Mladi luk

Anturijum je stajao na terasi. Nije bio direktno izložen suncu. Dobro se držao taj zahtijevni cvijet, kao da mu tu prija. Očekivao sam puno od tog lijepog cvijeta. Cvijeće uljepšava stan. Kad već ne vode računa o ozelenjavanju planete, ja ću bar stan ozeleniti. A anturijum je zbog svog lijepog lišća imao posebno mjesto. Naročito kad se uzme u obzir njegov cvijet. Bio je to osobit cvijet u svijetu cvjetova, lijep kao lice neke posebne djevojke, lako uočljiv i dugo pamtljiv. Zalijevao sam ga onako kako mi je rekla mlada prodavačica u cvjećari, sve po pravilima. Voda je bila sobne temperature i pH je bio u skladu sa zahtijevima cvijeta. Stvarno sam pazio tu biljku, zalijevao sam je pažljivo i osvježavao sam je redovno prskanjem po listovima.

A onda je anturijum odjednom počeo blijediti. Najprije je jedan list postao svijetlozelen, bez razloga, a odmah i drugi. Kad je treći počeo onaj prvi je već bio skoro žut. Zalio sam ga, orosio, ali ništa. Onda opet, čak sam biljku stavio na svjetlije mjesto. Nije pomoglo, još su dva lista požutjela. Kupio sam neko sredstvo za cvijeće, ali nije pomoglo. Mijenjao sam poziciju, ali listovi su postajali žući, bilo je sve manje zelenih. Onda sam se počeo baviti alternativnim metodama pa sam u vodu ubacio izdrobljenu ljusku od jajeta. Ni to nije pomoglo, sljedeće jutro cvijet je bio iscrpljen, jedan je list čak sam otpao, a jedan je nagovijestio da neće dočekati večer. Dodao sam bezrazložno ono sredstvo da poboljša cvjetanje, a ono ga je dodatno iscrpilo.

Promijenio sam zemlju. Ništa. Stavio sam biljku u veću saksiju. Bez promjene. Tražio sam po internetu, pitao u cvjećarama, pitao na poljoprivrednom fakultetu, na odsjeku za hortikulturu, molio Boga, iznosio cvijet na sunce, držao na istoj temperaturi cijeli dan pomoću termostata, povećavao i smanjivao vlagu u sobi želeći pogoditi baš onu anturijumsku, donio sam i pčele da zuje oko cvijeta i leptire da se osjeća kao kod kuće, kupio još jedan cvijet misleći da je usamljen, kupio još dva anturijuma ako mu se onaj prvi nije svidio, šećerio vodu s kojom ga zalijevam, bodrio ga, puštao mu klasičnu muziku - Mozarta, Vivaldija, Smetanu i Bacha, puštao mu Bajagu misleći da takvo cvijeće baš Bajagu voli, onda sam ga pokušao trgnuti novim albumom grupe Paramore, pa ga prenuti Green Dayom, zatim sam mu pustio i lagane pjesme Aerosmitha, zatim i starog Brucea Springsteena, možda eto baš njegovu muziku voli, ali nije bilo promjene. Od prijatelja sam naručio "kan" i "ureu" iz Kutine, da biljku prihranim, ali nije bilo koristi, kao ni od izmeta koji sam pokupio ispod strehe gdje su stanovale lastavice, a ni od vode u kojoj sam otopio šumeću tabletu željeza. Psihologiju cvijeća nisam poznavao, a stvarno mi je stalo do te biljke i želio sam da se zazeleni opet.

Međutim, listovi su se sušili, žutjeli, izgledalo je kao da nema spasa, a ja sam vjerovao da mora biti. Cvijet je bio sav oronuo. Listovi suvi, stabljike povijene, rijetki živi listovi bili su blijedozeleni. Mislio sam da ga odnesem kod vrača kod kojeg je moj poznanik išao zbog sinusa, ali sam odustao kad sam se sjetio da isti taj poznanik ima njuh kao mačka, ali već mjesec dana neprekidno šmrca. Gledao sam u cvijet, kao da mu nije bilo pomoći.

"Daj, oporavi se, ej, pa neće te valjda klima upropastiti", sokolio sam ga i ohrabrivao. Krenuo sam da ga zalijem svježom vodom, da natopim zemlju iz koje je rastao. Ali, zbog radova u ulici vode nije bilo. Pretpostavio sam da mu vino neće prijati, a prošeka nisam imao. Pivo nije prijalo ni normalnim ljudima, pa kako bi krasnom cvijetu. Onda sam trebao izabrati gaziranog "Knjaza Miloša" ili "Janu". "Knjaza" je bilo samo hladnog u frižideru, ne treba mu još da ga nekakva smrzavica uhvati. Uz to, pomislio sam, jako gazirani "Knjaz Miloš" je sigurno predodređen za neku bodljikavu biljku s trnjem. "Jana" je stajala u kuhinji uz zid. Zalio sam cvijet s dva decilitra, a ostatak sam ja popio.

A drugo jutra dogodilo se čudo, tako ljudi nazivaju ono što će za sto godina biti sasvim normalno, ni blizu toga da to nazovemo čudom. Kad ne znaš rješenje, a dođeš do njega, onda to nazoveš čudom. Neka bude i čudo, čak Božje čudo. Anturijum je podigao listove nakon prvog tretmana "Janom". Kasnije još dva puta i počeli su nicati novi, a blijedi su se počeli oporavljati i pojačavati svoju prirodnu zelenu boju. Vremenom je bilo sve više zelenih. A danas, danas je cvijet, nakon teškog perioda, ljepši nego ikad. Ima guste listove, svijetle, glatke i sjajne, zelene, i cvjeta redovno ljepše nego što to rade ostali anturijumi. I tu posebnu biljku ne prihranjujem, ne dodajem nikakve hemijske sastojke, ništa, samo "Janu", prirodnu izvorsku vodu iz srca svetojanskih brežuljaka, s 800 metara dubine, vodu u svojoj prirodnoj čistoći, punjenu na izvoru. E, zato ja isto, između ostalog, pijem "Janu". Nije "žuja" zakon, "Jana" je zakon.

Donio sam voće s pijace, povrće s iste te pijace i kruh iz pekare Vojvodina. U knjižari blizu pijace (sad mi se dogodilo nešto čudno, mala slova su kad je uključen Caps Lock, a velika kad je isključen, evo, i tastatura je pobudalila, vino što sam ga prije dva tri slučajno po njoj prolilo tek ju je sad uhvatilo)... dakle, u knjižari blizu pijace kupio sam i jednu Vidojkovu knjigu, ovu novu. Bilo je to prije nekoliko dana. I istog dana sam listao tu knjigu, da vidim šta on to kaže. Kad, između 170. i 171. strane naiđem na jednu dlaku, crnu. Moja nije, to sigurno znam, ne bi je ni Big Lale i Dejvid Koperfild tamo uspjeli smjestiti, čak ni da se udruže. Dobro, jedan manje osumnjičeni. I gledam ja u dlaku, sad mi se gadi nastaviti dalje, ko zna šta me čeka na sljedećoj strani. I otkud dlaka u novoj knjizi? Opet, bolje u knjizi nego u onom kruhu što sam ga ostavio u kuhinji. I to nije obična dlaka nego stidna dlačica, takozvana bruca. Jednom mi je moj prijatelj Braco rekao da se to može naći i u "Runolist" čokoladicama, ali mu nisam htio vjerovati. A sad sam imao dokaz da se može naći u knjizi, i to u novoj novcatoj, tek pristigloj iz štamparije, a još sam je iz sredine izvukao, znajući da ima kupaca koji listaju one s vrha. I kako sad da čitam knjigu, je l' u rukavicama ili kako? Pa zbog toga sam prestao iznajmljivati knjige iz biblioteke.

Onda sam se pitao čija je to dlaka, nakon što sam je istresao u WC školjku i poslao Rumunima u Crno more. Prvo mi je palo na pamet da je Vidojkova. On je autor, piše o seksu, može biti da je odlučio čitateljke obradovati brucom. Pogledao sam tiraž - 5 000 primjeraka. O jebemti, pa ako je svaki primjerak obogatio dlakom, to je 5 000 flanaca! To je dugotrajan i bolan proces. Ili sam samo ja imao tu "sreću" da dobijem jedan od rijetkih obogaćenih primjeraka? Sjećam se kako se nekad u "Životinjskom carstvu" moglo naletjeti na čokoladicu s dvije sličice. Znači, neko je možda dobio i dvije. Posljednji album grupe Let 3, ako se to albumom može nazvati, imao je gaće koje su na pozadini imale smeđu crticu, a smeđa boja nije bila od flomastera niti od zemlje. S obzirom da taj bend nema šta bolje ponuditi, usrane gaće su i takve sigurno vrednije od muzike na disku. Kad nema proje i palente narodu su dobra i govna, posebno kad ih reklamiraš. Dobro, da se vratim na temu.

Možda nije Vidojkova nego od onoga što mi je knjigu prodao, možda i on izvlači odozdo (od dole, kako nepravilno kaže velik dio Novosađana) jer mu se gade one već listane. Ili se štampar jednom rukom zabavljao dok je štampao knjigu, možda i neko iz konkurentske knjižare. Na kraju krajeva, svejedno je čije je dlaka, nije joj tamo mjesto. Ipak, bolje je da je tamo nego u kruhu. A ko zna, da sam je u kruhu našao možda bih smršavio kad bih prestao jesti kruh zgađen odnosom pekara prema nama koji kod njih kupujemo.

Jednom smo dlaku s istog dijela tijela našli u nekakvim skriptama na drugoj godini faklulteta, moj prijatelj i ja dok smo razvrstavali papire. Skripte sam uzeo od jedne koleginice Aleksandre koja je bila u strastvenoj vezi s mojim prijateljom Zoranom. Nismo uspjeli odgonetnuti čija je bruca, Aleksandrina ili Zoranova, oboje su bili gore crnokosi pa valjda i dolje, kao i bruca, a da dlaku nosimo na DNK analizu nismo htjeli, a nismo ni novaca za to imali. Izbacili smo papire koje je dlaka dodirivala i nastavili učenje. Eto kakve sve muke prolaze studenti građevine da bi stigli do diplome i onda imali čak 500 evra za 50 radnih sati nedjeljno u birou, ili 750 evra ako odluče da život provode isključivo na gradilištu i u krevetu.

A danas sam u bijelom kruhu iz nepoznate pekare, koji uvijek kupujem s posebnom strepnjom, našao dvije dlake.

Hrvatska se zastava vijorila u dvorištu iznad ljudi kad sam stigao. Nema sumnje, ispod nje se događalo nešto od državnog značaja. U centru pažnje bili su Šiljo, Srbin po nacionalnosti, i Lidija, Čehinja. Odlučili su da se vjenčaju. Razlog za ovu svadbu nije bio novac, dobijanje državljanstva, srednje tridesete, neočekivana trudnoća, dosada, opklada, dogovor roditelja, nego sasvim nešto drugo - ljubav. Svadba se zahuktavala po uobičajenom scenariju napisanom ko zna koliko godina ranije. Bilo je gostiju svih uzrasta, od djece koja će opravdano kmečati oko 23 sata i požurivati roditelje da idu kući, preko pubertetlija koji će iskoristiti priliku da probaju gemišt jer je to na svadbi dozvoljeno i kontrola roditelja je slaba, pa do odraslih koji će se usvinjiti jer je to na svadbi donekle opravdano, a ponekad i poželjno. Neki će tinejdžeri nakon toga za vrijeme polke hvatati guzate partnerice, vesele Čehinje, za guzicu, a one će veselo cijukati. Ali i to je skoro dozvoljeno na svadbi, nekažnjivo ako ostane neuočljivo za ljubomornog muža. Bilo je tu, sasvim jasno, ponajviše vršnjaka mladenaca, a i onih malo iskusnijih, zatim prijatelja roditelja i bezbroj rođaka koji se viđaju samo na svadbama dok objašnjavaju svoj pupoljak na porodičnom stablu. Na kraju, bilo je i baka i deda koji su ovo čekali pa da mogu mirno napustiti ovu fazu života, kad otvore i popiju onu rakiju što su je skoro pola stoljeća čuvali za tu priliku.

Neki su muzikanti svirali u dvorištu mladine kuće. Nisu čak bili ni loši, bili su vrlo dinamični. "Šup sem, šum tam, nam už je to všechno jedno...", pjevali su veselu češku poskočicu.
Žene su podvriskivale, a muškarci zviždali gurajući prste u usta. Pucnjave, na sreću, još nije bilo. Pristojan narod. Dan je bio sunčan i vedar, vrijeme idealno za svadbu. Svatovi su se skupljali i već dobrano popunili nevjestino dvorište čekajući da se svakog časa pojavi i jedan od glavnih sudionika svadbe - mladoženja.

A onda se preko puta kuće, u čijem je prostranom i, s mnogo zelenila i cvijeća, uređenom dvorištu, gdje je bio skup svatova, zaustavio dugački crni auto. Iz njega je izašao mladi bračni par. On u krem odijelu, visok i vitak, otmjen. Ona mršava, u modernom kostimu i sa šeširom velikog oboda na glavi, koščata i ozbiljna. Oboje su nosili naočale za sunce, iako sunce nije bilo tako jako toga dana, nije opravdavalo tamna i neprobojna stakla koja štite nečije lijepe zjenice. Odmah su se pozdravili s nekim meni nepoznatim ljudima i stali sa strane.

Ja sam sa dva prijatelja stajao na stepenicama u blizini ulaznih vrata i gledao skup svatova. Jedan je bio kum, ovaj drug i ja djeveri jer je Šiljo, naš prijatelj mladoženja, rekao da mu je brat smotan za tako odgovornu ulogu, pa smo mi izabrani za pouzdan djeverski par. Za nas je, izgleda, mislio da nismo smotani. Nismo se smjeli odvajati od mlade zbog nekih običaja. U slučaju naše greške i nekakvog propusta, svadba je mogla propasti, tako sam shvatio. A onda je onaj mladi bračni par prišao domaćinima i čovjek je skinuo naočale. Nisam mogao vjerovati svojim očima, iako nisam ni okusio alkohol zbog povjerljivog zadatka - bio je to David Beckham. Zaprepastio sam se isto kao da sam vidio Filippa Inzaghija. Otkud Beckham na svadbi nije mi bilo jasno. Otkud ga Šiljo zna? Možda su se upoznali preko interneta. Možda preko Facebooka, to je još vjerovatnije, dok je Beckham u karantinu i surfuje internetom. Ili preko firme. Šiljo je poslovno često putovao po Evropi, pa je tako i Italiju i Englesku posjetio, a u Španjolskoj je jednom bio čak i na moru. Ko će znati, bilo je nejasno, ali nisam ni za ostale oko sebe znao otkud oni na svadbi i kako poznaju Šilju, pa zašto bih to znao za Beckhama. Šiljo je imao 30 godina i isto toliko vremena da ih sve upozna, pa čak i Beckhama.

Poznati par se izgubio među ljudima. Kao kad na nebu vidite neko neobično svjetleće tijelo i pomislite da su možda vanzemaljci, i dok razmislite jesu li ili je to samo avion, ono se ugasi i vi ostanete zbunjeni i ne razmišljate više o tome. Tako ni ja nisam o Beckhamu više mislio jer sam bio nesiguran je li to stvarno on pa čak ni dvojici prijatelja nisam ništa rekao. Šiljo je vrlo brzo stigao po mladu. Krenuli smo prema gradu i obavili vjenčanje. Matičar je bio siguran jer mu je to bilo osamstoto vjenčanje. Mladenci su imali blagu tremu, oboje su debitovali kad su vjenčanja u pitanju. A ja sam bio sve sigurniji da je jedan od gostiju i sam David Beckham. Planirana je mala svadba, ali je spisak gostiju malo proširen i došlo se do broja 450, da se netko ne naljuti ako ne bude pozvan. U neprekidnoj gužvi, a poštujući svoju ulogu djevera, ja nisam mogao prići bliže Beckhamu i čuti kako priča. Većinom je šutio i smješkao se. Povučen i pristojan, pravi engleski džentlmen. Žena mu je bila malo nadrndana, ali to je opštepoznata stvar. Možda su je žuljale cipele. Nikakvo čudo, ima toliko pari cipela, svaki dan nove, nikako ih ne stigne razgaziti. Samo treba da je neki paparaco uhvati da je iste cipele nosila dva puta, kod one jedne spajsice i kod Gattusa, na primjer. Kako bi takvu sramota sprala sa svog imena?

Kad smo stigli pred restoran, ja sam očekivao da ću biti blizu Beckhama i konačno ga upoznati. A već sam bio posve siguran da je on jer sam vidio da je registracija na autu talijanska, došao je iz Milana. Nisam znao da li je preregistrovao auto iz Amerike, je li mu Berlusconi dao novi, ili je uz punomoć došao Kakinim autom, da ne mora vozom. Mogao je izabrati i romantično putovanje vozom, ali veze prema Daruvaru su slabe, u Banovoj Jarugi i Novskoj se presjeda, a i dugo se putuje. Opet, nisam htio da budem nametljiv i odmah mu se obratim. Šta da svako od 450 gostiju učini isto, pa Beckham bi popizdio, a došao je da se opusti i provede.

Onda smo se smjestili u velikoj sali restorana i ja sam dobio prilično nezahvalnu poziciju - Beckham je sjedio negdje na drugom kraju velike sale. I ne samo to - bio mi je bočno okrenut, a ja njemu leđima, a raspored sjedenja se morao poštovati jer je napravljen još prije tri mjeseca, a mi smo ga dobili neposredno pred ulazak u restoran i mogli smo samo pisati zahtjev ili molbu za promjenu mjesta, međutim kasno je bilo da ga komisija, sa starim svatom na čelu, istog dana razmotri. I nikako nismo smjeli zamijeniti pozicije ja i nepoznati čovjek sa strane. Osvrtao sam se, a Beckham je bio stalno nasmijan, još od teksta koji je matičar čitao. Izgleda da mu se svidjela domaća rakija koju je probao. Ubrzo sam vidio da degustira viski. A šta bi drugo, pa neće valjda vinjak. Nije pušio, to je bio još jedan znak da je to stvarno on. Svježe blajhana Victoria je dimila kao neki čiča, ne mareći za svoj prelijepi glasić, ali Beckham ni dim. Istinski sportista. Taman mu treba to da ga neko fotografiše krišom s cigaretom u ruci i sliku pošalje treneru. Onda sam se opet osvrnuo, a on je malim gospodskim zalogajima jeo predjelo. Onaj pored nas je nabadao krišku kruha viljuškom. Dobro, bar nije umakao taj kruh u pelinkovac, a i to sam vidio na jednoj svadbi. Oko Beckhama su jurcala trojica konobara. Poslali su trojicu koji najbolje vladaju engleskim jezikom. Onda sam i ja poželio da imamo dva konobara, jednog hrvatskog i jednog češkog. Baš kao Beckham prema kojem sam nerijetko usmjeravao pogled. S obzirom da smo mi pripali rejonu u kome su radila dva konobara Čeha, prepoznao sam ih po naglasku, pomislio sam da zatražimo tog hrvatskog konobara, kao prevodioca za češki, da se ne osjećamo ugroženim po nacionalnoj osnovi, ni mi, a ni konobar. Čeh nas služi, a Hrvat mu prevodi. Uzalud, bar kad je večera bila u pitanju - soja je bila tvrda, grašak sladak, ali su zato porcije s voćem bile ogromne.

I tako sam se svako malo osvrtao. Isti Beckham! Sjetio sam se kako sam jednom u Novom Sadu naišao na Beckhama pa se ispostavilo da to nije on nego muž od neke Olge, ali bio je jako sličan Beckhamu. Nemoguće je da Beckham ima dva dvojnika, i to na istoj Zemljinoj hemisferi. To je sto posto on.

"Debeli, pogledaj onog iza do zida, ali se polako i neupadljivo osvrni, nemoj da bude napadno, i pogledaj. Čovjek je isti..."
"Isti Beckham", rekao je Debeli prije nego što sam dovršio rečenicu.
"Je l' i ti misliš da je to on?"
"Nego šta. Primijetio sam ga još kod matičara. Pa jesi vidio talijanske tablice vani? Mene više privlači kuma, odlična je pička, a i nisam neki stručnjak za nogomet, za pičke jesam, ali ono je Beckham jedan kroz jedan."
"Ja sam ga prepoznao čim je izašao iz auta kod Lidije. Valjda ga je Šiljo pozvao, bilo bi glupo da je došao zbog Lidije."
"Šta ti je, kakve Lidije? Pa Beckham nikad ne bi prevario Victoriju."
"Ni ona njega", dodala je Majda, cura od Debelog.

„A mogao je naći i neku bolju od nje, od nje su i u Spice Girls bar dvije bile bolje“, rekao je Debeli.

„Emma Bunton, na primjer“, sjetio sam, a Debeli je klimnuo glavom i napravio dva nova gemišta pazeći da mu kravata ne upadne u zdjelu sa supom s rezancima dok je pružao ruku prema flaši s nekom slavonskom graševinom. Još je dodao, pazeći da ga Majda ne čuje, da će Victoriju uhvatiti za guzicu ako mu se posreći da zajedno plešu polku, što je zvučalo čudno jer je Majda bila znatno ljepša od Victorije, a i od skoro svih cura na svadbi. Debelom nisu smetali obrazi i trbuh da osvoji lijepu Majdu.

Zamolili smo gospodina s desne strane, onoga koji nam je najviše smetao pri pogledu na Beckhama, da zamijenimo mjesta.
"Ne može", rekao je i zastao čačkajući zube čačkalicom, već kad je s predjelom završio. "Ovaj mi sic baš paše", rekao je taj debeli čovjek s crnim gustim brkovima jasnim glasom i stavom dok mu je glava bila podignuta 15 stepeni prema plafonu u odnosu na površinu stola, i mi smo se vratili na naša mjesta. Bio je ćelav, imao je te upečatljive crne brkove i bio je podbočen laktovima o stol, a lijevim je dlanom prikrivao usta koja je čačkao čačkalicom u desnoj ruci. Imao je bijelu košulju i plavu kravatu i naglasak kao da je iz Virovitice, ili bar iz nekog sela pored Virovitice.

Pratili smo Beckhama pažljivo. Žena pored njega, Victoria, jela je malo. Opet je na dijeti. Da nije cijeli život na dijeti danas ne bi ona sjedila pored Beckhama nego neka druga mršava dama. Isplatilo se. I nije se smijala. A on je. Izgleda da je nekakav veseljak. Jeo je, a onda napravio gemišt. Vjerovatno je htio probati kakvo je to piće. Onda je slušao nekog pored sebe koji mu je nešto pričao, želeći se zbližiti s Beckhamom da se u ponedjeljak hvali u firmi kako može popiti više od njega i kako se Beckham nalizao jer ga je ovaj napio, pa će se sad još i kladiti protiv Milana jer će Beckham poslije tog pijanstva bar sedam dana biti mamuran i beskoristan za ekipu. Stigao je i fotograf i onda su se slikali. Najprije je zagrlio Beckhama, a onda je stao između njega i Victorije i slikali su se opet. Fotograf se zadržao da fotografiše muzičare, ali je bilo jasno da se mota oko Beckhamovog stola i da je pravi paparaco koji će fotografije u ponedjeljak unovčiti u žutoj štampi, ponajprije u češkoj Jednoti  koja će biti razgrabljena kao nikad ranije.

Muzika je postala glasnija i Beckham je ustao s namjerom da zapleše. Plesao je kao navijen. Ništa čudno, pa njemu je ritam u nogama. Kako bi driblao i onako dijelio duge lopte da nije? Tancovao je polku kao da je odrastao u okolini Karlovih Vari, ili bar u Donjem Daruvaru. Kao da je svake subote išao na veselicu ili djivadlo i kao da nije propustio nijedne obžinke, češke žetvene svečanosti. Ni to me nije čudilo, sigurno ga je Poborsky naučio nakon neke pobjede dok su slavili kad su zajedno igrali u Mančesteru. Ovaj njemu namjesti gol, Poborsky njega nauči igrati polku. Onda on opet namjesti Poborskom gol, a Poborskyjeva žena pozove Beckhama i Victoriju na buhtle i svježe jitrnice.

Onda je onako uznojen i crven u licu sjeo, odmorio malo, pojeo nekoliko kolača i strusio čašu gemišta. Izgleda da voli slatko, gurao je cijele kolače u usta, kao da su mu usta velika kao Severinina. Prste je potom trljao jedne o druge, posebno prste svake ruke, i onda uzimao novi kolač. Svidjele su mu se breskvice i oblatne, koliko sam uspio vidjeti. To dobro ide poslije sarme koju je jeo, i poslije pečenja iza sarme. Sve to je zalijevao gemištom. Victoria ih nije jela, kolače, zbog dijete. I pila je samo vodu, i to Evian, a ne najbolju vodu na svijetu - Janu.

Onda su malo odmarali i došla je ponoć. Krenuo je ples sa mladom. Kad je Beckham došao na red, počeli su sijevati blicevi. Kao da je odmalena u folkloru, kao da je instruktor plesa, a ne lijeva spojka. Završio je ples i spustio podeblju ukrašenu kovertu u košaru sa strane. Nije Beckham škrtica, pokazao je da je galantan mladić. Sigurno mu je onaj što se slikao s njim objasnio te teško shvatljive balkanske običaje. Onda je predao i veliki poklon u pažljivo zamotanoj kutiji i uhvatio Victoriju pod ruku, zaputio se prema sredini sale i počeo plesati. Beckham je briljirao kao na terenu u najboljim danima.

Gosti su se razveselili. Beckham je sad sjedio za stolom i gutao novi gemišt, a žena ga je mrko gledala strahujući da se ne napije pa da ga trener ne kazni sa 50 000 evra za šta on mora raditi skoro puna četiri dana. Otkud da to plati sad u ovoj krizi? A možda se utepao kod Gattusa na svadbi, ili kod bivšeg kolege s posla, onog čije je ime Ole Gunnar Solskjaer, pa je ona oprezna. Ili je ljuta što je još uvijek žulja desna cipela, a koštala je 2 000 evra, isto koliko i lijeva koja ne žulja. A Beckham ju je onda poljubio u obraz i ona je ostala hladna. Onda ju je Beckham stisnuo i poljubio opet i nasmijao se gledajući je nježno u oči. Ona se malo oraspoložila, a on je sebi zadovoljno složio novi gemišt. Pa su ustali da idu plesati, a dok ga je ona držala za jednu ruku on se okrenuo prema stolu i drugom dohvatio još  jednu svatovsku breskvicu uvaljanu u kristalni šećer i ubacio je cijelu u usta. E, moj Beckhame, vidim ja da će tebe Victorija noćas voziti u hotel Termal u kom si odsjeo. A sutra ujutro ćeš se trijezniti u toploj i ljekovitoj daruvarskoj vodi dok ti zadovoljne i uzbuđene sestre budu masirale stopala i prste. E, neka i njih Bog jednom pogleda.

"Gle kako pleše, koji majstor! Napravio je takvu atmosferu da bi mu Šiljo mogao dati 500 evra za ovo", rekao je Debeli dok je Beckham vrtio Victoriju i podvriskivao oduševljeno. A pored njega je, s jednom Libom koja je imala krupne i čvrste grudi, plesao neki Bažant kojeg je brico Lacković ošišao na „bekamovku“, i Davidu se sigurno svidjelo kad je vidio da nema kraja na planeti u kome nije popularan.
„Pleše kao da je pobijedio u Plesu sa zvijezdama. I ne smetaju mu i ne stežu ga one ženske gaćice koje nosi. Čitao sam u novinama i gledao u Red Carpetu da voli nositi ženske gaćice. A šta misliš kako bi tek plesao da ima više vremena za ples i da nije doživio sve one povrede?“
„Veći su novci u nogometu nego u plesu. Pa on ti zarađuje sam godišnje više nego što ovih pet muzičara zajedno zarade na svim svadbama koje odsviraju tokom godine. Možda čak i duplo više.“
"A jesi vidio da ga žena muštra zbog gemišta, hehe? Kao onog mog prijatelja Boru."
"Mora neko muštrati i raspolagati tolikim novcem."
"Pleše kao da je od gume. Ne bi da ga sad zajebavamo i ometamo, ali moramo se slikati s njim kad završi svadba. Jednom mi je Marko Mlinarić pobjegao na jednom kramu kad sam imao deset godina, Beckham mi ne smije uteći."
"Pa nego kako. Ja sam već pripremio aparat. Staviću tu sliku pored one kad sam se slikao sa Borom Cvetkovićem. Nemoj da pobjegne. Odmah stavljam na Facebook!"
„Mogli bismo mu sutra pokazati grad, ako se zbližimo s njim. Možemo ga odvesti na kraju i kod Zukija na sladoled, ili na burek.“
„Pa da, i da ga malo provozamo i po okolini, da ga odvedemo u vinograde na tudum. Vidiš kako guta gemište večeras. Mogli bismo ga odvesti i na Svetinju, kod crkve ima poznati izvor, da malo namoči noge u onoj vodi ispred i potisne posljedice svih tih povreda. Kažu da je to ljekovita voda.“
„Je ljekovita, ali je sad gužva zbog tinejdžera i problema s tenom. Šteta što Šimecki ne radi da Victoria kupi cipele. A stvarno misliš za tu vodu?“
"Da, znaš da se ja nikad ne šalim. Liječi sve, od kurjih očiju pa do tuberkuloze. Jedan mi je čak tvrdio da je psorijazu skinuo tamo, a jedan je prvi put postao tata sa 42 godine, dobio je blizance nakon što se tamo napio.“
„Znam za toga, i nisu bili blizanci nego čak trojke, ali se taj i prehladio jer je voda bila hladna, pio je u januaru, ali mu je ista voda pomogla da ozdravi. I misliš da je istina to za prištiće."
"Da, mislim. Meni je to upalilo 1990. Prištići su nestali od te vode kad sam imao 13-14 ali su mi od nje počeli rasti brčići baš negdje u to vrijeme, ne znam je li to nekakva nuspojava. “
„Dobro si se sjetio, čitao sam da ga često žiga u desnoj nozi još od one stare povrede, to će mu sigurno pomoći.“

Kako je svadba odmicala vina je bilo sve manje u skladištu, a sve više u gostima. Beckham se zacrvenio i zajapurio, uznojen i nasmijan kao da je 87. minuta utakmice na kojoj je dao dva i namjestio jedan gol, te pretrčao devet i po kilometara. I na kojoj nije promašio nijedan penal. A imaće i još jednu priliku u hotelu da zabije, u za tu priliku posebno usisanoj sobi s pogledom na ždrala – simbol grada. Čak i ako bude želio krevet na sprat, pri čemu bi Victoria birala da li će gore ili dolje jer su intelektualci i sveznalice u Red Carpetu rekli da ona stvarno voli gore, oni te značajne informacije znaju.

Gosti su se počeli razilaziti. Onaj brko iz Virovitice, ili iz njene okoline, odavno je skinuo kravatu, u ritmu je lagano lupao stisnutim šakama po stolu (oko desne mu je podlaktice bila narukvica zlatne boje), žmirio je i pjevao. Ruzmarin na reveru mu je bio očerupan jer je brko njegove komadiće stavljao u svako jelo koje su ispred njega donijeli, da ga dodatno začini. Poslije se tako napio da su mu dvojica konobara pomogli naći izlaz iz restoran, dok mu je kraj kravate virio iz desnog džepa sakoa. Izgleda da je brko dešnjak. Njegova žena je ljuta išla iza njega. Sutra neće razgovarati, a u ponedjeljak možda, ali samo službeno, i to tek predveče. Do četvrtka će se sam morati snalaziti za ručak. Od seksa ništa neće biti bar deset dana. Do sljedeće svadbe će se pomiriti. Polako su odlazili i drugi, a mi smo strpljivo čekali da Beckham krene pa da se slikamo. A on je plesao, plesao i plesao. Sad se provlačio ispod nečijih ruku u onom kaubojskom plesu i svaki put kad bi on i Victorija sagnuti zalazili u taj tunel stvoren od drugih učesnika on bi je pljesnuo po guzici i veselo se nasmijao.

Sjedili smo i čekali. Majda je već bila posve pospana kad je rasplesani Beckham konačno krenuo da se pozdravi s mladencima. Bio je crven u licu kao da je igrao produžetke, i nekako sretan i razdragan kao da je baš njegov gol odlučio pobjednika u 118. minutu. Šiljo i Lidija su ga pošli ispratiti, kao i njihovi roditelji. Šiljina mama mu je pružila i paketić s pečenjem i najboljim kolačima, da se malo osladi u hotelu, ili na putu do Milana, ako mora žuriti na sutrašnji trening. Približio sam se, a mi smo od treme stajali kao ukopani namjeravajući da mu priđemo. Tada je Šiljo rekao:
"Zdenko, hvala ti što si došo. Napravio si atmosferu takvu da će te svi ovi što te ne poznaju zvati na svadbe."
"Sam nek zovu, jebo ga ti. Ak ima gemišta i kolača ja ću odma doć, hahaha. A jes vidio što mi je buraz dotero auto iz Italije? Još ni tablice nisam skino. Koja makina!"
„A plešeš ko zmaj. Nije ni čudo kad si stari folkloraš.“
„Da tak nogomet igram ja bi do Mančestera, Reala i Milana doguro, jebo ga ti, hahaha. Ma do Amerike, jebemti!“
"Zdenko, pazi kak voziš do Zdenaca! Mogo si ipak ostat spavat."
"Svjetluška će vozit, ja sam se malo umorio", rekao je Beckham i uz osmijeh pogledao Victoriju.

Debeli i ja smo se pogledali, a Majda, iako je bila jako pospana, slatko se počela smijati razbudivši se. Nismo se ni snašli, a Zdenko Beckham se već okrenuo prema nama, vidio je fotoaparat u rukama mog debelog prijatelja i rekao:
"Dečki, oćmo se slikat pa da idemo spavat?"

I mi smo se slikali. Debeli i ja, a između nas Beckham. Zdenko Beckham.

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom