Mladi luk

Jebemti, kakav koncert!

mladiluk | 29 Novembar, 2006 21:21

Umjesto Crvenokose, ravnotežu sa desne strane auta održavao je crnokosi Bryan van Baturan. sjedio je iza Šustera. Jednom ću ja pričati, kad Bryan snimi sedmi album, kako sam upravo ja vozio Bryana na prvi koncert van Novog Sada, a isto tako će Bryan pričati kako sam ja njega vozio, kad mi izađe sedmi roman i rasproda se čitav tiraž u prvih nekoliko dana (a neću pisati iz zatvora).

Magla je bila gusta, ali sam imao izvanrednu posadu suvozača koju je predvodio Bobi.
"Stari, samo prati crvena svjetla. Zafifteri se za njega i ne puštaj", rekao je on čim smo izbili na autoput. Poslušao sam ga.
"Jebemti, ovo je kao da nas ovaj ispred vuče dok smo mi za njega prikačeni nekom nevidljivom sajlom. Brzinu sam, slušajući Bobijeve savjete, prilagođavao uslovima. Bobi je bio iskusan u tome jer je vozački ispit polagao vozeći ulicama prekrivenim maglom. I položio je ispit te maglovite 1995.
Onda sam vidio znak na cesti koji je upozoravao da pripazim jer ima divljih životinja na cesti. I, nisu prošle ni dvije minute, a ispred nas je prošao sob sjeverni, a iza njega još dva soba. Malo dalje, naišli smo na losa koji je pasao travu uz put.

Bryan se preslušavao sjedeći na zadnjem sjedištu ponavljajući tekstove u sebi. Bobi je pažljivo gledao kuda vozim.
"Uključi maglenke", rekao je, a onda mi je rekao i gdje se uključuju, da bi mi potom objasnio šta su maglenke i ko ih je izmislio. Nikad nisam tako lako vozio kao sinoć. Samo sam držao volan u rukama i nogu na gasu, sve je ostalo obavljao Bobi. E, tako je to kad imate dobrog savjetnika. Pored puta smo vidjeli jednu ralicu koja je čistila snijeg, ali snijega nije bilo pa je ralica samo stajala, a vozač je sjedio u kabini i pušio cigaretu čekajući da snijeg padne pa da ugasi cigaretu, zasuče rukave, ubaci u prvu i počisti put. Malo dalje je bio jedan kamion što je skupljao maglu. Bio je tu i drugi kamion koji je maglu prevozio nekud.
"Šta misliš kako je gusta magla tamo gdje je odvoze, tamo se ništa ne vidi", govorio sam Šusteru, a Bryan je podsjetio da je magla tamo kao 88. protiv Milana (drage djevojke, nije u pitanju nikakav momak nego fudbalski klub). Još je dodao da ptice idu pješke kolika je magla, podsjetivši se Top-liste nadrealista.

Za osamdeset minuta stigli smo u Beograd. Da nije bilo Bobija, stigao bih u Niš. Kroz Ulicu Kneza Miloša sam se dobro snalazio dijelom zbog toga što godinama unazad pijem "Knjaza Miloša", a dijelom zato što sam tuda nekoliko puta prolazio kad sam išao na dogovore sa onim budalama iz izdavačke kuće, a i sa distributerima. A i kad sam išao na koncerte.
"Je l' znaš gdje je Obilićev venac?", pitao je Bobi namjeravajući da auto tamo parkiramo.
"Ne znam", odgovorio sam dok se iz svih šesnaest zvučnika čuo Velvet Revolver. Nakon 120 metara, Bobi je postavio novo pitanje.
"Stari, je l' znaš gdje je Obilićev venac?"
"Ne znam."
Velvet Revolver nije stigao ni do refrena iste pjesme, a Bobi je, naslonjen na dva prednja sjedišta uputio novo pitanje:
"Daj reci, je l' znaš gdje je Obilićev venac?"
"Ne znam, (cyber)keve mi", odgovorio sam. Ubrzo me pitao da li možda znam gdje je Obilićev venac, a vrlo brzo sam opet čuo Bobijev ozbiljni i zabrinuti glas.
"Bilo bi dobro da odemo na Obilićev venac da parkiramo. Je l' znaš gdje je to?"
"Ne znam gdje je Obilićev, ali znam gdje je Iriški venac, ali ne bih tamo htio parkirati, moraćemo puno pješačiti."
"A-ha-haaa-haaaa, a-ha-haaa, haaaa", začuo se promukli smijeh rok zvijezde iz jugoistočnog dijela auta. Bobi je gledao nekud ispred auta i pitao me odjednom:
"Je l' stvarno ne znaš gdje je Obilićev venac?"
"E, znam, ali sam se šalio da ne znam kad si me to pitao prvih pet puta."
"A-ha-haaa-haaaa, a-ha-haaa, haaaa", smijao se Van Baturan, Holanđanin po nacionalnosti.
"Dobro, pitam, otkud znam, zato te i pitam je l' znaš gdje je Obilićev venac...", rekao je Bobi kad je ispred auta izašao neki stari dečko od sedamdeset godina. Zaobišao sam ga, a Bobi je dreknuo:
"Kud gledaš, jebem te u usta!", ali stari to ne bi čuo ni da je prozor bio otvoren.
"Šta psuješ dedu, Bobi? Šta da tvoj tata prelazi ulicu i neko ga psuje?"
"Ja bi' i svog tatu opsovao da tako prelazi ulicu, jebem ga u usta."

Slučajno, našli smo jednu garažu i parkirali. Krenuli smo u Blue Moon Underground. Javio se basista grupe i rekao da će sad stići, da je upravo prošao Inđiju. Spustili smo se u klub, pogledali ga, a onda otišli razgledati grad. Bryan je ostao.
Prošetali smo, vidjeli 4-6 lijepih Beograđanki, a Šuster je rekao da ih je bilo 7+. Zatim je Bobi rekao da odemo nekud nešto pojesti, popiti, po...
Izabrali smo najprije hranu, a onda piće. Ubrzo smo se smjestili u kafanu na čijem je cjenovniku pića u uglu pisalo Srpska reč, na ćirilici. Jebemti, učio sam ćirilicu prije dvadeset i jednu godinu i još se sjećam!
Ljubazni konobar nam je tri puta donosio piće, ukupno šest piva, dva vina i jednog "Knjaza Miloša".

Kad smo se vratili, neki bend je već svirao, valjda je to bila predgrupa. Bili su dosadni. Onda su neki recitovali neke pjesme, to je predstavljalo neko pjesničko veče. Neka cura je došla u udaljeni dio prostorije gdje smo sjedili i zamolila nas da budemo tiši.
"Nema problema, bejbe", Šuster je rekao i obećao da će biti tišina osim kad aplaudiramo ako budemo oduševljeni poezijom jer će ti aplauzi tada biti gromoglasni. I tako je i bilo.
Onda su se pojavili blogeri Natuljica, S Super i Adrian, bez male Maje.
Kler je počeo svirati oko 23:30. Zvuk je bio dobar, a ostalo, kao što sam već rekao, ne vrijedi opisivati jer da se muzika i pjesma može opisati onda ne bi postojala, ionako su olovke i tastatura jeftiniji od gitara i pojačala.

Odlučili su se za manje poznate pjesme na početku. Ljudi su aplaudirali, a u toku koncerta je stigla i mala Maja. Hm, mlado i lijepo lice, osmijeh na istom mjestu, kratka suknja (nimalo vulgarna nego vrlo pristojna), čizme... To je mala Maja. Upoznali smo se, a onda je krenula nova pjesma i nismo se čuli. Čekali smo da koncert završi. A pred kraj Kler je došao do ubjedljive pobjede. Vjetar u kosi i Bryanovo izvanredno otpjevano ...mi nismo koraci istih ulica... Najemotivniji trenutak tokom nastupa. Onda Ime Anđela i za kraj Rachel, najbolja srpska pjesma snimljena od pada Ivana Markovića. I, kad je pjesma završena, nastao je muk. Bend nije znao šta da radi, publika kako da reaguje. To je trajalo jednu dugu sekundu, potpuna tišina. Impresioniran izvođenjem moje omiljene pjesme, nekako je spontano i dovoljno glasno iz mene izašlo: "Jebemti, kakav koncert!" Ljudi su se nasmijali, Kler isto. Ali bisa nije bilo.

Ubrzo smo se spremili, pozdravili sa Beograđanima i krenuli u Novi Sad.
"Samo zefifteri iza autobusa i piči iza njega. Tako možeš do Budimpešte, on jede maglu", pomagao je Bobi dok je pio drugo od dva piva koliko je kupio na jednoj benzinskoj pumpi na kojoj sam ja kupio euro dizel. Šuster je u blizini Stare Pazove izuven ispružio noge.
"Gledaj ovoga, kao Turčin iz Njemačke, kao da putujemo iz Frankfurta u Ankaru. Izuo se, jede leblebiju i ide kući", prokomentarisao je Van Baturan kad je to vidio. Ja sam pustio Ramonese i moju omiljenu Merry Christmas (I Don't Want To Fight Tonight), a onda još jednu omiljenu My-My Kind Of Girl.
"Stari, vozi lijevom stranom. Samo lijevom stranom. Čuješ, stari, vozi lijevom stranom."
"Pa vozim, Bobi, jebote, ovo je lijevo."
"Znam, stari, nemoj se ljutiti, samo kažem. Ima kamiona koji neosvjetljeni stoje u desnoj traci, kamiondžije jebu kurve ili spavaju i onda se ti možeš zabiti u njih, u kamion. Vozi lijevom stranom, stari."
Kod Inđije, Šuster je već spavao, Bryan je bio sve budniji, a Bobi jednako oprezan. U blizini grada, dobili smo nove informacije:
"Gledaj ovih, rade samo noću, azotara. Zagađuje cijeli Novi Sad, samo noću rade, cijeli grad zagađuje".
Vozio sam po magli kao da se nalazim između Urana i Neptuna, samo ponekad su se ukazivala svjetla rijetkih vozača vanzemaljaca.
"Azotara, radi samo noću, samo otrov ispuštaju. Zagađuju čitav grad, cijeli Novi Sad, azotara. A samo noću rade."
Onda smo između skretanja za Novi Sad i Zrenjanin izabrali veći grad, nekako smo se u toj magli uspjeli snaći. Bobi mi je savjetovao gdje da skrenem, a onda još rekao kako azotara zagađuje cijeli grad i da radi samo noću, a da su to teški otrovi, teški otrovi. I rekao je da smrdi, jako smrdi jer to su teški otrovi, otrovi iz azotare, po noći posebno smrdi jer azotara onda radi, po noći.
Kad sam stao ispred semafora na Bulevaru oslobođenja, Bobi se, dok je trajalo crveno, pozdravio sa Bryanom, pružio mu ruku i poljubio ga tri puta kao da mu čestita slavu, a onda se svjetlo promijenilo i zasvijetlilo je ono ispod crvenog pa je Bobi brže-bolje Šusteru lupio jednu čvrgu, a mene potapšao po ramenu i odjurio van. Šustera sam odvezao u Kamenicu, a magla je gore bila gušća nego ikad i meni je sad postalo još jasnije zašto se ja u tom naselju nikad nisam snašao. Bryana sam ostavio na Detelinari na kojoj, čudićete se, gotovo da i nema djeteline. A ni deteline. Samo beton i zgrade. I jedna cura sa plavim očima, ako još stanuje tamo. Koliko često spominjem plavooke, ispašće da osamdeset posto cura ima plave oči. E, nema. Da, tu je i jedan moj prijatelj živio, u blizini, a on je sad spavao ili je možda pio pred spavanje. Bryan mi se zahvalio, uzeo gitaru, vratio mi moj crni kabel i otišao u pekaru da kupi dvije kifle, zemičku i jogurt od novca zarađenog u Beogradu.

Ja sam napravio još jedan krug oko Novog naselja slušajući Merry Christmas po nekoliko puta vraćajući onaj dio na početku, i My-My Kind Of Girl. Onda sam smjestio auto između komšijinog juga i auta koji je vozio tata od Crvenokose, ušao u stan, uključio liniju i tiho pustio My-My Kind Of Girl...