Mladi luk

Eeeej, udri jače!

mladiluk | 07 Jul, 2009 18:11

Na ulaznim vratima zgrade postavljen je interfon, a vrata se automatski zaključavaju kad se zatvore. I to nije ništa neobično, rijetke su zgrade u gradu čiji ulazi nisu baš ovako opremljeni. Ali, ima zgrada u kojima je to tek odnedavno uvedeno jer je dovoljno da u zgradi postoji jedan pećinski čovjek koji se s tim ne snalazi najbolje i koji misli da je zgrada pećina, a da je on šef pećine jer ima najdlakavija leđa i glavu, i jer je najjači što je u praistorijsko doba bilo važnije od pameti. Uostalom, kako da se sjeti ponijeti ključ kad izlazi?

Međutim, majstori su odradili svoj posao kao da su u srednjoj školi na praksi i kao da su im ovo prva vrata koja namještaju. Naime, mehanizam koji služi da se otvorena vrata usporavaju pri zatvaranju i da se sporo i nečujno zatvore ne radi najbolje. Tako vrata dobijaju ubrzanje i svom silom i težinom udaraju u već zatvoreno krilo vrata pri čemu stanari sa četvrtog sprata čuju da je neko otvorio vrata, a oni iz prizemlja imaju cjelodnevnu bučnu zabavu, kako god neko ulazi u zgradu ili izlazi iz nje. Pametni ljudi bi odavno shvatili da vrata treba pridržati i zatvoriti ih pažljivo da ne lupaju. Pristojni ljudi bi to i radili. Ali u zgradi su naseljeni i divljaci, kojima ne pripada stanar u prizemlju. On nije isti kao neotesani ljudi koji sebe postavljaju u centar svijeta.

I tako vrata lupaju iz dana u dan, zatvaranja odjekuju kao detonacije. Komšija sa trećeg se stepenicama već popne do svog stana kad se ulazna vrata zatvore i tako vibracije od udara pomjeraju posuđe u stanu u prizemlju. A jedna cura s vrha zgrade tri puta dnevno vodi psa da vrši nuždu u travi u kojoj se djeca igraju. Ko tu koga vodi, on nju ili ona njega, nije jasno jer priglupi pas izgleda inteligentnije od nje, a i vuče je kao gliser skijaša. Stanar u prizemlju svaki put čuje kad ona siđe. Ona baš jako lupa. Bio je primoran da zalijepi trakom prozore na kuhinji kako se od udara staklo ne bi sasulo. Neki stanari se ponašaju kao Bart Simpson u onoj epizodi kad pokušava dohvatiti kolač priključen na struju pa ga struja strese, a on neprekidno pokušava ponovo i ne zna u čemu je problem. Tako se ponašaju stanari, osim onoga u prizemlju, kao što sam rekao. On uvijek pazi kad zatvara vrata. Neki lupaju nenamjerno, a neki s izrazitom namjerom jer ima ljudi kojima je hobi gaziti po tuđim živcima i skrenuti pažnju na sebe makar i na tako bizaran način. Prvaci svijeta u lupanju vratima.

Shvativši s kakvim komšijama ima posla, stanar se sjetio kako je kao devetogodišnji dječak imao u lunaparku na rubu grada susret s mašinom koja govori. Bila je to tzv. kruška ili vreća u koju se udaralo šakom. Đilkoši iz obližnjih sela i njihovi pajtaši iz grada (to se danas među mlađim televizijskim voditeljima niske inteligencije i modernim novinarima naziva ruralno i urbano, kao da postoji neka razlika i kao da je to osnovno po čemu se ljudi razlikuju; primjer – udaranje u vreću u lunaparku je ruralna zabava, slušanje Skaja Viklera i Marčela je urbana zabava) lupali su šakama u vreću, a snagu udarca registrovala je nekakva kazaljka, dok su u pozadini svirali disko hitovi, a čovjek-vepar gutao vatru. Ona je, u stvari, pokazivala kojom je silom neki snagator udario vreću, svejedno da li je to učinio šakom, glavom, ili nekakvim kombinovanim karate potezom. A poslije udarca i kruženja kazaljke mašina bi se dubokim muškim glasom javila da prokomentariše udarac.
"Još si u pelenama, mali", bilo je snimljeno za one najslabije.
"Eeeej, udri jače", govorio je podrugljivo glas iz kutije za one osrednje koji bi nakon tog komentara požurili po novi žeton i vratili se da probaju opet nokautirati „krušku“.
"Ovaj momak dobro udara", čulo bi se za one razvijene koji su se i s ocem znali obračunati, a danas to rade s psima u svom stanu, dok bi u pozadini majstor nabacio kolut na flašu vinjaka i tako osvojio i tu flašu i sto miliona dinara gumicom pričvršćenih na nju.

A najjači bi dobio aplauz prisutnih i komentar: "Ovo je super momak!" I tada je najjači odvodio najnašminkaniju curu (danas bi to bile one najnakvarcanije i s probušenim pupkom) na besplatan krug na ringišpilu, kao i na licitarsko srce i možda kilogram janjetine ako negdje ima. Usput bi zastali pored modela napravljenog od šperploče. Ona bi gurnula glavu u otvor ispod kojeg je bilo nacrtano tijelo djevojke, on u otvor ispod kojeg je bilo tijelo majmuna, a iznad je pisalo "Lepotica i zver".

Jedan je, sjećam se, obučen u kožnu jaknu i s ožiljcima po licu, stao pred mašinu, povukao oba rukava malo prema laktovima, ispružio malo lijevu nogu unaprijed, odmjerio krušku kao da mu je ona upravo nešto opsovala, a onda zamahnuo desnom rukom i tako zakucao krušku da se ona zaglavila zaletjevši u svoje ležište, a mašina je ostala bez riječi jer se cijela ogromna kutija zanjihala od udarca. Oni su se autići zaustavili pored jer je na tren došlo do nekih problema sa strujom, ringišpil je usporio, pjesma Madonne iz zvučnika je usporila i utihnula, a čak je i jedan dio grada nakratko ostao bez električne energije.

Tako je stanar iz prizemlja jedne noći gazeći preko opušaka što mu je pušač s drugog sprata ostavio na stepenicama, spojio kablovima vrata, zvučnik i svoj kompjuter. A ispod ormarića od struje stavio je flašu najjeftinijeg vinjaka i na njega zakačio dvesto dinara i postavio pored dva kruga što ih je skinuo sa stare karniše.

Drugo jutro flaša je bila prazna i bez novčanice dok je mamlaz sa drugog sprata lupao vratima sve jače i jače dok se iz mašine čulo ponavljanje: "Eeeej, udri jače!"
On je nakon udarca gledao u vrata očekujući šta će čuti iz zvučnika i to pogledom kao da ispred njega stoji najsloženija trigonometrijska funkcija, iako bi njemu i površinu romba, pa čak i kvadrata, bilo teško izračunati. I onda je ponavljao udarac, a pozvao je i komšije navijače da mu se pridruže da se vidi ko je najjači. Udarali su i zaletali se u vrata tijelom i čekali odgovor iz zvučnika. Neki su lupali i glavom, trebalo je i taj dio tijela nekako u životu iskoristiti.

Budale je lako zabaviti.