Mladi luk

Dželat

mladiluk | 20 Mart, 2012 12:14

Danas je dželat koji već dugo radi na izvršenju smrtne kazne imao dosta posla. Uvijek je tako ponedjeljkom. Stižu osuđenici iz više zatvora da se izvrši presuda. Prošao je kroz čekaonicu u kojoj su budući leševi mirno sjedili, pristojno ih pozdravio sa “dobar dan”, a onda je nestao u garderobi gdje je obukao čistu uniformu. Zatim je sjeo i doručkovao, razmišljajući o životu. Nazvao je čovjeka kome je još prije dvadeset dana ostavio sjekiru da mu je nabrusi, ali se ovaj nije javio.

- Je l’ da počnem prozivati? – pitao je njegov pomoćnik koga nije volio misleći da nema potrebe za njim, i da bi mu plata bila veća kad bi sam prozivao kažnjene. Ionako su tu bili policajci, mogli su i oni. Ali postojala su pravila i on na njih nije mogao utjecati. Pogledao je na sat, čudeći se što doktor i pop kasne, pa ne može početi s poslom. Izvadio je cigaretu ne obazirući se na upozorenje o zabrani pušenja, pa je stavio u usta. Upaljač nije htio upaliti te je izašao u hodnik i pitao ima li ko vatre. U čekaonici su se već tiskali i brojni novinari koji su željeli senzacionalnu i krvavu naslovnu stranu svojih listova, i velik tiraž.

- Evo ti, uzmi upaljač – rekao je jedan od osuđenih.
– Hvala – rekao je dželat i vratio mu.
– Ne treba, uzmi ga. Vratićeš mi sutra.
– Haha, ova ti je dobra – osmjehuno se pa ga prijateljski potapšao po ramenu i vratio se da provjeri spisak osuđenih.

Po posljednjim željama osuđenika, on je danas na različite načine izvršavao svoj posao od koga živi i hrani svoju porodicu, ženu i troje djece. Neke je streljao, dvojicu je objesio, jednome je presudio električnom stolicom, jednom starijem dečku ubrizgao smrtonosnu injekciju, a jednom tradicionalisti je odsjekao glavu oštrom sjekirom, jer je osuđenik odbio giljotinu, smatrajući da to nije u duhu našeg naroda. Između izvršenja smrtnih presuda čitao je novine i čudio se kako mnogo kriminala ima, koliko se nasilje raširilo i kuda to svijet ide.

U 16 sati je sve bilo gotovo i on je krenuo kući. Svratio je u dućan da kupi kruh i sredstvo za otklanjanje mrlja, jer su mu na nogavicama najnovije uniforme ostali tragovi krvi. Došao je kući, oprao ruke u dvije vode, sve do lakata, a onda se presvukao i sjeo za stol da ruča. U čorbi koju je žena spremila plivale su kuvane pileće glave. To ga je navelo da razmisli o ponudi koju je imao, i gdje se više radilo, ali je plata bila redovnija. Naime, iz obližnje klaonice dobio je ponudu da se zaposli kao glavni mesar, s obzirom na njegovo iskustvo u ratu, ali i na gubilištu.

Zatim je odmorio gledajući emisiju “Skoro sasvim prirodno”.

- Super je ovaj voditelj, isti ja. Obožavam ga, to mi je omiljena emisija – rekao je više za sebe, pa iščeprkao nešto žuto iz uha što ga je zaškakljalo.

A naveče su stigli i gosti, a za posluženje je bilo mlado pečeno janje.

- I, kako je na poslu? – pitao ga je kum, inače advokat.

- Radi se, nije loše – odgovorio je, i otvorio dva piva.

Bilo je to veselo veče, puno smijeha i veselja. A u komšiluku je istovrmeno izvršeno teško krivično djelo. Kako stvari stoje, biće posla.