom za nekoliko sekundi. Četiri šamara u četrdesetak sekundi. Nisu ništa govorili, Momić je stajao i gledao Novakovića, a Novakoviću su oči bile pune suza, a na obrazu mu se vidjela i kapljica krvi.

Odjednom je jedan osmaš stao između njih i gledaoci su se počeli razilaziti, a i odmor se bližio kraju.

Ja sam zamrzio Momića. Čak kod njegove mame koja je radila u trgovini s cipelama nisam više nikad ništa kupio. Novakovića mi je bilo žao. Da je Novaković izašao kao pobjednik situacija bi bila ista, samo što nisam znao gdje radi njegova mama pa ga na taj način ne bih mogao kazniti. I direktora škole sam zamrzio jer je mogao svojom čvrstom rukom spriječiti sve ovakve i slične događaje, i kao strog direktor u čijoj školi vladaju red i disciplina ući u Vjesnik ili Večernji list. Možda je i on gledao kroz prozor svoje kancelarije ovu tuču očekujući žešći i krvaviji obračun. Ali novine ne vole takve direktore, mirotvorce. Nakon ovoga prije bi Momić ušao u novine. Novinari vole huškati.