Mladi luk

Kad smo već u velikom gradu, odlučili smo otići i na sladoled Madžarević i ja. Tako velik grad pored specijalno zanimljivh cura mora nuditi i specijalno zanimljiv sladoled, rekao bi neko mudriji od nas dvojice da je u tom trenutku bio s nama. A budući da nije bilo nikog, morali smo takav zaključak donijeti sami.

- Je l’ nije rano za sladoled, ipak je zima? – upitao sam vozača.

- Nikad ne ostavljaj za ljeto ono što možeš uraditi danas – odgovorio je, pa izabrao jedan s prošlogodišnjim višnjama jer ovogodišnjih još nije bilo.

Pogledao sam one primamljive čokoladne. Obično bih rekao čokolada, čokolada, čokolada, i tako 12 puta. Neko bi rekao dvanaest čokolada, ili čokolade koliko stane i umočite ga i prelite ga malo sad čokoladnim preljevom. Međutim, ja nisam znao koliko ću.

- Uzmi sladoled od đumbira, probaj – rekla je prodavačica.

- A zašto mislite da i sam neću uzeti baš taj?

- Zato jer imaš klasičnu čokoladnu facu i bojiš se probati druge ukuse.

- Da. Ako ne probam đumbir kako ću znati da nije bolji kad nisam probao – odgovorio sam joj jer mi je glas u glavi koji se baš tada javio rekao da je vrijeme da probam sladoled od đumbira.

- Oki doki - kaže ona meni beogradskim naglaskom i doda kako ne zna ko me to nagovorio da probam taj neobični korjen i otkud mi taj glas u glavi. Upitala me da li bi uzeo i sladoled od luka, da mi je kojim slučajem glas u glavi to rekao.

- Da, ali sam ako je luk vlašac u pitanju, jer ostale vrste luka su za sladoled beskorisne.

Madžarević je usput poslao i 442 razglednice svojim poznanicima i prijateljima jer nije imao Facebook, a njih je jako zanimalo gdje se on kreće i gdje je bio, rekao mi je kad smo krenuli prema autu.

- Jesi li im rekao da si bio i u Novom Beogradu? To je važno – pitao sam ga, a iza leđa sam čuo negodovanje nekoliko čitalaca i čitateljki.

- Novi Beograd, samo Novi Beograd, opet Novi Beograd. A kad ćemo na red stići mi Voždovčani, Mirijevčani, Karaburmaši, Čukaričani i Zvezdarci? U svakoj priči o Beogradu Novi Beograd, samo Novi Beograd, kao da je tupavi reper.

- Vozio bih te ja u Otavu po gradskoj tarifi, samo da taj most naprave preko oceana. Ali napraviće ga prije nego ovi naši stručnjaci autoput. Dobro, nije lako napraviti autoput po ravnom, ne moraš ravnati i bušiti tunele, postavljati vijadukte, muka je to kad imaš ravnicu na kojoj treba put stvoriti – govorio je taksista.

Kad je vidio putokaz za Zagreb onda je predložio da idemo kod Žnidaršića na jedan gemišt, ali sam ja rekao da ne znam da li gemišt ide poslije sladoleda, te smo od te ideje odustali. Samo smo svratili kod onog njegovog rođaka iz Stare Pazove da mu se javimo, da ne zamjeri što smo tuda prolazili, a nismo se javili. Tu sam se sjetio da sam zaboravio kupiti kacigu u Beogradu. Šta se može, nisam ja Commodore 128 s disketnom jedinicom pa da sve pamtim.

- Gle, reći ću ti nešto... - rekao je kad me dovezao u grad. - Lijepa je ona cura je l’ da? Beograđanka. Ali, slušaj me, jer ja sam znao šta je sinus a šta kosinus pa čak i tangens kad si se ti rodio i ja to zovem iskustvom. Najljepši grad je, imaj to uvijek na umu, Kikinda. I nemoj to zaboraviti, neka te to saznanje vodi u budućnosti.

- Stvarno tako misliš?

- Prijatelju, jesam li te ja ikad slagao?

I čim sam izašao iz taksija tu su se našli Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal i istim taksijem krenuli za Beograd po bob. A jedan koji se tu slučajno zatekao jer nije znao gdje bi se drugdje mogao zateći, a negdje je morao jer takav je život, nije moguće nigdje ne biti. Pitao me gdje je željeznička stanica.

- Novosadska ili neka druga željeznička stanica? Jer možda me pitaš za neku drugu, a ne bih da ti kažem pogrešno pa da ti se zamjerim za cijeli život zbog toga, iako bi u pitanju bio nesporazum.

- Novosadska, a s te ću stići do željene sjedeći u kupeu, do prozora.

I ja sam mu rekao. I ne samo da sam mu rekao već sam mu i ponovio, pa i rukom pokazao smjer u kojem je. On je pojasnio da ide čekati tamo vlak za Kikindu. Rekao sam mu da će se načekati jer te linije nema, bar ne iz Novog Sada. Bar ne ove godine, ili čak u ovom desetljeću, a kojim se tempom ovdje radi ni u ovom stoljeću. Ali on mi je ljubazno odgovorio da ima vremena i da za njega to nije problem, te da ga takva sitnica neće omesto od njegove namjere da ipak stigne vlakom u taj grad.

Rukovali smo se po starom običaju jednog naroda s Balkana, a onda je svako pošao na svoju stranu. Na jednom zidu jedan je držao sprej u ruci i mislio sam da će napisati navijački grafit pa sam već spremio telefon da zovem specijalce. A mali je napisao svaku noć te sanjam i totalno sam lud, stih moje omiljeni grupe istočno od zapadnih granica Islanda. A onda me upitao gdje je najbliža stanica policije da se prijavi zbog pisanja i da plati kaznu za takvu izjavu ljubavi.

* * * * *

Veče pred polazak uočio sam muvu u stanu. Letjela je cijeli dan, sigurno se umorila. Prije spavanja sam odrezao šnjitu kruha, namazao je pekmezom i stavio joj na stol. Da ima ako bude gladna. A drugo jutro me nazvao prijatelj s početka priče, onaj što mi je obećao Željku.

- Imam prijatelja koji te za litru rakije, ali samo dobre, nemoj mu podvaljivati neka sranja, prebaci u prošlost ako hoćeš.

- A u budućnost za dvije litre rakije?

- Ne, to još nija savladao. Može u prošlost. Kud bi ti?

- Ja bih u 2007.

- Zašto u 2007. kad može i u 1989. pa da popraviš više?

- Pa ja sam skroman, zato, ne želim tražiti previše.

- Griješiš! Imaš šansu a ti si skroman, to te jebe moj prijatelju. Ako ti se otvori šansa, onda je iskoristi. Zato ništa od ovoga, skeptik si i ni sam ne znaš šta hoćeš. Ja idem, a tebi sretan put u Kanadu - rekao je taj neliječeni alkoholičar i polaznik kursa privikavanja na alkohol jer mu to donosi zadovoljstvo, a ujedno i pripadnik plemena Komanči. Kad sam ga pitao otkud to da je on Indijanac, on je rekao da se tako upisao u popisu stanovništva jer su baš došli onoga dana kad je on gledao kaubojski film s Komančima u kojem je navijao za Indijance. Dodao je da ima pravo na to više nego što neko ima pravo tvrditi da je bolji od drugih samo zato što je rođen na jednom, a taj drugi na nekom drugom mjestu.

Iste večeri mi se na vratima pojavio i dvojnik. Ali ne telefonski dvojnik nego moj dvojnik, pravi pravcati dvojnik. Kao neki rezervni ja. Ušao je unutra kao da je stan njegov.

- Je l’ imaš šta za jesti? – pitao je.

- Šta bi htio? Šta voliš?

- Haha, šta volim? Pa kao da ne znaš šta volim. Isto što i ti.

Kad je završio s večerom, rekao je kratko:

- Nemam vremena za duge priče. Znam da ideš u Kanadu, a i ja se vraćam u svoju dimenziju. Slušaj, ne budi budala, to sam htio da ti kažem. Je l’ misliš da bi Darko Pančev bio najveći centarfor svih vremena da je bio neko drugi, a ne Darko Pančev? Ne bi. Zato to imaj na umu.

* * * * *

Na brodu za Kanadu otišao sam do kapetana i rekao mu ovako:

- Šefe, pazi na sante leda.

- Bez brige.

- Je l' ne moram brinuti?

- Ne, paziću.

- Znaš, nema ovdje Kate Winslet na brodu pa je šteta da se smrznem u vodi bez povoda.

- Razumijem te. I ja tako mislim.

U Kanadi sam razmišljao je li me podmlađeni prijatelj koji mi je obećao Željku zavitlavao. Jer nešto se čudno s njim događalo posljednjih dana. Nije ga bilo u gradu, a kad smo se našli kod njega na partiji šnapsa, on je izgledao bar dvanaest godina mlađe, kao da je iz onog perioda kad smo, vraćajući se pješke baš iz Kikinde jer smo zakasnili na zadnji autobus, a nije nam se čekao prvi jutarnji, sreli curu frčkaste kose koja mi je odmah privukla pažnju.

- Šta je, šta se čudiš?

- Jebote, izgledaš bar 12 godina mlađe. Kao da igram šnaps protiv onoga tebe iz 1999.

- Šta se čudiš?

- Pa je l' to nije za čuđenje?

- Bio sam u Sokobanji.

- Pa šta, i ja sam bio u Vrnjačkoj Banji jednom.

- Sokobanja - Sokograd, dođeš star - odeš mlad. Tako sam i ja. Otišao sam tamo sa 33 godine, vratio se sa 21. Sve je jasno. Bio je i Zirojević, i on se podmladio i žena ga je nagradila tako što mu je dozvolila da opet pije, ali samo datumima koji su djeljivi sa brojem 31, a pri tome su u parnom mjesecu neparne godine.

Ubrzo sam se našao u Otavi. Tamo sam kupio šal, rukavice i kacigu, sve u crvenoj boji. Bio sam klasični navijač Otave. Pitao sam se hoću li vidjeti nekog poznatog tamo, među milion Otavljanja. Nekoga od malobrojnih kanadskih poznanika. Možda Bojanu što nosi naočale i koju sam upoznao na susretu ljudi rođenih u godini zmaja. Ili čak Avril Lavigne.

U dvorani je bilo sve puno, a ja sam imao odličnu poziciju. U prvoj trećini pak sam tu i tamo vidio. Ali sam znao da su naši dali gol kad su se počeli veseliti. To je bio znak da su Javorovi listovi poklekli. Između dvije trećine svi su se navijači okenuli prema meni i počeli mi aplaudirati. Ja sam ustao i mahao im, a oni su aplaudirali. Kad sam ja sjeo, oni nisu prekinuli aplaudirati. Opet sam ustao i odmahnuo opet, mahao sam šalom u desnoj ruci, vriskao i zahvaljivao im. Oni su pljeskali. Osvrnuo sam se da pozdravim i one na tribinama iznad sebe. I tada sam vidio da je iza mene bila legenda kluba koji je radio isto što i ja, i da su njega pozdravljali. Ali i meni je bilo lijepo tih 45 sekundi dok sam mislio da je to meni u čast.
Igrom slučaja, ispred mene je sjedio jedan naš pravoslavni Srbin koji mi se obratio ovim riječima:

- Meni je do pre par godina nedostajalo nekoliko prednjih zuba, a tribina je jedino mesto gde se udobno osećas sa takvim nedostatkom. Imao sam osmeh koji uliva poštovanje.

A onda je, između druge i treće trećine, na praznu stolicu pored mene, umjesto navijača koji se iznervirao jer je bilo 2:2 pa je otišao kući, sjeo neko sa dugom frčkastom kosom. Pogledao sam je jednom, pa onda i drugi put. Kasnije sam više gledao nju nego utakmicu, i bilo mi je neugodno zbog toga, nisam htio da je uznemiravam, ili da joj bude suprotno od ugodnog. Ispostavilo se tačnim ono što su tvrdili stručnjaci za onostrano - ljudi imaju dvojnike za koje ne znaju.

A ovo je bila dvojnica Željke, iste one koju sam sreo u jesen 1999. prvi put i koja mi se iznenada vratila u misli prije odlaska u Kanadu. Štaviše, ona je znala i naš jezik, saznao sam to kad se javila na telefon. Da sam sklon pretjerivanju ja bih sad bez problema rekao da je bila ljepša od Branke Glasović, Ivane Jordan, Tatjane Jurić, Ane Štajdohar i Megan Fox, kako bih impresionirao čitaoce koji gledaju televiziju.

Htio sam joj se obratiti, ali sam se suzdržavao. Konačno, u jednom trenutku sam pogledao semafor, bilo je 2:3 za Torontance, i tri minute do kraja. Malo vremena za Senatore i izjednačenje, a još manje za mene. Senatori će imati šansu uskoro, a ja ko zna kad. Možda ne prije preseljenja ljudi na Mars. Upravo tada su, dok su mi se dlanovi znojili, Senatori izjednačili i osigurali produžetak. A ja sam se u trenu sjetio moga prijatelja koji je jednom, dok je za to bilo vrijeme, pobjegao iz škole jer je morao čitati lektiru za sljedeći dan. Tada se, nekoć davno, dok je on išao kući unatraške jer mu se tako svidjelo, zaustavio auto u kome je sjedilo poznato lice koje ga je poznatim glasom pitalo za pomoć, gdje se nalazi neki hotel. Prijatelj se iznenadio i zbunjeno uzviknuo:

- Vlado, jesi to ti?

- Jesam – odgovorio je Vlado Kalember, pjevač.

I povezao ga je do hotela, jer tada nije bilo navigacije, a i nije bilo onih koji su mislili da je svako ko se obrati maloljetniku pokvareni pedofil.

Tako sam se ja okrenuo i ponovio isto, samo sam umjesto Vladinog ubacio njeno ime. Ubrzo sam saznao kako se i ona mene sjeća iz vinskog podruma i kako me tamo više nikad nije vidjela nakon našg prvog susreta. A u Kanadi ostaje još neko vrijeme, dok sam ja njoj rekao da ostajem tu još jedan dan.

- Ne mogu vjerovati da sam te tu sreo, baš tu i baš tebe. Nigdje drugdje nego ovdje, a od toliko gradova u svijetu ja sam izabrao baš ovaj. I gle!

- A šta se čudiš što smo se sreli? Pa nije ovo Jupiter ili neka još veća planeta da je to čudno kad negdje naiđeš na nekog poznatog. Konačno, pa jedva četvrtina planete je pod kopnom.

- Čuda se događaju, kažu oni koji se čudima ne čude previše i koji ih smatraju tek nešto rjeđim, ali ipak uobičajenim pojavama.

Navijala je za Javorove listove, Maple Leafs kako ih zovu u tom dijelu Kanade. Rekla je da me vidjela s druge strane tribine i da se premjestila da vidi jesam li to ja. Saznao sam da se sjeća iz vinskog podruma kako sam imao majicu White Snake, i kako je zapazila da više nikad tamo nisam došao ponovo, a ni ona se nije tamo često pojavljivala. Nisam joj rekao da je majica bila s natpisom Aerosmith jer to nije bilo nešto što će promijeniti svijet na bolje.

Jedino lijepo čega se odande sjećam bila je baš ona, rekao sam hitro jer sam bio u poziciji đaka koji želi peticu posljednjeg dana škole. Davno smo se sreli u vinskom podrumu, a odande su me otjerali loše vino, cimbuljanje tamburaša i neki visoki s naočalama koji je stalno bio pored nje. Ni vino me nije toliko omamilo koliko ona sama. I vidjelo se da me ta opijenost držala tolike godine, pa i sad kao da je naglo isplivala. Neobjašnjivo je kako te jedan susret i miris može vratiti u prošlost. Tačnije u jesen 1999. godine i još neke iza.  Ošinuo me isti onaj vjetar kao te jeseni, i to iz istog pravca, nosio je miris najboljeg srpskog čipsa s paprikom.

Pored svega toga još nas je nešto spajalo. Igrali smo oboje jednu ratno-špijunsku igricu preko interneta. Ja sam znao da je ona negdje u Kanadi, i to je sve. Jer ona je, kao Marija u Otpisanima, radila za nas, iako su Kanađani mislili da radi za njih. I njeno je tajno ime bilo upravo Marija, ali bez J, da Kanađanima ne bi bila sumnjiva. Dakle, bila je Maria. I oboje smo se slatko nasmijali kad smo to saznali.

Svako ko je gledao američke filmove i serije sa sretnim završetkom može pretpostaviti kako je dalje sve išlo. A oni ostali koji te filmove nisu gledali morali bi hitno pogledati neki. O Harry i Sally, na primjer.

Otava je pobijedila u produžetku. Srećom, u nekim sportovima postoje produžeci ili pripetavanje. Jedan naš senator, koji je tokom utakmice imao pet prilika koje nije iskoristio jer je reagirao neodlučno i traljavo, zabio je s pola terena za pobjedu. Baš tada mi je stigla poruka kako je mobilna pretplatnica koju sam zvao nekoliko puta u prethodne dvije godine sad dostupna. Baš sad, prvi put nakon dvije godine.

- Ajde da proslavimo pobjedu, senatore – rekla mi je, a iz zvučnika dvorane koju smo namjeravali napustiti čuli su se dobro poznati stihovi praćeni zaglušujućim rifom:

Welcome to the party
It's only me and you
Tell the world to go away, babe
And I'll tell you what to do
Come over here and kiss me
I want to pull your hair
Turn out the lights and hold me
I want to touch you everywhere

Navukao sam svoju senatorsku kapu, obukao senatorsku jaknu, omotao senatorski šal, a senatorske rukavice gurnu u senatorski džep da bih mogao osjetiti njenu ruku dok smo išli kući. Ona je obukla svoju dugački crni kaput preko haljine sa javorovim listom na rukavu i krenuli smo iz dvorane. Pomislio sam već tada kako je iskustvo iz Otave dragocjenije od svih onih susreta na ulicama moga grada, uključujući i vožnju taksijem bar do Stare Pazove.

Šta se dalje zbivalo ja ne mogu reći jer ima ljudi koji misle da je sve što se napiše istina, pa bi u tom slučaju to bilo razotkrivanje sopstvene intime, a to vole na najružniji način zloupotrebiti upravo oni koji to rade. Zato je ovdje kraj priče.

Za one koji u svemu traže poruku, pa i u ovoj priči, evo je - nema hokeja dok voda ne zaledi.

Prošetao sam gradom. Naišao sam na još nekoliko prijatelja. Kao da sam maturant u školskom dvorištu pa su svi oko mene poznati. Bila je tu jedna Biljana koja je jako ličila na Maju iz priče Sudar u supermarketu, kao da se baš o njoj tu radi. Pa jedna Marija što nije podsjećala na tu Maju, pa samim tim ni na Biljanu, pa čak ni na curu iz Začarane kladionice, premda su već neki uložili novac kladeći se da je to baš ona. Zatim jedna liberalna Ksenija kojoj su bila smiješna Otvorena vrata i kad Milka Canić kaže dobro veče. Obrisala me iz liste Twitter prijatelja jer nisam liberalan kao ona i to me je jako pogodilo.

Ispred jednog izloga su zastali moj praprijatelj Goran i njegova ljupka žena. Lijep par, dobri ljudi, drže se za ruke. Doselio je iz Rijeke 1994. nakon što mu je tata dobio otkaz, a uz otkaz, da ne bude besposlen, i poziv za vojsku. A smijali su se kad je onaj pop pjevač pjevao Teška vremena, prijatelju moj, a bio je u pravu. I lijepu Sandru iz dućana sam vidio kako gura kolica, a u kolicima jednu bebu. Pozdravila me i osmjehnula se srdačnije nego na kasi kad sam kod nje kupovao parnim datumima „vranca“, a neparnim „ždrepca“. Tu je naišla i prelijepa Nataša, ali i jedna znatno važnija Lana o kojoj bi valjalo napisati pjesmu kad bih to znao, a tada bi ona bila moja muza. Bio je tu i moj profesor iz gimnazije, pa dvojica kolega, Zdravko golman i jedan Zujo. On se odmah pohvalio:

- Je l’ znaš da sam imao seks sa sedam svojih Facebook frendica i još sa dvije, ali su me one naknadno obrisale? I ni sa jednim Facebook prijateljom, da slučajno ne bude zabune.

Pozvao me da odemo na sok da mi ispriča kako je baš juče imao vatreni seks s nekom, ali ja nisam imao vremena. Bili su to posjećeni monolozi, jednom je nas 13 slušalo izvještaj.

Iza leđa je naišao Stešić što polaže matu keca od stoljeća sedmog, pa Miki što mi je po kiši jednom stao prepoznavši me i otklonio kvar na autu rekavši kako je on odličan majstor ali su čudna vremena pa sad mora raditi kao raznosač pica jer za automehaničara isto moraš biti upisan u stranku, i jedan koji me je zezao za učešće u protestima 96. a sad žuri na sastanak stranke na vlasti jer mu je sociolog, inače tamošnji šef, rekao da mu dođe iščeprkati ono smeće koje se skuplja među prstima na nogama. S njim je bio i jedan Đole Ulizica, obožavalac Đorđa Balaševića. Taj nikad piće nije u gradu platio, ali je volio popiti. I volio je jesti rinflajš nedjeljom, pravi evropski aristokrata. Imao je jaku namjeru i izraženu želju da plati turu nekad, ali je sporo izvlačio novčanik. Ipak, imao je sreće jer da je bio revolveraš lošije bi prošao zbog te sporosti.

Naišla je i jedna Ana oko koje smo se moji prijatelji i ja posvađali ne želeći je dijeliti. Jedno vrijeme smo bili bivši prijatelji, i to treba zabilježiti u knjigama istorije. Neka se to zna. Trajalo je to dok se nije udala za jednoga koga smo svi osim nje smatrali glupanom. Ali, pored toga što je bio glupan on je bio i naš ujedinitelj, jer nas je sve ponovo sprijateljio jer smo mu svi bili opozicija.

Za nju me vezala jedna krasna crtica iz svakodnevnog života. Naime, jedan je moj prijatelj otišao jedne večeri prije tri godine, dva mjeseca i jedan dan s njom u jedan mračni kafić i taj je sastanak djelovao intimno. Ranije je meni najavio da ima temperaturu tijela kao mačka i da to nije normalno za ljude jer ljudi ne predu, i da neće ići nikuda. Meni je sve to dojavio moj agent dok sam kod kuće gledao crtiće u boji na YouTubeu. Dvije godine kasnije sam iz čista mira, dok smo pričali o favoritima za osvajanje svjetskog prvenstva u bijatlonu, uzeo pepeljaru ispred njega i istresao mu je u krilo, a onda mu prolio pivo iz litarske krigle po glavi. Krasna scena za nešto više od dvadeset pet gledalaca. A on mi je rekao sasvim smireno:

- Znam tačno zašto si to napravio i zahvalan sam ti. Zaslužio sam ovo i duboko se izvinjavam što sam te izazvao i spreman sam na nova poniženja - a onda nam naručio novu turu.

Sreo sam i konobara iz omiljenog kafića u kojem više ne radi, ali se uvijek ispričamo. Zvali smo ga Mo. Naišao je i jedan Tonko što je svojevremeno igrao šah na slijepo. I sve to dok je pekao kestenje. Igrao je protiv cimera koji je u drugoj sobi čekao da isto to kestenje bude ispečeno. Sad je taj Tonko išao ulicom i igrao protiv nekog Ljube koji je isto tako sa slušalicama u ušima šetao nekom drugom ulicom u nekom drugom gradu, a obojica su pamtili poteze i samo me pozdravio kratko i rekao Ljubi pazi na topa, poješću ti ga. I onda se pitaju ljudi zašto propadaju proizvođači tabli i figura za šah. Pa eto zašto, zato što ovakvi nesmotreni pojedinci igraju šah bez table, iz glave, s virtuelnim figurama.

- Stari moj, to ti je kao virtualni seks. Kad ja ne mogu vodjeti njegovu facu kad mu uzmem figuru i kažem šah-mat, jebem ja to - rekao je jedan Dado, regionalni vicešampion u igrici Pero Ždero.

- A kud si ti krenuo, Dado? - pitao sam.

- Idem vratiti filmove u video klub. Posudio sam ih 1990. Evo, sad sam pogledao ovaj treći, super je. Šta misliš, hoću li platiti kaznu i koliko ona sad iznosi s obzirom da one dinare koje smo tada koristili više ne primaju? Iako ih ja imam, nije da nemam, evo - izgovorio je pa onda izvadio nekoliko hiljada njemačkih maraka i hiljadu dinara. Nosio je sva tri dijela Povratka u budućnost .

- Danas uzimam četvrti dio i planiram da ga do kraja godine i pogledam - rekao je.

- Nema četvrtog dijela, prijatelju.

- Kako nema?

- Pa lijepo, nisu ga snimili pa ga zato nema.

- Nisu snimili? Pa šta čekaju oni, koliko im treba vremena? – zbunjen je otišao.

A jedan je išao ulicom u majici na kojoj je pisalo Tap 011 i glasno pjevao JUL je pravi izbor i pravo rešenje, glasaj za pravdu, hrabrost i poštenje, glasaj za sebe..., a jedan mali što je trčkarao pored njega pjevao je prateće vokale glasaj, glasaj i on je imao majicu TV Pink i smiješnu frizuru sa šiškama.

- Pa kad oni mogu sad za DS pjevati, mogu i ja o JUL-u. Neki naučnici iz Njemačke pretpostavljaju da ima ljudi koji pamte nešto duže od kiselog krastavca druge klase, i u skladu s tim pretpostavljaju da takvih ljudi ima oko nas, onih koji se sjećaju unazad i koji čak tvrde da postoji odgovornost i osjećaj stida, što još nije dokazano. E, samo da ti kažem, čini mi se da me pašo truje. Bolje da se nisam ni ženio.

Sreo sam ukupno oko 33 svoja prijatelja. I svi oni bili su bijelci. Opravdano sam se zapitao jesam li ja rasista. Kako je moguće da od 33 čovjeka niti jedan nije crn, ili bar žuti Kinez iz provincije Guangdong. Srećom, baš tada, u pravom trenutku, naišla je Nataša Kandić i zalijepila mi šamarčinu preko desnog, a onda i preko lijevog obraza. S punim pravom.

Među tim ljudima nije bila Željka koju je spomenuo moj prijatelj Radoslav s licem Zorana. Nije je bilo od pretprošlih olimpijskih igara. A drugi su nailazili pazeći da se bar jednom pojave između zimske i ljetne olimpijade. Kao kad sam kupio 2 000 paketića za album „Mexico ’86“ da bih dobio doktora Sokratesa, ali nije izašao, dok je Altobeli, vulkanizer po zanimanju, bio čest. Moj prijatelj je dobio tri Altobelija, sva tri ista, u dva paketića, u jednom je bio dupli. Ali neke sličice ne možeš dobiti.

- Nemaš sreću - rekao bi profesor fizike iz gimnazije i zabilježio jedinicu, pa se glasno nasmijao.

- I sad ti zamisli - kaže moj prijatelj - odeš u neki veliki strani grad i ideš ulicama, ulaziš u kafiće i nikoga poznatog ne vidiš, niti tebe neko prepoznaje. A obraduješ se nekome kad te pita koliko je sati jer ga zanima koliko je, a nema sat ni mobilni telefon. I ti mu kažeš zato da bi on znao koliko je. I on se zahvali, a ti budeš sretan. Pa i ti počneš ispitivati ljude za ulice i za vrijeme da bi s nekim pričao na ulici. A oni se međusobno poznaju, kao oni dragi ljudi sa socijalnih mreža koji jedni drugima ostavljaju komentare. Pa izvadiš telefon iz džepa i javiš se prijatelju da se družite porukama jer je 6 000 km udaljen. A on ti ne odgovori jer pije sa svojim prijateljima i od glasnog smijeha nije čuo telefon. I ti izbrišeš njegov broj, za kaznu. I tada se sjetiš takozvanih jajara iz komšiluka u kom devedesete nikad nisu prošle, trenerkaša što voze 200 na sat i ne znaju složiti pola rečenice, a da dvaput ne kažu „brate“, pa si sretan što ih više nema oko tebe. I lijepo ti bude što su daleko od tebe.

Na Trgu slobode je bilo potpisivanje nekih peticija pa je tu bila jedna Aleksandra Jugović kojoj je politika bila zanimljiva. Bila je opterećena politikom kao da je 1999. godine, kao da nije starija i pametnija. Ona je bila borac za istinu o zločinima srpskih civila nad ustašama u drugom svjetskom ratu, u WWII, kako to kažu moderni Srbi.

- Kakvo je stanje u društvu, Aleksandra? - pitao sam kao da je to nešto zanimljivo, a ona se raspričala. Umjesto brate koristila je ok i Evropa. Na drugom kraju Trga bila je peticija podrške Kosovu, tamo se čulo brate, Kosovo i ok. Onda sam pored stavio tablu za prikupljanje pomoći stanovnicima Kosova. Niko nije ostavio ni dinara, baš kao što se ni dobrovoljci nisu potpisivali na susjednom štandu nego su ga zaobilazili, a to je bio štand na kome su skupljali dobrovoljce za budući rat i dijelili uniforme, a sve to ohrabreni podrškom planete Pluton kome je Srbija priznala status planete, nepravedno ukinut 2006. godine, pa su Plutonci podržali borbu Srbije za Kosovo, ali i Metohiju, baš kao i Oman i jedna od Gvineja, ona najutjecajnija i najnaprednija.

- Ajde, Mladene, potpiši se, idemo - rekao j neko jednom vatrenom nacionalisti koji je glasno skandirao uz podignuta tri prsta.

- Ne mogu brate, radim sutra, a i more sam uplatio. Drugi put. Kosovo je Srbija!

Malo dalje se potpisivala peticija  za uvođenje u škole tzv. gay odjeljenja, zatim peticija za odobravanje poligamije, za dominaciju ćirilice, za nezavisnost Baskije, Sjeverne Irske i Škotske, kao i uvođenje sjevernoirskog i škotskog jezika u škole, za nezavisni Kvebek i za uvođenje navijačkog imuniteta čvršćeg od poslaničkog. Srpski borci za slobodnu Škotsku sukobili su se sa Srbima naklonjenim ujedinjenju Kvebeka i Sjeverne Irske. Sve su telefonom Nokia snimili zagovornici neovisnog Tibeta i ucijenili aktere sukoba tražeći podršku za dodjeljivanje nezavisne strane Tibeta u atlasu svijeta za osnovnu školu u zamjenu za mir na YouTubeu. Ja sam potpisao samo onu za vraćanje serije Klinika Schwarzwald na televiziju, u popodnevnom i noćnom terminu.

Tu sam sreo opet Šantića, Škundrića, Šindolića i Šamšala, bili su zadovoljni.

- Po kacizi smo te prepoznali - rekli su mi.

- Sve smo sredili, ništa loše Basara nije mislio pa smo se nagodili. Šalio se Basara.

- Lijepo. A kuda idete sad?

- Idemo dalje. Zamisli, jednog malog osudili zbog krađe trešanja na osam mjeseci kućnog pritvora, dobio je i narukvicu oko noge. E, lijepa kaciga, je l’ ima i za mene takva? Je l’ grije? Još ja vidim da mi nešto fali danas, a ono gologlav - zezao me jedan od njih, a tada se jedan golub iznad njega sasvim slučajno uneredio pa se ovaj iznenada prestao smijati.

- Idemo po bob. Počinjemo s ovosezonskim treninzima. A nemamo bob, obilazimo radnje, ali nigdje nema. Razrgabili su, ne možeš naći niti jedan. Istina, našli smo jedan, ali to je bob trosjed pa nam ne odgovara, fali jedan sic. Šta ćeš, navala.

Bili su to najbolji novosadski bobaši. Iza njih su se pojavila moja četiri prijatelja Tatomirović, Tegeltija, Tešić i Teskeredžić, isto skloni bobu i kazali su kako traže bob u sportskim radnjama, ali nema zbog navale na bobove, nema niti jednog, svi su rasprodani osim jednog, ali trosjeda, i to žutog.

I onda sam sreo jednu Marinelu iz 2007. Prepoznao sam je, nije se promijenila za tri-četiri godine, bar izvana, premda se to isto nije moglo reći za moga nećaka koji je 2007. godine rođen i u ove tri godine je mnoge stvari naučio, a i zubi su mu narasli.

* * * * *

Zelenko je znao otići do vode u parku, stati u red iza djece i piti na izvoru. Pametan konj, ali nije se uspio mjeriti s nekim rasnim psima koji su imali strana imena i znali su nekoliko stranih jezika i množili su dvocifrene brojeve iz glave, a one trocifrene na papiru. Rasni vlasnici - rasne životinje. Poslao mi je SMS, ali nije znao praviti razmake među riječima. Ipak sam ga razumio, iako je i s pravopisom malo slabije stajao. Rekao je da će malo prošetati do štale u kojoj sam ga, na rubu grada, čuvao.

Da ne trošim đonove patika, jer sam vidio da je asfalt u dosta čvrstom stanju, odlučio sam se provozati taksijem do kuće, ili čak do Beograda zbog kacige.

Izabrao sam taksi po registraciji, pazeći da bude paran broj. Naišao sam na jedan NS 212 MM, i vidio poznatog takstistu Momčila Madžarevića, samozvanog svjetskog prvaka u vožnji automobila do 4 200 kubika u rikverc za omladince do 35 godina. Čitao je knjigu. Čak je i književnost završio samo zato što je volio čitati, ali nikada nije imao namjeru da radi u školi jer nije imao srca da đaku da ocjenu manju od petice.

- O, Momčilo Madžareviću, jesi li mu ga to dao po čitanju malo? Je l’ to čitaš povratak Filipa Latinovića?

- Ne, naprotiv, ništa od povratka. Neki dan sam išao u Beograd kupiti klizaljke za hokej jer kod nas nema. I iz Beograda sam vozio jednu djevojku veselih očiju koja je knjigu zaboravila u autu kad sam je ostavio na Trifkovom trgu, kod Laze Telečkog. I već je deset dana nema, a šteta je da knjiga bude nepročitana. Zamisli da si ti knjiga i da te niko ne pročita. Strašno bi to bilo.

- Kad ćeš pročitati tu knjigu, koliko ti još treba?

- Još jedan dan.

- Dobro. Kupio sam sudoku svesku pa idem riješavati ovdje u kafić do sutra, pa se vidimo.

- Kažem, još jedan dan jer sporo čitam. Pažljivo, zato još jedan dan. O svakoj rečenici razmislim. Ako zapneš oko broja 2 obavezno se javi, tu sam stručnjak kakvog svijet nije vidio još od Džingis-kana koji je, kad god bi s protivničkom stranom sklopio primirje, sjeo i riješavao sudoku. A ako ti je dugo čekati ti uzmi nekog kolegu koji zna put do Beograda. Evo, možeš ovoga, on ti ima dva fakulteta. Završio je Fabus i Megatrend, a sad studira na onom elitnom fakultetu pored benzinske pumpe u Karlovcima. Genije, kažem ti, jako je pametan. Dva fakulteta!

- Nemoj mene, u gužvi sam – rekao je taj kolega student, inače genije. - Imam sutra ispit na Magatrendu kod profesorice Bekvalac, moram učiti cijeli dan ako mislim položiti, jako je težak ispit a nisam još ni pipnuo knjigu. Baš čekam koleginicu da mi donese skripte. A još me cijeli dan muči ko mi gleda profil na Faceu, nikako se ne mogu koncentrisati – dodao je pa stavio prst na sljepoočnicu i zagledao se ispred sebe u daleku FB tačku.

Ona je došla i rekla kako mora učiti cijeli dan i cijelu noć, i kako neće ni spavati jer neće stići zbog učenja, a mora još prošetati svoga psa Hektora i otići u solarijum jer ne može blijeda na ispit pa da se tamo sramoti. Bila je to jedna od onih koje u autobusu šire miris, a svi ostali smrde. Vidio sam kako nosi primjerak dnevnih novina sa specijalom o razvodima poznatih. Zanimljivo štivo, nema šta. Brakovi uspješni koliko i karijere.

Madžarević je savjetovao da odem kod jednog drugog, ali i taj je bio zauzet jer se spremao za prijemni na glumačkoj akademiji „Sergej Trifunović“. Rekao je da je jako zahtjevan prijemni jer moraš glumiti samog sebe. A u hladu je jedan dugokosi u majici s natpisom Huntingtons čitao „Metu“ i to sam shvatio kad je na tren spustio knjigu, zagledao se u nebo i zapjevao: „Da te nije, da te nije, Draškoviću Vuče, ne bi znali, ne bi znali šta je bilo juče...“, a onda se vratio na novi odlomak.

* * * * *

Narednog dana knjiga je bila pročitana. Svidjela mu se, rekao je da će kupiti ženi jednu.

- Onda je idemo vratiti - zapovijedio sam i krenuli smo u Beograd. On me pitao hoćemo li preko Borče ili preko Novog Beograda.

- Ti si stariji, a ako smo senatori onda stariji odlučuje.

Taksista je bio bos rekavši da ima bolji osjećaj za papučice tada. U taksiju je bio grb Senatora iz Otave u obliku paka.

- Otkud to?

- Pa navijam za njih. Ja sam igrao hokej dok ti još nisi znao šta je sinus a šta kosinus, a kamoli buli. To što vidiš je u stvari antiantiradar.

- Šta je to???

- Pa to onemogućava antiradare u automobilima koji mi idu u susret da nadmudre radarsku kontrolu. Tako ja punim budžet države i donekle osiguravam sigurnost na putu.

- Aha! Odlična stvar! Moram taksijem jer mi majstor nije sredio pezejca. A kupio sam ga nedavno, i dobro ide, a ne troši ni 15 litara – objasnio sam mu zašto sam izabrao taksi.

- Ma to je odličan auto ako ga redovno održavaš, jednom do dvaput nedjeljno.

Raspričao se. Umjesto muzike on je slušao mudre govore. Imao je diskove s mudrostima Nenada Čanka, o moralu i kako se istovremeno pojaviti na dvije televizije, kao i mudrosti doktora Šešelja i brojnih ljudi koji su sebe nazivali javnim ličnostima. Na jednom je pisalo Opinion maker. Bio je to novi Gorčin.

- Slušam te mudre govore, a slušam i rok kritike novih i starih albuma. Što bih slušao albume kad postoje ljudi koji ih slušaju, a onda ja njihove utiske slušam jer su oni stručni. I tako onda ja znam šta je dobro, a šta ne. Ujedno uživaš i obrazuješ se. Jer kako da sam znam šta je dobro? Kako? Lako je snimiti album, smisliti 10 ili 12 pjesama. Ali daj ti budi rok kritičar ako si majstor. U moje su vrijeme oni imali nezaboravne nastupe i turneje, dođe pa dva sata prži pričajući o albumima, a cure polude za njim. To je bilo zlatno vrijeme kritike, ali ni danas nije loše. A šta ti slušaš?

- Samo vojvođanski tango! Oduševljen sam, to je pomeranje granica, muzička revolucija, fascinacija za gluve i slabovide. A koliko dugo taksiraš?

- Ovo mi je već peti dan. Prošle nedjelje sam vozio autobus, a sljedeće ću biti sedam dana poštar, da vidim kako je to. Radim cijeli dan, toliko ne rade ni ovi nesretnici u Izvršnom vijeću. Pa moram nekako zaraditi za RTS pretplatu, zar ne? Kad god posumnjam i zapitam toliko radim, ja se sjetim RTS-a i bude mi lakše. Ili ovih majstora što crnče od 8 do 2 u Izvršnom vijeću, a jedva da dvije pauze imaju u tih šest sati, i umjesto da ima svog pezejca on se vozi u tuđem audiju, jadan. Vidiš, da sam ja pametan ja ne bih vozio taksi nego bih pisao kolumne o tome kako su svi glupi osim mene, posebno taksisti. Ovako sam glup pa moram voziti taksi da te pametne koji nemaju auto jer nisu stigli zaraditi zbog silnog razmišljanja i zbog nas glupih nekud odvezem. Je l’ ti smeta ako pojedem jednu žvaku?

- Ne, slobodno, možeš i zapaliti što se mene tiče.

- Zapaliti? Nikako. Pušenje je štetno, to sam naučio kad sam četrnaest dana radio kao medicinski tehničar. Ja duvan samo žvačem. Da nastavim; jako volim ovaj posao. Ali vjeruj mi, da mi sad neko ponudi milion evra, ili da kaže aj taksiraj do kraja godine po cijeli dan po duploj tarifi, po troduploj, ja bih uzeo milion evra. Ozbiljno ti kažem!  I lijep je posao, dogodi se da vozim jako poznate i uspješne, slavne – ugledne tviteraše, majstore marketinga, vrhunske pi arove, televizijske voditeljice, kolumniste, pop dive, folk dive, reality zvijezde, vlasnike kafića, političare čak, rođake kantautora...

Nakon pauze tokom koje je Madžarević progutao dupli snickers, nastavio je.

- Šta misliš, šefe, hoćemo li biti prvaci na svjetskom prvenstvu glupana? Imamo dobru reprezentaciju, jaku ekipu. Favoriti smo u glupanima u muškoj i ženskoj konkurenciji i mješovito.

- Stojanović je baš u formi, a i Lukoviću dobro ide, dok su političari uvijek spremni. Imamo i televizijske voditelje u rezervi - rekao sam.

Nakon dvije minute malo je usporio.

- Tu moj šogor ima zasade ananasa, sa desne strane, vidjećeš. Već deset godina. Zasadio ga je kad su došle promjene.

- Pa gdje je, ne vidim ništa.

- Tu je, eno ga, ima 10 hektara.

- Pa ne vidim ja ništa, niti jedno drvo, samo pustoš, gola zemlja.

- Pa nije se primilo, valjda loša klima. Rekao je da će pokušati s bananama i kikirikijem nadajući se da će imati više sreće.

- A šta ti je to šogor?

- Ne znam tačno. To je kad ti je neko neki rođak i ne znaš kakav, ali ti je više prijatelj, pa ga onda zoveš šogor. A imao je plantažu, dolazili novinari iz najuglednijih novina da snime najbolji ananas na svijetu, kako im je rekao. Prvoklasni ananas.

- Otkud mu ideja?

- Gledao je film Otimači izgubljenog blaga za Budom Hillom i Terenceom Spenserom.

- Valjda obrnuto.

- Da, ali mislio sam da nećeš zamijetiti, da vidim koliko si pažljiv. E, je l’ bi ti smetalo da svratimo u Staru Pazovu kod jednog mog rođaka kojeg nisam vidio četrnaest godina?

Rekao sam da mi ne bi smetalo i ubrzo smo se našli u tom lijepom gradu. Pronašli smo rođaka. Izašao je van jedući jabuku. Bio je isti Franjo Tuđman taj rođak, potpuno isti, samo bez brkova. Rukovao se sa taksistom, onda sa mnom, pa opet s taksistom.

- Šta ima novo?

- Ništa, a kod tebe?

- Isto ništa.

- Kako su tvoji?

- Dobro. A tvoji?

- Isto dobro.

- Aj, drago mi je da sam te vidio.

- I meni. Pozdravi svoje i svrati opet kad budeš prolazio.

- Hoću. Idem sad.

- E, znaš kak me zovu ovi ovdje susjedi? Franjo, hehe. A ja sam sasvim normalan.

Vratili smo se na autoput. Tu smo sreli jednog poznatog. Orao je, pa smo usporili i kroz prozor ga pozdravili.

- Gdje si, gospodine Kole, je l’ se radi? – uzviknuo je Madžarević, a onda meni rekao kako ovaj ima 11 000 hektara i da treba to poorati. Dodao je da ne silazi s traktora ni zimi.

A gospodin Kole nam je otpozdravio, okrenuo traktor, spustio plug, pa dodao gas. Mora se raditi, bar da se troškovi pokriju. Šećernom repom ili nečim.

Pred jednim semaforom na ulazu u Beograd je stao. Ispred nas je prošla kolona vrtnih patuljaka. Jedan po jedan prelazili su na drugu stranu, a onda tamo stali, sačekali da prođe crveno, a kad bi došlo zeleno oni bi se vraćali nazad. I tako cijeli dan, od 9 do 5. Valjda su odlučili biti korisniji čak i od političara i novinara pa su tako odlučili provesti dan. Jer ako niko ne pređe preko toga pješačkoga prelaza onda su zebru uzalud crtali, a ova je bila značajno iskorištena.

Zatim je, preko crvenog, prešao i jedan ružan dečko.

- Jebote, ma je l’ ovo Goran Skičić, glumac? Isuse, kak je urban! Jebote, ja moram uzeti autogram – uzviknuo je i izletio van.

Pitao sam ga je l’ zna kuda idemo, gdje trebamo vratiti knjigu i da li je zapamtio adresu.

- Ma nisam. Vozio sam orjentirajući se prema zvijezdama, sad se ne mogu snaći ako uskoro ne padne mrak. Ja navigaciju ne koristim jer to zatupljuje čovjeka. Možda štedi vrijeme, ali meni je mozak važniji od vremena. Zato ćemo tražiti starinskim metodama. Možda i pogodimo zgradu, pa nije se teško snaći u Novom Beogradu.

Zastali smo pored jednoga sijedoga sa bradicom. Taksista ga je, u šali, pitao kuda se ide za Beograd. A on je to ozbiljno shvatio, kao što ima ljudi koji komentarišu sve teme misleći da ih neko ozbiljno pita šta misle.

- Čitaj moju kolumnu sutra, pisaću o tome - odgovorio je taj neznanac u košulji od džins i u farmericama, s repom i sijedom bradom. - E, ja sam kolumnista, jesi li me prepoznao, poznat sam, opinion maker. To je tome tako... – nametljivo je dodao.

Ima smotanaca koji se ne snalaze u Beogradu. Međutim, mi smo se snašli bez problema. Vratili smo knjigu koju sam ja tokom vožnje čitao od nazad prema naprijed da vidim gdje je glavni lik pogriješio, ako je pogriješio, u zavisnosti od kraja. Tako sam u prednosti u odnosu na pisca i junake knjige, a ako mi se svidi mogu mu pomoći savjetom jer znam šta će se dogoditi. Ja vidim je li on zabrljao negdje tamo pa se kaje kasnije, a on će to tek saznati.

Ona se zahvalila i dala milkinis svakome, meni i taksisti. Još je skinula i kacigu koju sam nosio i pokazala da je pametan onaj ko je rekao da um caruje a snaga klade valja jer je ona umom i klade valjala. I uzbrdo, ako treba.

- Kako si znala skinuti to?

- Pa kako ne bih znala, svima se bar jednom u životu dogodilo da zaglave glavu u kacigu za hokejaškog golmana – spremno je odgovorila, nasmijala se žutim osmjehom, pozdravila nas i zatvorila vrata. Iza njih ona je ostala u prošlosti premda sam ja bio sasvim siguran u to da će se pojaviti u budućnosti, jednom, samo ne znam kad jer su stručnjaci za budućnost u deficitu jer je sasvim zgodnije baviti se prošlošću. Bar zbog posla, dok umjesto istorije u školu ne uvedu budućnost kao predmet. Bio sam uvjeren u to jednako kao u saznanje da je Maxell pouzdaniji od Verbatima. O tome sam razmišljao silazeći niz stepenice, a svaka je bila kao jedna nedjelja, a ona je živjela visoko i nisam htio trošiti struju za lift imajući u vidu ekologiju i napor rudara i ministra energetike.

A komšije su bile složne i istoga ukusa za muziku pa sam iz svakog stana glasnije nego što je običaj čuo Patribrejkerse i Dugo te nema. Tekst sam znao napamet.

(kraj u sljedećem nastavku)

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi

• Dobar dan, komšija
• Moj brat puši dvije škatulje dnevno
• Majstor u kući
• Ona šeta psa
• Jura protiv nepravilnih glagola

• Generalna [212]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom