Mali podstanar
mladiluk | 01 Avgust, 2011 14:46
Dobar završetak uspješnog i napornog radnog dana je kad se nakon tuširanja zavalite u krevet sa čistom, svježom i mirisnom posteljinom. To sam upravo ja uradio. Namjestio sam se i okrenuo se prema zidu, onom koji je dijelio sobu i kuhinju. U mraku i tišini začulo se nešto što me uznemirilo više od uobičajenog zujanja motora, jurnjave automobila, buke iz kafića ili galame trenerkaša kojima je riječ” brate” češća nego veznik “i”, toliko česta da nema rečenice bez “brate”. Slušajući razgovore takvih derana možete zaključiti da su svi ljudi braća, čak i da vam sestra može biti brat. Bilo je to šuškanje sa druge strane zida.
Umirio sam se. Šuškanje je prestalo i ja sam se ponadao da sam sve to umislio u polusnu, zbog umora. Opustio sam se ponovo čekajući san, a onda se taj strašni zvuk začuo ponovo. Kao da neko gura svoju ruku u vrećicu čipsa. Šuškalo je, pa se umirilo, a onda je nastavilo.
Možda se vibracije prenose sa sedmog sprata gdje se komšije seksaju na novom madracu s kojega, zbog štednje ili škrtosti, nisu skinuli zaštitni najlon pa sad jako šuška, ponadao sam se na trenutak. A šuškanje se prenijelo nešto dalje, pa je postalo tiše, a onda se ubrzo pojačalo. Morao sam biti hrabar i priznati sebi – to u kuhinji šuška miš. Kakav miš, u trenu sam se razbudio?! Pa pravi pravcati miš, kućni miš, onaj što je u albumu Životinjsko carstvo bio na sličici broj 185, između hrčka i dikobraza. Pa što mi nije dikobraz ušao, samo je jedan broj razlike, a s njim bih se lako snašao, kud baš miš… Kako to da se dogodi baš meni da mi miš uđe u stan? Od svih stanova u gradu izabrao je baš moj.
Noćno kvrckanje i buka iz stanova nepristojnih stanara znaju izludjeti susjede. Zahlađenje odnosa, uzvraćanje lupkanja, prigovori, svađe, zvanje policije, sve to može slijediti. Ekstremni potez je ubistvo komšije kod neuračunljivih i agresivnih, ili selidba na drugo mjesto kod onih razumnijih. Međutim, sad mi se i mogući problem sa komšijama činio bezazlen. Jer kod mene se pojavio neželjeni podstanar! On nije ni urlao, ni pucao iz pištolja slaveći uspjeh sportista, nije pojačavao narodnjake preko mjere, nije bacao opuške po stepenicama, a ni odlagao smeće u ulazu ili imao psa koji neprekidno laje. Ali je šuškao i imao je rep, pravi pravcati rep od bar 10 centimetara.
Koliko god da sam se trudio da ignorišem taj nelagodni zvuk, nisam mogao. Sve je bilo tiho, samo je s druge strane zida, jedva četrdesetak centimetara od moje glave šuškao miš. Da je neko postavio kameru i snimao nas za emisiju, na pola ekrana bih bio ja, a na drugoj polovini on, strašni miš. Dovoljno da se razbudim i uznemirim.
Nema šta sad, u kuhinju više ne mogu. Lakše bi bilo preći iz istočnog u zapadni Berlin u vrijeme hladnog rata nego da ja zakoračim u prostoriju u kojoj stanuje dlakavi miš koji je vjerovatno došao kroz ventilacioni otvor, ili je izašao iz vreće krumpira koju sam donio toga dana. Skupo sam ga platio kupujući na veliko, sad se ispostavilo. Otišao sam hrabro do kuhinjskih vrata i ona su, na sreću, bila zatvorena. Onda sam ih zaključao, a ključ sam dvaput okrenuo. A budući da mi kuhinja više neće trebati, ja sam na vrata navukao garderobni ormar. Konačno, nagurao sam na dno i neke cigle koje sam našao na terasi da budem sigurniji da neće ući ako progrize drvenu stranicu ormara, dok ne donesem vreće pijeska koje će onemogućiti njegovo napredovanje iz kuhinje prema slobodnim teritorijama, čak i ako dovede rođake da mu pomognu.
Uplašen, zatvorio sam sve prozore. U emisijama sam vidio, a i u novinama čitao, da se vrlo lako penju po vertikali. U kupatilu sam spustio poklopac da mi ne doroni odnekud, a zatvorio sam i ventilacioni izlaz. A onda sam popio dvije tablete za spavanje i ubrzo zaspao. Sanjao sam kako imam miša u kuhinji.
Narednog dana se šuškanje nije čulo, ali je po noći miš opet postao aktivan. Čulo se lagano grebuckanje, a onda i šuškanje. Aktivan je po noći, tvrde zoolozi. Uživao je u riži, tijestu, ječmu, začinima, bademima, ponekom slatkišu i ostalim namirnicama u plakaru.
Na internetu sam potražio savjete kako se osloboditi miša. Nije bilo načina bez ulaska u kuhinju. Pomislio sam da pustim nekakav plin, da ušpricam veću količinu sredstva Raid, ali ipak nisam nacista da se služim tim metodama. Pozvao sam zaposlene u gradskoj deratizaciji.
- Dolazimo preksutra popodne, ništa ne brini – rekao je istjerivač miševa.
- I kad ćete ga uhvatiti?
- Postavićemo otrov pa ćeš ga izbaciti kad se otruje.
Pa to mogu i sam, nisam tupan. Pitao sam imaju li neke nenasilne metode.
- Da, imamo, kako ne bismo imali. Poslaćemo dvojicu pregovarača da ugovorimo sastanak s mišom i da pokušamo dogovoriti da se mirno povuče iz kuhinje, da to riješimo na miran i demokratski način. Ili, ako bude tvrd u stavovima da je to njegova teritorija, da napravimo razgraničenje. Čovječe, ubaci mu mačku tamo i završi s tim dok ne dođe još jedan – savjetovao je kao da postoji agencija za iznajmljivanje mačaka koje hvataju miševe.
Mogao mi je predložiti da otvorim prozor i da se nadam da će mi u stan uletjeti škanjac mišar, broj 99 u Životinjskom carstvu, i odnijeti miša. Kakve sam sreće, prije jednog škanjca bi mi ustan uletjelo nekoliko šimšmiša.
Dobro, šta sad, kuhinja mi je pod okupacijom. Žive ljudi i u kamp-kućicama, neki u kartonskim kutijama, ili ispod mosta, zašto ja ne bih mogao u velikom stanu bez kuhinje. Vodu ionako kupujem. Frižider mi je zarobljen, ali mogu kupiti onaj mali, prenosni. Nekako ću se snaći. Pa prije 200 godina ne samo da nije bilo frižidera već ni struje, a i mogao je doći feudalac da mi otme frižider i sve u njemu, jer bih ja tada ipak bio kmet. Dakle, zbog jednog miša vraćam se u prošlost, u doba bez frižidera. Mogao bih postaviti kamere u stan pa da to bude reality show, da zaradim za novi frižider.
Gadile su se meni i druge stvari. Novci, posebno metalni i oni papirni zalijepljeni selotejpom, čaše u kafićima, kvake, ziherice, flasteri, insekti, zmije, medicinska oprema, sjedišta u autobusu, pirsinzi, dugmad u liftu, sline, rukovanja, dlake, plašt i češalj kod frizera, ali i miševi su se tu kotirali više od svega ostalog.
Informisao sam se o miševima, da vidim da li ipak imam neke šanse. Možda ode sam, možda mu ne odgovaraju uslovi. Možda mu se ne svidi. Ali uzalud sam očekivao takvo razrješenje – po opisu moja mu je kuhinja bila idealno stanište.
Štaviše, saznao sam i da se brzo množe. Šta ako dođe još jedan? Šta ako je on došao da izvidi situaciju kao što oni što iznajmljuju stanove obiđu po nekoliko dok ne usele? Šta ako sutra dovodi i trudnu ženu koja će uskoro tu izleći 20 malih miševa koji će brzo napredovati? A kad sam pročitao sljedeće naježio sam se kao rijetko kad – Ženka u prosjeku rađa 15 puta godišnje, a može ostati skotna već 24 sata nakon okota. Mužjaci često pomažu ženkama oko mladunaca, kojih u jednom leglu može biti i preko 20.
Ako se još ispostavi da miševima ni incest nije stran, evo mišje Kine u kuhinji. Pa imaću koloniju dlakavih glodara s dugim repovima, golim i glatkim! Ono što sam pronašao na internetu nije me ohrabrilo. Saznao sam da žive i do tri godine. Miš je bio favorit u ovom nametnutom i ničim izazvanom ratu.
Tek kad nemate štednjak i frižider shvatite kako je nezgodno živjeti. Jeo sam u restoranima, jeo sam i brzu hranu. U kuhinji je ostao zarobljen i dio važnog posuđa. I pribor za jelo. Konačno, i ona vreća krumpira, naranče i jabuke koje će istrunuti ako ih miš prije toga ne pojede.
Kad živite u dalekom gradu u kome ne poznate mnogo ljudi onda vam to može otežati položaj. Pa kako nekoga pozvati i reći mu ajde mi izbaci miša iz stana? Šta bi neko mislio o meni? Dakle, mogao sam se riješiti miša samo smrtnim ishodom po njega, i teškim traumama koje bi me pratile nakon toga. To bi me proganjalo. Konačno, kako da koristim kuhinju u kojoj je ubijen miš? Da je i sto puta operem, a onda još jednom za svaki slučaj, to više ne bi bilo isto. Viđao sam ljude koji nađu dlaku u kruhu, samo se nasmiju i odrežu novu šnjitu i nastave jesti. A ja nisam kruh jeo šest mjeseci kad sam našao dlaku, ni iz te pekare niti iz bilo koje druge. Zatim godinu i šest mjeseci samo domaći. Ima ljudi kojima to ne smeta. Ali, eto, ja nisam od tih.
Sjetio sam se mišolovke koja izgleda kao polulopta od žice, postavljena na daščici. Miš uđe odozgo kroz prolaz i ne može se vratiti van jer se ulaz sužava prema dolje. Ostaje uhvaćen čekajući nekoga da ga pusti. I šta da radim kad ga tako zarobim? Mora mu neko otvoriti vratašca i pustiti ga van, a ja ga ne želim ni vidjeti. Strah da će mi preći preko noge ili da ćemo se susresti pogledima nepremostiva je prepreka za mene. Može me i ošinuti repom po prstima. Ma nije dolazilo u obzir da koristim tu mišolovku, čak ni da nekoga platim da je iznese jer bi veseli novinari vrlo brzo nanjušili vijest poput lešinara i ja bih osvanuo u svim jeftinim novinama kakvih su danas puni kiosci. A ima još nešto oko te mišolovke – zašto bi on ulazio u mišolovku po komadić hrane kad je sve u kuhinji njegovo?
U kuhinju nisam ušao već petnaest dana. Tačnije, jesam jednom. Napio sam se od muke i pijan sam pokušao riješiti problem. Natezao sam domaću rakiju od šljiva. I onda sam hrabro, poput pijanog vojnika, ustao i krenuo u kuhinju spreman za obračun, da ga natjeram u paničan bijeg. Pred vratima sam povukao još dva velika gutljaja ljutoga pića. Uletio sam i uzviknuo glasno – ma gdje je taj miš! A on je protrčao iz pravca štednjaka u pravcu plakara, tamo se malo propeo na stražnje noge da pokaže svu svoju snagu, moć i veličinu, a onda se zavukao iza teglice s pasiranim pekmezom od šljiva i tamo se sakrio. Još će ispasti da se i on mene boji. U trenu sam se otreznio, izjurio van i osjetio kako se znojim i kako mi srce lupa kao da sam srušio svjetski rekord u trci na 200 metara s preponama. Susret s debelim mišonjom me je prestravio. Bio sam prisiljen na povlačenje.
Nisam imao kud, navikavao sam se na život bez kuhinje. Naviknu se ljudi i na ratne uslove, a i na pustom otoku kad zagusti. Ali nisam se uspio naviknuti na suživot s mišem koji mi je bio cimer. Miš se odomaćio. Možda je i porodicu zasnovao. Izaći ću u novinama jednoga dana kao oni što ih otkriju da su su stanu živjeli sa 220 štakora. E, a šta ako je ovo štakor, a ne miš? Pa to je ekstremni miš, puno opasniji od običnog miša. To me dodatno uznemirilo, nisu pomogle ni dvije tablete za spavanje.
Izašao sam na terasu i gledao sve te zgrade u kojima su živjeli mirni i sretni stanari u stanovima u čijim kuhinjama nije bilo miševa. Vidio sam štrik za sušenje veša i tu mi je pala ideja na pamet, da skratim muke. Donio sam odluku, više se nije moglo tako živjeti – oglasiću da prodajem stan. Ovaj je premalen za nas dvojicu. To je bolje nego da iskoristim štrik i objesim se. Glodar je pobijedio u igri živaca, a ja ne smijem dozvoliti da poludim.
Narednog sam dana objavio oglas. Cijena je bila niska, ali je moj pritisak već dvadeset dana bio visok. Prodao sam ga preko agenta za nekretnine vrlo brzo. Nisam bio u stanu kad su ga obilazili potencijalni kupci kako bi oni mogli ući u kuhinju. Pravdao sam se poslom. Sklopili smo dogovor, potpisali kupoprodajni ugovor i rukovali se. Dogovorili smo se i oko isplate. A onda je kupac rekao:
- E, da, vidjeli smo miša u kuhinji – pa su se mladi supružnici nasmijali.
- Eh, koliko sam ih samo vidjela na fakultetu – prisjetila se ljupka mlada žena, očigledno biolog.
- Eh, koliko sam ih samo vidio u pekari pored moje kuće – dodao je njen suprug, očigledno pekar ili pekarov komšija, možda čak i sanitarni inspektor.
Ja sam za isti novac kupio sličan stan, samo malo manji. Kupio sam svoju slobodu. Izgubio sam jednu sobu zbog miša. Ali bar imam slobodnu kuhinju. Dok se opet ne useli. Ali neće. Sad sam oprezan.
Uskoro sam u novinama pronašao članak o spravici koja ispušta zvukove koje miš ne podnosi i bježi od nje uplašeno kao ja od miša. Bio je to neki ultrazvučni rastjerivač miševa. Kupio sam tri istoga popodneva i rasporedio ih po stanu. Moram obezbijediti novi stan. I svoju slobodu.
Umirio sam se. Šuškanje je prestalo i ja sam se ponadao da sam sve to umislio u polusnu, zbog umora. Opustio sam se ponovo čekajući san, a onda se taj strašni zvuk začuo ponovo. Kao da neko gura svoju ruku u vrećicu čipsa. Šuškalo je, pa se umirilo, a onda je nastavilo.
Možda se vibracije prenose sa sedmog sprata gdje se komšije seksaju na novom madracu s kojega, zbog štednje ili škrtosti, nisu skinuli zaštitni najlon pa sad jako šuška, ponadao sam se na trenutak. A šuškanje se prenijelo nešto dalje, pa je postalo tiše, a onda se ubrzo pojačalo. Morao sam biti hrabar i priznati sebi – to u kuhinji šuška miš. Kakav miš, u trenu sam se razbudio?! Pa pravi pravcati miš, kućni miš, onaj što je u albumu Životinjsko carstvo bio na sličici broj 185, između hrčka i dikobraza. Pa što mi nije dikobraz ušao, samo je jedan broj razlike, a s njim bih se lako snašao, kud baš miš… Kako to da se dogodi baš meni da mi miš uđe u stan? Od svih stanova u gradu izabrao je baš moj.
Noćno kvrckanje i buka iz stanova nepristojnih stanara znaju izludjeti susjede. Zahlađenje odnosa, uzvraćanje lupkanja, prigovori, svađe, zvanje policije, sve to može slijediti. Ekstremni potez je ubistvo komšije kod neuračunljivih i agresivnih, ili selidba na drugo mjesto kod onih razumnijih. Međutim, sad mi se i mogući problem sa komšijama činio bezazlen. Jer kod mene se pojavio neželjeni podstanar! On nije ni urlao, ni pucao iz pištolja slaveći uspjeh sportista, nije pojačavao narodnjake preko mjere, nije bacao opuške po stepenicama, a ni odlagao smeće u ulazu ili imao psa koji neprekidno laje. Ali je šuškao i imao je rep, pravi pravcati rep od bar 10 centimetara.
Koliko god da sam se trudio da ignorišem taj nelagodni zvuk, nisam mogao. Sve je bilo tiho, samo je s druge strane zida, jedva četrdesetak centimetara od moje glave šuškao miš. Da je neko postavio kameru i snimao nas za emisiju, na pola ekrana bih bio ja, a na drugoj polovini on, strašni miš. Dovoljno da se razbudim i uznemirim.
Nema šta sad, u kuhinju više ne mogu. Lakše bi bilo preći iz istočnog u zapadni Berlin u vrijeme hladnog rata nego da ja zakoračim u prostoriju u kojoj stanuje dlakavi miš koji je vjerovatno došao kroz ventilacioni otvor, ili je izašao iz vreće krumpira koju sam donio toga dana. Skupo sam ga platio kupujući na veliko, sad se ispostavilo. Otišao sam hrabro do kuhinjskih vrata i ona su, na sreću, bila zatvorena. Onda sam ih zaključao, a ključ sam dvaput okrenuo. A budući da mi kuhinja više neće trebati, ja sam na vrata navukao garderobni ormar. Konačno, nagurao sam na dno i neke cigle koje sam našao na terasi da budem sigurniji da neće ući ako progrize drvenu stranicu ormara, dok ne donesem vreće pijeska koje će onemogućiti njegovo napredovanje iz kuhinje prema slobodnim teritorijama, čak i ako dovede rođake da mu pomognu.
Uplašen, zatvorio sam sve prozore. U emisijama sam vidio, a i u novinama čitao, da se vrlo lako penju po vertikali. U kupatilu sam spustio poklopac da mi ne doroni odnekud, a zatvorio sam i ventilacioni izlaz. A onda sam popio dvije tablete za spavanje i ubrzo zaspao. Sanjao sam kako imam miša u kuhinji.
Narednog dana se šuškanje nije čulo, ali je po noći miš opet postao aktivan. Čulo se lagano grebuckanje, a onda i šuškanje. Aktivan je po noći, tvrde zoolozi. Uživao je u riži, tijestu, ječmu, začinima, bademima, ponekom slatkišu i ostalim namirnicama u plakaru.
Na internetu sam potražio savjete kako se osloboditi miša. Nije bilo načina bez ulaska u kuhinju. Pomislio sam da pustim nekakav plin, da ušpricam veću količinu sredstva Raid, ali ipak nisam nacista da se služim tim metodama. Pozvao sam zaposlene u gradskoj deratizaciji.
- Dolazimo preksutra popodne, ništa ne brini – rekao je istjerivač miševa.
- I kad ćete ga uhvatiti?
- Postavićemo otrov pa ćeš ga izbaciti kad se otruje.
Pa to mogu i sam, nisam tupan. Pitao sam imaju li neke nenasilne metode.
- Da, imamo, kako ne bismo imali. Poslaćemo dvojicu pregovarača da ugovorimo sastanak s mišom i da pokušamo dogovoriti da se mirno povuče iz kuhinje, da to riješimo na miran i demokratski način. Ili, ako bude tvrd u stavovima da je to njegova teritorija, da napravimo razgraničenje. Čovječe, ubaci mu mačku tamo i završi s tim dok ne dođe još jedan – savjetovao je kao da postoji agencija za iznajmljivanje mačaka koje hvataju miševe.
Mogao mi je predložiti da otvorim prozor i da se nadam da će mi u stan uletjeti škanjac mišar, broj 99 u Životinjskom carstvu, i odnijeti miša. Kakve sam sreće, prije jednog škanjca bi mi ustan uletjelo nekoliko šimšmiša.
Dobro, šta sad, kuhinja mi je pod okupacijom. Žive ljudi i u kamp-kućicama, neki u kartonskim kutijama, ili ispod mosta, zašto ja ne bih mogao u velikom stanu bez kuhinje. Vodu ionako kupujem. Frižider mi je zarobljen, ali mogu kupiti onaj mali, prenosni. Nekako ću se snaći. Pa prije 200 godina ne samo da nije bilo frižidera već ni struje, a i mogao je doći feudalac da mi otme frižider i sve u njemu, jer bih ja tada ipak bio kmet. Dakle, zbog jednog miša vraćam se u prošlost, u doba bez frižidera. Mogao bih postaviti kamere u stan pa da to bude reality show, da zaradim za novi frižider.
Gadile su se meni i druge stvari. Novci, posebno metalni i oni papirni zalijepljeni selotejpom, čaše u kafićima, kvake, ziherice, flasteri, insekti, zmije, medicinska oprema, sjedišta u autobusu, pirsinzi, dugmad u liftu, sline, rukovanja, dlake, plašt i češalj kod frizera, ali i miševi su se tu kotirali više od svega ostalog.
Informisao sam se o miševima, da vidim da li ipak imam neke šanse. Možda ode sam, možda mu ne odgovaraju uslovi. Možda mu se ne svidi. Ali uzalud sam očekivao takvo razrješenje – po opisu moja mu je kuhinja bila idealno stanište.
Štaviše, saznao sam i da se brzo množe. Šta ako dođe još jedan? Šta ako je on došao da izvidi situaciju kao što oni što iznajmljuju stanove obiđu po nekoliko dok ne usele? Šta ako sutra dovodi i trudnu ženu koja će uskoro tu izleći 20 malih miševa koji će brzo napredovati? A kad sam pročitao sljedeće naježio sam se kao rijetko kad – Ženka u prosjeku rađa 15 puta godišnje, a može ostati skotna već 24 sata nakon okota. Mužjaci često pomažu ženkama oko mladunaca, kojih u jednom leglu može biti i preko 20.
Ako se još ispostavi da miševima ni incest nije stran, evo mišje Kine u kuhinji. Pa imaću koloniju dlakavih glodara s dugim repovima, golim i glatkim! Ono što sam pronašao na internetu nije me ohrabrilo. Saznao sam da žive i do tri godine. Miš je bio favorit u ovom nametnutom i ničim izazvanom ratu.
Tek kad nemate štednjak i frižider shvatite kako je nezgodno živjeti. Jeo sam u restoranima, jeo sam i brzu hranu. U kuhinji je ostao zarobljen i dio važnog posuđa. I pribor za jelo. Konačno, i ona vreća krumpira, naranče i jabuke koje će istrunuti ako ih miš prije toga ne pojede.
Kad živite u dalekom gradu u kome ne poznate mnogo ljudi onda vam to može otežati položaj. Pa kako nekoga pozvati i reći mu ajde mi izbaci miša iz stana? Šta bi neko mislio o meni? Dakle, mogao sam se riješiti miša samo smrtnim ishodom po njega, i teškim traumama koje bi me pratile nakon toga. To bi me proganjalo. Konačno, kako da koristim kuhinju u kojoj je ubijen miš? Da je i sto puta operem, a onda još jednom za svaki slučaj, to više ne bi bilo isto. Viđao sam ljude koji nađu dlaku u kruhu, samo se nasmiju i odrežu novu šnjitu i nastave jesti. A ja nisam kruh jeo šest mjeseci kad sam našao dlaku, ni iz te pekare niti iz bilo koje druge. Zatim godinu i šest mjeseci samo domaći. Ima ljudi kojima to ne smeta. Ali, eto, ja nisam od tih.
Sjetio sam se mišolovke koja izgleda kao polulopta od žice, postavljena na daščici. Miš uđe odozgo kroz prolaz i ne može se vratiti van jer se ulaz sužava prema dolje. Ostaje uhvaćen čekajući nekoga da ga pusti. I šta da radim kad ga tako zarobim? Mora mu neko otvoriti vratašca i pustiti ga van, a ja ga ne želim ni vidjeti. Strah da će mi preći preko noge ili da ćemo se susresti pogledima nepremostiva je prepreka za mene. Može me i ošinuti repom po prstima. Ma nije dolazilo u obzir da koristim tu mišolovku, čak ni da nekoga platim da je iznese jer bi veseli novinari vrlo brzo nanjušili vijest poput lešinara i ja bih osvanuo u svim jeftinim novinama kakvih su danas puni kiosci. A ima još nešto oko te mišolovke – zašto bi on ulazio u mišolovku po komadić hrane kad je sve u kuhinji njegovo?
U kuhinju nisam ušao već petnaest dana. Tačnije, jesam jednom. Napio sam se od muke i pijan sam pokušao riješiti problem. Natezao sam domaću rakiju od šljiva. I onda sam hrabro, poput pijanog vojnika, ustao i krenuo u kuhinju spreman za obračun, da ga natjeram u paničan bijeg. Pred vratima sam povukao još dva velika gutljaja ljutoga pića. Uletio sam i uzviknuo glasno – ma gdje je taj miš! A on je protrčao iz pravca štednjaka u pravcu plakara, tamo se malo propeo na stražnje noge da pokaže svu svoju snagu, moć i veličinu, a onda se zavukao iza teglice s pasiranim pekmezom od šljiva i tamo se sakrio. Još će ispasti da se i on mene boji. U trenu sam se otreznio, izjurio van i osjetio kako se znojim i kako mi srce lupa kao da sam srušio svjetski rekord u trci na 200 metara s preponama. Susret s debelim mišonjom me je prestravio. Bio sam prisiljen na povlačenje.
Nisam imao kud, navikavao sam se na život bez kuhinje. Naviknu se ljudi i na ratne uslove, a i na pustom otoku kad zagusti. Ali nisam se uspio naviknuti na suživot s mišem koji mi je bio cimer. Miš se odomaćio. Možda je i porodicu zasnovao. Izaći ću u novinama jednoga dana kao oni što ih otkriju da su su stanu živjeli sa 220 štakora. E, a šta ako je ovo štakor, a ne miš? Pa to je ekstremni miš, puno opasniji od običnog miša. To me dodatno uznemirilo, nisu pomogle ni dvije tablete za spavanje.
Izašao sam na terasu i gledao sve te zgrade u kojima su živjeli mirni i sretni stanari u stanovima u čijim kuhinjama nije bilo miševa. Vidio sam štrik za sušenje veša i tu mi je pala ideja na pamet, da skratim muke. Donio sam odluku, više se nije moglo tako živjeti – oglasiću da prodajem stan. Ovaj je premalen za nas dvojicu. To je bolje nego da iskoristim štrik i objesim se. Glodar je pobijedio u igri živaca, a ja ne smijem dozvoliti da poludim.
Narednog sam dana objavio oglas. Cijena je bila niska, ali je moj pritisak već dvadeset dana bio visok. Prodao sam ga preko agenta za nekretnine vrlo brzo. Nisam bio u stanu kad su ga obilazili potencijalni kupci kako bi oni mogli ući u kuhinju. Pravdao sam se poslom. Sklopili smo dogovor, potpisali kupoprodajni ugovor i rukovali se. Dogovorili smo se i oko isplate. A onda je kupac rekao:
- E, da, vidjeli smo miša u kuhinji – pa su se mladi supružnici nasmijali.
- Eh, koliko sam ih samo vidjela na fakultetu – prisjetila se ljupka mlada žena, očigledno biolog.
- Eh, koliko sam ih samo vidio u pekari pored moje kuće – dodao je njen suprug, očigledno pekar ili pekarov komšija, možda čak i sanitarni inspektor.
Ja sam za isti novac kupio sličan stan, samo malo manji. Kupio sam svoju slobodu. Izgubio sam jednu sobu zbog miša. Ali bar imam slobodnu kuhinju. Dok se opet ne useli. Ali neće. Sad sam oprezan.
Uskoro sam u novinama pronašao članak o spravici koja ispušta zvukove koje miš ne podnosi i bježi od nje uplašeno kao ja od miša. Bio je to neki ultrazvučni rastjerivač miševa. Kupio sam tri istoga popodneva i rasporedio ih po stanu. Moram obezbijediti novi stan. I svoju slobodu.
Generalna |
Permalink |
Komentari (5) |
Trekbekovi (0)
Meni
Pretraži
Kalendar
| « | Avgust 2011 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||