Hrast (prvi dio)
mladiluk | 15 Maj, 2007 04:31
Ušao sam u šumu. Sve je izgledalo tiho i neobično mirno. Znao sam da nije tako. Bilo je tu na hiljade životinja koje su obavljale svoje svakodnevne poslove. Šetao sam gazeći po suvoj zemlji i krhkim grančicama osluškujući šuštanje lišća. Naišao sam na jedan veliki hrast, slučajno, nikad ga ranije nisam vidio. Stajao je ispred mene, gledao sam ga. Sjetio sam se kako sam se nekada penjao na trešnje. Penjanje na trešnju je vječno izazovna disciplina. Možda jednog dana postane i olimpijski sport. Kad mogu konjički sport, ono metenje po ledu i muška odbojka, zašto ne bi moglo i penjanje na trešnju ili neko drugo drvo?
Hrast je bio velik, lijep i zdrav. Kora je bila suva i hrapava i ja sam se na hrast u trenu uspentrao. Kao što se alpinisti penju na planine, tako sam ja uživao penjati se po drveću. Malo sam pogledao okoliš s tog drveta. Šuma je izgledala neobično pitomo, kao neki uređeni park. Onda sam se malo odmarao, pa se onda penjao na vrh i na krajeve grana vježbajući kako da dođem do najsočnijih plodova trešnje. Rizikovao sam da padnem i da pauziram čitavu sezonu, a možda i sve buduće sezone, ali trebalo je vježbati. Postoji voće tako slatko i ukusno da se zbog njega vrijedi penjati na grane na koje i one malo deblje ptice oprezno staju, a vjeverice upozoravaju svoj podmladak na opasnost. A kad dođeš do takvih rubnih grančica do kojih samo rijetki stižu, shvatiš da su plodovi često crvljivi. Ili više ne vrednuješ toliko taj cilj dok se ponovo ne udaljiš. Sigurno ne kao prije toga. Ili tek tada shvatiš koliko se isplatio napor jer se potvrdi da to jesu navredniji plodovi.
I kad sam krenuo dolje, pojavio se problem. Izgledalo mi je visoko da skočim. Nije samo izgledalo, bilo je stvarno visoko. Skakanje je otpalo. A nisam mogao sići drugačije. Kako sam se samo popeo, da mi je znati. Otkud sam sam sebe doveo u ovakav položaj? Razmišljao sam, premišljao, mozgao, pametovao, ali ništa. Onda sam dumao. Nije dalo rezultata. Odustao sam od dumanja. Analizirao sam. Tek tu nije bilo koristi. Blago jesenje sunce sve se više spuštalo, a ja nisam nalazio riješenje. Zatvorio sam oči pomišljajući na skok, ali sam u mraku koji su stvorili kapci vidio samo gips i štake. Bio sam optimista, dobro bih prošao s tim, bilo je i nekog kamenja dolje. Pao mi je na pamet i Keith Richards i njegova avantura vezana za palmu pa sam čvršće stisnuo granu koju sam držao desnom rukom.
Osvrnuo sam se, nijedno drvo nije imalo kamenja oko svoga debla, samo moj hrast. E, jebemti izviđače i onoga ko ih je okupio i ko im je rekao da tu kampuju. Da im jebem. Te im jebem. Pružio sam nogu, ali je klizila niz koru hrasta. Onda drugu, ali se ponovilo isto. A kad sam se upetljavao u ovo sranje onda nije klizila nijedna. Izuo sam patike, stavio ih na granu pored i pokušao bosonog. Nije išlo, a i jedna patika mi je pala na zemlju, desna. U bijesu sam i onu drugu, lijevu, bacio za desnom i već narednog trenutka požalio zbog toga. I tako bosonog sam se nastanio na drvetu.
Izvadio sam telefon iz džepa da vidim koliko je sati i da se organizujem i isplaniram vrijeme koje mi je preostalo toga dana. Odjedno se nešto bučno oglasilo iznad mene i ja sam se trznuo, a telefon mi je ispao iz ruke završio između dvije patike. Dobro, bar mi ništa drugo nije preostalo što bi mi moglo ispasti pa se tako ni moj položaj neće pogoršati. Pogledao sam u krošnju. Tamo nije bilo nikoga. Iza nje je bilo nekoliko tamnih oblaka, ali "neće valjda kiša", ponadao sam se.
Hrastova krošnja. Moj novi dom. Privremen, nadao sam se. Da, privremen. Ostaću ovdje duže nego što sam pomislio. Gledao sam hrast očekujući nešto, neki odgovor. Hrast je šutio. Kao neki krupni i mudri dobrodržeći pedesetogodišnjak koji drema i koji je sve svoje probleme ostavio u prvoj polovini života i spokojno ušao u drugu polovinu. Nisam ga zanimao. Mislio je da me prihvatio. Imao je dobar raspored grana i ja sam se tu odlično uklapao. Možda je i hrast želio društvo, ali se nije lako navikavao na strance. Onda sam odlučno krenuo prema dolje, ali sam brzo odustao, čim sam vidio s koje visine trebam završiti svoj pohod u osvajanju visina. Nema šanse da siđem. Koliko sam mogao, pogledao sam stanje na svojim leđima. Jedna suva grančica i jedan list. Krila - ništa. Letenje - ne, možda u drugom životu.
Budući da sam dobro jeo toga dana, a putem do šume pojeo kutiju napolitanki, nisam bio gladan. Namjestio sam se između jedne debele i jedne malo manje debele grane, naslonio se na dvije podeblje i opustio se. Ubrzo sam zaspao. Sanjao sam more. Otkud to? Pa, eto tako, more, iako u blizini nije bilo ni bare, a kamoli nešto veće. Ili ja nisam znao ni za kakvu baru. More, plavo i veliko. A u šumi sam, ne znam izlaz, zatočen, vezan, nemoćan. I šta sanjam, vodeno prostranstvo? Logično, nakon svega. Da ležim negdje u Crnoj Gori ili u Grčkoj, psovao bih ležeći dok me leđa peku od sunca i dok trpim opekotina trećeg stepena, i sanjao bih šumu i kako mirno ležim smješten između hrastovih grana.
Ujutro sam se probudio iznenađen. Onda sam se sjetio prethodnog dana. Penjanje. Ptice su pjevale oko mene. Ja sam deset minuta sjedio mlateći nogama napred-nazad. Kad je desna ispružena napred, lijeva je nazad. Kad je lijeva nepred, desna je iza. I tako deset minuta. Gimnastika. Razbudio sam se. Onda sam protrljao oči. Krmelja nije bilo. E, šta ti je šuma. Priroda. U tom mi je trenutko bilo jasno da je She's The One najbolja pjesma koja je ikad snimljena. A ni one koje još nisu bile snimljene nisu bile bolje od nje. Priroda. Prosvjetljenje.
"Dobro jutro", rekao sam velikom tetrijebu koji je onako velik stajao iznad mene i pripremao se za dnevne zadatke. Naumio je osvojiti jednu ženku. Od proljeća planira da to učini. Ne od ovogodišnjeg proljeća. Ptice. Velike ptice. Zaljubljene ptice. Velike zaljubljene ptice.
Dva zraka sunca su se probila između grana, naizgled lako. Izvršile su svoj cilj koje im je sunce zacrtalo kad su se onako mladi spremali na put prema maloj planeti naseljenoj dobrim dijelom lošim bićima na dvije noge, pri čemu ne mislim na ptice. Napravio sam plan sa svim obavezama koje trebam ispuniti toga dana. Plan je imao samo jednu tačku: sići sa drveta nepovređen. Na kraju dana sam zaključio da iz čitavog dnevnog plana nisam ispunio samo jednu tačku. Bio je to čak i spjeh, bar nisam psovao. Zaspao sam i nisam bio gladan. Mi, šumska bića, ne jedemo svaki dan. Priroda.
(nastaviće se...)
Generalna |
Permalink |
Komentari (2) |
Trekbekovi (0)
Marš ljevorukih
mladiluk | 04 Maj, 2007 16:49
U subotu će u Novom Sadu biti održana parada ljudi koji pišu, kašiku drže i mnoge druge stvari rade lijevom rukom jer im je tako lakše. Naziv skupa je "Marš levorukih". Ovo je prvi takav skup kod nas dok se u svijetu već godinama unazad održavaju slične manifestacije. Imao sam priliku da razgovaram sa organizatorom skupa koji želi ostati anoniman, bar za sad.
"Istorija levorukih seže daleko u prošlost ljudske civilizacije, pa i ranije...", rekao mi je odmah na početku.
"Misliš, kad je bog stvorio čovjeka?"
"Ne, mislim kad je bog stvorio prvog majmuna koji je koristio levu ruku za jedenje banana, jabuka i za penjanje. Od tog majmuna i mi vučemo koren, baš kao što vi vučete gen od desnorukih majmuna. Kroz istoriju su mnogi ljudi koji su koristili glavu koristili i levu ruku za ostavljanje traga. Evo, na primer, Leonardo da Vinci, Michelangelo, Albert Einstein i njegovi rođaci Klaus i Udo Einstein, Maria Curie, Franz Kafka, Mark Twain, Beethoven, Mozart, Goethe, Aristotel, Charlie Chaplin, Cezar, Robert de Niro, Matt Dillon, Keanu Reeves, Sylvester Stallone, a i Rocky Balboa, logično. I Luke Perry."
"A sad mi je jasno zašto su djevojčice masovno prelazile na pisanje lijevom rukom u vrijeme one serije."
"Onda Drew Barrymore, Greta Garbo, Nicole Kidman, Marilyn Monroe, sestre Olsen, Julia Roberts, Paul McCartney, Ringo Star, Michale Stipe..."
"Michael Stipe?", ponovio sam.
"Ma dobro, ni mi nismo baš ponosni na njega, zaboravi da sam ti to rekao. Zatim Jimi Hendrix, Kurt Cobain, Bob Dylan, Billy Corgan..."
"Billy Corgan piše i svira lijevom rukom???"
"Da, što se čudiš? Samo je on žrtva nasilja pa je naučio i desnom jer tako bolje izgleda bend na bini, kad su vratovi gitara okrenuti na istu stranu."
"Jebemti, kad je napisao Stand Inside Your Love desnom rukom kakvu bi tek pjesmu napisao da je pisao lijevom, kako priroda nalaže?"
"Honestly je pisao levom. Onda Matt Groening i Bart Simpson, James Cameron, Edwin Aldrin, Nietzsche, njega sam zaboravio kad sam govorio o filozofima i piscima. A sportisti - gledaj sad: Martina Navratilova, Connors, Monika Seleš, McEnroe, Lendl, Bobby Charlton, Pele, Maradona, Romario, Platini, Hugo Sanchez, Gullitt, Van Basten, Van Baturan, Larry Bird i Zoran Radović (ili je samo ostavljao utisak da igra levom rukom). Imamo i negativnih primera. Bill Clinton i Bruce Willis koriste levu ruku za ono za šta vi koristite desnu, i za još neke druge stvari. Moraš znati da sam ja ponosan na pripadnost levorukima i da smo mi generacijama unazad takvi. I moj pradeda je pucao levom rukom. Solunac je bio..."
"Valjda je važnije pisati nešto nego pucati danas, majka mu stara..."
"Slažem se, pucati je lakše. Ali probaj ti da pišeš počevši od desne ivice pa ćeš videti."
"Lakše bi mi bilo pisati pisanim ćirilićnim slovima nego tako, haha."
Cilj skupa je da se skrene pažnja na ove ljude koji žive pored nas i s nama, a razlikuju se samo po tome što im je prevaga na suprotnoj moždanoj hemisferi nego kod većine. Namjera ljevorukih je da u svakom sazivu skupštine učestvuje između tri i pet posto ljevorukih od kojih bi bar trećina bila ženskog pola. Uskoro bi trebala biti registrovana i Demokratska partija levorukih (DPL) koja bi bila umjereno lijeve orijentacije. Istovremeno se zahtjeva i dozvoljavanje brakova između muškarca i žene bez obzira kojom rukom pišu, bez obzira kojom rukom koji supružnik jede. UN već ima u planu da 29. februar proglasi danom ljevorukih. Jedna od ideja je i da se djeca u školama raspoređuju u klupe tako da ne smetaju jedno drugom. Veliki dio sukoba među đacima potiče upravo zbog toga što klupu dijele oni koji pišu različitim rukama pa se udaraju laktovima, a onda se sve to završava tučnjavom u hodnicima i školskom dvorištu. Isto je i kod igranja stolnog tenisa u parovima, kod rukovanja koje je samo po sebi neugodno, a možete misliti kako je kad se pruža nezgodnija ruka. Organizatori napominju i da je sve podređeno desnorukima: mijenjač u autu, pisanje (kažu da razmrljaju tekst jer pišu s lijeva na desno pa rukom prelaze preko napisanog), otvarači za konzerve, makaze, foto-aparati, kanap na vodokotliću i da oni žele da postojeću diskriminaciju, neravnopravnost i teror desnoruke većine svedu na najmanju moguću mjeru. Ističu i to da oni nisu "levaci" nego levoruki.
Nije rijedak slučaj da roditelji, nastavnici, komšije ili televizijski voditelji odvikavaju djecu od pisanja lijevom rukom i tjeraju ih da se prebace na desnu smatrajući ovu pojavu defektom. Zato će uskoro biti otvorena "Sigurna kuća" u kojoj će se pomoć pružati ugnjetavanoj djeci, žrtvama nasilja u porodici zbog lijeve ruke. Djeca će u toj kući imati džojstike za ljevoruke, vrata podešena njima, kao i sve ostale potrebe prilagođene sebi. I tamo će biti sve dok roditelji ne prihvate prirodno stanje stvari.
Skup će početi u 17 sati. Već se sad dijele majice u centru grada na kojima piše "I ja sam levoruk". Podršku su pružile mnoge organizacije, a i poznati ljevoruki ljudi kao i nekoliko ljevonogih među kojima i Dragan Džajić, Dejan Savićević i Mitar Mrkela, kao i oni koji su podjednako dobro koristili obe kao što je Darko Pančev, a iz Njemačke je pismo podrške poslao i Karl Heinz Rumenigge. Normalno, tu su i neki vaterpolisti, šahisti i teniseri dok su se organizatori ogradili od podrške odbojkaša. "Ne želimo mešati babe i žabe, mi smo ipak normalni", rekli su.
Kao i uvijek u ovakvim situacijama, prijetnjama su se oglasile i ekstremne organizacije desne orijentacije koje žele spriječiti ovo okupljanje i, kako kažu, "razbiti skup ovih bolesnih ljudi kojima je cilj da otmu Kosovo i zagospodare svetom". Iza svega stoje organizacije "Desna ruka", "Desnoruka deca", "S tri se prsta krsti moja desna ruka", pokret "Krv, limfa i hlorofil" i "Pokret Isidora B".
I među policajcima postoje oni koji pendrek drže lijevom rukom, a lupaju jednako jako kao njihove desnoruke kolege. Meni preostaje da poželim prijatan i miran vikend koju god ruku češće koristili.
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Šta ćete jesti danas?
mladiluk | 01 Maj, 2007 10:47
Parkirao je ispred restorana, pazeći da ne stane na put koji je vodio u veliko dvoriše iza restorana. Iz tog dvorišta je upravo nailazio auto koji je vukao praznu prikolicu ograđenu metalnim rešetkama. Taj je auto išao po krumpir i luk, a rešetke su služile za to da povrće ne pobjegne. Ili je išao po janje? Ne znam tačno. Zaustavio se čovjek pored metalnog ražnja zatvorenog sa tri strane na kome se okretalo janje nabodeno na ražanj. Jedan dio ražnja izlazio je kroz njegov analni otvor, drugi kroz širom otvorena usta iz kojih je virio jezik. Oči su janjetu bile širom otvorene, ali janje nije vidjelo čovjeka i njegovu ženu, samo se neprekidno okretalo u krug pored žara uz pomoć malog elektromotora.
Sjeli su čovjek i žena unutra, uz prozor. Došao je konobar u bijeloj košulji i primio porudžbinu, kilogram mesa od janjeta i bijelo vino. I sve što ide uz to. Konobar je rekao da ništa ne brinu jer je njihova janjetina topla, a i mlada jer su janjci odvojeni od svojih majki kako bi njihovo meso bilo što sočnije, a dodao je i da se janje koje će jesti hranilo samo mlijekom i da će gosti uživati u hrani. Otišao je, a žena se uozbiljila. Kroz njenu je glavu prošla slika dojenja njene djece. Sjetila se kako dijete, kao mala životinja, sisa sisu i izvlači mlijeko iz nje namještajući se zatvorenih očiju. Baš kao i male mačke. Baš kao i mali psi. Baš kao i malo janje. Pobjegla je od tih misli.
Konobar je bio zaista brz. Donio je hleb, sol, luk, vino, očekivalo se meso i sve što ide uz to. Čovjek je, da bi na miru jeo, odlučio da ode u toalet da opere ruke. Toalet je bio u zadnjem dijelu restorana, u pozadini. Kad je stigao tamo, morao je sačekati jer je jedna kabina bila zauzeta, a u drugoj je čistačica otčepljivala WC šolju pa ga je zamolila da se strpi. Čovjek je rekao da nema problema i stao uz prozor koji je bio odškrinut. Začuo je glasove iza svojih leđa. Osvrnuo se. Jedan čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima u kojima se vidjelo nekakvo zlo stajao je ispred nekog obora omeđenog drvenom ogradom. Pored metalnih vratašaca bila je obješena bijela koža niz koju je klizilo nekoliko kapi soka od višanja, ili krvi, nije vidio jasno, ali bilo je crveno. Onda je taj čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima ušao unutra, u ruci je držao nož, nož je bio velik i oštrica se vidjela izdaleka. U oboru je stajalo nekoliko bijelih životinja. Prišao je jednoj ovci pored koje je stajalo janje. Ovca je uzmakla prema uglu, janje ju je slijedilo sakrivajući se iza nje. Onaj čovjek u prljavoj odjeći je odložio nož i krenuo prema janjetu. Uhvatio ga je i ponio prema izlazu. Ovca je krenula za njim. Čovjek u prljavoj odjeći ju je odgurnuo nogom, ona je zastala, a onda opet krenula za janjetom uz jasan meket. Oglasilo se i janje. Čovjek u prljavoj odjeći je izašao, zatvorio vrata i ovca je ostala zarobljena. Srušio je janje na zemlju, uzeo nož i čovjek koji je čekao ispred toaleta vidio je samo kako se crvena krv razlijeva po zemlji uz tužan zvuk janjeta koje je mrdalo nogama pokušavajući da se izvuče. Još je jedan auto, još je neko upravo stigao na svježu janjetinu.
Čovjek ispred toaleta se okrenuo, otišao do svog stola i rekao ženi da idu. Brzo su izašli, sjeli u auto i brzinom od sto deset kilometara na sat pobjegli. Taj čovjek više nikad nije jeo meso od janjeta.
www.restoranuplamenu.net
www.molotovljevkoktel.com
Generalna |
Permalink |
Komentari (1) |
Trekbekovi (0)
Šta ćete jesti danas?
mladiluk | 01 Maj, 2007 10:47
Parkirao je ispred restorana, pazeći da ne stane na put koji je vodio u veliko dvoriše iza restorana. Iz tog dvorišta je upravo nailazio auto koji je vukao praznu prikolicu ograđenu metalnim rešetkama. Taj je auto išao po krumpir i luk, a rešetke su služile za to da povrće ne pobjegne. Ili je išao po janje? Ne znam tačno. Zaustavio se čovjek pored metalnog ražnja zatvorenog sa tri strane na kome se okretalo janje nabodeno na ražanj. Jedan dio ražnja izlazio je kroz njegov analni otvor, drugi kroz širom otvorena usta iz kojih je virio jezik. Oči su janjetu bile širom otvorene, ali janje nije vidjelo čovjeka i njegovu ženu, samo se neprekidno okretalo u krug pored žara uz pomoć malog elektromotora.
Sjeli su čovjek i žena unutra, uz prozor. Došao je konobar u bijeloj košulji i primio porudžbinu, kilogram mesa od janjeta i bijelo vino. I sve što ide uz to. Konobar je rekao da ništa ne brinu jer je njihova janjetina topla, a i mlada jer su janjci odvojeni od svojih majki kako bi njihovo meso bilo što sočnije, a dodao je i da se janje koje će jesti hranilo samo mlijekom i da će gosti uživati u hrani. Otišao je, a žena se uozbiljila. Kroz njenu je glavu prošla slika dojenja njene djece. Sjetila se kako dijete, kao mala životinja, sisa sisu i izvlači mlijeko iz nje namještajući se zatvorenih očiju. Baš kao i male mačke. Baš kao i mali psi. Baš kao i malo janje. Pobjegla je od tih misli.
Konobar je bio zaista brz. Donio je hleb, sol, luk, vino, očekivalo se meso i sve što ide uz to. Čovjek je, da bi na miru jeo, odlučio da ode u toalet da opere ruke. Toalet je bio u zadnjem dijelu restorana, u pozadini. Kad je stigao tamo, morao je sačekati jer je jedna kabina bila zauzeta, a u drugoj je čistačica otčepljivala WC šolju pa ga je zamolila da se strpi. Čovjek je rekao da nema problema i stao uz prozor koji je bio odškrinut. Začuo je glasove iza svojih leđa. Osvrnuo se. Jedan čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima u kojima se vidjelo nekakvo zlo stajao je ispred nekog obora omeđenog drvenom ogradom. Pored metalnih vratašaca bila je obješena bijela koža niz koju je klizilo nekoliko kapi soka od višanja, ili krvi, nije vidio jasno, ali bilo je crveno. Onda je taj čovjek u prljavoj odjeći i sa krvavim očima ušao unutra, u ruci je držao nož, nož je bio velik i oštrica se vidjela izdaleka. U oboru je stajalo nekoliko bijelih životinja. Prišao je jednoj ovci pored koje je stajalo janje. Ovca je uzmakla prema uglu, janje ju je slijedilo sakrivajući se iza nje. Onaj čovjek u prljavoj odjeći je odložio nož i krenuo prema janjetu. Uhvatio ga je i ponio prema izlazu. Ovca je krenula za njim. Čovjek u prljavoj odjeći ju je odgurnuo nogom, ona je zastala, a onda opet krenula za janjetom uz jasan meket. Oglasilo se i janje. Čovjek u prljavoj odjeći je izašao, zatvorio vrata i ovca je ostala zarobljena. Srušio je janje na zemlju, uzeo nož i čovjek koji je čekao ispred toaleta vidio je samo kako se crvena krv razlijeva po zemlji uz tužan zvuk janjeta koje je mrdalo nogama pokušavajući da se izvuče. Još je jedan auto, još je neko upravo stigao na svježu janjetinu.
Čovjek ispred toaleta se okrenuo, otišao do svog stola i rekao ženi da idu. Brzo su izašli, sjeli u auto i brzinom od sto deset kilometara na sat pobjegli. Taj čovjek više nikad nije jeo meso od janjeta.
www.restoranuplamenu.net
www.molotovljevkoktel.com
Generalna |
Permalink |
Komentari (3) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Maj 2007 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||