Mladi luk

Senator iz Otave

mladiluk | 29 Septembar, 2011 13:38

- Nema hokeja dok voda ne zaledi - rekao je Ledeni Brajan kad je u julu, sa štapom u desnoj i pakom u lijevoj ruci, došao na jedan od rukavaca Dunava. I tako je postao hokejaš na travi.

Sljedeće zime sam, mislim da je bio 25. januar, Gmail to sigurno pamti, preko interneta rezervisao kartu za utakmicu Ottawa Senatorsa, ili, kako ih mi zovemo, Senatora iz Otave. Utakmica je bila zakazana za subotu, a dolazili su protivnici iz Toronta, ili Torontoa kako to kažu naši stručnjaci za deklinaciju imenica. Tim povodom sam pojačao desetominutnu pjesmu Jesus Of Suburbia, sastavljenu od oko pet cjelina.

- Bi li ti došao na proslavu povodom otkrivanja konjaka i vina u mom podrumu i povodom dvogodišnjice moga nepijenja? Naime, otkrio sam gdje mi je ključ svih ovih sedam godina bio - u džepu koji rijetko koristim! Tako sam sišao u mračni podrum, otključao ga, promijenio sijalicu i našao zalihe - upitao me moj prijatelj Radoslav iz drugog dijela grada, a onda je nastavio: - Dobrodošli u razgovor između dva prijatelja koji neobično vole alkohol i sportove na ledu sa pakom.

A uopšte ne izgleda kao Radoslav taj moj prijatelj nego kao klasični Zoran - crn, šiljast i mršav. Danas roditelji djeci daju imena Aleksa, Relja i Luka, kao da djedove rađaju a ne bebe, a sredovječno ime Slobodan je vrlo rijetko, baš kao i Zutroj ili Šafran.

- Vrlo rado bih došao, ali te večeri igraju Senatori protiv Javorovih listova.

- Otkud sad da navijaš za kanadske hokejaše, a ne za Liberec ili Znojmo?

- Navijam, i deda mi je navijao. Ima ljudi koji prate razne sportove - bejzbol, ragbi ili bilijar bez rupa, na primjer. Čak i odbojku. Zašto ja onda ne bih pratio sport braće Lomovšek?

- Tu si sasvim u pravu i ja te podržavam, premda bi tu trebalo čuti i mišljenje Gorčina Stojanovića jer mi sami ne možemo znati je li ispravno navijati za Senatore. I mislim da bi trebalo hokej uvesti u osnovne škole. Pola sata preskačeš kozlić, a onda svi na hokej. Pobjedom naših hokejaša na nekom takmičenju, značajno bi porastao rejting naše države, i naš narod bi bio izuzetno poštovan. Samo, ja bih navijao za Jastrebove iz Čikaga.

- Je l' to zbog Marije?

- Upravo tako - zbog Marije, jer zbog nje navijam i za Bijele sokne u onom drugom sportu, premda ne znam pravila. I za Bikove navijam u košarci, za Vatre u fudbalu, a u onom sportu u kojem se toplo obučeni igrači naguravaju oko jajaste lopte sam navijač Medvjeda. Pravi Čikažanin!

- Još samo reci da voliš i Smashing Pumpkins jer je iz toga grada.

- Upravo tako - volim i Smashing Pumpkins jer je iz Čikaga, ili iz Čikagoa kako bi rekli oni koji kažu da je neko iz Portoa, ili da je grom udario iz vedrog neboa kad ih nešto iznenadi.

- Pa ti si pod žestokim utjecajem te Marije onda.

- Jesam, i ne stidim se toga, premda imam više od 12, pa čak i više od 16 godina, ali manje od 40. Psiholozi to stanje nazivaju zaljubljenost. Ona dolazi na ljeto.

- Rado bih došao na tu žurku, ali ne mogu propustiti priliku da vidim Senatore.

- Šteta, doći će i Željka.

- Koja Željka?

- Fattorini, Željka Fattorini. Jebote, kakvo pitanje! Pa ona što si o njoj neprekidno pričao 2001. i koja ti je izmakla dva puta kao kad lopta udari u stativu, pa u drugu stativu, i odbije se van gola, u noge protivničkog igrača koji je izbije daleko u polje i otkloni opasnost ispred svog gola. Ili, modernijim rječnikom rečeno – sjebao si se propustivši gem loptice, a možda i set loptu!

- Kako ona? Pa nisam je vidio nekoliko godina?

- Eeeee, to je tajna... A da ti i ja i ona živimo u Čikagu mi se ne bismo baš lako viđali jer taj grad na malom prostoru ima ljudi koliko i cijela Srbija, uključujući i Kosovo, pa čak i Metohiju, po popisu iz 2021. godine.

- Da, tamo nema ajmo malo prošetati od centra do kuće.

- I zapamti šta ću ti sad reći - dosta bi ti slično bilo da je umjesto Čikaga u pitanju Moskva ili Sao Paulo. Sreća ti se osmjehnula, a ti idi u Kanadu ako misliš da je tako pametnije.

* * * * *

Razmišljajući o tome sjeo sam na konja i krenuo sam prema gradu, dvadeset na sat. Našao sam ga, toga konja, pored kontejnera prije nekoliko mjeseci. Neko ga je ostavio još dok je bio ždrijebe, odbacio ga je. I meni nije preostalo ništa drugo nego da ga udomim. Bio je smeđ pa sam mu dao ime Zelenko. Mogao sam voziti skutere, ili skupe automobile parkirajući ih tamo gdje drugi ne smiju, da budu uočljiviji, ili velike motore turirajući ispred zgrade neke atraktivne cure. Mogao sam i nabildati svoje tijelo pa nositi uske majice u kojima bih izgledao kao da mišići nemaju dovoljno mjesta. Mogao sam prolaziti motornim sanjkama kroz pješačku zonu željan svoje slike u novinama i na YouTubeu, mogao sam šetati rasnog psa kroz park sa rukavima majice ogrnutim oko vrata, mogao sam ići na izložbe s tim psom, a isto tako jurcati u kabrioletu kroz grad s pojačanim tehno zvucima i bez uključivanja žmigavaca i nikome ne bih bio čudan. Ali ne, ja to nisam imao, imao sam konja.

Dobro bi mi došao 1999. kad autobusa nije bilo jer nije bilo benzina. Dobro sam ga hranio, a kad mi je jedan komšija, lokalni prvak među smradovima i poznati prdonja i konjokradica, šetajući psa prigovorio kako konj smrdi i da od njega treba napraviti kulen, ovaj ga je nabio kopitom stražnje noge u glavu kao što je to znao raditi i magarac Zazun iz onog crtića kojeg se rijetki sjećaju.

Zelenko nije bog zna kako govorio naš jezik, čak ga nije ni natucao jer je bio samo obični konj a ne rasni pas plave krvi. Ali sve je dobro razumio, pa ga je odalamio kopitom. Sad komšija šuška dok brblja, a i ako jede kulen, jede ga kutnjacima, s obzirom da nema sjekutiće, a umnjake nije ni imao, jer takvi bezumni ljudi ne mogu imati umnjake. Zelenko nije volio da ga vređaju. I tako sam ja sa Zelenkom išao prema gradu, a nisam bio ni pijan ni napušen. A ni Zelenko.

Razmišljao sam o onome što je rekao Ledeni Brajan. Stvarno, kako je to biti emigrant? Kao hokejaš u julu, u raskošnoj dvorani zagledan u vodu, bivši led. Šta bi bilo da odem živjeti u stranu zemlju, u Kanadu na primjer? I idem ulicama Otave ili Vankuvera i ne vidim nikoga poznatog. I idem i drugi dan, i opet isto. I treći dan bude isti kao i stoti, nigdje niko poznat. Nekad je to dobro, a nekad loše, zavisi koga bih sreo.

Ponio sam dvadeset papirića. Na svakom je pisalo mjesto koje moram obići toga dana. Računi, dokumenti, dućani, crkva, kafić, pekara, pijaca, majstor, apoteka, udruženje hipohondara da vidim šta ima novo u medicini... Sve sam to napisao na papiriće, i ponio ih. Kako bih koji posao završio, papirić bih pojeo. I tako sve dok sam imao zadataka. Kad bi papirići nestali, ja bih se osvježio bezalkoholnim pivom u koje sam dodavao po jednu rakijicu da ga pojačam.

Naišao sam na mog prijatelja Teglu. On je toga dana nosio kapu gagarinku. Lice viri, a kosa ne, samo šiške koje Tegla ne nosi jer fura kratku kosu, tako kaže. Svojevremeno je nosio one slušalice što griju samo uši, ali izgleda da ga danas zebu vrat i kosa, pa slušalice nisu dovoljne. Ili je oprao kosu pa je još mokra. Te kape obično nose oni što imaju do 12 godina, ali je Tegla rekao da su one izvrsne i za starije i da se on ne srami tih kapa, te da je to bolji modni detalj od palestinske marame koja je sad u modi i izvan Palestine.

- Kako to da nosiš okrenutu na crvenu stranu kad obično nosiš žutu izvana?

- To je zato što sam juče sušio kapu iznad peći, pa sam se malo zamislio, a ložio sam suvom hrastovinom starom dvadeset godina pa je zagorjela. I sad me sramota ako neko vidi da je izgorjela. Jesi li čuo da se oženio Zdenko Pal?

- Ideš!!! Pa kako to, nema još ni 40 godina a već se oženio?

- Nagovorili ga roditelji, najprije njegovi, a onda i njeni. Ali zadržao je svoje prezime. Sad je i dalje Pal.

- A kuda ideš ti?

- Na meč u Bački Maglić. Pikado. Idem gledati susret dva najbolja igrača do 18 godina u cijeloj pokrajini. A onda vodim sestrića u školu fudbala „Ivan Adžić“. Mali nema pojma ni desnom ni lijevom pa sam ga tamo upisao jer je bilo mjesta. Možda jednom zaigra u našoj tut gut super ligi za Zvezdu ili Partizan ako bude našao dobrog menadžera koji poznaje prave ljude. Samo da se ne prokocka, a već lupa poker aparate.

Malo dalje naišao sam na jednu Lidiju. Za nju je Tegla rekao da je dobra pička, što se moglo zaključiti i po njenom imenu. Baš tako je rekao, tim riječima. To je bilo još u prošlom stoljeću, ali je ta ocjena i sad bila na snazi, upravo sam se uvjerio u to. Prošli smo jedno pored drugog jer je ona bila ljuta što na Facebooku nisam pohvalio njenog rasnog psa marke rotvajler. Štaviše, napisao sam da bi u tom uzrastu pas morao već znati tablicu množenja, a njen je jedva znao sabiranje.

U tom trenutku s druge strane naišli su Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal. To su moji prijatelji. I jurili su nekamo.

- Kuda letite, Šantiću, Škundriću, Šindoliću i Šamšale?

- Šamšalu se kaže, pazi na vokativ - rekao je Šindolić.

- Idemo u sud. Imamo parnicu. Čuli smo da je Basara nešto pisao o nama pa da vidimo o čemu je riječ. I to samo ako stignemo na red jer je prije nas neki pedofil koji je kupio svom sinu i njegovim prijateljima sladoled pa ga sad tuže. I jedan što je koleginici na poslu ponudio svoju stolicu da sjedne što je klasičan mobing i seksualno napastvovanje. A da ne govorim o procesu desetljeća, a to je suđenje roditeljima koji su zanemarili svoje dijete. Zamisli, mali već ima skoro dvije godine a oni ne samo da mu nisu otvorili profil na Facebooku nego nisu uopšte stavili niti jednu sliku na internet. Nigdje ga na Facebooku nema, kao da ne postoji! Pa je l’ to ljubav prema djetetu?

- Ovaj je pedofil prije toga već bio osuđen jer je jednom povezao kući tuđu djecu iz škole jer je padala kiša, pa su ga tužili. Molim te, ako izgubimo na sudu, napiši dvije hiljade grafita na zidovima Sloboda za ŠŠŠŠ pa da nas onda oslobode - rekao je Šamšal.

Nastavio sam niz ulicu krećući se lijevom stranom brojeći ljude s druge strane ulice, kako je i red. I tada naletim na Petka. Mlad čovjek, nema ni pedeset godina. Mogao bih opisati kako izgleda, ali ko će od vas po tom opisu njega sutra prepoznati na ulici. Niko. Ma ni večeras, ako ga vidite. Nije ni važno u ovom slučaju kako izgleda već ono kuda ide i šta namjerava. A i ne bih da završim na sudu zbog toga, kad mu zafali novaca da me tuži da sam o njemu pisao bez dozvole. Dakle, bio je to jedan Petko, jedan od nekoliko miliona koji nose taj nadimak. Išli smo zajedno u prvi gimnazije, pa onda samo ja u drugi, ali onda opet zajedno u treći.

On je samo odmahnuo rukom, a onda je počeo gladiti svoju isturenu bradu gledajući negdje u pravcu Saturnovog satelita Enkelada. Rekao je da je ranije ustao, negdje u zoru, i da šeta gradom. Nije mogao spavati jer ga je kopkalo gdje je Karpov 1985. pogriješio u šestom meču protiv Kasparova, pa je dozvolio da Kasparov smanji na 5:1.

- Vidiš, mislim da je ključno sljedeće - Karpov je vukao loše poteze. To je bila velika greška, loši potezi. Pazi šta ću ti reći; da je on pametnije poteze vukao od početka partije, od samog starta, da je povlačio bolje poteze, on bi možda pobijedio. Ovako, Kasparov je dobio tu partiju. To mu je kasnije otvorilo vrata da napravi i antivirus Kasparovski. Inače bi se taj antivirus zvao Karpovski.

- Misliš da je tako?

- Tako i nikako drugačije! Pazi, sad ću ti reći nešto. Ja sam juče dobio Kasparova na Yahoou. Matirao sam ga u 16 poteza. Lijepo je pisalo Kasparov – Petko 0:1. Dobra stvar kompjuterskoga šaha je što ti protivnik ne može maznuti pijuna dok ideš složiti jedan fla-vor-aid da se osvježiš i potakneš mozak vitaminima na bolje kombinovanje. Drugo, ne može ti srušiti figure slučajno kao što je to Šešelj radio protiv Draškovića kad god bi gubio, a bilo je to uvijek, iako mu je Drašković davao kraljicu i topa viška. Treće, kad imaš pišonju za protivnika, a on ne pere ruke, higijena biva potisnuta i to ometa koncentraciju. Jednom sam igrao protiv jednog što liže prste prije svakog poteza. I ti mu želiš maznuti topa, a on balav po glavi, taj top. I ti odustaneš, a kasnije ti on uzme kraljicu tim topom i tim prstima. Da ne govorimo o onima što najbolje razmišljaju dok im je kažiprst duboko u nosu, pa stimulišu centar za napadačke figure.

I tako ja nisam prešao više od 520 metara, a već sam sreo toliko poznatih. Dvojici sam mahuno izdaleka, u znak pozdrava, a oni su meni uzvratili na isti način. I to je bilo dovoljno. Nije bilo potrebe da prelazimo na drugu stranu ulice da se rukujemo. Da smo imali šešire na glavama, mi bismo ih u znak pozdrava podigli. Ali nismo imali, što je jedan od osnovnih nedostataka gologlavih ljudi. Tu se našao i moj prijatelj Primo Žulaga koji je krenuo na kurs crnogorskog jezika jer je tvrdio da vrijediš onoliko koliko jezika znaš.

Iza njega sam sreo jednoga koji se smijao držeći se za trbuh i ja sam tek tada shvatio šta znači do tada meni nejasna i neobična riječ „lolčina“ koju koriste samo najnačitaniji internet korisnici.

- Šta ti je, šta se smiješ tako?

- Pa kako neću, i ti bi. Gledao sam super epizodu Prijatelja. David Schwimmer je ekstra, neko mu je pojeo sendvič i on se zbunio, a onda i iznervirao. Razumeš? Pojeo mu je sendvič, hahahaha. Epska epizoda! Jao, kako je smešno, plačem od smeha, ekstra! Lolčina!

Ubrzo mi je jedna Aleksandra rekla da se udaje. Rekla je to veselo, jer radilo se o ljubavi, rekla je. Ipak, dodala je da zabilježim i njen novi broj jer se možemo čuti ako se razvede, što nije isključeno, naglasila je.

Ona i ja smo svojevremeno bili bliski, negdje između 16. i 22. stoljeća. Shvatio sam da me više ne voli kad sam je pitao koji je njen omiljeni element. Rekla je da je to bez sumnje fosfor.

- A tvoj? - pitala je više nego znatiželjno.

- Željezo, rekao sam ponosno. A je l’ ima neki koji te nervira, koji ti ide na živce? - upitao sam naslućujući nešto. Razmislila je malo i onda rekla:

- Pa željezo.

Ja sam od onih ljudi kojima ne treba triput reći. Izašao sam i zahvalio joj se na saradnji. Bio je to kraj naše veze sve dok, ona to još ne zna, jednom u budućnosti ona ne doseli u moje neposredno susjedstvo gdje ću se ja pokazati kao izuzetan komšija raspoložen za prijateljske utakmice dok je njen muž na čestim poslovnim putovanjima u inostranstvu s kojih će uredno i naizgled nehajno postavljati slike na Facebook. Pa ni griz ne valja kad se jede ohlađen, makar na njega naribao sto trideset dekagrama najbolje njemačke čokolade sa osamdesetpostotnim kakaom koju je on donosio iz Švajcarske da njome učvrsti brak. A ista ta je jednom ostavila dečka otvoreno mu govoreći kako ne podnosi ljude koji kupuju mlijeko sa 1.6% masti. Ona je stalno kupovala ono jače i to je bio jasan znak. On se nakon toga predozirao, ali ne mlijekom ili drogom nego šumećim tabletama željeza, pa je takav izašao na kišu. Brzo se oporavio, ali su mu uši korodirale s vanjske strane. Zanimljivo je da su se i taj bivši i ovaj sadašnji zvali Anđelko. Imali su naizgled isto ime. Ali samo naizgled. Jer, jedan je bio Anđelko kao Kremenko, Fredov prijatelj, a drugi Anđelko kao sladoled Rumenko. I nisu se odazivali ako im ime pogrešno naglasite.

Zabilježio sam broj i napisao pored njega oznaku koja bi me trebala podsjetiti čiji je to broj - Aleksandra. Eto kako nekoliko slova može olakšati situaciju. Prednost pismenih.

Nastavio sam prema sportskoj radnji u kojoj sam namjeravao kupiti šal i kacigu za hokej, da budem pravi navijač, čistokrvni Otavljanin. Uzeo sam jednu crvenu, golmansku. Otišao sam u kabinu da je probam. Zagledan u ogledalu zapazio sam kako sam znatno stariji nego što sam bio prije 12 godina. Šta ćeš, vrijeme ide, nema nazad. Još ne, dok nam ne pošalju svemirca koji će to učiniti pa će generacijama iza nas to biti sasma normalno. Jedva sam je navukao preko glave. Tu sam se odmah slikao da sliku stavim na internet i čujem šta o ovome misle online stručnjaci. Odmah su se javili znalci, modni mačak Gorčin Gumi-Gumi, inače Dorćolac, i modni guru Aca Englez, nježan k’o maslačak, obojica fanovi Frajli, vojvođanskog tanga. Rekli su mi da sam demode.

Gledao sam ogledalo i tamo vidio samog sebe. Isti ja, nema sumnje, ogledala rijetko griješe. I mislio sam kako sam mogao biti i drugačiji nego što jesam, na primjer ljepši, što bi mi olakšalo neke puteve u životu, ali bi mi tada neki zavidjeli na ljepoti pa sam bio zadovoljan ovim što jesam, skromno sam zaključio.

Bila je malo tijesna. Htio sam probati i broj veću. Ali nisam mogao jer ovu nisam mogao skinuti, a i da jesam oni veću nisu imali. Pokušavao sam, ali nije išlo. Imala je i onaj dio ispod vrata i tu je negdje zapelo. Rekla mi je prodavačica da dođem za sedam dana kad se vrati njen šef koji će mi otkriti tajnu kako da je skinem, a da mi glava ostane na ramenima, da ostanem u komadu. Zahvalio sam joj što je ljubazna i izašao van s namjerom da odem u Beograd po kacigu, a ako ni tamo nemaju da odem do Rima jer tamo sigurno imaju, bar od čukundede, sigurno je neko čuva na svom tavanu. A usput ću se slikati pa staviti slike na internet da opravdam novac uložen u kompjuter. Tu sam kupio sjemenke bundeve da ponesem u Kanadu ako oni tamo nemaju. Moram nešto grickati tokom utakmice, to je tradicija, zanimacija za zube, sport za zube. I baš tu naiđem na još jednog prijatelja.

- Znam, znam - veli on odmahujući rukom. - Znam, čudan sam ti, misliš da sam pretoplo obučen jer nosim četiri džempera, rolku, zimsku jaknu, rukavice i dva šala, a imam i tri para čarapa, od kojih jedan par uopšte nije isti, pa i nije par nego se radi o različitim soknama - rekao je on jer je bio neobično topao zimski dan. - Ali ajde ti vjeruj meteorolozima i njihovim tromjesečnim prognozama – nastavio je dok su mu ispod šala samo oči izvirivale. - Čudiš mi se, znam, ali i ja se čudim pogrešnoj prognozi meteorologa koji su prije tri mjeseca za danas najavili znatno hladnije vrijeme i moguću kišu, i hladan vjetar iz pravca Maglića, i to ne običnog nego onog bačkog, odakle ni čips nije rijedak.

Bio je poznat po tome što je u gimnaziji nosio duplu pernicu, dok su ostali u džepu imali samo običnu olovku i penkalo po kojem je Hrvatska poznata u cijelom svijetu. Čim nekud odeš i kažeš penkalo, odmah znaju da si iz Hrvatske, a ako kažeš Hrvatska oni se odmah sjete penkala, kravate i skijaša Kostelića, pa čak i pate malo jer ih smeta što si i ti na neki način prvak svijeta, posebno ako uzmemo i hrvatske kauboje što igraju rukomet. Kao što te neobično poštuju kad kažeš da si iz Srbije jer znaju da si ti isti Novak Đoković, ako ne i bolji. Ili zlatni odbojkaš, plavi orao, najbolji na svijetu u tom sportu koji se igra na skoro više od pola kontinenata. Imao je on četiri gumice, taj moj prijatelj, od toga dve mirišljave, set flomastera od 36 boja, drvene bojice ako nešto bude trebalo podvući, kistove koje je koristio posljednji put u osnovnoj školi, onu olovku koja ima četverobojne uloške u sebi, nalivpera, rapidografe, pa čak i tempere i korektor ako bude pisao pa pogriješio. Volio je pune pernice, imao je opremu kompletniju od najbogatijeg osnovca.

Otišli smo u obližnji kafić. Na zidu je stajala slika, i to maturska. Ali ne Titova nego je neko stavio Davida Hasselhoffa, a pored njega Vojislava Koštunicu, pametnog koliko i simpatičnog, poštenog koliko i nasmijanog. Bio je ozbiljan na slici, u skladu sa situacijom u našoj zemlji. A pored njega je, jednako obučen i jednako ozbiljan, bio konobar, isto na slici. I taj je konobar sišao sa slike i pitao nas da li bismo nešto popili ili smo samo došli sjesti da se ugrijemo.

- Hoćemo li po coca-colu? - pitao sam prijatelja.

- A ne, ja to ne pijem, to je čisti otrov.

- Pa šta ćeš ti?

- Ja ću fantu. To su čisti vitamini iz najboljih naranči, čisto voće ekološki uzgojeno.
Konobar je donio šta smo tražili.

- E, nije nam stigla danas ova što pere čaše pa ih nismo oprali jer to nije naš dio posla, nisam ni plaćen ni kvalifikovan za to. Ali evo ove, isto je od fante. Samo pazi, pij s ove strane, vidi se karmin gdje ne bi trebao ako si gadljiv - ljubazno je objasnio konobar mom prijatelju.

Ja sam pio na slamku jer mi je smetala žičana rešetka koja je štitila od paka. I to s pravom, jer je odnekud baš tada doletio pak i pogodio me u glavu. Ali me kaciga spasila.

Malo se raskomotio moj prijatelj, skinuo je dva džempera i odmotao jedan od dva šala, a onda otišao u toalet i namočio vrat vodom da se malo rashladi. Bio je u istom pletenom prsluku, koji je nosio i 92. ali je onda bilo demode, a sad je mode, i u trendu. Nekada je nosio tregere, a iz praktičnih razloga je prešao na kaiš. Jedan ga je svakodnevno psihički maltretirao. Volio je natezati njegove tregere i odapinjati ih što je mom prijatelju smetalo. Jednog dana je moj prijatelj došao bez tregera, imao je kaiš. Skinuo ga je sa hlača i izudarao siledžiju kao što je ćaća tukao Ivu u Jelenku kad je Ivo vikao „nemoj, ćaća“, zbog čega sam ja zamrzio toga glumca koji je glumio ćaću.

- Je l’ još koristiš one dodatke za ishranu, onaj hormon rasta?

- Ne. Dovoljno sam narastao. Imam 232 centimetra i mislim da ne treba pretjerivati.
Čudno su nas gledali u kafiću, kao da smo neki čudaci iz crtića, ja s tom kacigom, on 232 centimetra visok. Smijala su mu se dva bildera u uglu.

- Šta je, bikovi, jeste li spremni za sajam? - odbrusio im je.

- Da znaš da jesmo, idemo i na sajam zodijačkih bikova. Razmjenjujemo iskustva iz prošlosti, ali i iz budućnosti – odgovorili su uglas.

Budući da nismo htjeli pričati o problemu globalizacije i diktatu velikih sila jer nismo bili dovoljno pametni za to, nismo znali o čemu dva prijatelja mogu pričati nego o politici. Zato smo u nastavku druženja samo šutjeli jer nismo bili ni dovoljno duhoviti, inače bi smo pisali za „njuz“. Šutnju je prekinuo moj prijatelj kad je upitao koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.40. Minutu kasnije pitao me opet koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.41.

- Tako sam i mislio - kazao je i otpio još jedan gutljaj.

Na kraju smo se pozdravili bez rukovanja i rekli jedan drugom da se vidimo u nekom narednom periodu, koje će, prema prognozama, sigurno doći.

(nastaviće se uskoro)