Mladi luk

Fu-Do u borbi protiv biljke zla

mladiluk | 01 Jun, 2011 13:53

- Hoćeš i ti jednu šolju? – ponudili su mi čaj na zabavi u stanu moga prijatelja.
- A ne, ja ću samo vino, ako može. To je moj čaj – odgovorio sam i ljubazni domaćin mi je donio čašu za vino i flašu crvene tekućine.

A oni su svi redom, a nije nas bilo puno, možda desetak, ispred sebe ubrzo imali šolju vrućeg napitka. Ispostavilo se da je to klasična čajanka. Neki su ga koristili jer vole popiti u društvu, a neki jer im poboljšava raspoloženje. Neki su opet tvrdili da im pomaže pri koncentraciji, da ih okrepljuje, povećava budnost i daje energiju, dok su drugi tvrdili da ih opušta i smiruje, i da im jača živce. Bilo je i onih koji su od njega bili veseliji pa su ga pili iz čiste razonode uživajući u svom omiljenom ukusu i mirisu.

- Gdje si nabavio ovaj, odličan je – pitali su ga.
- To mi je donio prijatelj koji jako dobro poznaje čajeve. Neke vrste sam uzgaja i suši.

Svi su uživali i on je pristavio već novu vodu koja se polako zagrijavala. Ja sam jedini pio vino, a jedna cura je pila cedevitu tvrdeći da joj nije do čaja. Stan je ubrzo mirisao po čaju, po raznim biljkama jer su ukusi i kod uživalaca čaja različiti. Osjećao sam se kao na nekoj livadi. Winamp je slučajno izabrao pjesmu I Wanna be Sedated.

- Hehe, da ga Kinezi nisu pili možda ih sad ne bi toliko bilo. I onda kažu da čaj ne valja, hehe. Treba učiti na tuđim iskustvima – veselo su pijuckali.

Kući me povezao prijatelj jer sam ja namjerno došao taksijem znajući da ću popiti previše. Zaustavila nas je policija.

- Dobro veče – izmjenjeni su pozdravi. A onda se stvar zakomplikovala.

Osjetivši mirise nedozvoljenih biljaka, policajac nas je zadržao pola sata. Nakon silnog natezanja, moj je prijatelj podmitio oba policajca i nastavili smo dalje.

Narednog dana sam zgodu ispričao mom rođaku koji mi je rekao:

- Ti su lud, pa on je poznati diler čaja. Ima najčistiji zeleni i crni čaj, a ne ova filtrirana sranja što prodaju po dućanima. Kloni se ti njega, tu nisu čista posla. Samo da znaš, iako nije pametno da to pričam, on ima parcelu na kojoj sadi lavandu. Zbog mirisa čaj od cvjetova lavande ima široku primjenu i vrlo je tražen.

Tek sam tada shvatio zašto ga zovu Rudi Čajavac. Pa on je bio srpski kralj čaja!

Zaprepastio sam se. Pa ja sam upao u gnijezdo teinofila, čak teinomana. I to baš u trenutku kad je Vlada Srbije strogo zabranila uživanje čaja, tri mjeseca nakon što je zabranila prodaju čaja u prodavnicama, šest mjeseci nakon zabrane prodaje čaja nakon 23 sata i punu godinu nakon zabrane prodaje čaja maloljetnicima, kao i prodaju u kafićima. Nisu pomogla ni okupljanja Udruženja ljubitelja čaja Srbije i Lige za legalizaciju čaja. Nekoliko hiljada ljudi okupilo se na glavnom beogradskom trgu na kome se iz kazana dijelio besplatni čaj. Nosili su zastave i majice sa crtežima raznovrsnih biljaka, posebno čejevca, ali je policija uhapsila nekoliko najglasnijih, kao i nekoliko onih koji su osumnjičeni za ilegalni uvoz čaja, i prolila u kanalizaciju pripremljenu tekućinu, i oduzela kutlače i suve listiće.

Nedugo zatim opet sam sreo svoga prijatelja, onoga što je organizirao čajanku. Rekao mi je da ne preprodaje čaj i da ga koristi samo za ličnu upotrebu. Čak je izmislio i kako čaj ima ljekovita svojstva. Lupetao je kako onaj od šipka i lipe koristi kad je prehlađen, biljne čajeve za lakši san, voćne za čišćenje organizma od toksina, čaj od korpive za cirkulaciju, dok ga neke druge vrste smiruju. Pored toga je istakao da mu nije stran ni indijski čaj, kao ni ruski koji pije kad ima problema s probavom. Nisam mu vjerovao, ali on me uporno uvjeravao u to. I rekao je da nikad ne vozi pod utjecajem čaja, čak ni onoga iz filter vrećica.

- Slušaj, ja čaj nisam probao odavno i protivim se legalizaciji čaja, kao što se zalažem i za kažnjavanje svih uzgajivača šipka, lipe, hibiskusa, pa čak i kamilice jer nema lakih i teških čajeva. Danas počneš sa kamilicom, sutra ćeš već preći na šipak i metvicu, a onda i na specijalni zeleni koji košta 550 dinara, sto grama, i niko te više neće vratiti nazad. Dakle, oštro se protivim čaju. Ali niko tome neće stati na kraj. Eno, koliko lipa ima po gradu, a penzioneri beru njene mirišljave cvjetove i još ih suše na terasama, kao da je to normalno. I beru ljudi trave po livadama, a onda suše, kuvaju čajeve, piju, masiraju se njima, ko zna šta rade… To je strašno, katastrofalno! Kuda to idemo? Zar je čaj naša budućnost? Trebamo li ovisiti o sljezu?

Naišao je jedan naš zajednički prijatelj koji je trpio žestoke kritike zbog učestalog pijenja alkohola vikendom i ostalim danima. On nije pio čaj, osim ako u njemu ima ruma. Bio je alkoholičar.

- Ma zamisli ti to, danas mi dođe sestrić i kaže kako mu u školi za vreme odmora daju čaj. Pravi pravcati čaj, i to deci. Uz hleb sa paštetom dobiju i dva decilitra čaja. Pa to je skandalozno! Sigurno im je direktor diler čaja, mafijaš. Sutra idem to rešiti!

A prijatelj koji je zasadio lavandu uhapšen je uskoro u akciji “Fu-Do u borbi protiv biljke zla”. Čak je i ministarstvo predviđeno za borbu protiv čaja uložilo čitavih 70 000 evra u sajt, kako bi se pokazala odlučnost borbe protiv toga poroka. Dokazano je da je na livadi kod bake uzgajao kamilicu, a on je tvrdio da je sama nikla, i da ju je on sušio ne znajući da je to kamilica, te da je njome prao kosu jer mu je ona tada intenzivnija i lepršavija. Zasade aromatičnih biljaka imao je i pored vikendice, pa je to donekle i davalo do znanja otkuda mu vikendicu. I imao je komšiju Kineza, a to sigurno nije bilo slučajno nego je ta „kineska veza“ sigurno bila uspostavljena za nabavku najkvalitetnijeg kineskog čaja – telenog, bijelog i crnog. A možda su klinci iza moje zgrade upravo pili njegov čaj, možda je na njima zarađivao. Jer vidio sam, nosili su ga u termosici i krišom ga srkali sjedeći u mraku na stepenicama. To se dogodilo samo dan prije nego što su najbliži dućan zatvorili jer se saznalo da gazda u magacinu ima nekoliko vrsta čajeva, među kojima i jedan od najopasnijih, onaj od žalfije kojim se moj poznanik jedne noći predozirao. Zaplijenili su sve kutijice i zapalili ih na licu mjesta, tačnije ispred zgrade. Cijelo je naselje mirisalo po tim aromatičnim biljkama, dok su stanari izlazili na prozore da udahnu opojne mirise i omame se. Dva dana kasnije njegov brat je uhapšen kad su mu u autu, prilikom povratka iz Hrvatske, našli 150 grama najkvalitetnijeg stolisnika i 100 grama prvoklasne majčine dušice.

Branio se, ali neuspješno. Rekao je da je čaj svagdje dozvoljen, to jest da je samo u Srbiji zabranjen. Nevjerovatno zvuči da van Srbije možeš konzumirati čaj sasvim slobodno, na ulici, u kafiću, u restoranu, u gostima, pa čak ga slobodno kupiti u svakom dućanu, možeš ga i saditi slobodno, a postoje i specijalizovane prodavnice u kojima se mogu kupiti najrazličitije vrste čaja, ali to mu nije mnogo pomoglo. Čak ni kada je rekao da su i mnogi političari priznali da su u prošlosti pili čaj, posebno u zimskim mjesecima, ali i u svim ostalima ruski čaj, koji je izuzetan kod proljeva. Uskoro su mu zatvorili i kafić koji je držao jer su u skladištu pronašli skoro 50 litara ledenog čaja u plastičnoj ambalaži, pripremljenog i spremnog za konzumaciju. Vidio sam kako zaposlene iz kafića izviode sa majicama preko glave da im se ne vide lica.

I ja sam odmah uplašen tim događajima odjurio u kuhinju, iz kuhinjskog elementa izvadio sve čajeve koje smo u zabludi smatrali lijekovima do prije samo godinu dana, pa ih uništio i bacio u WC školjku – šipak, kamilicu, lipu, metvicu, hibiskus, ruski, indijski, koprivu, crni i bijeli sljez, pa čak i najbolji i najskuplji južnoamerički mate čaj koji sam skupo platio prije u vrijeme dok je čaj još uvijek bio legalan. Uništio sam i one u vrećicama, ali i one u rinfuzi, isto kao kad sam jednog dana, kad sam spoznao mračnu stranu čokolade i njenu štetnost, s rukavicama na rukama sve čokolade odnio u kontejner udaljen sedam kilometara od meni najbližeg kontejnera. Bilo je to kad mi je jedan doktor rekao, kad sam mu ispričao sve o svom problemu.

“Evo vidiš kako bježiš od stvarnosti i utjehu tražiš u čokoladi s lješnjacima. Danas čokolada s rižom, sutra s lješnjacima, a preksutra čista čokolada sa 70% kakaa, i više nema povratka nazad. Nema lakih i teških čokolada, sve su čokolade opasne. Kad ti se život pretvori u čokoladu i kad ti samo to bude jedini zadatak dnevno kako da sebi obezbjediš bar 100 grama čokolade povratka više nema iz tog čokoladnog pakla. Tada slijedi i ušmrkavanje kakaa i potpuno zatvaranje u sebe dok te sve to ne proguta i uništi. Čuvaj se, dečko, nemoj da ti čokolada uništi život”, otvorio mi je oči.

A onda sam otišao do svoga kućnog bifea, izabrao jedno od desetak različitih vina koje sam tamo našao i počastio se. Popio sam čitavu flašu čudeći se kako neko može piti čaj.