Mladi luk

Miš u stanu - drugi dio

mladiluk | 11 Jul, 2007 20:07


Na prvom spratu je raspored u kuhinji bio isti kao u prizemlju. Međutim, na ulazu u plakar pisalo je "ZAUZETO" i ja sam kroz otvor vidio već jednog debelog miša kako gricka rižu i bez riječi mi prstom pokazuje da produžim prema drugom spratu. Na drugom sam se brzo odomaćio. Samo mi je onaj miš odozdo, komšija, došao kad sam se smjestio i rekao:
"Komšija, budi tih. Ja sam ovdje već stanovao. Istjerali su me tako što su očistili plakar i ja sam im ispred nosa pobjegao. Nemoj stvarati buku po noći i ne šetaj previše jer ćeš sjebati i sebe, i mene, a i onoga sa trećeg ako pozovu deratizaciju."

Mahnuo sam mu što je značilo da sve razumijem i da ću ga poslušati. Otišao sam pogledati šta se događa u stanu. Tu je u to vrijeme bio samo neki dječak koji je sjedio za kompjuterom i igrao igrice. Zanesen, nije me ni vidio kad sam mu prošao pored nogu namirisavši smoki na krevetu.

Nakon desetak dana, baš sam se odomaćio. Svaki dan sam mijenjao stan, da mi ljudi ne dohakaju. Isto tako, svake sam večeri rodbini u podrumu odnosio neke poklone. Nekad sam išao i po više puta tokom noći. Kako su mi se samo obradovali, posebno oni najmlađi miševi! Kao kad je onom malom sa drugom sprata došao ujak iz Njemačke, baš tako. Međutim, dolazili su i štakori i uzimali reket. Tu nisam mogao mnogo pomoći, osim što sam savjetovao sklanjanje u manje rupe.

Jednog sam jutra imao otvoren pristup prvom spratu jer sam vidio kako mi moj komšija maše iz mišolovke.
"Vidiš kako sam se zaletio. Nisam pazio kuda idem tokom noći i uhvatili su me. Sad čekam da vidim šta će sa mnom. Možda se više nećemo vidjeti", rekao je i teško uzdahnu. "Čuvajte mi prvi sprat", rekao je, a onda spustio glavu. Otišao sam i više nikad nisam pogledao kroz ventilacioni otvor. Sve dok devetog dana nisam začuo zvižduk iznutra.
"Hej, prijatelju, evo me opet! Pustili su me ispred zgrade pa sam se vratio! Čuvaj se ljepka!"

A ja sam se zabavljao posmatrajući ljude u tim stanovima. Za razliku od nas miševa, ljudi su često bili sami. I većina njih je sjedila ispred kompjutera, tako su se zabavljali. Vidio sam tridesettrogodišnjeg dečka koji se nije odvajao od kompjutera kad bi došao s posla. Stalno se dopisivao s nekim curama, slao im je svoje slike, dane i noći je provodio tu čekajući da se tako oženi.
Iznad njega je živjela djevojka i njena ptica koja nikad nije letjela jer je bila u kavezu. Bila je tu i mačka koja se nikad nije popela na drvo, pa čak ni na neki veliki cvijet koji je rastao usamljen u uglu čekajući da jednog dana konačno uvene. Jednom me je ta mačka vidjela. Ne zna se da li sam se ja više uplašio nje ili ona mene, ali ja sam pobjegao iza ormara. A ta djevojka se dopisivala sa komšijom ispod, sa komšijom iznad, sa komšijom iz suprotne vertikale, a i sa još nekima koji joj nisu bili komšije. Svaki dan.
U najboljim odnosima bila je ipak s jednim dvadesetsedmogodišnjakom. Taj je živio puno bliže nego što joj je napisao. Ali ona to nije znala, baš kao što ni on nije znao da je tako blizu. Imao je punu pepeljaru opušaka, prazan trosoban stan i dvadeset godina više nego što je rekao. Da, imao je i majicu sa znakom Supermena koju je nosio pet dana, a onda je zamijenio majicom na kojoj je bila stisnuta šaka i ispružen srednji prst, a ispod je pisalo motherfucker. Imao je i telefon. Otkako sam uselio u zgradu, zazvonio mu je samo jednom. Neko je pogriješio. Imao je i zvono na vratima. Jednom je pozvonila žena koja je čistila stepenište, ali motherfucker nije otvorio.

U potkrovlju je živjela jedna baka koja je vrlo rijetko silazila dolje. Imala je slabe noge. Pored tog hendikepa, imala je još jedan - nije imala ni kompjuter. I sa hranom je slabo stajala i ja osim lijekova kod nje nisam imao bog zna šta za pojesti. To me podsjetilo na moju jednodnevnu avanturu u staračkom domu. Kod te bake sam dolazio samo da se odmorim, tu nije bilo nikakve opasnosti. Ona je uvijek glasno gledala televiziju jer nije najbolje čula. Čekala je sina iz Belgije koji je dolazio jednom godišnje. Ponekad je gledala u telefon kad će zazvoniti izazvan pozivom iz Belgije, a istovremeno je čekala i da joj crno-bijela slika izađe pri kraju nekih novina. Bilo mi je žao te bake i poželio sam da joj pomognem, ali sam se bojao da će me se uplašiti kad me vidi.

Imala je ona i jednog starog komšiju približnih godina. On je po čitav dan gledao crtane filmove na televiziji i iskreno je uživao i smijao se dok ih je gledao. Obično je sjeckao jabuku nožićem na sitne listiće i gurao ih sporo u usta dok je sjedio na kauču. E, da su bar njih dvoje imali kompjuter pa da ih spoji. Tu je bila i jedna familija koju su činila četiri nezavisna člana. Više su ličili na neke cimere koji se ne poznaju baš najbolje i tu su da dijele troškove nego što su podsjećali na skladnu porodicu. Muž je bio glava porodice. Njegova zanimacija nije bila kompjuter nego televizija. Gledao je isključivo teletekst i čekao je da se obogati. Nije često razgovarao sa svojom ženom koja je neprekidno telefonirala. Ali niti je muž ženi zamjerao telefoniranje, niti je žena mužu zabranjivala klađenje. Imali su i kćerku koja je dobar dio dana provodila pred kompjuterom, a jedan dio dana i pred ogledalom. Njen se brat budio tokom noći zbog igrice na internetu. Taj nije čuo ništa, navlačio bi slušalice na uši i igrao neku ratnu igricu sa svojim nevidljivim prijateljima sa drugih kontinenata. Bio je ponosan što je osvojio nekoliko gradova i napredovao u svojoj nepostojećoj armiji, što je ipak bolje od postojećih armija. Taj nije čuo ni glasan seks sa sprata niže.
Bio je to neki student podstanar koji je često igrao na domaćem trerenu i uzimao redovno po tri boda. Međutim, jedna od zanimljivijih protivnica koja je kod njega često dolazila, igrala je dvije utakmice tokom večeri, drugu sa "zgradskim" rivalom, i svaki put bi odlazila sa šest bodova. "Zgradski" rivali to nisu znali, a ni njen dečko. Svi su bili zadovoljni.

U stanu u prizemlju je bilo uvijek glasno. Muž je tukao ženu skoro svake noći, ali niko nije obraćao pažnju. Niko mu nije ništa govorio da se ne pokvare dobri međuljudski i komšijski odnosi. A taj je bio zao. Kod njega sam na dva mjesta vidio karton na kome je stajao komad slanine, a oko toga ljepak. On ga je stavio. Imao je i troje djece koja su često plakala. A baš sam danas naišao na najmlađe od to troje. Toliko se uplašio da je vrisnuo i pobjegao van. A i ja sam se uplašio i krenuo sam prema plakaru čvrsto riješivši da se vraćam u podrum. Zavijek. Međutim, zaletio sam se preko kartona i zalijepio se. Ne znam šta će biti dalje.

Možda vam se javim opet...

Generalna | Permalink | Komentari (2) | Trekbekovi (0)

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb