Mladi luk

Automobilsko ludilo

mladiluk | 12 April, 2011 17:07

Sjedio je s curom u autu kad se odjednom uključila sirena. Pomislio je da ju je sam pritisnuo nehotice, ali ne, nije. I nije prestajala zavijati. On se uznemirio, nije znao kako da je ugasi, a prolaznici su se osvrtali čudeći se kakav to necivilizovani divljak sjedi u autu. Ni curi nije bilo prijatno nakon trideset sekundi neprekidnog zvuka sirene na vrlo frekventnom mjestu. Spustila je glavu i prekrila lice rukama čekajući da sramota prođe. Već je trajala duže nego signal za uzbunu ta jednolična i iritirajuća sirena, a vozač nije znao kako da je ugasi. Počeli su negodovati stanari iz zgrade ispred koje je parkirao. A onda je otišao, da na nekoj pustoj livadi izvan grada pokuša otkloniti kvar.

Na nekim drugim mjestima u gradu dogodilo se isto – stanari su se žalili na neprekidno sireniranje (sirenirati je glagol koji označava upotrebu sirene u autu, ne može se reći da je to trubljenje jer ni sirena nije truba, trubi klinac koji je dobio trubu za rođendan pa sad vježba; a daleko da je sviranje jer sirena i nije neki muzički isntrument; molim da se zabilježi da sam ja izmislio ovu riječ kad se ona za sto godina normalno bude koristila). I na ulici, posebno na raskršćim, događalo se da sirene budu uključene same od sebe i da se ne prestaju gasiti određeno vrijeme, dovoljno dugo da iznerviraju i vozača, i ostale učesnike u saobraćaju.

Majstori su imali sve više posla, ali nisu uspjeli otkloniti kvar. Naime, kod njih se sirene uopšte nisu oglašavale, bilo je sve normalno. Izgledalo je kao da su vozači koji su dovozili automobile malo skrenuli i imaju problem sa samim sobom, a ne sa četverotočkašem, i da se žale na banalan i čak izmišljen problem. Problem sa sirenom je nestajao neshvatljivo kao ubica u horor filmovima, a vraćao se vrlo brzo, u najnezgodnijim prilikama, kad izlaza nije bilo. Niko nije znao u čemu je stvar, a sirene su bile sve češće, i uključivale su se jednako bez obzira na marku automobila, a nisu birale ni starost vozila. I ništa nije pomagalo, ni udaranje po sireni, ni skakanje po haubi, po žestoke psovke, niti bilo šta slično. A najprije su na udaru bili vlasnici džipova i skupih sportskih automobila.

Neki su igrači dohakali sirenama. Oni su ih potpuno isključili, razmontirali i onemogućili njihovo oglašavanje. Broj neželjenih zvučnih signala se smanjivao, a trend je pratio sve veći broj vozača. Uskoro su svi isključili svoje sirene. I bili su sretni.

Nije prošlo mnogo vremena, ali automobili su dožvljavala nove neobjašnjive nezgode. Počeli su se uključivati brisači sami od sebe. Neki su ih pokušali skinuti, ali to nije bilo pametno. Neki su se na njih navikli, kao i na škripanje guma brisača po suvim staklima. Neki su ih podigli pa su se oni kretali kroz zrak, bez kontakta sa staklom. I vozili su dalje ne obazirući se na poludjele brisače.

Ipak, automobili su se nastavili čudno ponašati na druge načine. Spuštala su se stakla na vratima bez kontrole vozača, grijanje se uključivalo na +30 i hlađenje na +8 bez želje putnika. Automobili nisu htjeli ići brže od 30 km/h, gasili su se ispred semafora i pješačkih prelaza, radija nisu htjela da se uključe, alarmi su vlasnike dovodili u nezgodnu situaciju kad bi se uključavali bez ikakvoga razloga… Postalo je rizično sjesti za volan jer više niko nije znao na kakvu će neprijatnost naići tokom vožnje.

Majstori nisu znali šta se događa, čak ni oni u ovlaštenim servisima, majstori nad majstorima. Zašto se vozila čudno ponašaju niko nije znao. O tome su pisale sve novine, izvještavali su svi mediji. Čak i strani. Novinari su trljali ruke, imali su o čemu pisati. Sve je veći bio broj pješaka. Ljudi nisu imali živaca za vožnju. Čak su i vrhunski majstori iz Amerike pokušali odgonetnuti o čemu se radi jer kako da se bilo koji svjetski problem riješi bez uplitanja Amerikanaca.

A onda je stigla bombastična vijest iz laboratorija vodećih automobilskih industrija: u Srbiji se pojavio automobilski virus koji napada sve automobile čiji vlasnici ne poštuju saobraćajna pravila i zakone! On se aktivira najprije kod najnepristojnihih i najbezobraznijih vozača, a kasnije i kod onih drugih bezobraznih. Zato je u 80% slučaja napadao vozila koja su vozili muškarci. Potvrđeno je da on izaziva nevažne kvarove koji ne utječu na sigurnost, ali onemogućavaju korisnika da učestvuje u saobraćaju. Evropske zemlje su strogo zabranile uvoz automobila iz Srbije. Kad su političari malo razmislili, promijenili su odluku – zabranili su automobilima iz Srbije ulazak u svoje zemlje.

Kod nas je bilo podijeljeno mišljenje, kao što je uvijek, čak i kad za to nema potrebe. Neki su to shvatili kao priliku da se promijenimo, da drugačije pristupimo vožnji i da se ponašamo kulturno i pristojno, a neki su to vidjeli kao novu zavjeru svijeta protiv Srba. Bilo je i onih koji su tu vidjeli profit za automobilske kuće koje su sa ubacile virus jer će uskoro i antivirus, i tako će dodatno zaraditi i opet naći interes na prezasićenom tržištu. Ministar saobraćaja predlažio je ubacivanje specijalnog sredstva u motor i ulje koje izaziva blokadu virusa, a neki su se suprotstavljali tvrdeći da se ne zna šta je to i da se time za godinu dana pokvari mašina i da je to maslo auto-mafije. Ministar ekonomije je savjetovao da se smanji korištenje automobila, dok je ministar lijepog ponašanja predlagao pohađanje kurseva bontona koji će pomoći da lakše prevaziđemo dramatične trenutke na cestama. A ne treba zaboraviti ni obračune nervoznih koji su, kad bi čuli da im neko sirenira iza leđa, nasrtali na auto i prilično ga oštetili u naletu bijesa. Bilo je i onih koji su iznervirani na automobile bacali saksije sa svojih terasa. Pojavile su se i crne prognoze po kojima će virus mutirati i preći na bicikle, rolere, pa čak i kosilice. Neki su vlasnici svoja auta parkirali daleko od ostalih kako ne bi prešao virus s drugog auta, ili su ih pokrivali specijalnim navlakama, dok su oni koji više vole sigurnost koristili prave cerade poput onih za kamione. Ali to nije pomagalo. Nije trebalo mnogo vremena da se pojave prevaranti koji su nudili vrlo povoljne antiviruse u malim bočicama. Dovoljno je bilo da se mašina poprska i da se virus uništi, govorili su. Reklamirali su se u najtiražnijim novinama i na najpopularnijim televizijama.

Međutim, koliko god su ljudi bili tvrdoglavi i hvalili se svojim inatom kao nekom dobrom osobinom, uskoro im je dosadilo pješačenje, vožnja taksijem, biciklom po kiši i putovanja autobusima i vozovima. Malo po malo, svi su kupili antivirus, ubacili ga, a on je djelovao samo ako se vozači pristojno ponašaju. Više nije bilo prolazaka kroz narančasto, a kamoli crveno, prekoračenja brzine, jurnjave, parkiranja po zelenim površinama, preticanja i skretanja bez žmigavca, psovanja majke, predlaganja sisanja kurca, ostavljanja auta u desnoj traci uz uključena četiri žmigavca, psovanja, vikanja, gunđanja, dobacivanja… Svi su se vezali, uključivali svjetla, vozili polako i pažljivo i broj nesreća je skoro nestao. Konačno, broj pijanih vozača se umanjio za 82% jer auta najčešće nisu htjela ni krenuti čim bi osjetila i najmanju količinu alkohola u svojoj blizini. Policija nije imala posla, pješaci, biciklisti i životinje koje pretrčavaju cestu su postali svete krave, postali su potpuno bezbjedni.

Otvorene su škole lijepog ponašanja, a psiholozi su imali pune ruke posla učeći ljude kako da se suzdrže i kontrolišu svoje osjećaje i svoj bijes. Izgledalo je kao da će sve biti bolje nego prije.