Mladi luk

Sabor ili skupština, svejedno je u ovom slučaju

mladiluk | 22 Januar, 2010 02:00

Uključio sam televizor, a na ekranu se pojavio prenos saborske sjednice. To je na drugom programu, a ostalo je prebačeno na drugom nakon jučerašnje epizode serije "Odmori se, zaslužio si". Ne poznajem baš hrvatske zastupnike, ali mislim da se žena koja je govorila za govornicom preziva Pusić. Izgleda kao vrlo pristojna žena i da mi je ona profesorica na fakultetu ja bih na njen ispit izašao samo potpuno spreman, ne želeći se pred njom sramotiti površnim znanjem i oslanjanjem na sreću. Iza nje je bio onaj sijedi čovjek, mislim da je iz Hrvatske seljačke stranke. I sad ja njega gledam, dok ona priča. Evo šta sam primijetio:

Ne znam kakvo je stanje u Saboru Hrvatske, ali pretpostavljam da ima nekih sličnosti sa Skupštinom Srbije, bar donekle. Ako ni zbog čega drugog onda zato što zahvaljujući glasovima (a jednako vrijedi glas glupana i onog pametnog, eto, to je demokratija) na izborima neki ljudi sjede u svojim klupama. Jedan priča, ostali slušaju, jedan pazi da bude red u parlamentu i da onaj za govornicom ne priča duže od pet minuta. U Skupštini Srbije, na koju često naiđem na RTS-u (i mogu reći da je to ponajbolje što se na RTS-u prikazuje, kad uzmem u obzir loše serije, emisije o lovu, glupe, nepristojne i nametljive voditeljice, snimke svadbi, prenose odbojkaških utakmica i teniskih mečeva i slično; a onaj ko je smislio pretplatu za RTS valjda misli da se za prenos sjednice treba još i platiti; ko zna, možda je Skupština tražila novac za televizijska prava, kao što i fudbalski klubovi to isto rade) primijetio sam da je vrlo često slabo popunjena, kao kad po kiši igraju Zvezda i Čukarički, na primjer. Tada na stadionu koji prima 60 000 ljudi bude jedva 5 000 gledalaca. Često od 250 poslanika, koliko ima siceva u Skupštini Srbije, manje od 20 bude popunjeno. Slabo posjećena sjednica, reklo bi se. Vjerovatno su poslanici u kafanama, restoranima (kažu da je skupštinski restoran jako jeftin), hodnicima, na ulicama, u prodavnicama, neki odu i u zoološki vrt. Ukratko - daleko od kamera. To što su se kvalifiikovali na izborima dovoljno je za platu, ko će još sjediti unutra.

Oni rijetki koje kamera prikazuje, kad ne pokazuje onoga što priča za govornicom, vrlo su zanimljivi za gledanje. Njima je dosadno u tim klupama, kao đacima na času filofozije. Ništa čudno, i meni bi bilo. Kao studentu na predavanju iz političke ekonomije ili metalnih konstrukcija. Moraš sjediti, iako te ono što se tamo priča ne zanima. Budući da ih ono što govornik priča ne zanima pretjerano, oni pokušavaju prekratiti vrijeme. Neki čitaju novine, neki ispunjavaju ukrštenice, neki spavaju, neki samo dremaju, neki razmišljaju, neki šalju poruke (e, sad ću replicirati, uključi televizor da vidiš kako ću mu sve reći i kako ću ga osramotiti), a ima i onih koji nešto piskaraju ili tiho pričaju s onim najbližim do sebe, ili sa samim sobom. Vjerujem da neki igraju igrice na kompjuteru ispred sebe, ako je to moguće, a sigurno je.

Možda su poslanici umreženi kompjuterima pa mogu igrati jedni protiv drugih, a ako nisu treba im to biti omogućeno jer će ih tako više biti u sali i to će privući veći broj gledalaca, pa i bogate sponzore. Štaviše, mislim da se podijele u poslaničke grupe pa igraju nekakve ratne igrice jedni protiv drugih, a ako je poslanička grupa mnogo veća od drugih moguće je da ratuju i podijeljeni u stranačke frakcije. A ako još imaju bežični internet onda u Travijanu mogu paliti sela jedni drugima, ili osnivati tzv. hate grupe, s tim što poslanici nekih stranaka imaju iskustva u tome i u stvarnom životu. Uvijek im ostaju da se tuku kako i priliči - opozicija protiv vlasti. Pored toga, neki koji ne vole igrice igraju potapanje brodova, iks-oks (križić-kružić), a oni obrazovaniji i staru popularnu igru zanimljiva geografija. Oni s donekle izraženim talentom za crtanje vjerovatno gledaju u govornika i crtaju ga, ili crtaju one oko sebe. Zbog takvih nije izglasan zakon kojim bi se kamere postavile i na plafon pa da iz ptičje perspektive televizijski pretplatnici vide kako se zabavljaju i tko je najbolji u pojedinim disciplinama.

Da budem iskren, i mi smo se tako u gimnaziji zabavljali na času hemije. Vedran što je sjedio sa mnom u klupi do zida i ja. Gledali smo u sat koji smo samo za tu priliku posudili od izvejsnog Bojana što je sjedio u drugoj klupi, i kako bi se završila jedna minuta, mi bismo prešarali jedan od brojeva napisanih na klupi, a bilo ih je 45, koliko i sat traje, a išli smo od najvećeg prema najmanjem. Istina, mi smo znali i zadirkivati učenice ispred sebe, ili nagovarati onog Marka da neprimjetno mumlja i tako ometa nastavu. Normalno, kuglicama od papirića gađali smo one iz srednjeg reda, samo što smo mi besplatno sjedili u učionici, za razliku od poslanika. Ali ne može se od poslanika očekivati takvo ponašanje jer ako ih uhvate tužiće ih za govornicom pred svima. Posebno ako papirnatim projektilom pogodiš šefa tuđe poslaničke grupe. Pa izbio bi politički škandal, možda čak i novi izbori. Sve u svemu, dok kamera kruži po skupštini, na rijetkim licima se uočava posvećenost govornikovim riječima. Valjda zato svatko priča šta mu padne na pamet, bez jasno određene teme.

Međutim, obično samo jedan poslanik bude zumiran. Ako pokažete parlament u krupnom planu tu se neće nešto posebno vidjeti. Zato i nije problem zabaviti se u toj velikoj prostoriji. Sve mi to izgleda jako dosadno pa možete misliti kako su dosadni ljudi koji između hiljadu tema izaberu da pišu, pričaju, raspravljaju i ili jednostavno seru o politici, svejedno koliko imaju godina. E, dok je budala biće i političara, a i ozbiljnih kolumnista. Neki to rade za novce, a neki potpuno besplatno, na blogu. Koje budale!

Možda i u Saboru Hrvatske to postoji, ali to je ono o čemu sam htio pisati. Onaj čovjek iz HSS-a ima takvu poziciju da je neprekidno u kadru. Jer, on sjedi iza govornice i uvijek ga prikazuju. Predsjednik Sabora, valjda je to ta funkcija. Njemu nije dozvoljeno, kao ostalim zastupnicima, da se zabavlja kako bi vrijeme brže prošlo. On mora paziti kako se ponaša, kako sjedi, kako izgleda, šta radi, da li mu kosa strši negdje, da li mu je košulja besprijekorno ispeglana... Jednostavno, njemu je tamo najteže. Zato je sasvim opravdano da je predsjednik parlamenta jedan od najznačajnijih ljudi u državi, zaslužio je. I kao takav zaslužuje i znatno veća primanja od ostalih.

A na prvom programu bila je neka serija u kojoj je najzanimljivije bilo kad je u krupnom planu glumica Vanessa Radman.