Mladi luk

Bicikl iz Lisabona

mladiluk | 27 Januar, 2010 11:56

Pobjedom Benfike listić papira u mojim rukama dobio je vrijednost od 18 000 dinara. Za te novce mogao sam kupiti dva televizora ili jedan bicikl, ili 225 kilograma jabuka u dućanu pored zgrade. Ali oni nemaju toliko jabuka tamo pa sam od toga odustao. Otišao sam biciklom po dobitak. Ostavio sam ga naslonjenog na zid ispred kladionice i ponosno ušao unutra. Djevojka koja tamo radi provjerila je listić, a onda mi isplatila dobitak, uz osmijeh i čestitke. Zahvalio sam se i izašao van. A tamo više nije bilo mog bicikla. Ukrali su ga.

Kad sam ovo ispričao jednom prijatelju, koji je inače advokat, on je rekao da je to prljav novac i da mi je zato ukraden bicikl. A ja mislim da je to samo zato jer ga nisam dobro vez'o lancom.

Sabor ili skupština, svejedno je u ovom slučaju

mladiluk | 22 Januar, 2010 02:00

Uključio sam televizor, a na ekranu se pojavio prenos saborske sjednice. To je na drugom programu, a ostalo je prebačeno na drugom nakon jučerašnje epizode serije "Odmori se, zaslužio si". Ne poznajem baš hrvatske zastupnike, ali mislim da se žena koja je govorila za govornicom preziva Pusić. Izgleda kao vrlo pristojna žena i da mi je ona profesorica na fakultetu ja bih na njen ispit izašao samo potpuno spreman, ne želeći se pred njom sramotiti površnim znanjem i oslanjanjem na sreću. Iza nje je bio onaj sijedi čovjek, mislim da je iz Hrvatske seljačke stranke. I sad ja njega gledam, dok ona priča. Evo šta sam primijetio:

Ne znam kakvo je stanje u Saboru Hrvatske, ali pretpostavljam da ima nekih sličnosti sa Skupštinom Srbije, bar donekle. Ako ni zbog čega drugog onda zato što zahvaljujući glasovima (a jednako vrijedi glas glupana i onog pametnog, eto, to je demokratija) na izborima neki ljudi sjede u svojim klupama. Jedan priča, ostali slušaju, jedan pazi da bude red u parlamentu i da onaj za govornicom ne priča duže od pet minuta. U Skupštini Srbije, na koju često naiđem na RTS-u (i mogu reći da je to ponajbolje što se na RTS-u prikazuje, kad uzmem u obzir loše serije, emisije o lovu, glupe, nepristojne i nametljive voditeljice, snimke svadbi, prenose odbojkaških utakmica i teniskih mečeva i slično; a onaj ko je smislio pretplatu za RTS valjda misli da se za prenos sjednice treba još i platiti; ko zna, možda je Skupština tražila novac za televizijska prava, kao što i fudbalski klubovi to isto rade) primijetio sam da je vrlo često slabo popunjena, kao kad po kiši igraju Zvezda i Čukarički, na primjer. Tada na stadionu koji prima 60 000 ljudi bude jedva 5 000 gledalaca. Često od 250 poslanika, koliko ima siceva u Skupštini Srbije, manje od 20 bude popunjeno. Slabo posjećena sjednica, reklo bi se. Vjerovatno su poslanici u kafanama, restoranima (kažu da je skupštinski restoran jako jeftin), hodnicima, na ulicama, u prodavnicama, neki odu i u zoološki vrt. Ukratko - daleko od kamera. To što su se kvalifiikovali na izborima dovoljno je za platu, ko će još sjediti unutra.

Oni rijetki koje kamera prikazuje, kad ne pokazuje onoga što priča za govornicom, vrlo su zanimljivi za gledanje. Njima je dosadno u tim klupama, kao đacima na času filofozije. Ništa čudno, i meni bi bilo. Kao studentu na predavanju iz političke ekonomije ili metalnih konstrukcija. Moraš sjediti, iako te ono što se tamo priča ne zanima. Budući da ih ono što govornik priča ne zanima pretjerano, oni pokušavaju prekratiti vrijeme. Neki čitaju novine, neki ispunjavaju ukrštenice, neki spavaju, neki samo dremaju, neki razmišljaju, neki šalju poruke (e, sad ću replicirati, uključi televizor da vidiš kako ću mu sve reći i kako ću ga osramotiti), a ima i onih koji nešto piskaraju ili tiho pričaju s onim najbližim do sebe, ili sa samim sobom. Vjerujem da neki igraju igrice na kompjuteru ispred sebe, ako je to moguće, a sigurno je.

Možda su poslanici umreženi kompjuterima pa mogu igrati jedni protiv drugih, a ako nisu treba im to biti omogućeno jer će ih tako više biti u sali i to će privući veći broj gledalaca, pa i bogate sponzore. Štaviše, mislim da se podijele u poslaničke grupe pa igraju nekakve ratne igrice jedni protiv drugih, a ako je poslanička grupa mnogo veća od drugih moguće je da ratuju i podijeljeni u stranačke frakcije. A ako još imaju bežični internet onda u Travijanu mogu paliti sela jedni drugima, ili osnivati tzv. hate grupe, s tim što poslanici nekih stranaka imaju iskustva u tome i u stvarnom životu. Uvijek im ostaju da se tuku kako i priliči - opozicija protiv vlasti. Pored toga, neki koji ne vole igrice igraju potapanje brodova, iks-oks (križić-kružić), a oni obrazovaniji i staru popularnu igru zanimljiva geografija. Oni s donekle izraženim talentom za crtanje vjerovatno gledaju u govornika i crtaju ga, ili crtaju one oko sebe. Zbog takvih nije izglasan zakon kojim bi se kamere postavile i na plafon pa da iz ptičje perspektive televizijski pretplatnici vide kako se zabavljaju i tko je najbolji u pojedinim disciplinama.

Da budem iskren, i mi smo se tako u gimnaziji zabavljali na času hemije. Vedran što je sjedio sa mnom u klupi do zida i ja. Gledali smo u sat koji smo samo za tu priliku posudili od izvejsnog Bojana što je sjedio u drugoj klupi, i kako bi se završila jedna minuta, mi bismo prešarali jedan od brojeva napisanih na klupi, a bilo ih je 45, koliko i sat traje, a išli smo od najvećeg prema najmanjem. Istina, mi smo znali i zadirkivati učenice ispred sebe, ili nagovarati onog Marka da neprimjetno mumlja i tako ometa nastavu. Normalno, kuglicama od papirića gađali smo one iz srednjeg reda, samo što smo mi besplatno sjedili u učionici, za razliku od poslanika. Ali ne može se od poslanika očekivati takvo ponašanje jer ako ih uhvate tužiće ih za govornicom pred svima. Posebno ako papirnatim projektilom pogodiš šefa tuđe poslaničke grupe. Pa izbio bi politički škandal, možda čak i novi izbori. Sve u svemu, dok kamera kruži po skupštini, na rijetkim licima se uočava posvećenost govornikovim riječima. Valjda zato svatko priča šta mu padne na pamet, bez jasno određene teme.

Međutim, obično samo jedan poslanik bude zumiran. Ako pokažete parlament u krupnom planu tu se neće nešto posebno vidjeti. Zato i nije problem zabaviti se u toj velikoj prostoriji. Sve mi to izgleda jako dosadno pa možete misliti kako su dosadni ljudi koji između hiljadu tema izaberu da pišu, pričaju, raspravljaju i ili jednostavno seru o politici, svejedno koliko imaju godina. E, dok je budala biće i političara, a i ozbiljnih kolumnista. Neki to rade za novce, a neki potpuno besplatno, na blogu. Koje budale!

Možda i u Saboru Hrvatske to postoji, ali to je ono o čemu sam htio pisati. Onaj čovjek iz HSS-a ima takvu poziciju da je neprekidno u kadru. Jer, on sjedi iza govornice i uvijek ga prikazuju. Predsjednik Sabora, valjda je to ta funkcija. Njemu nije dozvoljeno, kao ostalim zastupnicima, da se zabavlja kako bi vrijeme brže prošlo. On mora paziti kako se ponaša, kako sjedi, kako izgleda, šta radi, da li mu kosa strši negdje, da li mu je košulja besprijekorno ispeglana... Jednostavno, njemu je tamo najteže. Zato je sasvim opravdano da je predsjednik parlamenta jedan od najznačajnijih ljudi u državi, zaslužio je. I kao takav zaslužuje i znatno veća primanja od ostalih.

A na prvom programu bila je neka serija u kojoj je najzanimljivije bilo kad je u krupnom planu glumica Vanessa Radman.

Mali milioner

mladiluk | 15 Januar, 2010 03:54

Izabrali su me. Javili su mi da dođem na kviz, na snimanje. Rekli su mi kako da se obučem, ne dozvoljavaju neke boje. Ne znam zašto, valjda zato što će voditelj imati odijelo u toj boji pa da ja ne bih previše došao do izražaja izgledom, ako ne znanjem. Rekli su mi da ne kasnim i da se obučem toplo jer je hangar u kome je studio teško zagrijati i da nekad zna biti hladno. Poslušao sam ih, ali mi se sve to nije svidjelo. Određuju mnoge stvari, traže da ih poslušam bez objašnjenja, žele me obući u boje koje ne nosim da bi mi poremetili koncentraciju i da ne pređem ni drugi prag. Ne može crvena majica. Ne mogu blijede traperice. Ne smiju ni crvene traperice. Pa nisam ni mislio takve obući, to će vam donijeti nježni Aleksandar Stojanović kad budu učestvovali izrazito poznati. Ali može karirana košulja, i jednobojna. E, ne može, to ne nosim nikad.

Ostala pravila sam morao poštovati. Uzeli su mi mobilni telefon. Voki-toki nisam imao, a pejdžer sam samo jednom vidio kod jednoga na slavi 1997. godine. Sjećam se da je bila srijeda i da je taj jeo kolače i šibao poruke Minimaksu koji je vodio talk-show na televiziji. Čak mu je i poruka izašla pa se ovaj hvalio ustima punih oblatni.

Pregledali su me da vide jesam li naoružan, a provjerili su i da li imam neko drugo sredstvo komunikacije s vanjskim svijetom. U pitanju su bili veliki novci ako odgovorim na svih petnaest pitanja i oni su htjeli da te novce zadrže za sebe, kao što to rade organizatori lota. Odveli su me u nekakvu prostoriju i namazali me puderom da se ne sjajim pod svjetlima. U pozadini je pjevala Goca Tržan. Nisam se mogao usredsrediti ni na izbor parova u kladionici dok ona pjeva i redovno sam promašivao, a često su je puštali u kladionici znajući koliko ometa rad mozga. Ovdje su to isto znali. Poslije nje su puštali još nekakvu lošu muziku, Jennifer Lopez, Madonnu, engleske pop bendove...

Namazan i natrljan praškom poput nekog kolača, i obučen u njihove boje, došlo je vrijeme da nam objasne pravila i da prođemo obuku na nekom aparatu nalik daljinskom upravljaču. Bilo je jednostavno, bio je to daljinski upravljač koji je imao četiri opcije - A, B, C i D. Objasnili su nam kako se koristi. Svi smo vrlo brzo shvatili. Svi osim nekog Petra Lukovića, jednog od nekoliko stotina onih koji su se u Srbiji zvali Petar i istovremeno imali prezime Luković, pa se taj žalio kako ga namjerno žele uništiti u dosluhu s crkvom i Borisom Tadićem jer je najpametniji u ovoj jebenoj državi i odličan jebač, tako je rekao, a onda potegao jeftini vinjak iz unučića što mu je stajao u desnom džepu jakne.

Zatim su nas poslali kod čovjeka koji je sjedio pored telefona. On je iza uha držao običnu grafitnu olovku zelene boje. Uzeo ju je, polizao vrhom jezika njen vrh da bi ona ostavljala masniji trag, i krenuo da zapisuje imena ljudi i njihove brojeve telefona. Bili su to ljudi koji su nama takmičarima trebali služiti kao pomoć prijatelja ako zapnemo na nekom pitanju. Imali smo pravo da ostavimo imena pet ljudi i tako obuhvatiti sve oblasti koje ne znamo. Ja sam posljednji došao na red.

"Ko ti je prvi?" pitao je čovjek zadužen za prikupljanje brojeva telefona.
"Mala Marina", rekao sam kao iz topa.
"Kako se ona preziva?"
"Nemojte biti formalisti. Dovoljno sam vam rekao. Kad nazovete javiće se Mala Marina", objasnio sam.
„A je l’ona baš mala?“
„Da. Mala, mala“, odgovorio sam kreveljeći se razdragano i nasmiješen napravio grimasu kao kad petogodišnje dijete opisuje kakve su male mačkice koje je vidjelo.
„I nećeš nam reći kako se preziva?“
„Ne.“

On je zapisao njeno ime odmahnuvši rukom kao da je siguran da neću proći brze prste, a ako i prođem da ću pasti na prvom pitanju, a ako i prođem da neću baš nju izabrati od pet džokera.
"Daj drugog", rekao je oslovivši me sa "ti".
" Đorđić Ognjen."
„Tvrdo ili meko Dž?“
„Svejedno.“
"Treći...", rekao je čovjek ne podižući pogled, a na slovo „i“ u Ognjenovom prezimenu stavio je tačku.
"To bi bilo sve."
"Šta sve? Tek si dva imena rekao."
"Ne treba mi više."
"Je l' ti to mene zajebavaš?" pogledao me oštro i naglasio treći slog nepristojne riječi.
"Ne, dovoljno mi je ovo."
"Ma nemoj, bre, da me zamajavaš!" viknuo je opet naglasivši treći slog u posljednoj riječi u rečenici, ovaj put pristojnoj.
"Ne zamajavam. Ne treba mi više niko. Imam Đorđić Ognjena za sport, od gladijatorskih borbi pa do današnjeg ultimate fighta, a Mala Marina zna sve ostalo.
"A šta je ta Mala Marina mnogo pametna kad sve zna, a?" pitao me on nakon što me dvije sekunde u tišini zbunjeno gledao.
"Da. Ona bi samo Đorđić Ognjena uzela kao pomoć da je došla umjesto mene."
"Pa što nije došla?"
"E, ajde nemoj da me zamajavaš", rekao sam i nasmijao se. "Pa ona sad čeka da je ja ili Zeljo sad nazovemo, zato nije došla."

Ušao sam u studio, snašao se između A, B, C i D i izgledalo mi je da sam po prvi put u životu reagovao na vrijeme, brže od ostalih. Da, tačno i pravovremeno, ne razmišljajući i ne analizirajući previše. Bez planiranja i taktiziranja, brzo i odlučno. I ispalo je kako treba, nije moglo bolje. Prošao sam i sjeo nasuprot voditelja.

Na prvih pet pitanja sam odgovorio lako. To su pitanja na nivou ozbiljnih pitanja na B92 kvizu "Pitanja za šampiona". Lako je znati glavni grad Norveške, posebno kad vam ponude Minsk, Moskvu, Peking i Oslo, na primjer. I drugi prag sam lako preskočio, uz pomoć pomoći „pola-pola“. Onda sam malo pogađao oslanjajući se na intuiciju i sreću, imao sam sigurnu sumu nakon desetog pitanja. Na četrnaestom pitanju sam iskoristio pomoć publike. Nekad je dobro poslušati ljude sa strane, nekad oni bolje vide kako stoje stvari. Hladne su glave, imaju bolji ugao, neki su i iskusniji. Došao sam na petnaesto pitanje. Igrao sam ležerno, bez pritiska, znao sam da novac koji mogu osvojiti neće mnogo promijeniti moj život ako ja sam ne promijenim neke druge stvari. Ima ciljeva koje lakše ostvariš kad o njima ne razmišljaš previše, kad nisi pod pritiskom, pa čak i kad ti nije previše stalo do njih. Ili kad misliš da ti nije stalo, a ipak je, što saznaš kasnije. Od velike nagrade dijelilo me je još samo to pitanje. Imao sam još i pomoć prijatelja, Malu Marinu i Đorđić Ognjena.

Voditelj je htio da napravi dramatičan uvod, pričao je nešto, a ja ga nisam slušao. Imao sam tremu. Sjetio sam se nekog vica. Ne volim viceve. Ima više viceva o tom kvizu, a ja sam se sjetio onoga kad čovjek zove tatu u petnaestom pitanju da mu kaže da zna odgovor i da će osvojiti velike novce i kući se vratiti bogat. To je u zemljama u kojima je milion velika cifra, a kod nas baš i nije.

„Zeljo, muva mi ide po monitoru, ne vidim pitanje.“
„Pa šta, hoćeš da zovemo Obamu da sredi muvu?“
„Ne nego da mi pročitaš ti ako na tvom nema muve.“

Zeljo je postavio petnaesto pitanje nakon što sam uspio tačno odgovoriti na prethodnih četrnaest. Imao sam malo znanja, malo sreće, a i publika mi je pomogla. Svidjelo mu se što ga zovem Zeljo, tako ga nisu zvali od osnovne škole, rekao mi je da je taj nadimak osvježavajući, nadimak prepun C vitamina. U skladu s kvizom i namjerom da niko ne odgovori tačno, pitanje je bilo potpuno bezvezno. Mogao sam pogađati i pasti na nagradu predviđenu za deseto pitanje. Mogao sam odustati i uzeti duplo manje od najveće nagrade. A mogao sam zvati Malu Marinu i osvojiti pun iznos.

„Šta ćemo sad? Imaš još jednu pomoć“, rekao je voditelj.
„Da. Iskoristiću je sad.“
„Idemo na reklame pre petnaestog pitanja.“

Krenule su reklame, a ja meni je Zeljo ponudio vodu jer je nisam ni okusio.
„Uzmi, osveži se, trebaće ti.“
„Ne, hvala. Pijem samo Janu.“

Reklame su išle, a Zeljo mi se žalio kako ima zanoktice ili kako mu idu na živce reklame. Ubrzo smo nastavili snimanje, kad se snimatelj vratio iz toaleta.
„E sad ako nisi mudar, pametan i obrazovan kao Zvonimir Boban onda moraš biti mudar i izabrati pravog prijatelja za pomoć. Da li ćeš nam reći inicijale onoga koga si odlučio da pozoveš u ovom velikom trenutku koji može značajno da ti promeni život na bolje?“
„Da, a ja imam dva prijatelja. Budući da ovo nije sportsko pitanje onda zovem MM, a to je...“
„Čekaj, čekaj, da pogodim. Zoveš, kao i svi Hrvati, Mirka Miočića, je l' tako?“
„Ne. Taj čovjek sve zna, ali on je u Zadru, ne bih da zovete inostranstvo i da vam nabijam troškove za telefon. Uostalo, njega ne poznajem, ne bih da ga uznemiravam, a i nije sportski. To je kao da zoveš Gorčina Stojanovića, iako ga lično ne poznaješ. Taj ne samo da sve zna, nego i posebno smisleno objašnjenje za sve daje, taj Gorčin, objašnjenje vezano i za političko okruženje. Ali to je nesportski jer on sve zna, nema šta taj ne zna, a 35 sekundi mu je malo da da objašnjenje kako ništa ne valja osim njega.“
„A Mirka bi zvao da si kod Tarika?“
„Možda. E, imao je moj deda konja, isto se zvao Tarik. Isto je bio slab glumac.“
„Hm, MM, MM, MM... Da li to zoveš Miroslava Miškovića?“
„Ma daj, šta ti je? Pa da mi taj stari peder uzme cijelu nagradu i još da mu doplatim što mi je pomogao ako slučajno pogodi odgovor.“
„Ondas njegovog sina Marka?“
„Ne, on je trenutno nedostupan na teškom mukom zarađenoj jahti na nekom toplom moru.“
„Pa nećeš valjda Miru Marković?“
„Miru Marković? Ma da, baš nju, ili njenu kćerku Mariju Milošević. Ne, ne, njenog brata Marka Miloševića, on je najpametniji od njih, taj je čitavu mladost uz knjige proveo. Jebote, Zeljo, pa na kakvo ti ja govno ličim? Pa nisam ja Željko Mitrović pa da se s takvima družim.“
„Ne znam onda... Čekaj, čekaj... Mitra Mirića? Mikija Manojlovića?“
„Hehehe, Milomira Marića, haha. Ne, neću njih. Uzmi pomoć prijatelja ili pitaj publiku, hehe.“
„Maju Marijanu? Mighty Mici?“
„Ma da Mikija Mausa i Martija Misteriju. Majkla Majersa, pa da dođe sa sjekirom i uzme ti i pet miliona i još te polije ovom vodom iz čaše. Ajde opet.“
„Marinka Madžgalja?“ pokušao je pogoditi, a pametni dio publike zazviždao je čuvši njegovo ime.
„E, Zeko, pa to kao da si rekao Marijanu Mićić. Bolje ipak Majkla Majersa. Ne mogu vjerovati da je ona lijepa Dubravka ostavila muža i udala se za ovog mutavog mamlaza koji nije ni na nivou Tarika po glumi, a uz to je potpuno bezličan.“
„Onda je ipak Marijana Mićić, a?“
„Daj, Zeljo, prije bi ta muva na tvom monitoru slučajno stala na tačan odgovor nego što bi ta Marijana znala, pa bih tu muvu radije izabrao kao pomoć prijatelja.  Pa ta ne zna ni čemu se smije kad se smije, a ti bi da je zovemo na petnaestom pitanju. Prešli smo prvo pitanje, samim tim i njen nivo.“
„Onda je Marijana Mateus!“
"Nije. Ona još nije preboljela Lotara, to je bila velika ljubav. Ne bih da je uznemiravam. A kako je ostavio Lotar, a znao se nažderavati naše sarme i piti šljivovicu dok su bili zajedno...“

Zeljo je nabrajao sve MM ljude kojih se sjetio. Nabrajao je imena, a spomenuo je čak i Milana Martića, velikog intelektualca. Zatim partizanovca Marka Markovića, sportskog radnika Miljana Miljanića, beka Marjana Markovića, neku Milenu Milovanović, kao i njegove prijatelje Maslovariće, glumicu Milicu Milšu za koju smo mislili da je loša dok se nisu pojavile glumice balkanskih sapunica prve dekade 21. stoljeća. Spomenuo je i fudbalere Marka Mlinarića i Mladen Munjaković iz Dinama.
“Ne, oni više ne igraju, a kad bi zvao igrače onda bih pozvao Zvonu Bobana ili Sinišu Mihajlovića, oni su najpametniji među fudbalerima, ili Kežmana“, rekao sam a pubilka se počela smijati pa ih je Zeljo smirivao. „Ma da, ziher ću njih zvati, baš njih. Ima i ljepših MM imena od navedenih“, a onje već pomislio da ćemo dozivati duhove i da ćemo upravo uspostaviti kontakt s Milevom Marić.

Smilovao sam se kad mi je Zeljo rekao da je gladan jer je od jutra jeo samo tri puta, e već je skoro šest sati popodne. Ni ja nisam bio baš potpuno sit pa sam mu rekao da poslije idemo zajedno na picu.

„Zovem Malu Marinu“, rekao sam konačno.
„Malu Marinu“, ponovio je.
„Da, nju, Malu Marinu. Kad ne znaš da namjestiš kompjuter, kad ne znaš odgovor na važno pitanje, kad ti treba nešto preveseti, kad se izgubiš u gradu u kojem nikad nisi bio ni ti a ni ona, kad trebaš ući u Beograd iz Novog Sada ali ne preko Gazele nego pola sata brže, kad ne znaš razlikovati jestive od nejestivih plodova u šumi, kad te zanima kako se neko drvo zove na latinskom, kad ti se pokvari auto, kad ne znaš koji je element koliko valentan, kad... Ukratko, za sve što ti treba, a ko bi rekao da je u pitanju samo jedna osoba - Mala Marina.“

Zeljo je zastao, a onda podigao obrve i zapjevao pedeset godina star hit Rocca Granate:

Mi sono innamorato di Marina
una ragazza mora ma carina
ma lei non vuol saperne del mio amore
cosa faro' per conquistarle il cuor...


A je l’ znaš onu „Noćima sam maštao, danima se nadao, sada samo želim da znam da si moja, Marina...“, zapjevao je, a iza monitora za „brze prste“ ustao je Era iz Vampira i ispružio nezadovoljno desnu ruku pa rekao: „Ej, ej, to je moja pesma i moja Marina!“
„Tvoja je pjesma, ali je moja Marina. Nađi sebi svoju Marinu, Ero“, rekao sam, a on, kao da je na trenutak razmislio, pa je sjeo i zadovoljno zapjevao uz Zelju refren: „Marina, ti si cura fina, a ja zbog tebe nemam mira...“, što je dobar dio publike prihvatio pa je to postao jedan od najveselijih studija u svijetu. Onda sam i ja zapjevao refren, a Zeljo se uživio.
„Ajmo sad samo publika, i to oni što su pogrešno odgovorili kad su pomagali našem takmičaru, kad je on tražio pomoć publike!“

Zazvonio je telefon, a Mala Marina se nakon trećeg zvona javila svojim beogradskim naglaskom.

„Mala Marina, jesi li spremna da pomogneš svom prijatelju? Imaš trideset sekundi“, rekao je Zeljo.
„Oki doki“, rekla je ona pa je Zeljo pomislio da joj je prezime Flanders, ili da Mala Marina nije baš posve punoljetna. Zanimljivo je da su oni postavili četrnaesto pitanje na rumunskom, neka reklama za čokoladu je bila u pitanju i ja sam pogodio slučajno prisjećajući se jednog starog razgovora s Malom Marinom pa mi je ona već pomogla, a da oni to nisu znali. Eto takav je to kviz, ne cijeni se znanje nego sreća, na deset pitanja se odgovara onoliko koliko traje „Kviskoteka“ do igre detekcije, a četiri su dobra takmičara, znalca, i onda je to kviz. Ovdje za nagradu i odgovor na petnaesto pitanje morate sjediti ispred televizije i šaltati kanale da biste odgovorili. A ovo je bilo kao kad ona žena-dečko u „Trenutku istine“ postavlja pitanja, nakon što osramoti svjesno kandidata, a nesvjesno i sebe otkako je pristala da vodi tu gnjusnu glupost, pa dođe i skrši bezumnog takmičara i on ostane bez nagrade jer ga prevare na kraju.

„Jebemti, Mala Marina, pa to si stvarno ti!“
„Jesam, hihihi. Postavi pitanje, požuri, nemoj da odugovlačiš...“
„E, bez psovanja, kazna za psovku je 500 dinara“, ubacio se voditelj, a ja sam izvadio novčanicu od 500 dinara i platio mu.
„Slušaj, Mala Marina; ja znam odgovor jer gledam samo dobre filmove. A pitali su me koliko priča ima u filmu Love Actually i to na petnaestom pitanju. Valjda su očekivali neku budalu koja gleda filmove Kventina Tarantina, ili nekoga ko nije gledao a ne nekoga ko je gledao taj film 27 puta. Baci onaj jugo, stiže ti korsa, Mala Marina, a njen prtljažnik će biti ispunjen milkinisom. Ajde ti meni reci ono iz one reklame na rumunskom da se nasmijem, a i publika isto. Znam da znaš ovaj odgovor ali nema veze jer i ja znam.“
Ona je rekla to na rumunskom, jer je znala pet stranih jezika, pa joj je to bilo lako. Onda se Mala Marina nasmijala svojim neodoljivim smijehom. Bilo je to nešto najljepše što se čulo u istoriji ovoga kviza – smijeh Male Marine. Istekla je trideseta sekunda i Mala Marina se više nije čula.

„Zvuči skoro kao idealna cura. Razumeš, kao cura fina“, bilo je prvo što je rekao Zeljo.
„Zeljo, ako je to tvoj konačan odgovor onda je on tačan – ona je idealna cura; ili kako ti  kažeš - cura fina, to je bolje!“
„Pa da, cura fina, kao neka savršena cura.“
„Zeljo, zapamti - ne postoji savršena cura“, rekao sam ja, iako sam znao da nisam u pravu.
„Misliš?“
„Znam, a može ti izgledati idealno ako si dvodimenzionalan.“
„Pa jesam, da budem iskren.“
„I ja sam bio, ali sad više nisam.“
„Nego kakav si? Kakav si sad?“
“Sad sam jednodimenzionalan, hehe.“
„I, da vidimo, koji je tvoj odgovor na pitanje – od koliko zasebnih priča se sastoji film U stvari ljubav?“
„Zeljo, moj odgovor je pod MM.“
„Nemamo MM, moraš da odgovoriš na ponuđene odgovore, makar bili i pogrešni – A, B, C ili D?“
„Onda pod A, to je tačan odgovor."

Zeljo je pokušavao napraviti dramatičnu atmsoferu iščekivanja, ali nije mu pošlo za rukom, bio sam siguran u i odgovor kao što sam bio siguran u to da novac nije ono što normalnog i pametnog čovjeka može usrećiti više od nekih drugih stvari. Uostalom, i pomenuti film je govorio tome u prilog.

Zatreperio je odgovor pod A kao tačan, postao sam MM – mali milioner! Pet miliona, to je tek nešto više od 50 000 evra. Zeljo je skočio sa stolice, zasule su me konfete, upalila su se svijetla, kamermani su napravili kolut naprijed od veselja, publika je upalila baklje, počela bacati trake na podijum gdje smo sjedili, organizator je trčao u najbližu radnju po šampanjac... Postao sam vlasnik pet miliona dinara! Njima je to izgledalo važnije nego meni. Voditelj je pjevao „Marinu“ na talijanskom, publika je prihvatila. Ko nije znao tekst mumljao je „nananananna“ ili je pjevao verziju Đorđa Marjanovića, neki čak i pokojnog Tomislava Ivčića. Zeljo je čak u jednom trenutku izvadio usnu harmoniku iz sakoa i zasvirao.
Ja sam rekao svoje, na najvažnije pitanje, ono petnaesto, bio sam najsigurniji u odgovor i pogodio.

„Kako ćeš potrošiti novac?“ pitao je veseli Zeljo.
„Dio nagrade namijenio sam slatkišima, milkinisu i rumunskim milkama, posebnom crvenom vinu, kao i slami i bananama za Žileta, a tu opel korsu ću kupiti kao poklon umjesto jednog dotrajlog juga, a ostatak ću trošiti svakodnevno. Sačuvaću pola novca“ Svi su zapljeskali, ja sam skinuo majicu kao kad igrač da gol, bacio je u publiku, a na bijeloj majici ispod pisalo je crvenim slovima "MALA MARINA". Isto je pisalo i u publici jer je nekoliko ljudi podiglo velika slova, a složili su ih tako da piše Mala Marina, ali nešto je bilo čudno.
„Trbo, okreni papir sa slovom na crvenu stranu, naopako ga držiš, jebem te ja“, rekao je Zeljo jednome u publici, a ovaj se zacrvenio u licu i okrenuo karton i ćirilično slovo G pretvorilo se u latinično L i kamera je mogla zumirati kako piše "MALA MARINA". „A druga polovica, šta ćeš s njom?“
„Imam siguricu za vikend, to ću obrnuti u kladionici!“
„Sve ćeš da staviš na kladionicu? Nisi se opametio?“
„Neke stvari se nikad ne mijenjaju, Zeljo.“

Izašao sam iz studija nakon kratkog slavlja, otišao na večeru, a onda polako kući, preko Novog Beograda prolazeći između zgrada u kojima su bili Novobeograđani koji će me gledati uskoro u tom kvizu. Prolazio sam slušajući Paramore i prelijepi glas Hayley Williams. Razmišljao sam o danu koji je ostao iza mene. Prilično neobična 24 sata. Razmišljao sam o onome što mi se toga dana dogodilo. Bilo je lijepo čuti Malu Marinu.
 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb