Mladi luk

Tko pjeva o Marini, zlo ne misli

mladiluk | 21 Decembar, 2011 15:34

Neke ljude ništa ne može izbaciti iz takta kao nepravda. Moglo bi se reći da sam i ja jedan od njih. S radija se čulo vrlo jasno kako pjeva o Marini. Najprije me iznenadilo, a onda mi je sve više išlo na živce to što čujem. Zapomagao je kako ne može bez nje, prizivao je Boga da mu pomogne i da ga spasi, kao da Bog nema drugog posla. Imala je oči boje Dunava, rekao je, što nije bilo jasno jer Dunav ima više boja, zavisi otkud ga gledaš i kakvo je vrijeme vani. Može biti da su to plave oči, vrlo je realno da su smeđe, a nije nemoguće ni da su žute. E, tu sam se iznervirao preko mjere i uzeo sam telefon. Brzo sam našao njegov broj.

- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.

I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.

Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.

- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična  Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.

I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.

Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.

- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš  kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.

Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.

- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.

Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.

I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.

I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.

Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.

Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.

Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.

Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.

Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.

Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.

Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.

- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.

Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.

Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon  jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.

O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.

Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.

- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena.  Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.

Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.

- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.

Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.

Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.

Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.

- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.

Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.

Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.

- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.

Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.

- Ne mogu ti reći, a  ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.

Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.

- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.

Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.

Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.

- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.

Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.

Šaban Šaulić mi je govorio ovako:

- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.

Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.

- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.

I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.

Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.

Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.

- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:

- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.

Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.

- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.

Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.

Marina, Marina, Marina…

Generalna | Permalink | Komentari (8) | Trekbekovi (0)

Sutra

mladiluk | 01 Decembar, 2011 16:45

 
Imao sam plan za danas, ali sam odustao neposredno nakon buđenja i ustajanja iz kreveta. Naime, ustao sam nešto kasnije nego što sam planirao. Umjesto u pola osam, probudio sam se u podne. To nije bilo u skladu s planom napravljenim prethodne večeri. A počinjati plan u podne bilo je besmisleno pa sam riješio da neradno provedem narednih četrnaest sati, a da sljedećeg dana sasvim ozbiljno započnem promjene i postanem novi čovjek, ostavljajući starog sebe u prošlosti.

Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko dana, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti. I nešto stvarno značajno - prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.

Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem - neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, i to do one udaljenije kladionice. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Mogla bi kiša, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.

Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam. A mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja. 

Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u dućan odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.

Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.

I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.

* * * * * 

Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava moj put da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.

Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom - odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću. 

Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.

Generalna | Permalink | Komentari (7) | Trekbekovi (0)

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb